Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo.
Jučer sam putovao kroz nekoliko različitih zemalja, a nikad nisam otišao iz Lijepe naše… Jedan od najboljih prijatelja koje najduže znam slavio je rođendan, požurili smo iz Vukovara u Zagreb kako bih stigao na druženje. Prijatelji s kojima sam putovao u Vukovar ljubazno su me ostavili u centru iako su iz krajnje južnog dijela grada samo kako bih što prije došao jer je već bilo kasno.
Već u centru primjećujem da sam došao u drugu stvarnost. U drugu zemlju. Ovdje su ljudi drugačije nasmijani, drugačije obučeni, drugačije postavljeni. Smijali smo se i mi u Vukovaru, grlili, razgovarali, ali drugačije. Drugačije od ovoga, na drugačiji način, iz drugih razloga…
Sjedio sam s prijateljima u pubu, a povremeno sam pogledao oko sebe ljude za svim stolovima koji pričaju o poslovima, o craft pivu, kako pjevuše pjesme koje sviraju i prepričavaju neke meni u tome trenutku potpuno besmislene stvari. Odjednom sam osjetio tugu koja je prerasla u frustraciju. Bio sam žalostan jer sam osjetio da ovdje ne pripadam. Nedostajalo mi je ono što sam imao par sati ranije. Falili su mi prijatelji s kojima sam uživao u razgovoru, pričali smo satima o ratu, Vukovaru, drugim bojištima, o onome što se događalo tada, što se događa sada, što treba napraviti i o svemu onome što uglavnom već i znamo i stalno ponavljamo, no i dalje je to bilo sto puta zanimljivije, prirodnije i ugodnije od svih razgovora koje sam oko sebe čuo u ovom okružju.
U obitelji se gradi osjećaj pripadnosti
Djecu nemam, ali ako ću ih ikada imati, neću propustiti niti jednu priliku odvesti ih na sve događaje gdje će vidjeti i naučiti o svojoj Domovini, o svojoj krvi i svome narodu. Neka idu i sa školom, neka uče tamo, ali iz obitelji to mora poteći. U obitelji se gradi ljubav, odgovornost i osjećaj pripadnosti. Kako reče naša nova heroina Barbara Turk: “To se dobiva majčinim mlijekom“. Moja djeca neće na dan pada Vukovara u ritmu strane glazbe njihati glave i pričati o novim serijama, nego će uzdignuta čela hodati u Koloni sjećanja i odavati počast poginulima i pobijenima u Gradu heroju. A obići ćemo i sve druge gradove heroje te odati počast svim žrtvama Domovinskog rata, svim našim herojima svih ratova. Jer moja djeca će znati tko nam teče venama, ne što nego tko! Čija herojska ratnička krv! Moja djeca će znati tko su Hrvati!
Zato će obilaziti Vukovar, ući u bolnicu, pogledati gdje su bez sanitetske opreme u malom prostoru liječili desetine novih ranjenika svakog dana, gdje su bebe u inkubatoru bile par metara dalje od mjesta gdje je zločinačka JNA bacila razornu bombu krmaču na bolnicu. Osjećao sam da mi suze kreću kad sam na pločicama vidio popis ljudi koji su u bolnici ubijeni i onih koji su odvedeni, koje su četnici i komunisti izveli iz bolnice i poubijali. Za mnoge se ni danas ne zna gdje su im ostaci. A ovi šute, ne žele reći gdje su. Ljudi desetljećima ne znaju gdje su im ostaci najmilijih, a ovi znaju i šute, neće ni anonimno dojaviti. S tim “ljudima” da mi živimo u nekakvom suživotu i dajemo im milijune da nas vrijeđaju kroz svoje časopise i zastupnike u Saboru?!
Abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna
Bili smo na Ovčari, doveo nas je domaćin Vlado, čovjek koji je preživio logore i koji je pričao što je i kako doživio, pričao je o mučenjima kojima su vukovarske civile i zarobljenike podvrgnuli njihovi susjedi, ali i pijani četnici koji su dolazili iz Srbije. Pričao je kako su ih izvlačili iz bolnice i s raznih mjesta gdje su ih zarobili, odvodili na mučenja, stratišta. Pričao je kako su susjedi Srbi ulazili u autobuse, izvlačili ljude koji su im se ikada u životu zamjerili, mučili ih i ubijali, silovali žene zato jer su mogli. Ovi koji su dolazili iz Srbije bili su izgubljeni od alkohola i mržnje, ubijali su koliko su mogli, ali tek nakon mučenja, pričao je tome kako su se tek rijetki spasili i to na nevjerojatne načine, poput iskakanja iz kamiona dok su išli na stratište. Jedna od najsnažnijih priča koje sam čuo, koje su ostavile snažan dojam je o čovjeku koji je bio četvrti na redu za smaknuće, kad su trojicu prije njega ubili, došao je red na njega, prislonili su mu pištolj na glavu, on se okrenuo refleksno i izbio pištolj te preskočio ogradu i pobjegao. Takvih priča ima previše, priča o surovosti Srba i jugoslavenske vojske koja je ušla u grad klati, silovati, ubijati i pljačkati. Mnogi od njih još i danas žive tamo abolirani i podmireni iz hrvatskog proračuna. Dok naši ljudi ne znaju gdje su im ostaci pobijenih članova obitelji. Postoje ljudi kojima su silovali sestre, očeve i majke, silovali su im cijele obitelji pred očima, silovali, ubijali, mučili. Ti ljudi danas žive sa svojim mučiteljima i krvnicima. Nemoćni tražiti pravdu jer na vlasti u Hrvatskoj sjede isti oni od kojih smo Hrvatsku oslobađali.
Teške su to priče, teško je bilo slušati sve što su ti ljudi prošli, teško je bilo na Ovčari, suze nisam zadržao, pred punim memorijalnim centrom nije me bilo sram plakati od tuge i bola dok smo slušali priču o tome što se dogodilo. Zato mislim da bi svaki Hrvat trebao otići u Vukovar, proći sva stratišta, bolnicu, hodati u koloni s brojnim herojima. Volio bih da svaki Hrvat ima svog domaćina kao što je Vlado koji će mu pričati o onome što bi svatko od nas morao znati, da će imati svoga Nevena iz planinske satnije, svoju Tatjanu, Roberta, Marijana, Lovru, Damira, Bobbya i sve one ljude koje sam imao danas u svome društvu, s kojima sam bio u koloni i na koje sam ponosan što sam hodao s njima i palio svijeće. Nadam se da će osjetiti srdačnost i gostoljubivost domaćina kao što mi osjetili kod Vladinih roditelja gospođe Evice i gospodina Milana koji su nas dočekali s tonom predivne preukusne hrane i kolača, omogućili nam da se daleko od kuće osjećamo kao kod kuće.
Stotinu tisuća, toliko nas je bilo
Bilo je divno, zajedništvo i sloga. Puno puta sam nekoga trknuo ili oni mene, nakon toga bismo se s osmijehom ispričali, zagrlili, dodirnuli… voljeli smo se svi. Bilo je nemoguće da se dogodi nešto ružno. Bio sam ponosan na sve ljude u koloni. Na sve navijače koji su hodali jedni pored drugih bez ijednog incidenta, na sve udruge, na sve heroje, na sve ožalošćene, na sve one koji tiho mole ispred križa na groblju. Ponos i ljubav – to je ono što nas je sve spojilo. Da to imamo ostale dane Hrvatska bi s pravom bila raj – najljepša i najsretnija zemlja ikada.
