“Srbi su u Hrvatskoj izgubili ono što svaki čovjek nosi koji je uživljen i smješten u svojoj nacionalnoj sredini: osjećaj časti, ponosa, savjesti, vjernosti itd.
……
Oni u stvari ne predstavljaju nikakav vrijednosni kolektiv sa stabiliziranim osobinama, nego su tek pojedinci koji su nastojali doći do što boljih materijalnih položaja kao udvorice, denuncijanti, sluge niskog i visokog ranga, a bez obzira na savjest, ponos, čast i vrline.

……
Srbima iz Hrvatske ili Hrvatima iz Srbije nema mjesta u raspravljanju o povijesnim odnosima između Srbije i Hrvatske, jer oni nemaju osjećaj povijesne realnosti niti Srbije niti Hrvatske, budući da su na tom tlu slučajni, a ne prirodni čimbenici, te u raspravljanje ne mogu unijeti ništa drugo doli iskrivljivanje i laž, laž o jugoslavenstvu Hrvatske, laž o spašavanju Hrvatske u jugoslavenstvu, laž o veličini i sigurnosti srpstva u jugoslavenstvu, te svoje časovite osobne razloge koji nemaju nikakve veze s trajnim povijesnim osjećajima o sudbini naroda.” – Ivan Oršanić

♦♦♦

Tekst Ivana Oršanića “Hrvati i Srbi”, koji je objavljen u reviji ‘Republika Hrvatska’ u Argentini 1952. godine, razmatra hrvatsko-srpske odnose u razdoblju prve polovine dvadesetoga stoljeća. Objavljujemo ovo razmatranje jer je zanimljivo u današnjem trenutku, u kontekstu jasnijeg raščlanjivanja međusobnih interesa Hrvatske i Srbije, a koji su gotovo istovjetni s ranijim razdobljem koje Oršanić u tom tekstu obrađuje, kako onog, tako i ovog novijeg doba od devedesetih pa do danas. Kako vuk dlaku mijenja, a ćud nikada, tako i političke silnice različitih nacionalnih interesa ovih prostora ne mijenjaju svoju narav. Stoga je ovaj tekst, ali i oni koje ćemo još objaviti od Ivana Oršanića, dragocjen za razumijevanje geopolitičkih odnosa, pa prema tome mogu poslužiti i kao poučak svim onim političkim naivcima i zanesenjacima nekim novim nadnacionalnim i internacionalnim idejama, a koje su u svojoj biti samo ono obično, staro, zloćudno, tek prepakirano jugoslavenstvo. – Projekt Velebit

♦♦♦

Ante Starčević – Nikola Pašić

HRVATSKA I SRBIJA
Uređenje odnosa između Hrvatske i Srbije predstavlja vrlo važnu stvar kako za Srbiju, tako i za Hrvatsku (kao i za njihove susjede) te zbog toga o njima treba raspravljati. Ako se, naime, ništa ne raspravi i na temelju raspravljanja ništa korisna ne zaključi, onda nema drugog izlaza doli sile, kojom se, kako smo vidjeli, ništa ne rješava, nego samo obmanjuje. Samo naivne osobe mogu misliti da je izvor sile uvijek na istoj strani pa da prema tome, druga strana ne može doći u priliku vraćati dugove.

Svakako bi dakle, najbolje bilo riješiti sve odnose između Srbije i Hrvatske raspravljanjem i konkretiziranjem svih pitanja.

Osnovna je pak stvar u konkretiziranju tih pitanja da postoje Srbija i Hrvatska, srpski i hrvatski narod te da se tisuću godina srpske i tisuću godina hrvatske povijesti oblikovanih na dva posebna teritorija i različitim povijesnim orijentiranjima, ne mogu sada najednom izbrisati i pobrkati.

I konačno, zašto?

Ako nije nikakav grijeh ni zlo što postoje, recimo, Italija i Francuska, talijanski i francuski narod, zašto bi nakon tisućugodišnje činjenice trebalo vršiti nasilje, upinjati se i dokazivati da Srbija i Hrvatska ne postoje, nego da se radi o jednoj zemlji — Jugoslaviji, i o jednom narodu — jugoslavenskom? Zar je teže poći od činjenice o postojanju Srbije i Hrvatske, srpskog i hrvatskog naroda, a jednostavnije, možda, od “Jugoslavije” i od “jugoslavenskog naroda”? Tisućugodišnje susjedstvo Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, ne poznaje ni jedan međusobni rat, ni jedan međusobni sukob, ni jedno međusobno klanje. Nametanje, naprotiv, Jugoslavije i jugoslavenstva predstavlja niz zločina, predstavlja uništavanje Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata.

Postaviti se, dakle, u raspravljanju na stajalište Srbije i Hrvatske, srpskoga i hrvatskoga naroda, znači stati na stajalište tisućugodišnjeg činjeničnog stanja, na stajalište tisućugodišnjeg mira.

Postaviti se, pak, u raspravljanju na stajalište Jugoslavije i jugoslavenstva, znači postaviti se na stajaište nasilja, zločina, uništavanja, brisanja – a zašto?

