Imaš li državu ili Domovinu?

Dalekosežne posljedice iz vremena trijumfalnih vojnih operacija i katastrorofalnih političkih odluka

0
1249

Projekt Velebit je primaknuo baklju vatre k osinjaku i ose mahnito zuje i grizu što god stignu. Zajedničkim snagama, potomci i sljedbenici bivših ratnih saveznika, još iz vremena ustanka u Srbu, u paranoičnoj panici, koju se samo može usporediti s ‘partizanskom bolešću’, vidjevši kako je samo omanja skupina ljudi na Cvjetnom trgu digla glavu, ultimativno zahtijevaju du ju spuste i priključe se pokorenoj masi.

Oni slute kuda ovo vodi. Velika koalicija idejnih nasljednika ”hrvatskih” skojevaca sa svojim avnojem, srpskih četnika koji su se sklonili u zločinački brlog poznat kao Republika Srpska, komesara koji dolaze iz Nikolić-Vučićeve matične “otadžbine” i vjerskih nasljednika popa Momčila Đujića, odjednom su stali bok uz bok, jer ovo što se pojavljuje na hrvatskom nebu, mora se “уништити у корену”.

Dok srpsko-hrvatska koalicija u Hrvatskoj, uključujući “Novosti”, “Index”, “Večernji” i 2 tuceta manjih portala zbija redove, iz Banja Luke, s mimohoda srpske vojske i liturgijskog obreda im se pridružuje glas patrijarha SPC Irineja o Republici Srpskoj kao Božjem daru i Hrvatskoj kao fašističkoj tvorevini.

Zuje ponovo udruženi stari Hitlerovi saveznici, jedni iz vremena njemačko-ruskog pakta i podjele Poljske, a drugi koji su slavodobno Hitleru javili da “od danas u Srbiji više nama niti jednog Židova”, obavljaju masovno pokrštavanje Hrvata u fašiste, po perverznoj, samo na Balkanu razumljivoj ideološkoj liturgiji, rođenoj u vrijeme formiranja KPJ u španjolskom građanskom ratu. “Fašistički narod se budi i fašistička država se rađa”, 74 godina otkako je kapitulirala fašistička Italija i 76 godina otkako su u Srbu pod patronatom Mussolinijevih fašista, “hrvatski” ustanak zajednički podigli četnici Momčila Đujića i partizani Đoke Jovanića.

Ostaci dviju ideologija koje su u neprirodnom državnom savezu, ruku pod ruku živjele od 1918. do 1991., velikosrpske i jugoslavenske, obje poražene u isto vrijeme, ponovo udružuju snage.

Jugoslavija je kao država de facto i de jure prestala postojati u zadnjem desetljeću 20. stoljeća. Zadavila ju je volja hrvatskog naroda. Međutim, to su bile godine trijumfalnih vojnih operacija i katastrofalnih političkih odluka. Jugoslavija je nastavila živjeti u glavama onih koji su trebali biti lustrirani a nisu i onih koju si bili abolirani a nisu smjeli biti. Posljedice će ostati desetljećima pritisakati hrvatski narod i evo ih do siječnja 2017., točnije, do 06. siječnja 2017.

Da se na Cvjetnom trgu na nadnevak Bogojavljanja (po gregorijanskom kalendaru HPC) nije pojavio Marko Jurič, nitko na dnevni red ne bi donio pitanje njenog priznanja. Pa čak da je i došao i stajao tamo kao promatrač i da nije izgovorio tu “psovku”, koju usput rečeno, tisuću hrvatskih moralista, a naročito onih iz svijeta medija, izgovori svaki dan, samo podmuklo i iza leđa, pitanje je bi li na površinu izbila, uz predmet JB Tita i preambule Hrvatskog ustava, jedna od nakontroverzinijih tema hrvatske države, koja zadire u područje i samog njenog suvereniteta.

Znali su oni iz Velebita jako dobro, da neće kod nikoga izazvati nikakvu pažnju sam podatak, što predstavnici jedne tuđe crkve, koja usput ne samo da ne priznaje hrvatsku državu, nego uopće ne priznaje hrvatski narod kao zaseban narod, slave svoj Badnjak u toplini svoje stolne crkve i pjevuše svoje pjesme o popu Đujiću, potkovani visokim doprinosima iz hrvatskog proračuna, dok u isto vrijeme partijarh jedne hrvatske crkve na -5ºC cvokoće na ulici.

