Suvremena neoliberalna mutacija kasnog kapitalizma ne temelji se više na vlasništvu i na klasnoj paradigmi, nego na ideologiji tržišta, požude, statusne konzumacije, narcisizma i tzv. neprestane emancipacije. Kapitalizam se vješto koristi ljevičarskim liberalizmom i permisivnim pogledom na svijet kako bi promovirao novo tržište u kojem se poistovjećuje sloboda s liberalizacijom i u tom kontekstu treba sagledavati tzv. šezdesetosmašku revoluciju a i današnju antropološku revoluciju kao trojanskoga konja tržišne ideologije.
Ne prođe jedan dan bez rasprava i anketa o istanbulskoj konvenciji. Svi nešto znaju o toj temi koja zapravo nije klasična socijalna tematika, već pripada repertoaru NGO-a, kulturnjačko-elitnim građanskim preokupacijama barem po pitanju rodnog identiteta ili spolne diskriminacije. Iako taksisti i bakice sa dolca imaju danas stajalište o istanbulskoj konvenciji, sklon sam misliti da prosječni hrvatski građanin, seljak, težak, radnik, koji jedva spaja kraj mjeseca daleko je od takvih polu-ezoteričnih konsideracija i meta-jezičnih ekstrapolacija koje samo dodatno doprinose “istanbulizaciji umova”. Takve polemike i svjetonazorski prijepori oko ratifikacije navedene konvencije, odraz su različitih poimanja društva i same evolucije u shvaćanja i percipiranju demokracije.
Kakvu demokraciju želimo?
Demokraciju suverenog naroda demosa?
Ili demokraciju manjina, plemena?
Stoga se vratimo glavnim izvornim načelima demokracije. Pojam narod obuhvaća slojevita značenja. Najprije je riječ o demosu, suveren narod, koji uživa politička prava i moći (ali i obveze) na određenom teritoriju, i konstituira plebs, narodne slojeve koje često nazivamo pukom, treće, narod je također ethnos, nacionalna zajednica pripadnika zajedničke povijesti, jezika i tradicije. Narod je organska cjelina a ne samo suma različitih grupa, manjina ili pojedinaca. Država koja uspješno i pravedno predstavlja opće nacionalne interese naroda, zapravo je most-poveznica između demosa i plebsa.
Problem nastaje kada vladajuće oligarhije ukidaju tu povezničku funkciju i služe interesima pojedinih manjina ili slojevima naroda koji fragmentiraju narodni nacionalni korpus. S obzirom da je narod-plebs shvaćen kao glavna kreativna i produktivna snaga i izvor bogatstva nacije, legitimno je postaviti pitanje – što razni samoproglašeni NGO-i i lobiji konkretno proizvode, što kreiraju na razini nacije i za opću dobrobit?
Na drugu stranu, ako jedna priznata manjinska društvena skupina nastoji postići određena prava koja utječu na strukturu, na oblik društvene zajednice primjerice po pitanju poimanja društva i odgojno-obrazovnog smjera budućih generacija, takvo bi legitimno manjinsko htijenje trebalo biti po svim demokratskim standardima podvrgnuto referendumskoj konzultaciji cjelokupne narodne zajednice.
Istanbulska konvencije nije jedini dokument u nadležnosti europskih i drugih međunarodnih institucija koje zapravo održavaju na razini simptoma pozadinsku tihu postmodernu antropološku revoluciju, i uspon nove društvene paradigme socijetalnog (koje se odnosi na razne aspekte društvenog i kulturnog života pojedinaca-građana unutar organiziranog društva) koja danas zamjenjuje socijalno ili bolje rečeno socijalnu paradigmu moderne, koja se do sada odnosila na društvo kao zasebni entitet, socijalnu organizaciju iznad pojedinaca.
Demokracije plemena i manjina
Država kao vrhovna instanca koja je dužna jednakopravno regulirati, raspodijeliti sva materijalna i nematerijalna, i identitetsko-kulturna javna dobra po načelima neisključivosti, neiscrpnosti i nedjeljivosti često pogoduje jednoj ili drugoj manjinskoj grupaciji za postizanje njihovih financijskih i ideoloških ciljeva.
I skoro smo neprimjetno i bezbolno duboko zaronili u tihi rad kulturološke, semantičke i epistemološke dekonstrukcije kao plod rada 68-osmaške i post-68-osmaške lijevo-liberalne generacije, iz razdoblja socijalno diferencirane demokracije moderne u doba fragmentirane, fluidne i atomizirane socijetalne demokracije, demokracije plemena i manjina.
