Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (3)

Dr. Nikica Barić

Nikica Barić
Hrvatski institut za povijest, Zagreb

Uvodni tekst — Kozara 1942.
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (1)
Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece (2)


Grga Ereš, koji je bio dodijeljen na posao kod općeg opunomoćenog ministra, dr. Turine, tijekom ispitivanja pred jugoslavenskim vlastima nakon rata, izjavio je da su zbog velikog broja ljudi s Kozare, dovedenih u Mlaku i Jablanac, njihov smještaj, kao i higijenske i prehrambene prilike bili “očajni”. Ereš također navodi da je ustaški liječnik, dr. Karađole, intervenirao kako bi se tim ljudima osigurala hrana, nakon čega su dobili određene količine kukuruza i krumpira.94

Početkom godine 1943., obrazlažući troškove koje je imao od lipnja do studenog 1942., dok je bio na dužnosti općeg opunomoćenika Vlade NDH u Banja Luci, dr. Turina navodi da je potrošio 242.162 kune za prehranu “bjegunaca i prisilno izseljenog pučanstva te zarobljenika iz Kozare”. Također je naveo da je trebalo odvojiti sredstva za putne troškove i dnevnice liječnika, bolničara i bolničarki, kao i za lijekove i dezinfekcijska sredstva koje je, u međuvremenu ukinuto Ministarstvo zdravstva NDH, odredilo za zdravstvenu skrb u logorima u koje su smješteni ljudi iseljeni s Kozare.95

Još jednom možemo zaključiti da su nadležne vlasti NDH (Ministarstvo udružbe, Ministarstvo zdravstva i opći opunomoćenik vlade NDH u Banja Luci) poduzimale mjere kako bi zbrinule iseljene s Kozare, ali se isto tako može reći da su uvjeti života i položaj iseljenih u sabirnim logorima u zdravstvenom i prehrambenom stanju bili vrlo slabi.

Na kraju treba spomenuti da je njemački poslanik Kasche 20. srpnja 1942. napisao bilješku o postupanju s izbjeglicama s borbenog područja zapadne Bosne.96 O sadržaju te bilješke opširnije ću pisati kasnije u ovom prilogu. Kasche je svoju bilješku istog dana predao hrvatskom ministru vanjskih poslova, dr. Mladenu Lorkoviću, a on ju je 21. srpnja proslijedio Anti Paveliću.97 Određeni povjesničari drže je Kascheova bilješka automatski predstavljala izvršnu smjernicu, odnosno dogovor hrvatskih i njemačkih predstavnika za buduće postupanje.98 Nasuprot tome, moje je mišljenje da Kascheova bilješka uglavnom nije provedena.


Gospodarsko “pražnjenje” prostora i planovi za kolonizaciju Kozare

Opisano je kako su Borbena skupina “Zapadna Bosna” i vlasti NDH područje oko Kozare ispraznili od stanovništva. U ovom dijelu odvojit ćemo se od njihove daljnje sudbine i posvetiti načinu na koji je likvidacija partizana i evakuacija stanovništva otvorila NDH mogućnost iskorištavanja gospodarskog potencijala toga područja.

Na samom početku operacije, sredinom lipnja 1942., domobranska 1. gorska divizija napredovala je na crti od Dobrljina do Kostajnice te istovremeno započela s prikupljanjem velikih količina stoke, pronađene na tom području.99

Njemački poslanik Kasche se 10. srpnja 1942. sastao s Pavelićem i predložio da, nakon okončanja operacije na Kozari, predstavnici Ministarstva šumarstva i rudarstva NDH na tom području započnu s iskorištavanjem šuma. Predviđeno je da u tim poslovima može sudjelovati i mjesno stanovništvo koje nije sumnjivo zbog suradnje s partizanima. Tako bi za potrebe NDH i Njemačkog Reicha bilo osigurano drvo po povoljnim cijenama. Pavelić je dao načelnu suglasnost, nakon čega je Kasche prenio upute Njemačkom poslanstvu u Zagrebu da pripremi mjere oko iskorištavanja šuma na Kozari.100

