Ne zaboravimo činjenice i prisjetimo se važnih događaja! A činjenica je da su Srbija, Crna Gora, Srbi iz BiH te domaći Srbi 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, pokušali genocid, tj. etnički očistiti krajeve koje su smatrali srpskima i pripojiti ih Srbiji. Postoje nebrojeni dokumenti o tome, a svi smo bili svjedoci takve srpske politike. Akteri te politike danas su i dalje na vlasti u Beogradu, a sudjeluju čak i u hrvatskoj vlasti. Stoga, koalirajući s SDSS-om i Pupovcem, članovi ove vlade ne izgledaju kao „ljudi koji vjeruju u sebe“, jer koaliraju s onima koji godinama svjesno šire laži i koji jesu dio srpske politike i propagande.
Hrvatska ove godine ponosno slavi 26. obljetnicu Dana neovisnosti. Hrvatski sabor je 8. listopada 1991. donio hrabru odluku o raskidu svih državnopravnih veza Republike Hrvatske s komunističkom Jugoslavijom. Nezavisan, onaj koji ne zavisi o drugome, koji samostalno i bez tuđega utjecaja oblikuje svoje misli, djelovanje i način postojanja – nezavisno mišljenje ili nezavisna država. Kako to lijepo zvuči! Danas mi nije jasno jesmo li mi to „neovisni“ jer je pridjev „nezavisan“ kompromitiran? Proslava toga dana pitanje je nacionalnoga ponosa, domoljublja, odnosa prema državnim simbolima i od iznimne važnosti u svakoj normalnoj demokratskoj državi, osim, na žalost, u Hrvatskoj. Umjesto da se toga dana prisjetimo kako smo bili sretni te 1991. i koje smo sve prepreke prešli na tome putu, danas dvadeset šest godina poslije, šetam Zagrebom u kojem tu i tamo vijori poneka zastava, prolazim kraj ogromnog plakata na kojem piše: „Naša zemlja treba ljude koji vjeruju u sebe“, autor plakata zasad na njemu nije potpisan – to je današnja slika Hrvatske na Dan neovisnosti.
Gledam državni vrh koji se i na današnji dan osvrće na komentare koje ovih dana slušamo iz Beograda o građanskome ratu i o podijeljenoj krivnji. Iste laži kakve su iz Beograda stizale devedesetih! Zato ne zaboravimo činjenice i prisjetimo se važnih događaja! A činjenica je da su Srbija, Crna Gora, Srbi iz BiH te domaći Srbi 1991. izveli agresiju na Hrvatsku, pokušali genocid, tj. etnički očistiti krajeve koje su smatrali srpskima i pripojiti ih Srbiji. Postoje nebrojeni dokumenti o tome, a svi smo bili svjedoci takve srpske politike. Akteri te politike danas su i dalje na vlasti u Beogradu, a sudjeluju čak i u hrvatskoj vlasti. Stoga, koalirajući s SDSS-om i Pupovcem, članovi ove vlade ne izgledaju kao „ljudi koji vjeruju u sebe“, jer koaliraju s onima koji godinama svjesno šire laži i koji jesu dio srpske politike i propagande. A kakva je bila ta srpska politika koju se može opisati isključivo kao razbojništvo i terorizam, možemo vidjeti na sljedećim primjerima na koje bi trebalo svake godine na Dan neovisnosti podsjećati, kako one u Beogradu tako i ove u SDSS-u.
Srpski terorizam kao glavno oružje protiv hrvatske nezavisnosti
Svima je poznato da je po završetku rata u Sloveniji Jugoslavenska narodna armija (JNA) povukla svoje snage i vojnu opremu na crte koje je Milošević odredio kao granice „Velike Srbije“. Prvo, tajnim djelovanjem srpskoga Ministarstva unutarnjih poslova i “Uprave bezbednosti SSNO-a” (JNA) pokrenut je u Hrvatskoj, uz pomoć srpske manjine, niz terorističkih akcija koje su poslije prozvane tzv. “Balvan revolucija”. Prije početka toga terorističkog djelovanja, dirigirano iz Beograda pokrenuto je nekoliko tajnih operacija kojima je hrvatska novoizabrana demokratska vlast trebala biti srušena, a Hrvatska kao država nestati. U jednom dijelu tih operacija, kojima su osnivani teroristički centri u Hrvatskoj, vodstvo je bilo u srbijanskome MUP-u, točnije u Službi državne sigurnosti Republike Srbije na čijemu je čelu bio Jovica Stanišić, a u vojnome dijelu tih operacija vodstvo je bilo u JNA, točnije pod zapovjedništvom general-majora Aleksandra Vasiljevića, tada zamjenika načelnika “Uprave bezbednosti SSNO-a”, a potom, od 15. lipnja 1991. i načelnika te uprave. Tipičan su primjer tih operacija operacije „Štit“, „Proboj“ i „Labrador“. Prisjetimo se, ukratko, tih operacija. Nakon što su hrvatski komunisti na čelu s Ivicom Račanom dopustili da JNA 23. svibnja 1990. otme oružje Teritorijalne obrane Hrvatske, JNA je pokrenula operaciju „Štit“ čiji je glavni cilj bio da se pod svaku cijenu onemogući naoružavanje Hrvatske a time i put prema nezavisnosti.
