Kazimir Katalinić: OD PORAZA DO POBJEDE

Povijest hrvatske političke emigracije 1945. - 1990.

0
213

Predstavka ovog životnog djela prof. Kazimira Katalinića, uz osnivača Hrvatske republikanske stranke Ivana Oršanića i dr. Ivu Korskog, jednog od lidera te intelektualno najjače hrvatske političke organizacije u izbjeglištvu, ima kapacitet otvoriti oči hrvatskoj javnosti o jednom značajnom periodu hrvatske povijesti, koji je tolike godine tokom Jugoslavije bio potpuno zamračen, a ni danas mu vrata do hrvatske svijesti o procesu koji je vodio od poraza do pobjede, nisu širom otvorena.

Mnogi Hrvati neće prepoznati značaj ovog životnog djela prog. Katalinića, jer je hrvatska država formirana i održavana kao reformirani nastavak jugoslavenske SRH, u kontinuitetu onoga kako je Hrvatska zamišljena na zasjedanjima ZAVNOH-a, dakle, kao evolutivni nastavak onih vrijednosti koje su se kroz jugoslavenstvo i komunistički sustav gajile u bivšoj državi.

U tom nastojanju održati Hrvatsku na lažnom povijesnom temelju, koji je ugrađen čak i u Hrvatski ustav, svim se silama pokušava zataškati onaj prirodniji, razumniji i na činjenicama zasnovani pristup pitanju hrvatskog povijesnog kontinuiteta, a taj je da hrvatska borba za samostalnost ispod velikosrpskog jarma nikada nije prestajala, otkako je osnovana Kraljevina Jugoslavija 1918. godine.

Ta borba je vođena kontinuirano na svim poljima na kojima se mogla voditi, od diplomatske i političke u beogradskoj skupštini, do oružane i revolucionarne kroz razne antijugoslavenske organizacije i na svim područjima gdje žive Hrvati, u domovini i u emigraciji, kroz čitav period i bez prestanka, od 1918. do 1995. godine.

Koliko je god besmisleno tvrditi kako su odluke ZAVNOH-a predstavljale temelj hrvatskog samoodređenja i nezavinosti, toliko je još besmislenije govoriti kako je Hrvatska iz II. svjetskog rata 1945. izašla kao pobjednica, u prkos nedvojbenim povijesno dokazanim podacima da je Hrvatska kao samostalna država rezultatom svjetskoga sukoba bila temeljito poražena i silom ugurana u obnovljenu, sada Titovu Jugoslaviju, a taj poraz popraćen je srpskom osvetom kakvoj je prema broju stanovnika, teško naći premca u svijetu, uključujući i Sovjetski Savez sa svojih 20 milijuna žrtava, koje predstavljaju desetak posto njihova stanovništva.

Jednako tako priča o navodnom pripojenju Istre Hrvatskoj, koje je bilo rezultat talijanskog poraza 1943. u kojemu Tito nije imao udjela, a ne Titove pobjede 1945., lansirana je kao paravan da se prikrije ono što je istovremeno Hrvatskoj oduzeto, a to je višestruko veći prostor nego što ga pokriva Istra.

Srpske lažne optužbe o milijunskim svojim žrtvama Hrvatska nastoji neutralizirati, ograđujući se od svoje ranije povijesti, tumačeći kako je moderna Republika Hrvatska zasnovana isključivo na Domovinskom ratu, a braniti se od laži ne može ograđivanjem od laži, nego njenim razotkrivanjem i istinom, za čiju se uspostavu hrvatski politički vrh nema interesa zauzeti.

Nije Domovinski rat nastao “s neba pa u rebra”, niti je održiva teza da je hrvatski narod bio sasvim sretan u Jugoslaviji dok se nije pojavio Slobodan Milošević, kada su Hrvati odlučili s njom raskristiti, nego je Domovinski rat bio posljednja faza u kontinuitetu borbe za samostalnost, kada su se ponovo pojavile pogodne svjetske prilike za njeno ostvarenje, borba za koju nije prestajala ni onda kada su svjetske prilike bile najnepodognije.

Baš u tu “priču” dolazi prof. Kazimir Katalnić, sa svojim životnim djelom “Od poraza do pobjede – Povijest hrvatske političke emigacije 1945.-1990.

Hrvatski poraz 1945. godine je bio monumentalan ali nije bio apsolutan. Njime je poubijan značajni postotak hrvatskog stanovništva i to baš njegovi naznačajniji slojevi, oni koji bi na bilo koji način mogli nastaviti širiti ideju hrvatske nezavisnosti. Jedan drugi značajan postotak stanovništva našao se u izbjeglištvu, po zemljama koje su veće ranije, iz vremena austro-ugarske i jugoslavenske monarhije, bile zatrpane hrvatskim političkim i ekonomskim izbjeglicama.

Kako je u Hrvatskoj zavladala najteža diktatura od njena postanka, svaki pa i najmanji znak koji bi mogao biti interpretiran kao poticaj na samoopredjeljenje i samostalnost, značio je da za veliki broj nacionalno svjesnih Hrvata nije bilo života u Hrvatskoj, nego su, kako bi izbjegli zatočeništvo ili nakon odsluženog zatvora, nastavili napuštati Hrvatsku i popunjavati redove već postojećih političkih i revolucionarnih organizacija izvan Hrvatske.

Brojnost u tim organizacijama bila je značajna a njihov kapacitet ugroziti Jugoslaviju najbolje se očituje kroz sredstva i ljudstvo koje je Jugoslavija koristila kako bi spriječila te Hrvate ostvariti hrvatski nacionalni cilj, rušenje Jugoslavije i na njenom zgarištu uspostavu samostalne hrvatske države.

Kada nikakav nacionalni rad u Hrvatskoj nije bio moguć, Hrvati su ga nastavili ostvarivati izvan Jugoslavije, po zemljama Europe i po zemljama novoga svijeta.

Taj rad je bio sveobuhvatan. U emigaciji su izlazile na desetine tjednika, mjesečnika i povremenih publikacija, tiskale su se knjige, održavale konferencije i simpoziji, diplomatskim djelovanjem se nastojalo utjecati na javno mnijenje u stranim državama, ali ta borba nije bila vođena samo demokratskim i mirnim putem, nego je, onako kako Povelja Ujedinjenih nacija to opravdava, onda kada su bezuspješno iscrpljena sva mirnodopska sredstva, poprimala i karakteristike oružane borbe.

Predstavka ovog djela prof. Kazimira Katalinića, uz osnivača Hrvatske republikanske stranke Ivana Oršanića i dr. Ivu Korskog, jednog od lidera te intelektualno najjače hrvatske političke organizacije u izbjeglištvu, ima kapacitet otvoriti oči hrvatskoj javnosti o jednom značajnom periodu hrvatske povijesti, koji je tolike godine tokom Jugoslavije bio potpuno zamračen, a ni danas mu vrata do hrvatske svijesti o procesu koji je vodio od poraza do pobjede, nisu širom otvorena.

Komentari