Time što postavljamo za temelj raspravljanja o odnosima između Srbije i Hrvatske tisućugodišnje činjenice, tj. Srbiju i Hrvatsku, ne želimo izbjeći ni mimoići raspravljanje o Jugoslaviji i jugoslavenstvu, jer bi to značilo nojevski stavljati glavu u pijesak. Jugoslavija i jugoslavenstvo, makar oblikovani kao nasilje i zločin, nisu pali neorganski iz oblaka, nego predstavljaju životne varijante u kompleksu povijesnih događanja.

Jugoslavenstvo je, u prvom redu, hrvatska orijentacija, orijentacija osjećaja hrvatske inferiornosti na maglovitoj liniji slavenstva u strahu od navaljujućeg germanstva, i latinstva. Svi su poznatiji Jugoslaveni zauzimali neprijateljski stav prema Austriji (germanstvu), prema latinstvu (čak i Katoličkoj crkvi), a pokazivali istaknute naklonosti prema maloj Srbiji i Bugarskoj kao konkretnim sastavnim dijelovima u koncepciji praktičnog jugoslavenstva. Srbi, međutim, niti su ikada doživjeli rađanje jugoslavenstva na ovaj način, niti su ga mogli doživjeti. Oni su Austriju i Italiju, latinstvo i germanstvo, doživljavali kao dodir sa stranim zemljama, jednom povoljno, drugi put nepovoljno, kako to već biva u političkoj i vojničkoj igri. Oni doživljavaju slavensku liniju kao stvaranje Srbije, srpske neovisnosti, srpske veličine; koja u borbi s Turcima i kroz različite manevre postaje sve veća. Srbija na liniji slavenvstva razvija osjećaj srpstva u pozitivnom smislu; Srbi doživljavaju impuls k moći, afirmaciji, superiornosti, a Hrvati impuls ka spašavanju, predanosti, nemoći, inferiornosti, osjećaj u negativnom smislu. 

Pašić hoće afirmaciju Srbije i nekako mu ne godi Jugoslavijia.
Trumbić hoće Jugoslaviju da spašava Hrvatsku.

U ovim se dvjema tezama, od kojih srpska ima sve oznake povijesne superiornosti, a hrvatska povijesne inferiornosti, stvara Jugoslavija, i posve je prirodno da superiorna teza dominira. Jugoslavija postaje afirmacija Srbije, postaje Velika Srbija, postaje afirmacija povijesnog impulsa u kome se kretao srpski narod. Ne prolazi dugo vremena, te Hrvati osjećaju da su stvarno prešli iz jednog zatvora u drugi, iz Austro-Ugarske u Jugoslaviju.

Ante Trumbić – Stjepan Radić
I započinje borba za ponovno spašavanje.

Vrijedno je usput spomenuti, kako su i Starčević i Radić osjetili da je jugoslavenstvo za Hrvate zlo.

Strarčević genijalno uočava inferiornost jugoslavenske teze te ističe prirodnu, državnu, i stoga superiornu, tezu naroda. Radić jedini protestira godine 1918. kad hrvatski političari plivaju u Jugoslaviju i konačno bude ubijen usred Beograda u ime jugoslavenstva kao afirmacije velikosrpstva. U borbi za spašavanje Hrvati se opredjeljuju u dva smjera: u borbu za potpunu nacionalnu nezavisnost i u “borbu” za postizavanje ravnopravnosti unutar Jugoslavije. Ova želja za ravnopravnošću iskočila je kod Hrvata kao najviši doživljaj u hrvatskom spašavanju na jugoslavenskoj liniji.

Superiorna pak teza dovodi do oružanog sukoba da prisili protivnika na jednakopravnost, načelno i stvarno. Hrvati doživljavaju svoj psihološki maksimum u godinama od 1941. do 1945. u željenju nezavisnosti i u borbi za nezavisnost, što postaje stvarnim temeljem za učvršćenje ideje nezavisnosti u pozitivnom smislu, za povijesnu afirmaciju svoje superiorne teze. Srbi, međutim, spašavaju Jugoslaviju, spašavaju svoje pozicije; hvataju se jugoslavenskog imena, da po njemu nešto spašavaju i upravo se boje srpskog imena, jer osjećaju da ono ne znači mnogo i da u njemu ništa nema; oni u svom i po svom imenu doživljavaju osjećaj inferiornosti. Srbi traže spas i svoju moć u jugoslavenstvu, jer su izgubili osjećaj da je u srpstvu moć.

Srbi su danas u impulsu spašavanja srpstva mimo svoje prirodne povijesne linije, dok su Hrvati u impulsu afirmacije svoga prirodnog hrvatskog osjećaja te se prema tome nalaze u superiornijem položaju od Srba i historijski im u međusobnom odnosu pripada prednost i nadmoć. Srbi, gubeći smisao za definiranje Srbije na realnoj povijesnoj podlozi i gurajući se inferiorno na imaginarni teren jugoslavenstva, protiv kojega vrije hrvatska superiornija životna teza, nužno će se morati pomiriti sa činjenicom da im drugi definiraju mjesto i mogućnost na terenu realnosti.