Njemački general Glaise von Horstenau je 15. srpnja 1942. posjetio Banja Luku i ondje razgovarao s domobranskim generalom Ivanom Brozovićem, koji mu je rekao da nakon okončanja čišćenja Kozare na tom području treba početi s krčenjem šuma i odvozom drva, a treba posvetiti pažnju i žetvi.101 U istom razdoblju Banja Luku je posjetio i ministar vanjskih poslova dr. Lorković, koji je u svome izvješću Paveliću, u vezi sa stanjem na području Kozare, izjavio:

Stoka, koja se cijeni na kojih deset tisuća grla, raspuštena je kojekuda, a da do sada nije ništa jasno o njoj odlučeno.102

Na ministarskoj sjednici, održanoj u Zagrebu 18. srpnja 1942., koja se bavila pitanjima Kozare, među ostalim je donesen zaključak da se poduzmu mjere koje će spriječiti eventualne zloupotrebe stoke i imovine zatečene na području Kozare:

U dnevnoj zapovjedi svih domobranskih i ustaških postrojbi, koje djeluju na području Kozare upozorit će se domobrani i ustaše na teške posljedice, ako se ogrieše o naređenja u pogledu čuvanja zapljenjene stoke i ostale posebničke imovine.103

Kao što je vidljivo, vlasti NDH, ali i Nijemci, imali su želju u gospodarskom smislu iskoristiti operaciju protiv partizana na Kozari. Na prvom mjestu bilo je prikupljanje stoke koja je ostala nakon borbi. Još za vrijeme provođenja operacija protiv partizana, uspostavljena su povjerenstva za prikupljanje stoke, pri čemu je ona okupljena u glavnim sabiralištima u Banja Luci, Bosanskoj Dubici, Bosanskoj Gradišci, Jasenovcu i Prijedoru, kao i u nekoliko pomoćnih sabirališta. U njima je ukupno prikupljeno 25.363 grla stoke, odnosno 16.352 goveda, 2408 konja, 541 koza, 4313 ovaca i 1749 svinja.104

Posao oko prikupljene stoke preuzeli su predstavnici Zavoda za kolonizaciju NDH. Prikupljena stoka razvrstana je na onu za držanje i onu za klanje. Stoka za držanje podijeljena je na rasplodnu, mliječnu i zaprežnu, a zatim dodijeljena na privremeno držanje “vrijednim i marljivim hrvatskim seljacima” u okolici Kozare. Pritom su provedene mjere kojima se pazilo na to da seljaci ni na koji način ne zloupotrijebe dobivenu stoku. Ostatak ove stoke dodijeljen je na privremeno držanje seljacima u ostalim dijelovima NDH, najviše u Hrvatskom zagorju, kao i osobama koje je na određene posjede naselio Zavod za kolonizaciju.

Navedeni zavod trebao je nastaviti s nadzorom stoke, u skladu sa zakonskim propisima i odredbama nadređenih vlasti.105

Kada je riječ o konjima prikupljenim na području Kozare, oni su predani predstavnicima domobranstva, koji su odabrali konje sposobne za vojne potrebe, a ostale podijelili seljacima na privremeno držanje. Stoka određena za klanje dodijeljena je predstavnicima nadležnih institucija, kako bi se preradila u meso za prehranu domobranstva, ili u konzervirano meso.106

Također treba spomenuti da su civili, prikupljeni na kozaračkom prostoru i dovedeni u sabirne logore, doveli sa sobom i dio svoje stoke. Nisu je smjeli klati za vlastitu prehranu, a prije no što su deportirani na područja sjeverno od Save, stoka im je oduzeta.107

Ministar dr. Lorković se 13. srpnja 1942. sastao s generalom Stahlom, koji mu je rekao da je otpor partizana na njegovom operativnom području skršen, ali da treba provesti daljnje akcije čišćenja. Kada je riječ o žetvi na tom području, general Stahl je izjavio da je za taj posao na području pod njegovim zapovjedništvom potrebno uputiti dovoljan broj vojnički ustrojenih radnih postrojbi, popunjenih ljudima koji nisu rođeni u tom kraju.108

