Jugoslavenstvo – Najveća politička izdaja hrvatskog naroda

Ivan Oršanić - Krivi smo sami

0
1811
Naslovna stranica emigrantskog izdanja Oršanićeve knjige “Vizija slobode”

Svakako je neugodna jedna naša današnja značajka, da svoju sudbinu, ovakvu kakva je, toliko svaljujemo na leđa drugih, da sebe prilično isključujemo kao djelatni subjekt u njoj. Želimo se u neku ruku prati pred samima sobom, definirajući se time kao manje važni i skoro nebitni čimbenik sudbine. Takvo susretanje pojava značajno je, jer kao vrsta jadikovanja predstavlja ocjenu doživljaja o pređašnjim nepovoljnim pojavama. (….)
Činjenica je da austrofili nisu Njemci, nego Hrvati, da mađaroni nisu Mađari, nego Hrvati, niti Jugoslaveni nisu Srbijanci, nego Hrvati. I na njima je težište hrvatske političke odgovornosti, a ne samo na Mađarima, Njemcima i Srbijancima. Ne možemo povijesno zauzeti stajalište da su Njemci, Mađari i Srbijanci trebali misliti i raditi hrvatski, a ne njemački, mađarski i srbijanski, pa ih zato osuđivati i svaljivati svu krivnju samo na njih da bi time naša krivnja postala umanjenom ili izbrisanom. (Ivan Oršanić)

Ivan Oršanić se rodio u Županji, 2. srpnja 1904. godine. Gimnaziju je završio u rodnom mjestu, a studij matematike u Zagrebu. S devetnaest godina postaje prvi tajnik Hrvatskog orlovskog saveza. Prvo profesorsko mjesto bilo mu je u Vukovaru, no naskoro biva iz političkih razloga otpušten. Godine 1929. namješten je u Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu kao profesor matematike i fizike. Njegovim dolaskom u Zagreb započinje plansko i sustavno prikupljanje i izgrađivanje hrvatske sveučilišne, srednjoškolske, radničke i seljačke mladeži.

Godine 1933. preuzima zajedno s poznatim hrvatskim nacionalistom dr. Avelinom Ćepulićem vodstvo časopisa “Hrvatska smotra”, koji od tada intelektualno i politički izgrađuje hrvatski nacionalistički pokret. Godine 1935. započinje sustavnom borbom protiv Vlatka Mačeka, dokazujući da je Maček za reformiranu Jugoslaviju, a ne za rušenje Jugoslavije i uspostavu države Hrvatske. Godine 1938., kao jedan od glavnih pripadnika domovinskog vodstva hrvatskih nacionalista (ustaša), spriječava pokušaj sporazuma između Milana Stojadinovića i hrvatskih nacionalista, što bi bilo značilo skretanje hrvatskog nacionalizma u oportunističke vode. Zatvoren je 1940. godine zbog revolucionarnog rada i u koncentracionom logoru u Kruščici u Bosni, je dočekao proglašenje NDH.

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio je šef promidžbe, ali uskoro dolazi u sukob s Njemcima, te je na njihov zahtjev smijenjen. Nakon toga u srpnju 1941. postaje zapovjednik Ustaške mladeži, koja je stvorena s ciljem da se spriječi nacistički utjecaj na mladež. Prvog svibnja 1944. postaje Državni Savezničar (u rangu ministra). Pod njegovom su upravom bili radnički sindikati, udruženja poslodavaca i čitava socijalna politika. Usprkos rata i autoritativnog državnog sustava, Oršanić provodi izbore sindikalnih predstavnika, te izbore za gradonačelnike Zagreba, Dubrovnika, Karlovca i Siska.

Izrađuje i podnosi Paveliću prijedlog socijalnog zakonodavstva, među ostalim i zakon o sudjelovanju radnika u upravljanju i podjeli dobiti u svim poduzećima. Taj je zakon stupio na snagu uoči svršetka samog rata i zbog toga nije mogao biti primijenjen. Kasnije je taj zakon bio model Kardeljevom zakonu o radničkom samoupravljanju.

