Iliberalizam privilegira vlastiti državni put, specifični i nacionalni suverenistički pristup usklađen s narodnom političkom povijesnom tradicijom i kulturom te društvenom i gospodarskom zbiljom.

Posegnemo li za rječnicima u namjeri da provjerimo značenje pojma iliberalizam, zapanjit ćemo se ustanovivši koliko su ta značenja kontaminirana “političkom korektnošću” jer se taj nedostatno jasan pojam najčešće označava kao „natražnjaštvo“ ili “neslobodoumnost”. Prema takvim tumačenjima mračno je i natražnjačko sve suprotno liberalizmu. Uz tu semantičku ozloglašenost, iliberalizam se u kontekstu politološke fenomenologije iskazuje kao pokušaj redefiniranja novoga suvremenog političkog telosa i prakse koja smjera prema novim društvenim, gospodarskim i etičkim fenomenima u suvremenome svijetu. Iliberalizam je k tome odgovor na izopačenost i reduciranje demokracije na tržište, na “religiju ljudskih prava” i na fiktivni egalitarizam.

Postoje riječi i sintagme koje su u svakodnevnome rječniku i općem žargonu “političke korektnosti” postale općeprihvaćene dogme koje nitko ne dovodi u pitanje, poput tržišne demokracije, kao da nikad nije postojala demokracija bez tržišta. Idolatrija slobodnog tržišta isključuje svaki oblik drukčijih ideoloških alternativa, pogotovo onih koje se temelje na državnom intervencionizmu. Ne bi trebalo posebno napominjati da postoje i drukčiji modeli demokracije: izravna, poluizravna, socijalna, kooperativna, participativna, organska, korporativna itd., koji nisu manje vrijedni od tržišnoga modela demokracije.


Na krilima Brexita i Donalda Trumpa

Iliberalizam je po mišljenju Pierrea Rosanvallona politička kultura koja diskvalificira liberalizam kao konstitutivni model društva, pri čemu ne narušava temeljne slobode ni prava čovjeka. Valja u tome smislu napomenuti da često nailazimo u znanstvenoj anglosaksonskoj literaturi razumijevanje pojma iliberalizam kao konstitutivnoga paradoksa. Naime, godine 1997. Farred Zakaria u djelu The Future of Freedom: Illiberal Democracy at Home and Abroad ističe da u postkomunističkim zemljama novoizabrani demokratski režimi često ne poznaju ustavne granice i govori o nastajanju “iliberalne demokracije”, a u te režime svrstava Peru, Palestinsku samoupravu, Sijera Leone, Slovačku, Pakistan i Filipine, premda te zemlje nemaju nikakve dodirne točke s obzirom na političku kulturu i državni poredak. Nakon pobjede Donalda Trumpa 2016., Zakaria ističe da ga zabrinjava mogućnošću “uspona iliberalne demokracije u SAD-u”. Mađarski premijer Viktor Orbán već je 2010. popularizirao u svom govoru pojam iliberalizma najavljujući da želi izgraditi “iliberalnu državu, demokratsku državu koja nije liberalna“”. On ne niječe glavne vrednote liberalizma poput temeljnih individualnih političkih i društvenih sloboda, ali ne stavlja u središte ideologiju kao glavni element organizacije države.

Iliberalizam privilegira vlastiti državni put, specifični i nacionalni suverenistički pristup usklađen s narodnom političkom povijesnom tradicijom i kulturom te društvenom i gospodarskom zbiljom. Orban se pritom poziva na političke sustave koji nisu zapadni ni liberalni, ali koji se pokazuju uspješnima za svoje narode i države: Singapur, Kina, Indija, Turska, Rusija.


Između populizma i suverenizma

Posljednjih nekoliko godina u srednjoeuropskim zemljama rastu političke i društvene težnje koje se mogu označiti kao populističke ili “nacionalkonzervativne”, ili pak suverenističke. Unatoč ideološkoj različitosti sve te struje imaju zajedničke točke: kritika liberalne demokracije i beskompleksna obrana nacionalnog identiteta i suvereniteta u odnosu na Europsku Uniju.

Porast euroskepticizma nakon Brexita i pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima poticaji su tim srednjoeuropskim zemljama da postanu avangarde novom fenomenu i valu rasta konzervativizma u Europi. Brexit i Trump proizveli su dvije posljedice: legitimaciju nacionalnog diskursa i postupni nestanak pupčane vrpce euroatlantizma svojstvena vremenu tranzicije u 90-im godinama 20. stoljeća. Nekadašnji model “demokratska tranzicija – konsolidacija – europska integracija” danas je zamijenjen modelom “dekonsolidacije” demokracije te euroskepticizma s povratkom nacionalnog političkog i gospodarskog suverenizma.