Nadležni hrvatski dužnosnici izvijestili su dr. Lorkovića da će na područje Kozare od 19. srpnja početi stizati skupina od 1500 poljoprivrednih radnika iz Hrvatskog zagorja, koje će voditi 20 agronoma. Predviđeno je da se u poljoprivrednim radovima na području Kozare naknadno angažiraju i dodatni radnici kao napoličari.109 Nedugo zatim general Stahl izrazio je protivljenje dolasku poljoprivrednih radnika iz Hrvatskog zagorja na Kozaru. Stahl je smatrao da bi ih mogli ometati partizani i ponovio da žetvu na području Kozare mora obaviti domobranstvo ili postrojbe radne službe. No, nakon što je general Stahl 22. srpnja 1942. u Zagrebu razgovarao s Antom Pavelićem, ipak se suglasio s prijedlogom da 2000 radnika iz Hrvatskog zagorja započne sa žetvenim radovima na području između Stare Gradiške i Banja Luke, pri čemu su, u dogovoru sa Stahlom, trebali nastaviti žetvu u pravcu zapada.110

Zavod za kolonizaciju NDH je do 22. srpnja već prikupio 2000 poljoprivrednih radnika s kosama i drugim alatkama, uputivši ih u sabirališta u mjestima Banja Luka, Bosanska Dubica, Bosanski Novi i Prijedor, odakle su trebali krenuti u žetvu na području Kozare.111

Krajem srpnja 1942. u Bosansku Gradišku stigli su i pripadnici poluvojne radne organizacije Državna časna radna služba, koji su također sudjelovali u žetvi na području Kozare, do crte do koje je to, iz sigurnosnih razloga, dopuštala njemačka vojska.112

Predstavnici Zavoda za kolonizaciju, upućeni na područje Kozare, krajem listopada 1942. izvijestili su da su na području Kozare i Prosare prikupili znatne količine poljoprivrednih dobara, između ostalog, kukuruza, pšenice, šljiva te sijena i slame, a prikupljeno je i dosta poljoprivrednih strojeva i alata. Na prikupljanju ovih dobara radilo je i domobranstvo i Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac, pri čemu je dolazilo do sukoba s partizanima koji su pokušavali onemogućiti poljoprivredne radove. Među radnicima koje je angažirao Zavod za kolonizaciju bilo je i žrtava, ali je ipak ostvaren uspjeh jer je prikupljanje prehrambenih proizvoda, između ostalog, smatrano načinom da se oteža opskrba partizana na tom području. Zavod za kolonizaciju ocijenio je da su dužnosnici Državne časne radne službe pri navedenim radovima pokazali nedovoljan angažman, za razliku od ostalih državnih činovnika koji su bili na razini zadatka:

Radnici koji su bili zaposleni kod ovih radova dobili su plaću u žitu i ostalim zemaljskim plodovima, pa je time tome siromašnom svijetu najefikasnije pomognuto u sadašnjim teškim vremenima. Pored toga biće među tim radnicima i dosta veliki broj kolonista za ovo područje, kad se bude pristupilo tome poslu, jer su vidjeli bogatstvo ovih krajeva.113

Navedeno spominjanje kolonista pokazuje da je bilo razmišljanja o naseljavanju hrvatskog stanovništva na područje Kozare. U vezi s ovime treba spomenuti da je general Stahl, sredinom srpnja 1942., odredio da žene, djeca i starci na području Kozare ostanu u svojim domovima. Također je predvidio da se žene i djeca, evakuirani tijekom operacije protiv partizana, od 25. srpnja 1942. počnu vraćati svojim kućama. Nasuprot tome, Stahl je odredio da muške osobe starije od 14 godina, osim staraca, budu evakuirane u sabirne logore, odnosno da nemaju pristup području očišćenom od partizana.114 Dakle, general Stahl smatrao je da bi barem dio iseljenog stanovništva, odnosno žene, djecu i starce, trebalo zadržati u njihovim domovima na području Kozare. No, kao što će biti prikazano kasnije u ovom prilogu, to se nije dogodilo.

