Iz knjige dr. O. Dominika Mandića, “Hrvati i Srbi, dva stara različita naroda”, objavljene u izdanju Hrvatske revije 1971., koja je nazvana “vade mekum” (knjiga pratilica), i hrvatski putokaz.
U uvodu knjige navodi se: “Svaka knjiga, kao i čovjek, ima svoju sudbinu, a ova Mandićeva na poseban način, jer se pojavljuje u času sudbonosnih lomova, kad je fantazija o “bratstvu i jedinstvu” raskrinkana i odbačena kao laž i opsjena, pa ova knjiga sa svojim uvjerljivim sadržajem jednom zauvijek utvrdjuje visoki zid između dva naroda, hrvatskoga i srpskoga, koje su kroz preko jedno stoljeće, od ilirskih i jugoslavenskih fantasta do crvenih unitarista, pokušali ne samo povezati, nego i ujediniti, dapače i umijesiti u jedno novo, “jugoslavensko” tijelo. Proliveno je u toj težnji (u hrvatskoj naivnosti i srpskoj hegemoniji) mnogo krvi i mnogo znoja, da se ujedini neujedinjivo, i nakon svega, vrlo tragičnoga, dva se različita naroda ne samo nisu ujedinila, nisu se čak niti približila: raskopana je nepremostiva provalija, i danas smo jedni drugima dalje nego smo bili ikada prije kroz vjekove“.
Hrvatsko ime prvi put se spominje na dvjema spomen-pločama na javnim zgradama u gradu Tanaisu na ušću Dona u Azovsko more, koje su bile pisane grčkim jezikom početkom III stoljeća po Kristu. Prva ploča pisana je za tanaiskoga cara Sauromates-a (175-211 po Kr.). U njoj se spominje odličnik, sin Horvatov. (1) Na drugoj ploči, pisanoj god. 220. za vlade cara Reskuporida, sina Sauromatesova, među četiri tanaiska poglavara navodi se Horvat Sandarzijev. (2) Ako se u oba natpisa odbaci grčki nastavak – os,dobivamo čisto hrvatsko ime u starom kajkavskom izgovoru: Horvat. (3)
Nastaje pitanje: kojega su podrijetla bili donski Hrvati i odakle su tamo došli? Iako to pitanje nije još u svim pojedinostima objašnjeno, sve nas upućuje da su donski Hrvati bili iranskoga podrijetla. Od konca, naime, I do III stoljeća po Kr. u državi Tanais, u području Dona, živjela su razna iranska plemena Sarmata, pa su i Hrvati, koji su tu živjeli, morali biti Iranci (4). Nadalje, narodno ime Hrvat je iranskoga podrijetla. Prema ruskom iranologu Vsevolodu Milleru, ime Hrvat dolazi od iranske riječi Horva(t)u, u značenju: Sunčeva postelja, put (5). M. Vasmer hrvatsko ime izvodi iz Hu-urvata = prijatelj, amicus (6). I nazivi: kral, ban, župan, kako su se zvali stari upravnici Hrvata, iranskoga su podrijetla (7). I vjera starih Hrvata nosila je iranske oznake: bog svijetla i tame, štovanje vatre, spaljivanje mrtvih, itd. (8). I hrvatske su riječi vjerskih pojmova iranske: Bog, vjera, žrtva, raj, vazam; vapiti, zazivati, gatati, itd. (9). Po iranskom načinu stari su Hrvati označavali bojama strane svijeta i zemalja, u kojima su stanovali: Bijela boja naznačavala je zapadnu stranu, crvena južnu, zelena istočnu, a crna sjevernu (10). Odatle Bijela ili Zapadna Hrvatska, Crvena ili Južna Hrvatska, Zelena ili Istočna Hrvatska. I stara hrvatska narodna umjetnost nosi oznake istočne i iranske, napose hrvatski troplet. I svoj narodni grb sa 64 crvene i bijele kocke Hrvati su donijeli iz Irana. (11)
Donski su Hrvati, dakle, u starini morali doći iz Irana. Na kamenom natpisu kralja Darija I (522.-486. prije Kr.) medju 23 naroda, koja su mu se pokoravala, navodi se narod Harauvat-iš (12). Perzijske svete knjige Avesta (Vendidad) zovu taj narod Harahvaiti. Pokrajina, u kojoj je taj narod živio, obuhvatala je u ondašnjim vremenima: južnu polovinu današnjega Afganistana, cijeli Beludžistan i istočni dio današnjeg Irana (Perzije). U toj staroj pokrajini treba tražiti pradomovinu današnjih Hrvata. (13)
Zakarpatska Velika ili Bijela Hrvatska
Od III do VII stoljeća ne posjedujemo pisanih izvora, koji bi govorili o Hrvatima. O njima počinju govoriti pisani izvori u VII, a posebno od VIII-X stoljeća. Od tih izvora najznamenitije je djelo K. Porfirogeneta “O upravi carstvom”, napisamo god. 948/952. U tom djelu car-povjesnik, na osnovu carskoga arhiva u Bizantu i hrvatske narodne predaje na više mjesta govori o Hrvatima na Jadranu i onima iza Karpata. Tako u pogl. 31. Porfirogenet piše:
“Hrvati koji sada stanuju u krajevima Dalmacije, potječu od nekrštenih Hrvata, zvanih “Bijeli”, koji stanuju s onu stranu Turske, blizu Franačke… Velika Hrvatska, zvana također Bijela, do danas nije krštena” (14).
