Približava nam se obilježavanje obljetnice velike pobjede nad velikosrpskim nacifašizmom pa ćemo vrlo skoro svi moći vidjeti tko i kako štuje znakove pod kojima smo pobijedili. Trenutni politički vrh će pokazati svoje pravo lice, kao što nižerangirani koalicijski partneri već jesu na primjeru odlazećeg obožavanog im Tita s najljepšeg zagrebačkog trga.

Na našem lijepom hrvatskom jeziku to znači – “U ovom ćeš znaku pobijediti”. Imali smo mi u obrani od velikosrpske agresije, ratu za neovisnost svoje znakove i simbole pod kojima smo ratovali i pobijedili. Bili su to simboli našeg grba, križa, raznih gesla iz povijesti, poput „Za dom spremni“ i danas nam sve to obezvrjeđuju neki koji niti poštuju simbole naše pobjede,  niti su pobijedili. Zaostali relikti i projekti jugoslavenske prošlosti dominiraju medijskim prostorom djelujući protiv znakova pod kojima smo pobijedili. Mala, ali dobro uigrana ekipa propagandista bivšeg režima preko medija i nelustriranih političkih struktura nariče nad simbolom svoje borbe protiv nas, njihovim dragim Titom koji im je dao sve što danas imaju bez kapi znoja i imalo truda. Njihov simbol polako ali sigurno odlazi u ropotarnicu povijesti i to  zločinačke, barem kada se radi o hrvatskome narodu. Naravno da dobro uvježbani jurišnici te ideologije sebe predstavljaju „Hrvatima“ ali ne može s nama pod istu kapu netko tko se ponaša tipično jugoslavenski, niti onaj tko velikosrbuje i opet je ugrožen, a  smetaju mu svi znakovi pod kojima smo pobijedili. Izdanci tih imela na našem hrastu piju nam krv već predugo stvarajući nemir i dojam opasnosti u društvu koje se rapidno premješta put Njemačke, Austrije, Irske, Švedske, Kanade i ostalim uređenim zemljama.

Odlaze nam mahom ambiciozni i vrijedni mladi ljudi prepuni potencijala, ne želeći više gledati propadanje, kako materijalno, tako ni moralno. Zaista je krajnji mazohizam svakodnevno slušati notornog velikosrbina Pupovca koji sastavlja biltene za odstrjel Hrvata i još je onome kojega je iz praćke svojevremeno ispalilo u Bruxselles pa ga istim putem vratilo, baš najpoželjniji koalicijski faktor političke stabilnosti. Priča nam predsjednik stabilne vlade koja više nalikuje predratnoj jugoslavenskoj, negoli hrvatskoj, o uvozu potrebne radne snage, umjesto o zadržavanju postojeće. Možda će mu stabilizacijsko-koalicijski partner umjesto naših policajaca, kojih 32 mjesečno napušta policiju i hrvatsku,  ponuditi one s prebogatim iskustvom stečenim po propalim velikosrpskim para-državama. Nije nemoguće, jer ustoličeni projekti velikosrpstva i jugoslavenstva svoje ciljeve samo odgode ako ne idu, a u zadnje vrijeme nešto im je krenulo.

Osilila se ta protuhrvatska bulumenta koja Plenkovića zove „suvim zlatom“ pa čak najavljuje kontra proslavu „Oluje“ dok „suvo zlato“ šuti kao zaliveno. Nekima je šutnja zlato, što je i razumljivo, dok drugi otvoreno zagovaraju kokardu, petokraku i vrhovnog zapovjednika vojske koja nas je napadala s namjerom istrjebljenja ili pokoravanja.  Stvarno moraš biti megaidiot pa najaviti kontra proslavu, jer ili slaviš i li ne slaviš, a raditi protiv države u kojoj možeš nekažnjeno obavljati protudržavne djelatnosti, usput sastavljati liste za odstrjel ljudi, simbola i znakova pod kojima smo pobijedili i zahvaljujući kojima danas čuvamo uspomene na tu pobjedu.

Ljudima pomalo postaje jasno da bi Plenković postao to što jest, da se Hrvatska i nije osamostalila, kao što bi Pupovac ostao to što jest, trećerazredni političar i vrhunski manipulator. I bezveznjaci poput Klasića, Markovine, Zakošeka, Barišića, Budaka, Jovića i ostalih jugoslovena, predaju također na našim fakultetima samo zato jer su dio davno zacrtanog projekta očuvanja stečevina okupacije Hrvatske i prikrivanja zločina nad Hrvatima suverenistima. Podobnost ispred izvrsnosti, te unitarizam ispred suverenizma su nas i doveli do ovoga gdje danas jesmo, a kao posljedicu takvog sustava imamo i dogovorenu ekonomiju udbaško-agrokorovskog tipa.  Neki kadrovi su odgajani u kumrovečkim školama, neki u briselskim, a kad se te snage udruže dobijemo političku stabilnost koja destabilizira Hrvatski narod i Hrvatsku državu.

Žuri se njima kako bi iskoristili priliku i mandat, ali tko žuri i griješi, jer ne uzima sve okolnosti u obzir, pa će takvi poput voljenog im Tita završiti ubrzo tamo gdje i pripadaju. Zabranjivao je notorni Vlahušić oslikavanje murala gardijskih brigada, pa je prošao kako je i zaslužio. Svakoga će stići njegovo, bez obzira na tobožnje hrvatstvo ili neskriveno velikosrpstvo, jer dobro se dobrim vraća, a zlo zlim. Ničija nije do zore gorila, kaže narod koji štuje svoje svetinje i prezire kukavice, političke beskičmenjake i one koji otvoreno rade protiv krvlju stečene neovisnosti. Približava nam se obilježavanje obljetnice velike pobjede nad velikosrpskim nacifašizmom pa ćemo vrlo skoro svi moći vidjeti tko i kako štuje znakove pod kojima smo pobijedili. Trenutni politički vrh će pokazati svoje pravo lice, kao što nižerangirani koalicijski partneri već jesu na primjeru odlazećeg obožavanog im Tita s najljepšeg zagrebačkog trga.

Ilustracija: „Prijelaz preko Milvijanskog mosta“ – Godine 312. Konstantin I. s vojskom kreće na Rim, gdje se ustoličio Maksentije, sin bivšeg imperatora u Zapadnom Carstvu. Dvije vojske se sukobe sa suprotnih obala Tibera.
Naredbom „In hoc signo vinces“ Konstantin naredi svojim vojnicima da štitove oslikaju simbolima. Val pouzdanja i smjelosti ovlada njegovom vojskom. U napadu Konstantin zauzme Rim i postane neosporni vladar carstva.
Bila je u večer 27. listopada 312. koja se prihvaća datumom kada je Rim prihvatio kršćanstvo.