Sredinom srpnja 1942. i ministar dr. Lorković, u izvješću Anti Paveliću, osvrnuo se na “konačno smještanje evakuiranih žena i staraca” s Kozare (Lorković nije spominjao djecu, budući da ih se namjeravalo povjeriti na državno odgajanje, o čemu ću pisati kasnije). Dr. Lorković je naveo kako general Stahl smatra da na Kozari treba obaviti žetvu, odnosno prikupljanje poljoprivrednih proizvoda, nakon čega bi se iseljeni s tog područja, s iznimkom mladića i muškaraca, mogli vratiti svojim domovima. No, njemački poslanik Kasche zastupao je suprotno mišljenje, rekavši dr. Lorkoviću da se “samo po sebi razumije” kako će područje Kozare biti naseljeno hrvatskim stanovništvom. Osim toga Kasche je izjavio da su predstavnici Njemačke narodne skupine u NDH zainteresirani da dio žena s Kozare radi na imanjima te skupine u drugim dijelovima države. U svakom slučaju Kasche je smatrao da bi stanovništvo evakuirano s Kozare bilo “opasno” vratiti njihovim kućama. Čini se da se i Lorković slagao s ovim mišljenjem jer je istaknuo da se jasno vidi kako je stanovništvo iseljeno s Kozare naklonjeno partizanima.115

Nedugo kasnije poslanik Kasche je u spomenutoj bilješci od 20. srpnja 1942. naveo da pretpostavlja da je u interesu NDH da uz ceste od Bosanske Gradiške do Banja Luke i od Prijedora do Dubice naseli “pouzdanije stanovništvo”, smatrajući da bi u sela uz te prometnice, koja su trenutačno ispražnjena, trebalo naseljavati “pouzdane seljake”. Nakon što bi novo stanovništvo više godina obrađivalo zemlju u tim mjestima, ti bi posjedi mogli postati njihovo vlasništvo. U istoj bilješci Kasche je ponovio da bi se veći broj žena iseljenih s Kozare moglo angažirati kao radnu snagu na imanjima pripadnika Njemačke narodne skupine. U skladu s navedenim zaključkom, predstavnici te skupine već su stupili u kontakt s glavnim opunomoćenikom Vlade NDH, dr. Oskarom Turinom. Kasche je, pored toga, smatrao da bi obitelji osoba koje su se, nakon iseljavanja s Kozare, javile za rad u Njemačkoj, načelno trebalo vratiti kućama na kozaračkom području, a nakon određenog vremena na isti bi način trebalo postupiti i s ostalim iseljenim pravoslavnim stanovništvom s tog područja. No, to se nije smjelo primijeniti na obitelji čiji su članovi bili partizani, ili su pomagali partizane. Takvim obiteljima trebalo je oduzeti vlasništvo nad njihovom imovinom na području Kozare i raseliti ih u druge dijelove NDH.116

Dana 23. srpnja 1942. Kasche je izvijestio Berlin da Vlada NDH namjerava područje Kozare očišćeno od partizana “dijelom” naseliti hrvatskim seljacima, dok bi pravoslavno stanovništvo s tog područja bilo preseljeno u druge dijelove države. Kasche je ocijenio da bi naseljavanje hrvatskih seljaka na područje Kozare predstavljalo velik uspjeh za NDH, zbog “historijske tradicije” tog prostora. Smatrao je da ne treba brinuti zbog preseljenja pravoslavnog stanovništva s Kozare u druge dijelove NDH, budući da ono neće izazivati “daljnje uznemirenje”. U svome izvješću Kasche je ipak priznao da nema jamstava za uredno provođenje preseljenja pravoslavnog stanovništva s Kozare u druge krajeve države, uz napomenu da pregovori Vlade NDH i nadležnih njemačkih predstavnika o tom pitanju još traju.117

Iz svega navedenog može se zaključiti da je general Stahl smatrao da bi žene, djeca i starci s Kozare trebali ostati u svojim domovima, dok je poslanik Kasche, očito uz odobravanje predstavnika NDH, bio mišljenja da iseljeno stanovništvo ne bi trebalo vraćati u to područje, ili barem ne odmah, predlažući djelomičnu kolonizaciju hrvatskim stanovništvom.