Možda nije ni potrebno naročito isticati da je jugoslavenstvo kod Hrvata izgubilo svoju prividnu povijesnu opravdanost, jer Austro-Ugarska ne postoji niti je aktualan germanski pritisak; jer je opasnost od Italije izgubila izgled velike važnosti, i jer su se na liniji slavenstva Srbi izrazili s istim značajem kao i Talijani, Nijemci i svi drugi narodi. Dakle: otpali su svi nekad živi razlozi za oblikovanje jugoslavenstva. Naglasivši, osim toga, prirodni razvitak ideje državnosti, jugoslavenstvo je na hrvatskom terenu izgubilo sve organske mogućnosti postbjanja.

Budući da su Srbi prihvatili i doživjeli jugoslavenstvo kao afirmaciji srpstva u njegovom imperijalističkom izdanju, kao afirmaciju konkretne političke, vojničke, ekonomske i vjerske moći, dakle, kao pojavu primarno i iznad svega vezanu na sebe i u sebi, a onda joj tek dali važnost obzirom na Nijemce, Mađare, Talijane, Slavenstvo itd., to bi oni htjeli i dalje nastaviti u istom smislu, tim više, što je oslabljena u svom prirodnom razvitku sposobnost za osjećanje i definiranje srpstva izvan, bez i mimo ove moći, tj. bez realnih pozicija, osvojenih dok su Hrvati bili pod impulsom jugoslavenstva i molečive‘ ravnopravnosti, a bez svoje naglašene državne ideje. Kako je sad na hrvatskoj strani nestalo tog jugoslavenskog impulsa i kako je ideja hrvatske nezavisnosti jaka, to je prigoda za srpsko doživljavanje jugoslavenstva izgubila objektivnu vrijednost na terenu realnosti, – iako ne u srpskim osjećajima. I to je baza srpske dileme za budućnost: staviti srpstvo na tračnice povijesne određenosti i likvidirati jugoslavenstvo kao osjećaj i perspektivu realnosti, ili se i dalje gubiti na privlačnoj ali neodrživoj jugoslavenskoj iluziji.

U vezi s jugoslavenskom varijantom u težnjama s hrvatske strane i s velikosrpskom afirmacijom s druge strane koji su težili konkretizaciji u okviru jedne države, iskočio je jedan izvanredno jaki faktor: Srbi u Hrvatskoj. Oni tijekom vremena postaju najjačim argumentom jugoslavenstva Hrvatske prema vani i najjačim čimbenikom velikosrpstva unutar Hrvatske i Jugoslavije.

Srbi u Hrvatskoj osjećaju da velikosrpska dominacija na tlu Hrvatske može postojati samo u koncepciji jugoslavenstva koje je u dugom periodu vremena imalo značiti likvidaciju hrvatstva kao imena, kulture, vjere i ekonomije i kao afirmaciju srpstva u njegovom supstancijalnom smislu, a bez srpskog imena.

Upravo zbog očevidnih uspjeha toga srpstva na hrvatskom području u politici; ekonomiji, kulturi itd., Srbijancima je iz Srbije bilo  preboljevati gubitak srpskog imena; osjećali su da se ovo afirmira zataškavajući ime.

Hrvati su pak osjetili ovu funkciju Srba u Hrvatskoj u njezinoj potpunosti. Osjetili su u njoj i po njoj da bi Hrvati trebali izgubiti sve, tj. nestati kao povijesna supstancija, s imenom i bez imena. Zbog toga se hrvatski osjećaj upravlja protiv njih, odnosno, protiv njihove duboke uništavajuće povijesne funkcije. Hrvati su osjetili i doživjeli Srbe u Hrvatskoj tako ispravno i potpuno da je njihova funkcija u potencijalnom smislu za svagda završena. Oni vise ne mogu govoriti o jugoslavenstvu, jer Hrvata Jugoslavena tako reći nema. Prema tome postaje očevidnim, zbog točno definiranog kruga, da je jugoslavenstvo varka za imperijalističko presizanje Srbije za hrvatskim područjem pomoću svoje pete kolone.

Kako smo već rekli, srpstvo povučeno u jugoslavensku konkretizaciju traži sada spas u jugoslavenstvu, jer je izgubilo prirodni osjećaj snalaženja na bazi Srbije, te povijesnog i realnog srpstva, i zbog toga je, očevidno, u inferiornoj idejnoj i psihološkoj poziciji. I u svakoj drugoj; jer kako se može, nakon svega što je bilo i što se događa na hrvatskom području, afirmirati srpska supstancijalnost pod firmom jugoslavenstva, a da to ne bi bilo neprestano u pitanju i u znaku mogućnosti obrata, za koje smo vidjeli kakve oblike mogu imati. Srbi, koji su impuls srpstva za afirmacijom slobode i nezavisnosti razgradili i utjelovili u jedan povijesno krivo montirani imperijalizam i prepotenciju i tako mu pokvarili unutarnju čistoću i prirodnost; koji su imali sve momentalne koristi što ih pružaju pozicije dominiranja i prepotencije, pretvorili su srpstvo u sadržaj bez vrednota i vrlina. Srpski se narod morao pretvarati u diktatorski narod, jer je to tražila pozicija dominacije; u narod kojega se inteligencija priučavala na ekonomske koristi, bez odgovornosti i savjesti, što je pozicija dominacije obilno pružala u državnoj upravi, u ekonomskim ustanovama, diplomaciji, kreditima“ itd.; pretvorila se u gotovane i uživatelje u kojima je nestao svaki moral, junaštvo, savjesnost itd., što je došlo do izražaja i god. 1941.