Primijenjena je tipična posredna strategija: vanjskim manevrom onemogućiti legalno naoružavanje (Budimir Lončar TRAŽI i dobiva uvođenje embarga), a onda unutarnjim manevrom pokušavaju se začepiti one male rupe ilegalnoga naoružavanja kako bi Hrvatska ostala tek s policijskim puškama i pendrecima i s nešto lovačkih karabina. U sklopu te operacije JNA je uhitila Antuna Kikaša u Zagrebu na Plesu kada je stigao u transportnome zrakoplovu ” Uganda Air“ punome lakoga pješačkog i protuoklopnoga naoružanja. Zatim, u okviru te operacije generali Kadijević i Aleksandar Vasiljević prikazali su svijetu „najnovija događanja u Jugoslaviji“ u KOS-ovu filmu s Martinom Špegeljom u glavnoj ulozi o naoružavanju Hrvatske. Iako je KOS ulagao znatna sredstva i potencijale radi prekida uvoza naoružanja i vojne opreme, uz hrabrost i poboljšanu organizaciju Hrvatska je uspjela kako- tako naoružati svoje oružane snage i pripremiti ih za sukob.
S druge strane, istodobno je vođena operacija „Proboj“ u kojoj su srpski MUP i JNA tajno naoružavali pripadnike srpske manjine kako bi terorizam dobio na zamahu. Operacija „Proboj-1“ vođena je iz zračne luke Željava kod Bihaća. Iz pomoćnoga objekta u blizini skladišta s naoružanjem koji su kosovci zvali “Lovačka kuća”, prema unaprijed pripremljenome planu, a uz pomoć srpske suradničke mreže, svakoga dana najmanje tri ili četiri kamiona natovarena oružjem napuštala su skladište. Kamione su vozili redovni vojnici JNA, a pratnja vojne policije vodila ih je u srpska sela. Oružje bi istovarili i zatim podijelili stanovnicima sela. Operacija „Proboj-2“ na isti je način vođena u istočnoj Slavoniji, Baranji i Srijemu, a oružje je voženo iz skladišta srbijanskoga MUP-a i skladišta JNA u Srbiji. Ovakvo prekogranično švercanje naoružanja i naoružavanje terorista smatra se dokazom agresije na svakome međunarodnom sudu.
Srbi su minirali židovsku općinu i groblje u Zagrebu 1991.
U operaciji „Labrador“ Srbi su za glavni cilj imali učvršćivanje postojeće špijunske mreže KOS-a i stvaranje nove među dužnosnicima Hrvatske, djelatnicima sigurnosnih služba, policiji, novoosnovanoj vojsci i visokopozicioniranim dužnosnicima Hrvatske demokratske zajednice. Upravo operacijom „Labrador“ srpsko vodstvo i JNA organizirali su niz terorističkih napada, otmica i propagandnih operacija čiji je cilj bio da se novoizabrana vlast na čelu s dr. Franjom Tuđmanom prikaže kao autokratska, proustaška i antisemitska. Tijekom 1990. i 1991. mnoge „odabrane“ skupine Srba odlazile su tajno u Beograd gdje su u „odeljenju bezbednosti“ ratnoga zrakoplovstva u Zemunu obučavane za terorizam. Jedan od sudionika te obuke ovako je hrvatskim službama opisao tu terorističku djelatnost: „U prostoriji su nas dočekala dva muškarca u maskirnim uniformama, bez oznaka i činova, na tečaju su nas obučavali o vrstama eksploziva, vrstama detonatora, kako se pripremaju eksplozivne naprave itd. Nakon toga nazočni su morali osobno spojiti eksplozivne naprave na sve pokazane načine. Upravo takvi teroristi u okviru operacije „Labrador“ 19. 8. 1991. minirali su Židovsku općinu i Židovsko groblje (Mirogoj) u Zagrebu, 7. 10. 1991., isplaniran je i proveden neuspjeli atentat na dr. Franju Tuđmana i druge hrvatske dužnosnike napadom zrakoplovstva na Banske dvore.