U međuvremenu, početkom rujna 1942., započelo je naseljavanje  hrvatskih — katoličkih i muslimanskih — izbjeglica iz istočne Hercegovine na dio područja ispražnjenog tijekom operacije Borbene skupine “Zapadna Bosna”. Više tisuća tih izbjeglica trebali su biti smješteni u dvadesetak sela na području od Bosanske Kostajnice, preko Bosanske Dubice, do Bosanske Gradiške. Izbjeglice su smještene u “napuštene srpske domove”, odnosno u sela iz kojih su Srbi iseljeni. Nadležni za naseljavanje zahtijevali su da se tim hrvatskim izbjeglicama osigura zaštita, odnosno da im se podijeli oružje.2 Vrlo brzo pokazat će se da su zahtjevi za osiguranjem, odnosno oružjem, bili opravdani. Već početkom rujna 1942. izbjeglice naseljene u blizini Bosanske Dubice obišli su partizani, poručivši im da će ih, kada ponovno dođu, “sve pobiti”. Nakon toga izbjeglice su napustile spomenuta sela, povlačeći se preko Une, pri čemu se najveći dio zadržao u Bosanskoj Dubici. Kotarska oblast u tom mjestu ocijenila je da dolazak ovih izbjeglica predstavlja velik problem zbog njihova smještaja i prehrane. Od dr. Turine, općeg opunomoćenika Vlade NDH, zatraženo je da se izbjeglicama u selima u koja su naseljeni osigura vojna zaštita, ili da im se podijeli oružje kako bi se mogli braniti od partizana.119

Pripadnici 2. krajiškog partizanskog odreda, u noći s 19. na 20. rujna 1942., na “lijep način” su opomenuli izbjeglice iz Hercegovine, naseljene na području južno od Une, da “napuste naša sela, što su isti prihvatili” i ponovno otišli u Bosansku Dubicu.120 Dakle, iako je 2. krajiški partizanski odred pretrpio teške gubitke u operaciji koju je provela Borbena skupina “Zapadna Bosna”, on je nastavio djelovati. Područje Kozare nije moglo biti dugotrajno “umireno”, a ta je činjenica onemogućila planove vlasti NDH oko sustavne kolonizacije tog područja hrvatskim stanovništvom, ako su takvi planovi — osim prijedloga iz Kascheove bilješke od 20. srpnja 1942. — uopće postojali. Nema sumnje da su na dio kozaračkog područja naseljene hrvatske izbjeglice, ali, kao što je već opisano, to je odmah naišlo na probleme. Uostalom, kako je to početkom 1943. u jednom pismu naveo njemački general Glaise von Horstenau, kada se na određenom prostoru provede operacija protiv partizana, ostaje pitanje kako to područje osigurati od njihova ponovnog dolaska. U vezi s time Glaise von Horstenau je spomenuo primjer Kozare koja je u ljeto prethodne godine potpuno ispražnjena od stanovništva, a danas “tamo sve vrvi od sumnjivaca i više od toga”.121


Dolazak “zarobljenika” s Kozare u Bilogoru, Moslavinu i Slavoniju

Kao što sam prethodno naveo, civilno stanovništvo s Kozare okupljeno je tijekom i nakon okončanja operacije u više od deset sabirnih logora koje je organiziralo Ministarstvo udružbe. Kakvi su bili planovi vlasti NDH s tim stanovništvom? Ministar dr. Lorković je sredinom srpnja 1942. u vezi sa spomenutim sabirnim logorima izvijestio Pavelića:

Svi logori, izuzev Mlake i Jablanca, mogu se upotrijebiti samo kao prolazni logori, dok se u Mlaki i Jablancu bez poteškoća za dulje vrijeme može smjestiti oko 15 tisuća osoba.122

Iz ovakve formulacije moglo bi se pretpostaviti kako su vlasti NDH razmišljale da raseljeno stanovništvo duže vremena ostane u tim logorima. Nasuprot tome, spomenuo sam da je general Stahl već sredinom srpnja 1942. smatrao da bi se žene, djeca i starci, iseljeni s Kozare, trebali vraćati svojim kućama. Na kraju je došlo do trećeg rješenja, u kojem je glavnu ulogu imala Ustaška obrana, odnosno Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac, na čelu s Vjekoslavom Luburićem. Prema tom rješenju, stanovništvo evakuirano s Kozare i smješteno u sabirne logore Ministarstva udružbe, već od sredine srpnja 1942. upućivano je u krajeve sjeverno od Jasenovca.