Istina je da su Srbi imali velike koristi od jugoslavenstva, ali uz bezuvjetno prihvaćanje osobina i primjenjivanje metoda koje ni samo srpstvo ne može cijeniti u ozbiljnoj duhovnoj i političkoj analizi, a kamoli poslužiti se njima na internacionalnom političkom tržištu.

Srbima Hrvatske nije teško živjeti u takvoj duhovnoj i mentalnoj strukturi; jer oni sve rekompenzacije nalaze u materijalnim koristima i u položajima dominatorske prednosti, a narod Srbije mora osjetiti da je potpuno prazan i da jugoslavenstvo nije zapravo ništa, a najmanje ideja u kojoj se može pozitivno oblikovati čovjek i narod i pogotovo nije ništa ako mu se ne može čisto i bistro kazati, dokazati i jamčiti da će on neprestano imati od toga materijalne koristi, kao što je to bilo do sada.

Osim toga, Srbi su u Hrvatskoj izgubili ono što svaki čovjek nosi koji je uživljen i smješten u svojoj nacionalnoj sredini: osjećaj časti, ponosa, savjesti, vjernosti itd. Kao poklonici Austrije, Mađarske, Hrvatske, Italije i Turske, oni u stvari ne predstavljaju nikakav vrijednosni kolektiv sa stabiliziranim osobinama, nego su tek pojedinci koji su nastojali doći do što boljih materijalnih položaja kao udvorice, denuncijanti, sluge niskog i visokog ranga, a bez obzira na savjest, ponos, čast i vrline.

Srbi Hrvatske unijeli su u srpsku afirmaciju na liniji jugoslavenstva svu rugobu i bljutavost bezobzirnosti, neodgovornosti, gramzljivosti i bahatosti, te su po tome uspjeli definirati srpstvo u očima Hrvata isključivo na taj način. Medutim, to nije srpstvo Srbije, to nije srpska povijesna realnost, to je realnost srpskih beskućnika na hrvatskom tlu koja se u povoljnom času unijela sa svom svojom inferiornošću u srpski tijek zbivanja. Na iskrivljenoj liniji povijesnog događanja Srbi Hrvatske unijeli su inferiornost svoga stanja i manifestiranja u kompleks srpske težnje za afirmacijom. No nijedan narod, ma u kakvim prilikama živio, kao zajednica ne može postojati i biti bez impulsa vrednota, pa tako ni srpski narod. Međutim, taj je impuls potisnut dominantom srpske inferiornosti iz Hrvatske, u kojoj se započela preoblikovati supstancijalnost povijesnog srpstva; Srbi iz Srbije nisu to mogli ili, bolje reći, nisu to htjeli uočavati zbog varave i privlačne grandioznosti posvema vanjskog i akcidentalnog značaja, kao npr. uvećavanja i uljepšavanja Beograda, Velike Srbije nasuprot maloj Srbiji, “velike” vojske, diplomacije, birokracije, luksusa i svih mogućih oblika pompozne vanjštine. Srbi su podsvjesno osjećali supstancijalnu inferiornost “švabe iz preka”, tj. Srba iz Hrvatske, ali varava vanjština i efektivne materijalne koristi svele su to na nebitnu konkurenciju koja se uljuljala u istu liniju inferiornosti, uništavajući aktivni utjecaj i razvitak elementa vrijednosti. Prema tome, u jugoslavenstvu, kao konkretizaciji velikosrpstva, oblikovana je jedna socijalna kategorija najgore vrste, jedna nakaznost i degeneracija koje će se Srbi kadtad stidjeti, jer će otkriti da je impuls vrednote srpskoga naroda bio potpuno odsutan, reduciran i umrtvljen, Jasno je da sve dotle dok osjećaju da u jugoslavenstvu imaju neke šanse za održavanje položaja, šanse za “realno osjećanje” jugoslavenstva,‘ tj. srpstva u najgorem izdanju, oni neće htjeti priznati defektni i inferiorni karakter iugoslavenstva. Ali kad jednom budu “oslobođeni” tih položaja, što se konačno dogodi narodima i imperijima jačih razmjera (Austro-Uigarska, Turska, Engleska itd.), onda će biti prisiljeni osloniti se na onakve elemente svojeg ondavremenog sadržaja kakvi jesu, i konstatirat će da svi ti elementi predstavljaju istaknute oblike nepodopština i zala na kojima ne može počivati zdravi razvitak jednoga naroda. Osloboditi se od jugoslavenstva za srpski je narod slično oslobođenju čovjeka od razvratnosti. Oslobođenje nije lako, ali je za uređeni i samostalni život čovjeka neophodno potrebno. U stvari, štogod se Srbi kasnije oslobode jugoslavenstva, to će se kasnije osposobiti za odgovorni i uređeni politički život, to će kasnije primijetiti inferiornost i defektnost svoje povijesne linije. Najteže bi moglo za Srbiju biti to da ona u nojevskoj grandomaniji i “jugoslavenskoj” ili, bolje rečeno, velikosrpskoj zaslijepljenosti ispusti iz vida građenje i pripravljanje realnih pozicija srpstva, te zbog osvete ili sličnih razloga izgubi ne samo jugoslavensku dominantnu poziciju, nego i realnu srpsku poziciju za koju se nitko neće zanimati ni znati koja je, kad to nije zanimalo i ne zanima ni same Srbe. Ni po čemu pak nije jasno da bez hrvatskog jugoslavenstva može cvjetati i biti sigurna velikosrpska dominanta, okružena Hrvatskom, Albanijom, Makedonijom, Grčkom, Bugarskom, Rumunjskom i Mađarskom. Svakako je vjerojatnije očekivati sve samo to ne, nasuprot još jednom pokušaju obnove jugoslavenstva.