Takva promjena društvene paradigme također je označila i prijelaz iz republikanskog modela u manjinsko-komunitaristički model društva i to protiv ustavne odredbe po kojoj je Hrvatska nedjeljiva, republika svih hrvatskih građana a ne autoproklamiranih manjina. U takvom kontekstu, nacionalno građanstvo je potisnuto iza etničko-plemenske socijetalne pripadnosti jednom povlaštenom lobiju, urbanom plemenu, ugroženoj manjini ili neidentificiranoj identitetskoj vrsti.
Država kao vrhovna instanca koja je dužna jednakopravno regulirati, raspodijeliti sva materijalna, nematerijalna i identitetsko-kulturna javna dobra po načelima neisključivosti, neiscrpnosti i nedjeljivosti, često pogoduje jednoj ili drugoj manjinskoj grupaciji za postizanje njihovih financijskih i ideoloških ciljeva.
U takvom procesu rastvaranju modela republikanske demokracije, Hrvatska nije specifikum, a sve zemlje Europske Unije su suočene sa proliferacijom militantnih postmodernih plemena, Femen-a, raznih ONG-a, boraca za prava životinja, vegan-fanatika, anti-rasista, filantropa-humanitaraca, neofeminističkih pokreta pro-migracijskih pristaša i zagovaratelja aboliranja svih granica, koji vide u svakom pripadniku muškoga spola potencijalnog nasilnika i silovatelja, tako da se može prepoznati da je na djelu plemenska fragmentacija društva po manihejskom ključu postmoderne ideologije: tlačitelji-potlačeni, progresivni-nazadni, mačo-fašisti-demokrati (što podsjeća na novu neomarksističku klasnu borbu), a naravno svi traže svoja prava i dio kolača državnog proračuna.
Već je na pomolu na mala vrata, putem možda jedne novopečene konvencije, na razini svih država, uvođenje u odgojno-obrazovni sustav tzv. “inkluzivno pisanje” radi sprječavanja seksizma (poneki su tiskani mediji u Europi već ušli u taj sustav) koji bi trebao dekodirati seksističke protu-rodne diskriminacijske izraze i gramatiku. Dobra ilustracija takvog trenda suvremene političke korektnosti i Novalangue je deklaracija eksperata nedavno održanog Mobilnoga svjetskog kongresa (MWC) u Barceloni: “Umjetna inteligencija mogla bi također nastaviti obnovjavljati seksizme i predrasude ako ne poduzmemo potrebne mjere“.
Institucionalizacija manjinske pravde
Umrežena struktura manjina obuhvaća širu lepezu udruga, NGO-a, lobija, koji mogu biti etničko-vjerske prirode, ili pak one koje se vežu uz određene ideologije od masonskih lobija, mreža antirasizma i međunarodnih antifa do sindikalnih centrala, koji lobiraju za partikularna svoja prava na uštrb većine u društvu. Naravno takve mreže imaju moćne saveznike u svijetu političkog establišmenta, medija, kulture i nastoje nametnuti derogativne zakonodavne okvire iz kojih su izopćene konzultacije većinskog naroda i građana.
U Belgiji, kako bi se izbjeglo “hormonalizirati” trans-seksualnost, moguće je promijeniti spol bez promjene izgleda. U Belgiji su na djelu eksperimentalne škole u kojima su zbog seksizma ukinuti blagdani “majčini dan” i “očev dan”. U ime imperative manjinske pravde, svaki intimni poriv, osobna ili grupna fiksacija i subjektivizacija društvene zbilje, postaju institucionalno i pravno priznate i ozakonjenje.
Stoga nije ni čudo da je izravna posljedica takve “represivne tolerancije” fenomen pravne inflacije u odnosu na koju se pojedinci i manjine sve više pozivaju sudove u obrani svojih prava tako da pravosuđe postupno ekstenzivno interpretira i postavlja nove kriterije i pomiče granice tolerancije.
Takva tribalizacija (tribe-pleme) društva se uklapa u trenutni oligarhijski globalni sustav upravljanja i društvenog inženjeringa. Naime, raskol između interesa demosa-naroda i političke klase i oligarhije sve više se produbljuje (što i objašnjava nastanak populizma), jer političke klase ne predstavljaju više opće interese naroda već parcijalne interese glavnih mreža oligarhijske moći.