Kotarska oblast u Daruvaru je 12. srpnja 1942. izvijestila MUP NDH da je na njezino područje stigao velik broj “zarobljenika s Kozare”. Radilo se o 1002 osobe koje su bile u lošem higijenskom stanju, a smještene su po kućama mjesnih pravoslavaca. Saznavši da će na njezino područje stići još zarobljenika s Kozare, Kotarska oblast u Daruvaru skrenula je pozornost na činjenicu da na tom području traju borbe s partizanima i zato nije dobro ondje slati iseljene ljude. No, već 13. srpnja doznali su da na njihovo područje navodno stiže još 5000 zarobljenika s Kozare, pa je ponovno upozoreno da će partizani koji djeluju na području Daruvara privući dio tih ljudi u svoje redove. MUP NDH složio se s ovim mišljenjem i napisao nadležnim vlastima u Zagrebu:

Ovo ministarstvo dijeli u cijelosti mišljenje kotarske oblasti u Daruvaru u pogledu odpremanja zarobljenika iz Kozare u Daruvar, u privatne kuće pravoslavaca. Postoji opravdana bojazan, da će ovi zarobljenici biti saradnici komunističke promičbe među pravoslavcima u Daruvaru, u čijoj se okolici nalaze partizani i slobodno kreću u obćini Bjelaj i Velikim Bastajima, i da bi mogli prebjeći partizanima u kotar Daruvar ili Pakrac gdje se već nalaze i partizani iz Bosne. Ti su krajevi puni partizana, koji dnevno čine ogromne štete našem življu. Mišljenje je ovog ministarstva, da bi zarobljenike trebalo učiniti bezopasnima time, što bi ih se otpremilo u sabirne logore.123

U međuvremenu je na područje Daruvara tijekom 13. srpnja zaista stiglo još 4114 zarobljenika s Kozare. Uglavnom je bila riječ o ženama i djeci, uz manji broj starijih muškaraca. Zbog opisanih razloga, odnosno činjenice da je daruvarski kotar izložen djelovanju partizana, Kotarska oblast u Daruvaru obavijestila je UNS da će od navedenih 4114 zarobljenika njih 2114 biti upućeno u Grubišno Polje, a ostalih 2000 u Garešnicu.124

Velika župa Bilogora u Bjelovaru je 16. srpnja 1942. izvijestila MUP NDH da je na njezino područje od 14. do 16. srpnja stiglo 16.500 “zarobljenika” s Kozare. Prvi transport stigao je u Grubišno Polje preko Daruvara, dok su ostali upućivani u Grubišno Polje preko Bjelovara. Tako je 8500 iseljenih osoba smješteno u Grubišnom Polju, a 8000 u Garešnici. Iako je uglavnom bila riječ o ženama i djeci, među njima je bilo i mladića i muškaraca. Tada je najavljeno da će stizati i novi transporti osoba s Kozare. Velika župa Bilogora nije primila nikakvu pisanu obavijest o tome tko na njezino područje šalje iseljenike s Kozare, kamo ih šalje i zašto. UNS i Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac javili su putem telefona da te osobe treba smjestiti u kuće pravoslavaca, odnosno u one dijelove Velike župe Bilogora koje ugrožavaju partizani. Pri tome se na prvom mjestu mislilo na područje kotara Grubišno Polje, a tek zatim na druge kotare, s iznimkom kotara Koprivnica. Osim toga, Kotarska oblast u Grubišnom Polju primila je 16. srpnja brzojav sljedećeg sadržaja:

Po višoj vlasti imate smjesta primiti zarobljenike s Kozare da ih smjesta tamo rasporedite po raznim i napuštenim kućama. Ako nema takvih kuća, neka se podjele u prvom redu pravoslavcima. Ovo sve uzmite najozbiljnije. Ustaški poručnik Marjanović,  Dubica.125

Velika župa Bilogora također je izvijestila da su zarobljenici koji su stigli s Kozare puni ušiju pa treba provesti njihovu dezinfekciju i raskuživanje. Zato nisu odmah smješteni u kuće pravoslavaca, nego po školama i sajmištima, gdje je nad njima trebalo provesti zdravstvene mjere, a zatim ih smjestiti po kućama. No, provođenje zdravstvenih mjera sporo je napredovalo, budući da je bila riječ o golemom broju ljudi. Velika župa Bilogora ponovila je da nije unaprijed obaviještena o dolasku ljudi s Kozare te da se golemi broj tih ljudi “trpa” u područja koja ugrožavaju partizani. Te osobe nisu opskrbljene hranom, niti im je hranu mogla osigurati Velika župa Bilogora, koja ne može preuzeti odgovornost za posljedicu dopremanja tolikog broja osoba s Kozare, u pogledu javnog reda i sigurnosti te njihove prehrane. Nakon što je primio ovo izvješće, MUP NDH je od ostalih nadležnih vlasti u Zagrebu zatražio da poduzmu potrebne mjere kako bi podređene upravne vlasti bile pravovremeno obaviještene o dolasku iseljenih s Kozare na njihovo područje, da bi mogle na vrijeme i učinkovito organizirati njihov smještaj, prehranu i provođenje zdravstvenih mjera.126