Jugoslavenstvo kao i sve faze velikih i malih oblika imperijalizama historijski gube tlo pod nogama u Europi; jugoslavenstvo gubi mdgućnost smještaja u općem kompleksu ideja i naklonosti, pa je prema tome za srpstvo logički nužno tražiti realne pozicije za svoju egzistenciju. Srpstvo se u tezi jugoslavenstva pojavljuje inferiorno ne samo u odnosu na Hrvate, nego, bez sumnje, i na stanje ideja u svijetu.

Problematika se raspravljanja svakako svodi na to da li se odnos između Srbije i Hrvatske može postaviti na osnovu stvarnog povijesnog srpstva i hrvatstva, Srbije i Hrvatske, bez jugoslavenstva, u smislu nekog hrvatskog spašavanja od German i Latina, i bez jugoslavenstva, po kojem se ima spašavati velikosrpski izljev izvan povijesnog srpstva i Srbije. Končno je očevidna istina da jugoslavenstvo i Jugoslavija ne spašavaju Hrvate ni od čega, niti osiguravaju Veliku Srbiju i srpstvo. Prema tome, treba se vratiti na povijesne realnosti: Srbiju i Hrvatsku, Srbe i Hrvate.

Kao povoljna mjera za vjerojatno solidnije i razboritije raspravljanje, nužno je da riječi Jugoslavija i jugoslavenstvo nestanu iz njih, te da u raspravljanjima mogu sudjelovati samo Srbi iz Srbije i Hrvati iz Hrvatske. Srbima iz Hrvatske ili Hrvatima iz Srbije nema mjesta u raspravljanju o povijesnim odnosima između Srbije i Hrvatske, jer oni nemaju osjećaj povijesne realnosti niti Srbije niti Hrvatske, budući da su na tom tlu slučajni, a ne prirodni čimbenici, te u raspravljanje ne mogu unijeti ništa drugo doli iskrivljivanje i laž, laž o jugoslavenstvu Hrvatske, laž o spašavanju Hrvatske u jugoslavenstvu, laž o veličini i sigurnosti srpstva u jugoslavenstvu, te svoje časovite osobne razloge koji nemaju nikakve veze s trajnim povijesnim osjećajima o sudbini naroda.

U kompleksu raspravljanja o odnosima između Srbije i Hrvatske potrebno je donekle istaknuti i to da mi nismo nikakva braća i da takve tvrdnje spadaju u ludost, nego da se radi o dva naroda koji moraju živjeti jedan do drugoga, pa onda kao takvi i razborito razgovarati o svim pitanjima koja između dva naroda postoje, isključivši sve ideje koje tisućugodišnja povijest ne pozna i isključivši sve ljude koji nisu tisuću godišnje definirani.

U ovom se raspravljanju pojavljuje izvjesno neugodno isticanje, naime, da bi Srbija trebala napustiti Srbe u Hrvatskoj, u čemu, očevidno, nema izbora; ili proslijediti liniju jugoslavenstva na bazi isticanja da su hrvatske zemlje srpske zbog doseljenih Srba u hrvatske krajeve bježanjem ispred Turaka (čime hrvatski krajevi nisu prestali biti hrvatski), ili prihvatiti Srbe natrag, jer Turaka više nema, ili jednostavno i ispravno smatrati da na granicama između Hrvatske i Srbije prestaju sva prava jednih prema drugima i da započinje apsolutno poštivanje, u kojem bi slučaju Srbi u Hrvatskoj normalno živjeli kao i Hrvati.

Svakako bi bilo loše pokvariti realna raspravljanja s infantilnim deklamacijama o bratstvu, o mogućnosti jugoslavenstva na temelju ljubavi i jednakopravnosti, te tako sa sladunjavom i milozvučnom frazeologijom, licemjerstvom i usiljenim idealizmom sakriti perspektive hladnoga noža koji upućuje na razumnost i hladno rasuđivanje, otkud, konačno, upravo Srbi i Hrvati upotrebljavaju te glupave laži o bratstvu kad to nitko ne čini u uređenju svojih odnosa. Time se ne može nikoga više obmanjivati i to je neozbiljno. Kakve su to barbarske i neznanstvene zaostalosti o nekom specijalnom bratstvu; valjda smo mi na koncu konaca braća i s Poljacima i s Nijemcima i s Norvežanima, Francuzima itd., jer smo ljudi. Kakvo je to usiljavanje ljudske pameti, ljudskih osjećaja, povijesti i znanosti da su Hrvati neka posebna braća sa Srbima i da onda moraju radi toga naročito izumljenog bratstva, od kojeg se brane politički i oružjem, prihvatiti jugoslavenstvo, izvor zla, zločina i svih vrsti nakaznosti, mjesto da ozbiljno, kao i svi drugi ljudi i narodi, razgovaraju i raspravljaju.

