Rodna ideologija tu ljudsku bit, ontološku, tumači kao društveno uvjetovanu, a ne kao od Stvoritelja određenu, cjelokupnim identitetom čovjeka, dio kojeg jest i spolno određenje. Na taj se način ulazi u sukob s Bogom kao stvoriteljem i tumači njegovo djelo stvaranja ne kao nesavršeno, nego kao manjkavi projekt s gomilom grješaka. Analogno tome rodna ideologija pokušava tobože ispraviti te “grješke Stvoritelja” pa zato dodaje novu, rodnu dimenziju ljudskoj biti.

Potpisan je pakt s vragom i ratificirana je Istanbulska konvencija. Što je najgore Hrvatska baš ništa zauzvrat neće dobiti, a to će je skupo koštati. Koristi će imati mala skupina profesionalnih žena kojima je ovime zajamčena udobna egzistencija. Zagovornici Istanbulske kažu da je ona tu kako bi zaštitila žene od nasilja i da u njoj nema ni govora o rodnoj ideologiji. Međutim, istina je sasvim suprotna, u Istanbulskoj se konvenciji isključivo radi o rodnoj ideologija i ona nema veze s zaštitom žena od nasilja. Prema urgentnosti i cijeni produbljivanja društvenih podjela uz koju je ta konvencija usvojena ispada kao da prebijanje žena u Hrvata ima razmjere genocida otprilike kao sukob Tutsia i Hutua u Ruandi, iako, listajući crne kronike možete lako doći do sasvim suprotnog zaključka. Primjerice, upravo su zadnjih mjesec dana, Hrvatsku su potresla čak dva slučaja obiteljskog nasilja gdje je žena ubila muškarca. Izdvajati muškarce kao društveno predisponirane nasilnike, a žene kao žrtve,  kao što to nameće ova konvencija, jest obična, sirova diskriminacija. Upravo se tu krije zamka uvođenja rodne ideologije. Naime, ako je muško nasilje nad ženama društveno, odnosno rodno uvjetovano, a kako to Istanbulska konvencija tvrdi, onda je nužno krenuti u promjene tih društvenih, rodnih stereotipa. I tu dolazimo do te famozne rodne ideologije koja se ovom konvencijom nameće kao rješenje i odgovor tog ‘rodno uvjetovanog nasilja’. Drugim riječima, kako bi se spriječilo to rodno uvjetovano nasilje potrebno je uvesti rodnu ideologiju u sve pore društva. Od odgoja, obrazovanja, medija, literature, javnog djelovanja, pa do krivičnog zakona i ukupne zakonske legislative koja regulira društvene odnose.

Istanbulska konvencija je, baš kao i niz nekih novo uspostavljenih zakona ili društvenih pravila, zapravo teško izrugivanje s naravnim poretkom, pod pretpostavkom da taj naravni poredak prihvaćamo kao činjenicu. U zemlji katoličke ili kršćanske većine ta istina o naravnom poretku ne bi trebala imati nikakve dvojbe. Taj bi se naravni poredak trebao temeljiti na Božjim zakonima, na vjeri u Boga kao stvoritelja svijeta i čovjeka, kojeg je stvorio kao muško i kao žensko. Rodna ideologija tu ljudsku bit, ontološku, tumači kao društveno uvjetovanu, a ne kao od Stvoritelja određenu, cjelokupnim identitetom čovjeka, dio kojeg jest i spolno određenje. Na taj se način ulazi u sukob s Bogom kao stvoriteljem i tumači njegovo djelo stvaranja ne kao nesavršeno, nego kao manjkavi projekt s gomilom grješaka. Analogno tome rodna ideologija pokušava tobože ispraviti te “grješke Stvoritelja” pa zato dodaje novu, rodnu dimenziju ljudskoj biti.