Velika župa Bilogora, u dopisu koji je 27. srpnja 1942. uputila Ministarstvu zdravstva, zahtijevala je bolje opremanje bolnice u Bjelovaru te pomoć oko poboljšanja zdravstvene službe na svome području. Navedena pomoć zatražena je upravo zato što je oko 16.000 “zarobljenika” s Kozare nenajavljeno i bez da su prethodno raskuženi, upućeno u tu veliku župu, odnosno u njezine kotare Garešnicu i Grubišno Polje:

Ta masa je bila izgladnjela i putem je grabila odpadke kojih se god dočepala, što će opet biti sreća ako prođemo bez tifusa i dezinterije.127

Zahvaljujući naporima kotarskog predstojnika i kotarskog liječnika u Grubišnom Polju, iseljenici s Kozare nakon toga su ipak uspješno raskuženi. U Garešnici nisu imali na raspolaganju aparat za raskuživanje, pa su ljudi s Kozare raspoređeni po selima, uz stroge upute da se tamo raskuže. Velika župa Bilogora također je navela da će liječnici na njezinom području imati neusporedivo više posla nakon dolaska osoba iseljenih s Kozare, zahtijevajući u tom smislu od Ministarstva zdravstva određene promjene u organizaciji zdravstvene službe i plaćanju pojedinih liječnika.128

Mihajlo Komunicki, izaslanik Ministarstva udružbe pri općem opunomoćeniku Vlade NDH u Banja Luci, u izvješću iz kolovoza 1942., naveo je da je krajem srpnja iste godine u logoru Uštica bilo oko 8000 osoba iseljenih s Kozare, ali je u međuvremenu taj logor ugašen jer su spomenute osobe upućene na područje Lipika:

Transport tih logoraša je obavljen uz potrebne opreze u dobro zatvorenim vagonima, te su u Lipiku poduzete sve mjere, da se ne bi sporadični slučajevi pjegavog tifusa razširili na građansko stanovništvo.129

Luburić je 27. srpnja 1942. izvijestio Zapovjedništvo UNS-a u Zagrebu da je uputio 40 željezničkih vagona s osobama iseljenim s Kozare u Lipik i 20 vagona u Pakrac. Upravo 27. srpnja Luburić je namjeravao poslati još 10 vagona s iseljenicima s Kozare u Daruvar te 15 vagona u Požegu.130

U istom dopisu Luburić se žalio zbog sukoba s dr. Oskarom Turinom. Naime, Luburić je naveo da nije pristao na zahtjev dr. Turine da iseljeni s Kozare “prođu” kroz Sabirni logor Jasenovac. Osim toga, namjeravao je u skorije vrijeme raspustiti sabirni logor u Mlaki, s čime se dr. Turina također nije slagao.131 Na temelju dostupnih izvora teško je objasniti razloge neslaganja između Luburića i dr. Turine. Čini se da je dr. Turina bio skloniji tome da iseljenici s Kozare ostanu u sabirnim logorima ili/i budu smješteni u Sabirnom logoru Jasenovac, a Luburić je očito radio na tome da osobe iseljene s Kozare što žurnije uputi u krajeve sjeverno od Save. Zašto se Luburić odlučio na ovo rješenje i kakve je naputke u tom smislu dobio od viših vlasti u Zagrebu, nije mi poznato.