U svibnju 1945. s obitelji napušta Hrvatsku. Zbog načina kako je izvršeno povlačenje vojske, prekida sve kontakte Antom Pavelićem. O tim zadnjim danima NDH, Oršanić piše u svojim nedovršenim uspomenama: “Mislim da smo mi mogli očuvati državu, da su Maček i Krnjević zastupali državu na demokratskoj strani i da se Pavelić borio, odnosno branio Zagreb, a ne napustio ga. “Mi smo državu izgubili što jedni uopće nisu bili hrvatski patrioti u elementarnom nacionalnom smislu kad je bio glavni čas, a drugi (ustaše) nisu bili borci u elementarnom smislu kad je tome bio glavni čas. Sve mora biti u svoj odgovarajući čas. I u vlak se ulazi, kad mu je čas da odlazi.”
(……)
Ja neću zaboraviti izvjesne sugestije u osjećajima ljudi. Bilo je dosta jasno da isti ljudi ne mogu voditi dvije međunarodne politike: i ustašku s Njemcima i protu-ustašku s Englezima. Zbog toga su ljudi bili skloni poduprijeti Hrvatsku seljačku stranku u svakom pogledu. Samo neka bude za hrvatsku državu. Ali HSS je bila za Jugoslaviju, pa čak i za kralja Petra. Ustaše su bili pripravni “posuditi” nesposobnoj HSS vojnike za borbu za hrvatsku državu, ali oni se nisu ni micali u pravcu Hrvatske Države, nego SAMO za Jugoslaviju.
(……)
“Kad danas HSS govori da je za hrvatsku državu, isto je kao dizati nogu da se uđe u vlak, kad vlaka više nema.
(……)
Kao Državni Savezničar primao sam sve upute od Poglavnika. U nedjelju ujutro (6. svibnja 1945.) došla je u naš stan jedna dužnosnica ženske loze da pita moju suprugu na koji će način napustiti Zagreb. Ništa nisam znao o odlasku, nego sam disciplinirano čekao bilo kakvu vijest. Primijetio sam ovoj dužnosnici: “Pa ja bih valjda nešto znao!” No otišao sam u Glavni Savez i odmah nazvao Poglavnika da ga upitam, pa tko sam ja da se mene ni ne obavještava da se Zagreb napušta, a ne brani. Njegov je odgovor bio: “Pa zar ti nisu javili?” Nato sam zatvorio telefon da nikad vise s njim ne progovorim ni riječi, iako sam se s njim skoro svaki dan i po dva puta susretao i križao u Buenos Airesu u Avenidi de Mayo.
(……)
Shvatio sam svu tragediju organizacije, odnosno dezorganizacije. Kako je bila nedjelja, bio sam potpuno onemogućen. Sazvao sam Savezničare da se organizira napuštanje Zagreba, što je učinjeno.
(……)
Napustio sam Zagreb u 6 sati popodne. Oprostio sam se s dr. Dragom Cerovcem, koji mi je plačući rekao: Što bilo da bilo, on ostaje. Putem su bile kolone ljudi, koji su napuštali Zagreb. Sa mnom je izašao i dr. Ivan Protulipac. Bilo je to žalosno. . .

Dolaskom u Austriju Oršanić preuzima brigu oko jedne skupine izbjeglica među kojima se našao, te je zajedno s njima prebačen u Italiju. Ta skupina završava u izbjegličkom logoru Fermo. Ubrzo je prisiljen napustiti logor, jer ga je tražila engleska vojna policija. Sakriva se po Italiji, ali nastavlja s političkim djelovanjem. Tako je sastanak biskupa i kardinala u Rimu god. 1946. iskorišten za propagandu hrvatskih interesa te dolazi do objavljivanja knjige na latinskom jeziku “Martyrium Croatiae”, u kojoj se najprije iznosi popis svećenika, redovnika i časnih sestara ubijenih od partizana i četnika. Piše Winstonu Churchillu, no ne da traži milost, već ga otvoreno optužuje radi genocida počinjenog nad Hrvatima u Bleiburgu.

U svibnju 1948. prebacuje se u Argentinu. Godine 1951. s bratom Antom i nekoliko istomišljenika osniva Hrvatsku republikansku stranku, te pokreće političku reviju “Republika Hrvatska” u kojoj redovito surađuje sve do svoje smrti 17. prosinca 1968. godine.