Nikakve Jugoslavije na bazi pretpostavke o ravnopravnosti medu braćom, nego stvarna ravnopravnost na granicama dviju zemalja, dviju država, dvaju naroda. Samo to, i ništa drugo, može biti osnova poštenoga raspravljanja o odnosima između Hrvatske i Srbije.

Jugoslavenska srpska linija znači rat, prema mogućnostima i prilikama, i u tom pogledu nema smisla ništa raspravljati; srpska državna linija i hrvatska državna linija dva su temelja za raspravljanje, i na tim temeljima nije uopće jasno zašto bi između Srbije i Hrvatske bio rat. Tako barem glasi tisućugodišnji zakon prošlosti.

U raspravljanju o odnosima između Srbije i Hrvatske u smislu tog zakona nemamo potreba ulaziti u pitanja Srbije i srpskog naroda. Za nas su Srbi susjedi, a ne braća, odnosno braća toliko koliko i svi narodi svijeta. Ne bismo čak željeli napadati Srbe ni zbog toga što nisu htjeli priznati Hrvatima ravnopravnost u okviru Jugoslavije, tj. ono što je u elementima povijesnog procesa bilo nemoguće, jer oni su čas hrvatske inferiornosti iskoristili, kako je to konačno u životu razumljivo. Ali sad kad je očevidno da je posve neznatan broj onih koji još uvijek misle, zbog raznoraznih prilika, naivnosti, interesa i gluposti, da bi mogla postojati i neka jugoslavenska ravnopravnost, sada kad je hrvatski narod više nego svjestan svoje snage u otporu protiv iskorištavanja prilika, dakle, kad je vrijeme sazrijelo da pohod završi, sad bi Srbi mogli reći: “Što smo digli, digli, dobro nam je došlo; više se ne može ni silom ni obmanom, ni sporazumom; moramo drugim putem, jer živjeti jedni kraj drugih moramo”.

Mi ćemo Hrvati pak reći: “Dobro ste nas udesili, jer smo bili naivni, ali sad više ne ide, vi to vidite, pa ćemo urediti susjedske odnose na bazi stečenih iskustava i povijesnih određenja, unatoč toga što je na nama red da “dugove” vraćamo.”

U našm stajalištu nema mjesta raspravama još zaostalih i zatucanih Jugoslavena koji neprestano plaću što Srbi nisu priznali Hrvatima ravnopravnost, te ih napadaju da su krivi za propast Jugoslavije. Oni to čine samo zato da bi u neku ruku spasili svoj “idealizam” u kojem su izgradili “kuću od karata”,  jednu lijepu, bratsku, ravnopravnu Jugoslaviju i koji, zbog intelektualnog siromaštva, stvarne političke nepismenosti i nepoznavanja povijesti naroda, zastupaju takvu plašljivu blesavost nasuprot životnom realizmu.

Na hrvatskom je tlu nekad bilo dosta ovakvih cmizdravaca među hrvatskom inteligencijom, koja se uputila neopasnom linijom prihvačnja Jugoslavije kao činjenice, uz stalno sladunjavo deklamatorstvo da bi trebala vladati ravnopravnost, eda bi time izbjegla ispred naroda i ispred savjesti, potrebu obrazloženja zašto ne stoji na izvjesnoj čvrstoj liniji političke odgovornosti, borbe i odlučnosti. Tamo gdje je povijesno bila na mjestu takva linija, tamo je beskičmenost, zaodjenuta vještinom praćakanja po kulturi svijeta, priznavala krutu činjenicu uz opravdanje da bi trebala vladati ravnopravnost. Tako se imaginarna teza o ravnopravnosti na tlu Hrvatska pojavljuje nasuprot srpskom povijesnom realizmu, kao molećivi izraz inferiornog kukavičluka, a ne kao nacionalna državna teza koja određuje ravnopravnost svojim postojanjem, pripravnošću na borbu, rat, žrtve itd.

Kad mi, dakle, sada želimo raspravljati i postaviti tezu o ravnopravnosti na granicama Srbije i Hrvatske, onda to ne proizlazi iz kukavičluka, nego iz činjenica koje su tako notorne i jezive u svojoj argumentaciji da i Srbi imaju sve razloge uzeti ih u obzir i prihvatiti raspravljanje na bazi stvarne ravnopravnosti. Takva je pak ravnopravnost među narodima definirana postojanjem granica koje se ne može samovoljno prelaziti, a pravo gospodarenja sa svake strane granice zove se državna suverenost. Kad se govori o dvjema susjednim državama, nikako se ne može pustiti iz vida razgovore o granicama. Kako na svijetu ne postoje dva susjedna naroda koji se nisu počupali, pogađali, raspravljali zbog granica, to onda takvo pitanje između Srbije i Hrvatske ne može predstavljati neku posebnu, izuzetnu poteškoću, nego naprotiv jedan normalni slučaj. Nigdje nismo pročitali da bi se zbog postojanja ovakvoga normalnog slučaja dva naroda proglasila braćom, jednim narodom ili jednom državom, nego su se tukli zbog granica ili nagodili.