Ovakve ideološke varke nisu novost. Slično je bilo i za vrijeme komunističkih diktatura. I tada se pokušalo popraviti svijet i učiniti pravednije društvo. Cijeli taj marksistički eksperiment je propao, ali je trajao stotinjak godina i odnio milijunske žrtve i stvorio beskraj nepravdi. Tako je to kad se čovjek lati Božjeg posla. Komunistički je sustav bio dijabolično ismijavanje Božjega djela. Istanbulska konvencija čini istu stvar, ruga se Bogu i njegovom dijelu. Pod obrazloženjem da tobože popravlja društvene nedostatke, ta konvencija zapravo objavljuje rat Bogu, ismijava ga i govori kako je pogriješio u mnogo slučajeva jer je mušku dušu stavio u žensko tijelo i obrnuto. Čak se ide i dalje uspostavom nekih novih spolova za koje je onda valjda potrebno stvoriti i neka nova ljudska tijela.

Ako ćemo po onoj ‘car je gol’ metodi razotkrivanja, jedino što možemo reći za tu “Gender ideology”, rodnu ideologija jest da je to najobičniji cirkus, gomila novaca za znanstvenu fikciju koja se ne oslanja ni na jedan relevantni dokaz. Mogli bi se tome i nasmijati, ali vrijeme smijanja je prošlo i stvari postaju ozbiljne. Upotrebom sile javnoga pritiska ta je ideologija zahvaljujući oportunizmu vodećih znanstvenih aurtoriteta, zahvaljujući ucjenama, stigmatizaciji i raznim drugim načinima eliminacije postigla svoj društveni legitimitet te postala službena. I tu je smijeh prerastao u crni humor.

Zagovornici Istanbulske konvencije govore kako je ona ratificirana u nizu zemalja, navode se primjeri. I onda ti sofistički apologeti pitaju što se to loše dogodilo u tim zemljama. Metoda je to mađioničarskog iluzionizma. Jer u zemljama koje su ratificirale tu konvenciju vidljiv je proces postupnog raslojavanja društva i razbijanja obitelji kao društvene čestice. Pa naravno da se u Hrvatskoj sutra nakon ratifikacije neće ništa dogoditi, ali ova je priča osmišljena za dugi vremenski period. Baš kao i komunizam.

Ključno u svemu jest to što je Hrvatska dala pristanak i prihvaća biti društvo koje živi lažnu sliku o čovjeku. Jednako kao u slučaju zakona o pobačaju, rada nedjeljom, silovanja humanizma, povijesnih laži, društvenog relativizma, konzumerizma, hedonizma ili notorne političke korektnosti, a sve s ciljem uništenja nacionalne empirije, tj. tradicije.

Uvozimo zrakoplove od Židova. Zašto ne uvezemo nešto od njihovih povijesnih iskustava koja su cijelom svijetu poklonjena u njihovoj Tori, odnosno u starozavjetnom Petoknjižju? U tim je tekstovima lijepo prikazano kako je sudbina i kvaliteta života izraelskoga naroda bila uvjetovana poštivanjem Mojsijevog zakona, odnosno Dekaloga. Često je židovski narod skretao u razne vrste onodobne hereze ili idolopoklonstva i uvijek je zbog toga narod patio, padao u ropstvo, plaćao visoku cijenu, bio na rubu opstanka. Ali i obrnuto kada je na čelu židovske države bio vladar, kralj koji se držao Božjih zakona i po njima vodio svoj narod, onda je Izraelcima išlo, pobjeđivali su neprijatelje, narod je živio u blagostanju. Analogno tome, logično je pitanje kakve mi vladare imamo, kojim se bogovima oni klanjaju, koliko je hereze ili idolopoklonstva danas prisutno u hrvatskom narodu? Ili je sve to skupa priča za malu djecu, bajka, nekakva biblijska mitologija, koja nema veze sa stvarnošću? I još k tome na petak trinaesti.



Hrvatsko kulturno vijeće i Marko Ljubić
pozivaju vas na predstavljanje knjige
RASUDBE HRVATSKE DRŽAVNOSTI
u Zagrebu u dvorani Vijenac na Kaptolu
18. travnja 2018. s početkom u 20 sati.
Knjigu će predstaviti:
Mons. dr. Vlado Košić, biskup sisački
Akademik Josip Pečarić
Urednik Nenad Piskač, književnik i novinar
Nazočnima će se obratiti predsjednik HKV-a,
prof. emeritus dr. sc. Marijan Šunjić i autor Marko Ljubić

 

Prethodni članakNove metode radikalnog antifa ekstremizma
Sljedeći članakDrugi Domovinski rat protiv agresije nove ideologije