Napad na Tuđmana izveden je četirima zrakoplovima JNA koji su iz Bihaća doletjeli toga 7. listopada oko 15 sati. Oni su prema planu trebali ispaliti četiri rakete na Banske dvore doznavši preko agenture da će u to vrijeme predsjednik Tuđman biti ondje. Na sastanku između predsjednika Tuđmana, Mesića i Ante Markovića trenutak prije došlo je do sukoba između Tuđmana i Markovića zbog Markovićeve odluke da će se vratiti u Beograd. Tuđman se navodno naljutio te je napustio sastanak, što je svima u konačnici spasilo život. Tijekom napada kada su ispalili prvu raketu i kada su se uvjerili da su pogodili cilj, u prostoriji za sastanke više nije bilo nikoga. Bojeći se hrvatske protuzračne obrane, jugoslavenski zrakoplovi vratili su se u Bihać. Nakon slijetanja dočekao ih je bijesan pukovnik Slobodan Jeremić, u to vrijeme načelnik zrakoplovne potpore u vojnoj bazi JNA Željava kod Bihaća. Ovo je neoprostiva pogreška, vikao je. Jednako kao pukovnik Jeremić, šokirani su bili i ostali časnici KOS-a. Javljeno im je da su predsjednik dr. Franjo Tuđman, Stjepan Mesić i Ante Marković izbjegli smrt.
Napad na Banske dvore donio je Beogradu osudu diljem svijeta, a odmah nakon napada britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd nazvao je JNA da je teroristički napad koji su isplanirali Srbi 7. 10. 1991. raketiranjem Banskih dvora uspio, tj. da su tada ubijeni dr. Franjo Tuđman, Ante Marković i Stjepan Mesić, ideja o granici Velike Srbije iz memoranduma Srpske akademije nauka postala bi stvarnost. Ubojstvom Stjepana Mesića, na njegovo bi mjesto došao njegov zamjenik Branko Kostić, Crnogorac, koji je bio veći Srbin od bilo kojega Srbina. Da je poginuo Ante Marković, na njegovo bi mjesto došao potpredsjednik Aca Mitrović koji je zastupao Srbiju, i jasno je koja bi se politika dalje vodila. Da je tada poginuo dr. Franjo Tuđman, strah me je i danas pomisliti što bi bilo od hrvatske nezavisnosti. Odluka o raskidu svih državnopravnih veza s komunističkom Jugoslavijom donesena je sutradan u podrumskoj dvorani Ine u Šubićevoj, 8. listopada 1991. godine. Na istoj sjednici Sabor je izglasao povjerenje novoizabranome ministru obrane Gojku Šušku. Hrvatska je mogla krenuti prema pobjedi.
Uključenost MUP-a Srbije u organiziranje terorizma po Hrvatskoj, transgranično naoružavanje terorista i terorističke akcije koje su trebale biti ‘false flag’ akcije (tj. akcije koje su trebale izgledati kao hrvatske terorističke akcije), bile su dovoljan dokaz srpske agresije. One tada nisu slomile Hrvatsku jednostavno zato što se nismo uplašili. Niti se državno vodstvo plašilo povući pravi potez niti smo se, onako slabo naouružani, plašili bradatih spodoba i oficira JNA koje smo par godina ranije upoznavali na odsluženju vojnoga roka gdje smo ih u velikome dijelu doživljavali kao glupane i pijandure. E, pa ne ćemo se dati pobijediti od takva ološa, to smo tada mislili. Osim toga, znali smo, pobijede li, nema nam života. Naravno, u godinama mira nema više takve jasnoće, nema više „jedinstva pogleda“ koje je vojsci potrebno da bi skladno djelovala i to je normalno za demokraciju u kojoj svatko ima pravo ići za svojim vlastitim interesima. Jedino što moramo imati na pameti jest to da ološ nije odustao od svojih planova i da diže glavu čim vidi da smo slabi.
Joško Buljan
Izvor: Hrvatski tjednik