A mi ovo pišemo upravo zbog toga da bi se izbjegao rat, ukoliko je to prava riječ za ono što smo mi i sposobni i voljni učiniti, i da bi se sva pitanja uredila raspravljanjem. Iskreno rečeno, mi ne vjerujemo da bi Srbi bili psihološki pripravni u ovaj čas na ma kakvo raspravljanje, dokle god im se i najmanje čini da mogu držati što se držati dade, bez obzira na pravo i razbor,  a što se konačno može smatrati i razumljivim, u jednoj zemlji, gdje je izgubljen vrijednosni impuls, pa se šovinističko bjesnilo nametnulo svima kao kriterij za nacionalnu ispravnost i kao obvezatni način rezoniranja i djelovanja; kao surogat koji to više viče što se više boji svoje vlastite praznine i ispraznosti. Jugoslavenstvo nije oduzelo samo Hrvatima pravo na slobodu, nezavisnost i rezoniranje, nego i Srbima. Nisu se Srbi mogli igrati Engleza koji su u svojoj kući izgradili slobodnu igru, a izvan kuće kako im je odgovaralo. Srbi su sve izgubili što su Hrvatima onemogućavali: slobodu, nezavisnost, ime, teritorij i pravo na rezoniranje. U realno razmatranje spadaju i te činjenice da Srbi ne smiju misliti nejugoslavenski, jer bi to značilo misliti izdajnički, to bi značilo napustiti liniju dominacije kojoj je šovinizam dao sve oznake i značajke obveza i svetosti. Mi smo uprli dovoljno jasno na izvjesne pojave idejne, psihološke i ostale naravi koje imaju moć argumenata, ali koje bi, kad se radi o granicama, mogle biti još uvijek nedovoljne — jer je šovinizam teška bolest koja se ne liječi lako kod bolesnika koji ju je hranio tridesetak godina.

Prirodno bi, stoga, bilo očekivati da bismo mi bili prisiljeni još jednom ponoviti događaje iz 1941.-1945. godine, kako bi argumentacija bila definitivno uvjerljiva i da je psihološka kategorija o inferiornoj ravnopravnosti nestala kod Hrvata, te da postoji još samo superiorna kategorija nacionalne nezavisnosti nad kojom nema mjesta zaostacima šovinističkih iživljavanja.

Praktična psihološko-politička strana problema svodi se, dakle, na to da li se može među Srbima oživjeti, probuditi i razviti nepatvorena linija tisućugodišnje povijesti koja bi imala hrabrosti otresti se jugoslavenske razvratnosti, uvjeriti Srbe da između Srbije i Hrvatske mora biti granica i da bi najbolje bilo da se nađe način da se ta granica ne pomiče prema ratnim ishodima borbi između Srba i Hrvata, nego da se izvrši dogovorno, tamo gdje se to može, a gdje je to pak nemoguće, onda, recimo, priznanjem odluka Ujedinjenih naroda. Ako se pak u ovom pogledu ne dođe ni do kakvih zaključaka pravovremeno, onda će se bezuvjetno, i nitko to neće moći onemogućiti, ponoviti događaji iz 1941.-45. godine, jer oni prirodno i nužno leže u postojanju jugoslavenstva kao imperijalističke velikosrpske teze i hrvatstva kao nacionalne teze slobode i nezavisnosti. Razlika bi bila samo u tome što se ovaj puta borba ne bi mogla voditi kojegdje, nego isključivo na terenu Srbije, tj. tamo gdje je pamet i rješenje moralo biti, ali se nije našlo. Struktura i dinamika života ne bi mogle podnositi niti sjenu, a kamoli izvor jednog povijesno krivo upućenog barbarstva, prepotencije i dominacije, te bi ga se moralo uništiti u korijenu. Ovo izlazi logički iz činjenice da u postojanju ideje o nacionalnoj nezavisnosti, realno doživljene i evidentirane, narod ne može smatrati jedinim načinom za svladavanje sigurne opasnosti čekanje i obranu, nego pripravljanje i napadaj, te osiguravanje potrebnih pomoći, odnosno pružanje takvih pomoći. Ako, dakle, Srbi shvate da cjelokupna idejna i politička struktura zahtijeva da se oni u svom prostoru trebaju smjestiti na realno, na povijesno zadovoljstvo svoje i svojih susjeda, pa dakle i Hrvata, onda bi se sva pitanja, pa-naravno i pitanje granica, mogla riješiti bez borbi i što je izvanredno važno, onda bi se mogla započeti rješavati s mnogo stvarnijim izgledima za uspjeh i pitanja uređenja srednje i istočne Europe.