Naime, Yvan Blot, politolog i bivši europski zastupnik, ističe kako se glavne mreže-strukture današnje oligarhije dijele na: OLIGPOL (politička oligarhija), OLIGMI (oligarhija manjina), OLIGFI (financijska oligarhija) i OLIGPROP (oligarhija propagande-mediji). Države koje su pristale na postupnu desuverenizaciju su prihvatile podaničku ulogu promotora i upravitelja tih četiriju struktura moći.
Umrežena struktura manjina obuhvaća širu lepezu udruga, NGO-a, lobija, koji mogu biti etničko-vjerske prirode, ili pak one koje se vežu uz određene ideologije od masonskih lobija, mreža antirasizma i međunarodnih antifa do sindikalnih centrala, koji lobiraju za partikularna svoja prava na uštrb većine u društvu. Naravno takve mreže imaju moćne saveznike u svijetu političkog establišmenta, medija, kulture i nastoje nametnuti derogativne zakonodavne okvire iz kojih su izopćene konzultacije većinskog naroda i građana.
Takva je demokracija manjina, novopečenih urbanih plemena i svakakvih “ugroženih vrsta” izdanak pomodarske ideologije post-nacionalnoga i post-demokracije koja se već dugo servira europskim narodima pod krinkom adaptacije, i civilizacijskog tehno-znanstvenog napretka.
Postdemokratska utopija
Demokracija manjina kao oblik post-demokracije proizlazi iz inkubatora anglosaksonskog liberalnog individualizma koji je mutirao u sveopći društveni narcizam. Filozof Jacques Ellul s tim u vidu ističe da se današnje liberalno društvo postupno tribalizira i da više ne odgovara klasičnom građanskom društvu.
Postdemokracija je sve osim demokracije u klasičnom smislu, jer zapravo programira nestanak suvereniteta naroda i nacionalnih identiteta, u korist oligarhijskog tržišnog sustava i utopijske nadnacionalne svjetske vladavine, kao savez šarolikih konstelacija manjinskih mreža i oligarhijskog establišmenta. U tom smislu, Amin Maalouf govori u svom djelu “Ubojiti identiteti” (Les Identités meurtrières) o novim planetarnim plemenima posvećenim globalizaciji, koja iako mogu biti privid kulturne raznolikosti, zapravo služe sekulariziranoj hegemonističkoj zapadnoj civilizaciji koja vodi u propast.
Postdemokratska utopija se zasniva na redukcionističkoj i pesimističkoj antropologiji, kako bi se onemogućilo da čovjek čini zlo, pa ga treba ga lišiti institucionalnih sredstava za djelovanje i za utjecaj na sugrađane i promicati neutralni poredak u kojemu “vladavina sredstava” (tržište, ekonomija) zamjenjuje “ljudsku vladavinu”. Politika, granice, zajednice i država su percipirani kao regresivne kategorije i loša stvar za čovjeka.
Takvo poimanje društva počiva na ideju da individuum posjeduje prirodna i urođena prava koja prethode svakoj političkoj i društvenoj organizaciji, zajednici i obitelji. Sociolog Michel Mafesoli govori o “postmodernom tribalizmu” kao povratku na jedan oblik mladenačkog arhaizma, povratak u mit o “pueru aeternusu“, vječnom djetetu, koji nemajući preciznog identiteta, iskonstruira raznolike demultiplicirane fluidne identitete i s njima se igra.
I u tom smjeru, Demokracija manjina kao oblik post-demokracije proizlazi iz inkubatora anglosaksonskog liberalnog individualizma koji je mutirao u sveopći društveni narcizam. Filozof Jacques Ellul s tim u vidu ističe da se današnje liberalno društvo postupno tribalizira i da više ne odgovara klasičnom građanskom društvu.
Suvremena neoliberalna mutacija kasnog kapitalizma ne temelji se više na vlasništvu i na klasnoj paradigmi, nego na ideologiji tržišta, požude, statusne konzumacije, narcisizma i tzv. neprestane emancipacije. Kapitalizam se vješto koristi ljevičarskim liberalizmom i permisivnim pogledom na svijet kako bi promovirao novo tržište u kojem se poistovjećuje sloboda s liberalizacijom i u tom kontekstu treba sagledavati tzv. šezdesetosmašku revoluciju a i današnju antropološku revoluciju kao trojanskoga konja tržišne ideologije.
Ilustracija: Tiago Hoisel – Neoliberalism