Neće valjda, “stručnjaci” koji su tvrdili da je ćirilica
i hrvatsko pismo, sada zagalamiti da je Srpska
pravoslavna crkva i hrvatska crkva, jer da je hrvatska,
i zvala bi se “hrvatska”.
Možda je ipak trebalo, u vrijeme kad je uspostavljen
srpsko-hrvatski jezik, uspostaviti i Srpsko-hrvatsku
pravoslavnu crkvu, da “ustaše” ne prigovaraju.
Protiv toga se jugoslaveni nebi bunili a velikosrbi će se buniti
tako i tako, dok god hrvatsko ime ne bude sasvim istrijebljeno.

Oni bi htjeli da se Hrvati ponašaju onako kako su se hrvatski ministri ponijeli na Božićnom domjenku SNV-a i na srpske uvrede i prijetnje odgovorili bez riječi, u stavu mirno i pogunte glave, jer tako je Hrvatska stajala kroz sve godine jugoslavenske, velikorspske vladavine.

Nema više Golog otoka da Hrvate natjeraju na šutnju i ako tko želi, nakon formalnog oslobođenja, zaustaviti ovaj započeti proces svjetonazorskog i moralnog oslobođenja, morati će ponovo otvoriti Goli otok i trpati ga neposlušnima.

To je ujedno bio i mamac na udici, da se vidi koje ribe grizu a koje ne grizu.

Pored tog glavnog razloga zašto je bilo potrebno da se na Cvjetnom trgu odigra to što se odigralo, događaj je proizveo jedan nusprodukt, a to je svrstavanje. Znalo se kako će reagirati novinari iz Srbije i tzv. Republike Srpske. Znalo se kako će reagirati i Pupovčeve “Novosti” pa i neki projugosalvenski titoitički ekstremi poput “Indexa”. Oni nisu problem, jer jasno stoje na svojim antihrvatskim stajalištima i za sigurno će na njima stajati, ma što se dogodilo. Problem su oni najgori, ona podanička medijska klasa, koja nije toliko loša po tome što je spremna služiti da bi se uhljebila, nego po tome što je spremna služiti bilo kome. Treba znati tko će se svrstati na stranu Blica.rs, Indexa i Novosti. Zna se gdje stoje Viktor Ivančić i Boris Dežulović iz Novosti. Treba znati s kim stoje “kolege”, kome naginju Ivan Hrstić i iz Večernjaka i drugi.

Unatoč velike hladnoće, nije padao onaj bijeli snjeg ali je pao jedan virtualni, imaginarni snijeg u kojemu su životinje pokazale svoje tragove. Trebalo je za budućnost, da se zna tko je tko i tko je nitko, tko će stati bok uz bok kad bude trebalo braniti hrvatske nacionalne interese a tko će kalkulirati i gledati tko nudi više. Treba znati za budućnost, jer Hrvati nikad više neće dozvoliti da iz bitke izađu krvave glave i praznih ruku.

Kako je zapisao Dante: “Najtamnija mjesta u paklu su rezervirana za one koji čuvaju svoju neutralnost u vremenima moralne krize.” Evo, pomoglo im se izaći iz neutralnosti a za to postići je trebao netko drugačiji, netko tko nije uhljeb, a “psovač” sa Cvjetnog trga definitivno nije uhljeb, jer bi kao i drugi iz struke, čuvao radno mjesto i održavao svoje odmjerene tjedne intervjue na Z1, ubirao zaradu, trljao ruke i molio Boga da sve ostane kako je.

Kad imaš državu, sve je tako lagano. Ako ti se ne sviđa, promijeniš ju i odeš u neku drugu. Ali, ako imaš Domovinu, to može biti vrlo skupa privilegija. Neki će za nju izgubiti glavu, neki slobodu a neki posao. Drugi će glavu spašavati bježeći u tuđinu. Neki su i tamo nastradali jer su za njima poslali ubojice.

Ima puno ljudi koji će zastupati istinu ali do jedne granice. Tu leže i grm i zec. Na hrvatskom političkom nebu se pojavilo nešto čemu trebaju ljudi koji će istinu zastupati i Hrvatsku svjedočiti hrabro, ponosno, glasno i neograničeno, baš kao što su ju svjedočili hrvatski borci u Domovinskim ratu.

Oni koji drugima sugeriraju da se poliju benzinom i zapale, možda su benzinom polili sami sebe ali ne za ideale, nego za sitne “pare” iz Beča, Pešte ili Beograda i čekaju da netko kresne šibicu, samo toga još nisu svjesni. Postati će tek kad o tome pročitaju u jutarnjem ili večernjem izdanju.

PETAK 13. siječnja 2017.

Komentari