Na jednoj od benzinskih crpki na kojima smo stajali parkirali smo pored kombija beogradskih oznaka. Često sam putovao takvim sličnim kombijima poslovno u Beograd i znam da imaju nekoliko linija dnevno. Kad bih sjedio naprijed pričao bih cijelim putem s vozačima i bilo ih je svakakvih, ali u konačnici to su ljudi koji rade svoj posao, koji ni nije lagan i nisu ni krivi ni dužni za mnogo drugih stvari. Na crpki je bila gomila autobusa i automobila punih branitelja u uniformama i navijača sa svojim obilježjima. Vidio sam da vozač “štrika” u kombiju koji radi. Prvi put sam vidio da vozač sjedi u kombiju i čeka putnike, obično je riječ o pauzi od 15 minuta i vozač je to vrijeme zajedno s putnicima vani. Ovaj je sjedio u kombiju i na licu mu se vidjelo što proživljava. Pogledao sam ga pokušavaju se sjetiti je li jedan od onih s kojima sam pričao da ga umirim jer sam znao da mu se neće ništa dogoditi. Neki klinci navijači nešto su mu dobacili, ništa ozbiljno, nešto kratko, neki stih neke pjesme, nisam prepoznao o čemu se radi, on je doslovno glavu okrenuo što je više mogao od njih vjerojatno želeći biti nevidljiv i žaleći zbog dana kad je prihvatio ovaj posao. U jednom trenutku je otišao nekud bez putnika, bez ičega, samo je ubacio u rikverc i zgibao. Bilo mi je žao jer boji se bez razloga. Mi nismo oni koji rade zlo ljudima koji nisu ništa napravili. Mi mu nećemo ništa. Klinci su bili nabrijani, a i oni su mu samo dobacili, a ni nije bio jedini s “njihovim” registarskim oznakama pa nikome ništa nije bilo. Mi smo svoje odratovali, ako će trebati opet ćemo, ali nećemo sigurno izvlačiti vozače iz automobila jer nam nisu ništa napravili i mi svi to znamo pa i klinci koji su nešto tek otpjevali zbog čega je ovaj zbrisao, iako je razumljivo to što je osjećao.
Voditi ću djecu u Vukovar, u Škabrnju i na Bleiburg
Želim svojoj djeci usaditi pozitivne vrijednosti, naučiti kako se i zašto voli svoja zemlja, koje su normalne vrijednosti i što je pozitivno, a što suludo u našem društvu. Zato ću ih voditi u Vukovar. Da vide hrabrost jedva naoružanih ljudi koji su se herojski odupirali napadima i okupaciji tri mjeseca, koji su podnijeli strašne muke i slomili njihov napad dok se ostatak zemlje stigao pripremiti i obraniti zbog čega im doživotno dugujemo zahvalnost. Odvest ću djecu i u Škabrnju da im pokažem što znači biti Hrvat i HOS-ovac i 43 dana braniti mjesto od sve siline JNA, a što su komunisti i Srbi napravili kad su ušli u palu Škabrnju pa kad sljedeći put negdje čuju da udbaški mediji i policija nešto pričaju protiv IX. bojne HOS-a da znaju na čiju stranu stati, kome pružiti ruku i podršku.
Odvest ću ih u Bleiburg da vide gdje se dogodio sličan pokolj kao devedesetih i da se podsjetim što bi se dogodilo nama da smo 95. godine mi bili na poraženoj strani. Želim da djeca vide snagu, zajedništvo i ponos koji se osjeti u svim tim kolonama, komemoracijama i okupljanjima. U našu djecu moramo usaditi vjeru i ljubav prema Domovini i obitelji. Tek tad ćemo imati zdravo društvo, a ne društvo izgubljenih otpadnika koji sanjaju o tome kako će u znak inata otići iz zemlje. Želim da vide prave domoljube, da shvate da ih nisu pokrali oni koji vole Hrvatsku, nego oni koji ju nikada nisu ni htjeli ni voljeli. Da nauče razlike između pravih Hrvata, domoljuba i onih koji se pretvaraju, a proizlaze iz jugoudbaških kadrova, nasljednih nob-jugo-miješanih linija kojima je urođena mržnja prema svemu hrvatskome, koliko god to zvučalo kao klišej. Naučit ću ih istinu o Drugom svjetskom ratu i pokazati im svrhu te stvarnu pozadinu svih laži kojima su nas učili i na kojima još uvijek inzistiraju kako bi prikrili svoje zločine, svoju mržnju i svoju tiraniju.
Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici….
Teško je objasniti i opisati snagu koja se osjeća na tim događanjima. Tko nije bio mora otići, promijenit će mu se sklop u glavi. Tko nije osjetio što je njegov ili njezin hrvatski narod mora doći na neko od tih mjesta, mora doći u Čavoglave ili na bilo koju proslavu Oluje da osjeti ponos pobjede, ponos junačke obrane, snage hrvatskog nacionalnog bića. Da osjeti što mi sve možemo napraviti i bez oružja samo sa snagom svoje volje i željom. Mi smo junaci, bojovnici, rođeni ratnici i zato nas krše tisućljećima bez uspjeha. U nama gori hrvatski bunt i gorjet će dok nas god bude. Na koncertu gdje slavimo moćne pobjede zagrljeni, okruženi jedni drugima najbolja su mjesta za naučiti prave vrijednosti. Iz tekstova Marka Perkovića Thompsona djeca mogu naučiti samo kako voljeti i živjeti za pozitivne vrijednosti. Ničeg lošeg tu nema, a i glazbeno je vrhunski napravljeno. Kad ološ proziva Thompsona uglavnom mu moraju izmišljati laži o neplaćenom porezu što je dokazana laž, o tome da pjesme ne valjaju iako imaju milijune pogleda i oduševljenih komentara te posjetitelja na koncertima i ono najgore je što mu pokušavaju prišiti fašizam i nacizam iako pjeva o pozitivnim obiteljskim vrijednostima, vjeri te ljubavi prema Bogu i Hrvatskoj.
Kada bi svi Hrvati znali o našoj slavnoj prošlosti, kada bi osjetili bar dio ponosa za naše junačke pretke, kada bi im se divili bar djelomično koliko nam se dive drugi… u Sigetu su Mađari izgradili čuda, kod nas rijetko tko zna što se tamo dogodilo. Rijetko tko zna da su hrvatski junaci s malo Mađara zaustavili stotinu tisuća Turaka u pohodu na Beč i slomili ih zbog čega je pohod prekinut. Trideset tisuća Turaka svoje je kosti ostavili kod Sigeta, a i dvije tisuće naših branitelja. Uvijek su naši heroja ostavljali kosti da bi Domovina mogla živjeti. Ostavljali su obitelji i za njih ginuli posvuda ostavljajući kosti tko zna gdje. Mnogi ni prije ni u ovom ratu ni u prijašnjima nisu nikada pronađeni, ali zauvijek će živjeti u srcima i mislima svih nas. Nas koji to znamo i poštujemo. Nas koji i jesmo Hrvatska.
Svatko od nas bi trebao barem na jedan dan osjetiti kako je to biti okružen svojima, gdje se svi razumijemo, gdje je sloga, ljubav i zajedništvo, gdje stotinu tisuća ljudi hoda zajedno i nitko glas ni na koga ne podigne. Ma očeši me kišobranom, stani mi na cipelu, nije problem, znam da nisi htio i ispričavam se i ja tebi i daj da se zagrlimo, brate. Svatko mora osjetiti kakav je osjećaj hodati između Bad Blue Boysa i Torcide i osjetiti zajedništvo, među svim udrugama iz cijele zemlje, gdje možeš viknuti “Kaj ima dečki?” ekipi iz bilo kojeg dijela Hrvatske i svi će ti uzvratiti smiješkom, a vjerojatno se nećeš izvući bez zdravice. Jer smo jedno, jer smo svi zajedno, jer tamo pripadamo. To je Hrvatska u kojoj želim živjeti, u kojoj sam sretan, to je budućnost koju želim ostaviti djeci, to je zajedništvo o kojem sanjam kad se vratim u turobnu zagrebačku stvarnost iskvarenu i izopačenu sa stotinu strana. A dok sanjam svoju Hrvatsku u srcu nosim ovakve dane, sve svoje prijatelje, heroje i mjesta gdje pripadam.