K tome treba reći da je migracijska kriza još više pridonijela produbljivanju jaza između zapada EU i srednje Europe, pogotovo zemalja iz tzv. Višegradske skupine (Mađarska, Slovačka, Poljska, Češka) koje se protive uvođenju migracijskih kvota. Naime uz tradicionalna pitanja političke reprezentacije i vladavine prava ističe se i pitanje očuvanja nacionalnog identiteta i obrane državnih granica. Mađarska i Poljska postale su avangarde suverenističkog i nacionalkonzervativnog modela. Viktor Orbán i Jarosław Kaczyński sastali su se u rujnu 2016. na forumu u Krynici te su pozvali na “kontrarevoluciju” u Europi, čime bi se promijenile europske strukture i procesi odlučivanja. No bila bi to više revolucija nego kontrarevolucija. U Slovačkoj je također na djelu umjerenija varijanta nacionalpopulizma s strankom Smjer – socijalna demokracija, pod vodstvom Roberta Fica, koji koketira sa radikalnom desnicom Andreja Danka i neofašistima Mariana Kotleba. Budući da su liberalna demokracija, tržišno gospodarstvo i europske integracije kao postignuti tranzicijski ciljevi danas u krizi, nisu više atraktivni, nacionalističke i populističke snage sve se više fokusiraju na naciju, obitelj i Crkvu.


Kritika kulturnog liberalizma

Novi smjer iliberalne demokracije u kojemu se prepoznaje većina nacionalkonzervativnih političkih strujanja u srednjoj Europi obuhvaća prijelaz iz ugovorne koncepcije društvenih odnosa prema republikanskom modelu koji se zasniva na građanskom izravnom sudjelovanju u određivanju javnog interesa i dobra. Dakle, prema republikanskom načelu suvereni narod ne bi trebao biti ograničen ustavnim ili pak institucionalnim zaprekama. Kritika političkoga liberalizma obuhvaća i kritiku kulturnoga liberalizma, pogotovo u dijelu koji se dohvaća društvenih i svjetonazorskih pitanja. U svim su navedenim zemljama na djelu svojevrsni kulturni ratovi, koji su jasan znak društveno-gospodarskih, ali i ideološko-svjetonazorskih narativa i podjela. Liberalna Europa kritizirana je zbog hedonističkog individualizma te permisivnosti s obzirom na ćudoređe (prijepori oko rodne ideologije, LGBT-prava, abortusa i nekritičkog promicanja multikulturalnosti). Zbog intenziteta migracijskih valova, zemlje srednje Europe zagovaraju oblik etnokulturne koncepcije nacije (utemeljene na zajedničkom jeziku, kulturi i vjeri) koju treba gajiti i štititi od migracijskih multikulturnih valova.


Podmetnuto vrijeme zapadnog liberalizma

O takvu podmetnutom vremenu liberalnog modela, koji ne odgovara suverenističkom trenutku srednje Europe, koja obnavlja vrijeme moderne i njezinih “velikih nacionalnih pripovijesti”, najbolje svjedoči Milan Kundera, kada u poznatomu eseju govori o “kidnapiranom Zapadu i tragediji srednje Europe“. Prema njegovu mišljenju, zemlje srednje Europe čine singularnu kulturnu zajednicu koja se po svojoj zemljopisnoj i geopolitičkoj poziciji razlikuje od Rusije i euroazijskog svijeta, ali i od Zapadne Europe, s kojom dijeli europske vrijednosti slobode i pravde. Kundera je u doba bipolarne podjele i Hladnoga rata istaknuo kako je Zapadna Europa “zaboravila” srednjoeuropski prostor i na neki ga način izdala. No sada su te europske zemlje, kao članice EU, velike europske obitelji za koju su se toliko zalagale i borile, pomalo razočarane u zapadnocentrični model koji počiva na idolatriji tržišta, potrošačkog društva i neoliberalnog kapitalizma.

Stoga, u istom eseju Kundera zaključuje da se “srednja Europa mora suprotstaviti ne samo zabrinjavajućoj sili svojeg velikog susjeda (Rusija) već i nematerijalnoj sili koja neminovno ostavlja iza sebe vrijeme kulture. I u tom pogledu srednjoeuropske pobune imaju nešto od konzervativnoga, jer nastoje očajnički uspostaviti prošlo vrijeme kulture, vrijeme moderne, koja još uvijek ima kulturnu dimenziju. Srednja Europa može još uvijek obraniti svoj identitet. Njezina prava tragedija nije Rusija, nego ­Europa.

Srednja Europa i danas se nalazi u određenome kulturnom i geopolitičkom interregnumu između neoimperijalne Putinove Rusije, koja se afirmira na globalnoj razini, i Europske Unije, koja se suočava ne samo s gospodarskom i geopolitičkom krizom nego i s moralnom i dubokom identitetskom krizom, ali koja ustrajno nastoji nametnuti svoj ekonomicistički tržišno-liberalni društveni model. Iliberalizam je politički i društveni odgovor postupnoj oligarhizaciji, parlamentarnoj liberalnoj demokraciji i samom liberalizmu, koji je Carl Schmitt s pravom okarakterizirao kao “proces neutralizacije i depolitizacije” te podčinjavanje političke suverene sfere ekonomiji i tržišnoj hegemoniji kapitala. I upravo u takvu kontekstu valja razmatrati nategnute odnose između Poljske, Mađarske i Bruxellesa, kao kontrapunkt vremensko-prostornog i identitetskog raskoraka između dvaju modela: istrošenoga zapadno-liberalnog koji počiva na individualizmu i potrošačkome tržišnom sekularnom fundamentalizmu te komunitarno-holističkoga koji se temelji na zajednici i na vjersko-kulturnom identitetu. Dakle, iliberalizam je politička i svjetonazorska alternativa srednjoeuropskoga “trećeg puta”.

Foto: Orbán – Napad na Poljsku je napad na cijelu Srednju Europu

Komentari