Naša je dužnost, iznad svega naša, nas Hrvata, unijeti jasnoću na političko područje Balkana, jer tu smo mi s jugoslavenstvom postavili potpunu idejnu i političku zbrku u zdravi razvitak bugarskog, srpskog i hrvatskog naroda, te sada moramo imati hrabrosti vikati, dokazivati da je to bila glupost, pa čak i priznati da nije ni moglo ići bolje, negoli je išlo i negoli što ide; da smo zbog te gluposti čak i zaslužili da nam se mnogo toga dogodi, što se i dogodilo. Nemamo mi nikakvo posebno pravo na svetost, na neodgovornost i nekrivnju za sve što se dogodilo u eri jugoslavenstva. I kad su nas Srbi počeli udarati po glavi s tim jugoslavenstvom (što su potpuno imali pravo) da se otrijeznimo od te ludosti, onda smo počeli plakati kao mala djeca za ravnopravnošću, počeli smo napadati Srbe što nam ne daju ravnopravnost, što tlače itd.

Ali mi smo sami previše krivi i trebali bismo prestati napadati Srbe. Mi možemo s njima ratovati, dobiti ili izgubiti rat, ali napadati ih ne možemo. Pa nisu Srbi krivi što mi nismo znali da se sve, ama baš sve ravnopravnosti moraju izvojevati. Izmoliti se može milost, ali nikada. ravnopravnost! Mi nismo imali pravo pretpostaviti da su Srbi sveci, pa da smo mogli zahtijevati od njih da ne iskoriste situaciju za koju su, uostalom, imali savršene zmije i povodljivce u Srbima Hrvatske, kad su vidjeli da smo mi naivni, kao što su to bili svi Jugoslaveni, a i mnogi drugi.

Mi isto tako smatramo u najmanju ruku neumjesnim što nas Srbi napadaju za godinu 1941. i za poslije. Pa nama bi se morao smijati cijeli svijet i sve bi Hrvate trebalo smjestiti po svjetskim cirkusima da mi u onoj situaciji nismo iskoristili priliku. I svaku drugu koju naiđe, ama baš svaku!

Kad se ističe ova politička određenost, onda se vidi kako su Srbi sa svojim jugoslavenstvom, jer naše više nije, došli u stanje političke nejasnoće i kako bismo mi Hrvati morali biti u krajnjoj liniji zapravo zadovoljni da Srbi slabe svoje pozicije imaginarnom tezom jugoslavenstva, kad se ne bi radilo i o tome da se već jednom među svim narodima Srednje i Istočne Europe učvrste ista idejna gledišta o slobodi i nezavisnosti svih povijesnih naroda. Zbog toga treba da nestane ta primitivna i infantilna koncepcija o jugoslavenstvu u ime koje bi izvjesni politički naivčine i utopiste htjeli obvezati i Bugare, i možda još koga, da povećaju konfuziju izmišljenog bratstva.

U Europi su svi narodi već stvoreni i ljudi koji hoće stvorene narode uništavati ili od njih stvarati nove narode ili su neznalice ili zločinci. Idealisti nisu.

Kad su Srbi ušli u Jugoslaviju, oni nisu ušli zato što su zločinci ili zato da to budu, nego su to morali postati, jer se naprosto ne može uništavati druge narode a da se ne vrši zločin, pogotovo ako se u samim njima nalaze za to povoljne fizičke i duševne pretpostavke i struje.

Danas je pak vrijeme da shvatimo postojanje zločina u samoj ideji, u samoj koncepciji  stvaranja jednog naroda od više povijesnih naroda, da shvatimo da je jugoslavenstvu prava narav zločin.

Da nije bilo Starčevića, naši bi Jugoslaveni imali pravo na opravdanje; ali nakon njega nitko nema nato pravo, a pogotovo nemaju pravo da ih se zbog tisuću udešenih obzira stavlja i na bolje mjesto u hrvatskoj povijesti. Danas je pak Jugoslavenima mjesto u bolnici ili, kad bi bilo suda, pred sudom zbog širenja ideja o uništavanju naroda ili zbog konkretnog uništavanja, jer nakon tisuća i tisuća hrvatskih žrtava, očevidno palih za hrvatsku nacionalnu nezavisnost, nema druge alternative u spoznajama i savjesti hrvatskog čovjeka. Oni pak koji potječu iz nehrvatskih obitelji i koji su na hrvatskom tlu postigli čak i političke položaje, ali im je jugoslavenska linija uništenja idejno bliža i simpatičnija, jer u njoj svi moraju izgubiti ono što oni sami gube, ne bi se trebali žaliti, nego se pošteno povući da ne smetaju dok se povijesne linije ne kanaliziraju. Radi se o previše ozbiljnim stvarima a da bi oni smjeli nositi odgovornost odlučivanja i istaknutog djelovanja.

Na područje Balkana upućeni su zabrinuti pogledi sa svih strana svijeta, kao i želje da bi se na njemu uspostavio red i mir. Hoće li to biti, ovisi u prvom redu o Srbima i Hrvatima, te na njima leži odgovornost i dužnost da iznesu stajališta koja mogu najbolje zadovoljiti i te zabrinute poglede i želje, kao i stvarne, povijesne i prirodne osjećaje naroda.
……….
(1952. – 3 :2/11)

 

Komentari