U trenu su nestali svi video prilozi – šovinistički, nacionalistički, fašistički – i da sam ostavio tako kako su stranicu udesili, siguran sam da bi nam država dodijelila dotaciju kao novopečenom neomarksističkom, neoliberalnom glasilu s pogledom u crnu budućnost umjesto u mračnu prošlost.
Možda je to i bio njihov pokušaj spašavati nas, tako da napr. prihvatimo Istanbulsku konvenciju, koju je Bosna rado provela samo zato što se zove instanbulska a Hrvati ju odbacuju zato valjda, što nije bečka, gdje žene nemaju tolika prava kao u Istanbulu ali su nama civlizacijski bliži, a i kremšnite volimo više od baklave.
Lakše je obraniti Maslenicu nego web stranicu Projekta Velebit, koji se već peti put našao pod napadom. Znam nekoliko hrvatskih portala koji su bili srušeni, ali ne mislim da je i jedan bio napadnut toliko puta. Da stvar bude gora izvršili su noćni napad i to za vikend (noć sa subote na nedjelju) kad svi spavaju, kao kad su Izraelci u šestodnevnom ratu bombardirali arapske aerodorome baš u vrijeme kada su ovi klanjali.
Prišuljali se tiho a nisu znali da ja spavam s jednim okom na portalu a s drugim na facebooku, i tako sam postao jedini branitelj. Tek mi se u rane jutarnje sate pridružio jedan od dva Domagoja, koji su valjda po baštini kneza Domagoja postali dobri strijelci, pa je onda postalo lakše braniti se od maskirane verzije četnika poznatih kao hakeri. To ime valjda proizlazi iz njemačke riječi Hackmesser, jer kad smo ih otjerali, baš je tako izgledalo. Na njihovu žalost, dok je u Hrvatskoj osvanulo sunce, tek se po nestanku nekih postova s facebookovih društvenih stranica i po nekoliko ožiljaka, moglo zamjetiti da je samo 6 sati ranije stranica izgledala kao groblje starih automobila.
Kao dva najnovija priloga, pojavile su se dvije prazne stranice. Znam da će biti onih koji će se složiti da su prazne stranice daleko bolji izbor nego one s beskrajno dugačkim tekstovima na koje, kada ih se zainatiš čitati do kraja, izgubiš pola dana, ali ja sam odlučio braniti naš teritorij, dugačak tisuću stranica od kojih niti jedna još nije zastarjela.
Nakon toga su jedni tekstovi nestali a drugi se duplicirali, neki su se pojavili kao u arapskom, sa redovima koji idu s desna na lijevo, a drugi naglavačke, odozdola prema gore. Dok nisam shvatio da smo pod malicioznim napadom, najprije sam pomislio da se radi o teoriji okrugle zemlje, na kojoj se stranica uređuje u Australiji, gdje ljudu hodaju na glavi i trpe od bolova u području vrata, emitira iz Amerike, a čita u Hrvatskoj gdje ljudi hodaju na nogama a začudo trpe od glavobolje.
Nakon toga su u trenu nestali svi video prilozi – šovinistički, nacionalistički, fašistički – i da sam ostavio tako kako su stranicu udesili, siguran sam da bi nam država dodijelila dotaciju kao novopečenom neomarksističkom, neoliberalnom glasilu s pogledom u crnu budućnost umjesto u mračnu prošlost.
Možda je to i bio njihov pokušaj spašavati nas, tako da napr. prihvatimo Istanbulsku konvenciju, koju je Bosna rado provela samo zato što se zove instanbulska a Hrvati ju odbacuju zato valjda, što nije bečka, gdje žene nemaju tolika prava kao u Istanbulu ali su nama civlizacijski bliži, a i kremšnite volimo više od baklave.
Izmasakrirali su suradnike i žrtve su postali svi, pravi-zdravi, a opet, možda je baš takva suverenistička, a za neke fašistička koncentracija misli krivac svemu. Ljubićevi članci su se pojavili sa fotografijama Piskača i svatko je postao netko drugi. Neki muški su počeli izgledati kao ženske ali se tim povodom ne smijemo buniti jer bi se mogli naći na udaru istanbulskog zakonika.
Svi su suradnici postali kolateralne žrtve, osim Hodaka koji mora pasti pod sumnju da je nešto znao, jer je baš ovaj tjedan po prvi puta izostao s prilogom, ali tome pronaći dokaze, trebalo bi u najmanju ruku uposliti Božidara Spasića da angažira svoje hrvatske jatake koji su se u Hrvatskoj umirili i umirovili, uživajući plodove svoga predratnoga truda.
Ne znam zašto su se baš nameračili na Velebit. Možda smo ipak trebali usvojiti neku manje agresivnu planinu – možda Papuk. Znam da bi nekima odgovarala Kozara, ali to bi bilo zadiranje u prostor kraljevine Srba, Hrvata i Bošnjaka s daytonskim suverenitetom pod bruxellesekim protektoratom. Da smo ju nazvali Projekt Vukovar, optužili bi nas da smo pretjerano ispolitizirali stranicu, kao što se mnogi izjašnjavaju da neće u Vukovar na protest jer se ne žele baviti politikom, poput politikantskog pokušaja nakon skoro 30 godina, na odgovornost pozvati neke ljude koji su u Hrvatskoj najprije okrvavili ruke a nakon abolicije omastili brkove. Kao neke žene koje tvrdoglavo ni nakon 30 godina ne mogu oprostiti svojim silovateljima i na ulici im pogledati u oči, k’o svoj svome.
Možemo nagađati zašto su se okomili na Velebit dok se krave ne vrate s paše ali mogu i oni jer su se namjerili na Velebit, kamenog orijaša koji je nogama ugazio u morsku pučinu, glavom dodiruje nebo i bdije nad hrvatskom domovinom.
Mogu ga stotinu puta okrenuti naglavačke – mi ćemo ga opet uperiti k nebu.