Bez ikakve sumnje Ivan Oršanić je bio vrhunski intelektualac i hrvatski idealist visokog moralnog standarda. Cijeli svoj život posvetio je emancipaciji hrvatskoga naroda i težnji stvaranja vlastite države. U burnim vremenima Drugog svjetskog rata ne kalkulira poput mnogih drugih intelektualaca i političara, nego preuzima odgovornost sudjelovanja u stvaranju države. Svaki pokušaj diskvalifikacije Oršanićevog rada pripadnošću ustaškom pokretu je potpuno promašen.

Oršanićevi kasniji tekstovi u emigraciji bili su esejističke analize socioloških, političkih i geopolitičkih uzroka propasti hrvatske države i jugoslavenske okupacije. U tim je tekstovima odlično uočavao bit problema i ispravno traži krivce ponajprije među Hrvatima, u hrvatskom podaničkom mentalitetu i kukavičkim ili izdajničkim potezima pojedinih političkih struktura.

Tekstovi Ivana Oršanića imaju svježinu aktualnosti jer je izvrsno detektirao osnovne silnice najvažnijih hrvatskih političkih pravaca, a koje je lako prepoznati i u ovim današnjim vremenima. Vrijednost Oršanićevih tekstova je upravo u toj analizi iz koje je jasno vidljivo kako se kroz hrvatsku povijest ponavljaju identične političke zablude. Razlika je tek u imenima protagonista i nazivima tih političkih zabluda. Zbog toga je za razmatranje hrvatske političke misli i ove naše političke stvarnosti, Oršanićeve tekstove dragocjeno i korisno pročitati i to iz jednostavnoga razloga što se nenaučena povijest ponavlja.
——————————
Tekst Ivana Oršanića iz revije ‘Republika Hrvatska’ koji je izlazio u Argentini a objavljen je 1965. godine. U ovom tekstu Oršanić analizira hrvatski podanički mentalitet kao glavni uzrok postojanja Jugoslavije:

KRIVI SMO SAMI

Naša nacionalna tisućugodišnja hrptenjača i naša osobnost, protkana svim mogućim nitima kroz tih tisuću godina, izražava mnoge osobine koje nismo nikada dovoljno ispitivali da bismo utvrdili njene značajke, što nam naravno manjka.

Mogli bismo isto tako navesti stotine dokaza koji bi nas uvjerili da smo bili uništavani do najvećih mogućnosti, ali time što nismo uništeni sigurno je da postojimo kao nacionalna osobnost u nekim čvrstim značajkama. Približiti im se, znači spoznavati se u konkretnostima s kojima i prema kojima se može upravljati i razvijati ta osobnost.

Svakako je neugodna jedna naša današnja značajka, da svoju sudbinu, ovakvu kakva je, toliko svaljujemo na leđa drugih, da sebe prilično isključujemo kao djelatni subjekt u njoj. Želimo se u neku ruku prati pred samima sobom, definirajući se time kao manje važni i skoro nebitni čimbenik sudbine. Takvo susretanje pojava značajno je, jer kao vrsta jadikovanja predstavlja ocjenu doživljaja o pređašnjim nepovoljnim pojavama.

Hrvatska politička povijest bez sumnje predstavlja tragediju iz koje se mi, međutim, ne možemo izlučiti s našom odgovornosti. Predstavlja zaista veliku tragediju, jer smo nakon tisuću godina državnosti obnevidjeli u času kad se u svjetskim razmjerima pružala prilika da se ideja samoodređenja ostvari, ali kad smo imali toliko slomljenu povijesnu hrptenjaču da smo posumnjali u svoje samostalno nacionalno postojanje i proglasili se nekim drugim, nepostojećim jugoslavenskim narodom. To je naša krivnja u prvom redu, to je krivnja i odgovornost svih Hrvata pojedinaca, političara, ideologa i stranaka koje su svjesno u ime naroda radile protiv hrvatske državne samostalnosti.

Zato, što živimo u komunističkoj diktaturi, nismo oslobođeni dužnosti misliti o Hrvatskoj i njenim problemima. Već smo i prije živjeli u različitim državama, i diktaturama, pa se pokazalo velikom pogreškom što smo za njihovo vrijeme mislili da je glavno osloboditi se diktatura i država, dok će sve drugo doći samo po sebi. Ne možemo biti pesimisti zbog toga što se neprestano oslobađamo, jer su i mnogi drugi narodi prolazili kroz duge oslobodilačke borbe dok se nisu donekle sredili u svojim državama. No naš je problem danas nešto složeniji zbog toga što smo došli do svoje države, pa je izgubili kad se je ona trebala povijesno ustaliti. Izbile su pojave koje se ne može mimoilaziti, ako ne želimo nastaviti u beskrajnost našu oslobodilačku sudbinu. Ne smijemo zaboraviti da smo hranili stvarne izdajničke pozicijcije s tolikom snagom, ustrajnošću i glupošću, da se mi, čini se, nismo ni smjeli osloboditi.