Pod “Turskom” Porfirogenet misli na Mađarsku, jer su Mađari starinom potjecali iz Turkestana; pod “Franačkom” on ima uvidu istočnu franačku državu, koja je u IX i X stoljeću obuhvaćala današnje njemačke i austrijske zemlje. Prema tome, Porfirogenetova Velika ili Bijela Hrvatska protezala se je u X stoljeću sjeverno od Ugarske, a istočno od tadašnje Njemačke, dotično današnjom Češkom, Slovačkom i južnom Poljskom.
Porfirogenetove navode o zakarpatskoj Hrvatskoj i Hrvatima potvrđuju i drugi njemu suvremeni i stariji pisci. Tako arapski putopisac Ibn Rustah, na osnovu putopisa Muslim Al-Džarmi (842/847.), o sjevernim Hrvatima piše:
“Njihov vladar se kruni… Njegovo je sjedište u sredini Slavenske zemlje… On nosi naslov ‘Vladar vladara’, a zove se Svet Malik. On je moćniji nego subandž (župan), a subandž je njegov zamjenik… Grad, u kojemu on stanuje, zove se Držvab i oni imaju tu sajam tri dana svakoga mjeseca“. (15)
To isto mjesto iz Al-Džarmi-ja navodi i Kardizi, samo u kraćem obliku. On sjedište hrvatskoga kralja zove: “Džarawat” (16).
Priznati stručnjaci: Marquart (17), L. Niederle (18), L. Hauptmann (19) u arapskim izrazima “Držvab”, “Džarawat” i “Chordát” nalaze ime “Horvat”, Hrvat. Glavni grad Velike ili Bijele Hrvatske nalazio se je na mjestu današnjega Krakova, koje je još onda bilo poznato trgovačko središte.
Arapski putopisac Al-Mas’udi, u djelu “Murug at tanbit” god. 943. nabraja slavenske narode u srednoj Evropi: Srbe (Surbin), Moravljane (Morawa), Hrvate (Chorwatin) i Čehe (Cachin) (20). O Velikoj Hrvatskoj on piše:
“Ovoj slovenskoj državi najbliža je država Al-Firag [Prag]… U blizini ove slavenske države leži država Turaka [Mađara]. Ovaj je narod najljepši uzrastom, najbrojniji i najhrabriji medju Slavenima” (21).
Hrvate sjeverno od Karpata spominju i drugi arapski pisci, a tako i Perzijski geograf. (22) Oni glavni grad sjevernih Hrvata zovu: Irvab, Irvt, Chordad, t.j. Hrvat (23).
Anglosaski kralj Alfred Veliki (871-901.) u prijevodu Orozijeve “Povijesti svijeta“, opisujući narode srednje Evrope ovako piše:
“Na istoku zemlje Moravske leži zemlja Visla, a na istoku od te je Dacija, gdje su ranije stanovali Goti. Na sjeveroistoku od Moravljana su Dalaminci, a na istoku od Dalaminaca su Hrvati (Hori-thi), a na sjever od Dalaminaca su Srbi (Surpe)” (24).