Ne možemo sad prepisivati cijelu hrvatsku povijest i ići previše unatrag, ali je činjenica da austrofili nisu Njemci, nego Hrvati, da mađaroni nisu Mađari, nego Hrvati, i Jugoslaveni nisu Srbijanci, nego Hrvati. I na njima je težište hrvatske političke odgovornosti, a ne samo na Mađarima, Nijemcima i Srbijancima. Ne možemo povijesno zauzeti stajalište da su Njemci, Mađari i Srbijanci trebali misliti i raditi hrvatski, a ne njemački, mađarski i srbijanski, pa ih zato osuđivati i svaljivati svu krivnju samo na njih da bi time naša krivnja postala umanjenom ili izbrisanom.

Ne može se pitanje hrvatske političke odgovornosti rješavati napadanjem na Njemce, Mađare i Srbijance što nisu držali obećanja Hrvatima, kad ni sami Hrvati nisu bili sposobni držati obećanja svome narodu, nego su ga napuštali prodavali i izdavali. Ni jedan Njemac, nijedan Mađar, nijedan Srbijanac ne može biti smatran krivim što je prevario bilo kojeg Hrvata da se ovaj odrekne svoje državne ideje ili da radi protiv nje. Uvijek su krivi i odgovorni samo oni Hrvati koji su to radili.

Mi možemo napadati, na primjer, cara Leopolda, odnosno njegove savjetnike-gospodare, što su prevarili Zrinskoga, jer je svaka prevara nemoralan čin, ali je Zrinski politički odgovoran. On je trebao izgubiti glavu u borbi za Hrvatsku, ako je već do toga bilo došlo, ali ne zbog vjernosti skupini austrijskih kriminalaca, kakvim ih je i on sam smatrao.
Dokazivati kako su nas varale Austrija i Mađarska, te iznositi njihova “vjerolomstva”, ne može biti prihvaćeno u našoj povijesnoj svijesti kao opravdanje da su hrvatski predstavnici radili dobro sve što su radili na štetu hrvatskoga naroda. Naša dobra vjera uvijek mora biti teret na nama, a ne na onima koji su nas varali i prevarili u našoj “dobroj vjeri”.

Nijedan narod i nijedan čovjek ne može imati pravo da s argumentom o svojoj dobroj vjeri radi protiv općenito priznatih i usvojenih političkih načela.

Ako je, na primjer, u moderno doba načelo samoodređenja bilo općenito priznato, onda su krivi za sva zla naroda svi predstavnici naroda koji su to načelo izdali, zanemarili odnosno u narodu radili protiv njega. Nitko se ne može opravdati govoreći: Srbijanci su nas prevarili, Aleksandar nas je prevario. Na političkom području moramo se držati općenito priznatih državno-političkih kriterija, a ne možda samo kulturnih, vjersko-moralnih i socijalno-ekonomskih.

Po političkim kriterijima razumno je smatrati korektnim nastojanje jednog naroda da ostvari svoju državu, pogotovo ako je taj narod imao svoju državu već prije tisuću godina i neprestano bio smatran kako u političkoj literaturi tako i u javnopravnim izražajima političkim narodom. Prema tome djelatnost drugih naroda u protivnom smislu bilo je neprijateljsko djelovanje a u samom narodu izdajničko.

Ideološko-političkom tezom da mi Hrvati kao Hrvati, kao posebna sociološko-politička cjelina, nismo politički nosioci ničega, nego su to jedan drugi sociološko-politički čimbenik, Jugoslaveni, jedan izmišljeni troimeni narod kao nosilac državno-političke odgovornosti – izvršena je sa strane hrvatskih Jugoslavena najveća politička izdaja i zabluda prema hrvatskom narodu.

Njihova beskrajna politička glupost ne može biti uljepšana time što optužuju Srbijance kao krivce da nisu bili ni braća ni Jugoslaveni, nego samo ono što jesu, Srbijanci. (1965. – 62 :3/6)

Komentari