Stari ruski ljetopis “Povest’ vremennyh let“, koji je nastao početkom XII stoljeća na osnovu starih ruskih kronika, tri puta spominje sjeverne Hrvate (Hrvate, Horvati): prvi put govoreći o najstarijoj ruskoj povijesti; zatim pod godinom 907. i 992. (25) Na osnovu reda, kojim ljetopis nabraja razna slavenska plemena na tim mjestima, L. Hauptmann je dokazao, da ruski ljetopisac govori o Hrvatima u Maloj Poljskoj oko gornje Visle. (26)
Listina iz god. 1086., koja opisuje granice tadašnje praške biskupije, spominje dvije skupine sjevernih Hrvata: “Chrouati et altera Chrowati” (27). Iako se i danas među učenjacima raspravlja, gdje su navedeni Hrvati stanovali god. 1086., nitko ipak ne niječe, da su Hrvati uistinu tada živjeli sjeverno od Karpata. Naše je mišljenje, da Praška listina govori o češkim i malopoljskim Hrvatima. U starini hrvatski narodni prostor bio je jedinstven i neprekinut. Kada se god. 626. jedan dio sjevernih Hrvata odselio na jug, većinom iz srednjega dijela hrvatskoga prostora, iz današnje sjeverne Moravske i Slovačke, u središnji hrvatski prostor doselila su se druga slavenska plemena. Tim je narodno tijelo sjevernih Hrvata bilo rascijepljeno i nastale su dvije hrvatske skupine: zapadna u Češkoj i istočna na Visli u Poljskoj. Da se Hrvata najviše odselilo na jug iz sjeverne Slovačke, govori nam velika sličnost izmedju hrvatskoga i slovačkoga jezika, koji su između sebe daleko bliži nego s drugim slavenskim jezicima.
U zapadnom, češkom dijelu negdašnje Velike ili Bijele Hrvatske, u IX i X stoljeću vladala je hrvatska vojvodska obitelj Slavnik, (28) od koje je potjecao i sv. Adalbert, apostol Poljaka (29). I sv. Ludmila, baka sv. Wenceslava češkoga, bila je zapadna Hrvatica (30). Kada je češki kralj Boleslav I (935.-967.) oko god. 960. zavladao hrvatskim zapadnim zemljama, kojima su dotle vladali Slavnikovići, malo pomalo hrvatsko je ime iščezlo i tamošnji su se Hrvati slili s Česima, Moravcima i Slovacima. (31)
Istočni Hrvati negdašnje Velike Hrvatske oko gornje Visle god. 999. došli su pod vlast poljskoga kralja Boleslava Hrabroga (992.-1025.) (32). Od toga vremena i u tim krajevima nastupa polako polonizacija starih Višlanskih Hrvata. Tamo su se ipak hrvatsko ime i hrvatska svijest zadugo očuvala. Talijanski kartograf Allodi god. 1730. u svom atlasu na karti Evrope ucrtao je na Jadranu Kraljevstvo Hrvata (“Re(g)no di Croazia“), a iznad Karpata Bijelohrvate (“Belocroati“) izmedju Moravaca i Rumunja. (33) Doseljenici iz okolnih krajeva oko Krakova još početkom XX stoljeća registriraju se kod američkih vlasti kao Bijeli Hrvati: “Bielochorvats (Cracovinians)” (34).
Odnos Zakarpatskih i Donskih Hrvata
Da su zakarpatski Bijeli Hrvati istoga roda s Donskim Hrvatima, govori nam njihovo narodno ime. Hrvatsko ime nije izvedeno od općega pojma, da bi moglo na raznim mjestima neovisno nastati, nego je specifično vlastito ime s određenim značenjem. Zbog toga, gdje god se spominju Hrvati, bilo na Donu, bilo za Karpatima, bilo na Jadranu ili drugdje, oni su pripadnici istoga naroda Hrvata, koje smo našli na Donu početkom III stoljeća po Kr. Da su zakarpatski Hrvati došli iz područja Dona, govori nam i njihov naziv Bijeli ili Zapadni Hrvati. Oni su “Bijeli” ili Zapadni Hrvati prema Južnim ili “Crvenim” Hrvatima, koji su ostali na Donu.
Iako nemamo izvora, koji bi nam to izričito svjedočili, sve nas upućuje, da je jedan dio Donskih Hrvata za provale Huna u Evropu (god. 375. po Kr.) bio povučen na Zapad i dospio sjeverno od današnjih Karpata. Tu su se iranski Hrvati izmiješali s brojnijim mjesnim slavenskim plemenima i od njih primili slavenski jezik. Međutim, nakon pada hunske velevlasti, Hrvati su zakarpatske Slavene državno organizirali i dali im svoje narodno ime. Prije provale Avara (oko god. 560.) Bijeli ili Zapadni Hrvati stvorili su s Antima veliku državu, koja se prostirala sjeverno od Karpata od gornje Labe do gornjega Dnjestra (35). R. Heinzel dokazuje, da se igorje Karpati starogermanske Hervarasage prozvalo po Hrvatima: Harvata gorje, t.j. Gorje Hrvata (36).