Ponovno bih podsjetio na činjenicu da je general Stahl još sredinom srpnja 1942. smatrao da žene, djecu i starce iseljene s Kozare treba vratiti njihovim kućama. Spomenuti Grga Ereš, tijekom saslušanja pred jugoslavenskim vlastima, izjavio je da je general Stahl zahtijevao od dr. Turine da se iseljene osobe “vrate”. Dr. Turina je potom razgovarao s Luburićem koji ga je obavijestio da je raseljene s Kozare u međuvremenu uputio u Slavoniju.132

Zapovjedništvo sabirnih logora Jasenovac, krajem srpnja i početkom kolovoza 1942., dopremilo je u više željezničkih transporta na područje kotara Požega oko 10.000 osoba iseljenih s Kozare. I u ovom slučaju Ustaška obrana, odnosno Luburić, zahtijevali su da budu smještene po domovima pravoslavnog stanovništva, odnosno pravoslavaca koji su prešli na katoličku vjeru, kako ne bi bili na teret hrvatskom stanovništvu. Kotarska oblast u Požegi zahtijevala je da se prekine s daljnjim slanjem iseljenih s Kozare na njezino područje, budući da je riječ o osobama koje su slabog zdravstvenog stanja, bez hrane i odjeće, pa predstavljaju opterećenje za kotar Požega.133

Sredinom kolovoza 1942. Borbena skupina “Zapadna Bosna” započela je akciju čišćenja planine Psunj od partizana. U vezi s tim, u dnevnom izvješću Glavnog stožera domobranstva, od 17. kolovoza 1942., navedeno je da su ustaške postrojbe, nakon kraće borbe s partizanima, ušle u selo Sloboština.134 župska redarstvena oblast u Novoj Gradišci, u izvješću od 17. kolovoza, navela je da je 13. kolovoza 1942. na području Vilić Sela, odnosno Pasikovaca, skupina domobrana, oružnika i ustaša napadnuta “kako od partizana, tako i od seljana”, pri čemu je poginulo i nestalo više domobrana i ustaša:

Uništavanje partizana sada je preduzeto pod zapovjedništvom bojnika Luburića. Uništavanje, odnosno rezultat uništavanja još je nepoznat.135

U toj akciji “uništavanja partizana”, prema podacima autora iz razdoblja socijalističke Jugoslavije, likvidirani su i brojni stanovnici sela Bolomače, Pasikovci i Sloboština, kao i iseljenici s Kozare smješteni u tim selima. Tako se navodi da su u selu Bolomače ubijene 32 osobe iseljene s Kozare, u selu Pasikovcima pobijeno je 70 žena i djeca, a u selu Sloboština čak 1165 izbjeglica s Kozare.136 Postoji podatak da je Kotarska oblast u Požegi krajem listopada 1942. obaviještena da se po opustjelom selu Sloboština širi smrad nepokopanih leševa. Provođenjem istrage ustanovljeno je kako se u bunarima u Sloboštini i Pasikovcima nalaze mrtva tijela pa je zatraženo njihovo raskuživanje.137

Zbog ovakvih događaja do kraja kolovoza 1942. dio iseljenih s Kozare napustio je kotar Požega, prešavši na područje kotara Brod na Savi i Nova Gradiška. O tome je obaviješten i Luburić, koji je zatražio da se iseljenima s Kozare zabrani napuštanje kotara Požega te da se one koji su ga napustili vrati natrag. Iseljenima s Kozare nisu se smjele izdavati propusnice za kretanje, osim u slučaju kad bi se prijavili za odlazak na rad u Njemački Reich.138

Krajem kolovoza 1942. zapovjednik UNS-a Eugen Dido Kvaternik primio je informaciju da su iz logora u selu Čaglin, na području požeškog kotara, oslobođene osobe koje su smještene ondje nakon iseljenja s Kozare. Kvaternik je zatražio od župske redarstvene oblasti u Novoj Gradišci da izvidi tko je dao nalog da se spomenute osobe puste na slobodu, zahtijevajući da ih se uputi u logor Stara Gradiška. U vezi s time redarstvo iz Nove Gradiške provelo je izvide i 30. kolovoza 1942. saslušalo Ladislava Katića, kotarskog predstojnika u Požegi. Katić je rekao kako je njegov kotar, po nalogu Zapovjedništva sabirnih logora Jasenovac, morao primiti oko 10.000 iseljenika s Kozare. Budući da su te osobe smještene u sela u kojima je kasnije došlo do operacija protiv partizana, oni su ih napustili i otišli na područje kotara Brod na Savi, zadržavši se određeno vrijeme u selu Čaglinu. Kako su u tom selu živjeli Hrvati pa tamo nije predviđeno smještanje iseljenika s Kozare, određeno je da ga napuste i smjeste se u sela požeškog kotara u kojima su živjeli pravoslavci. Dakle, u selu Čaglinu nije postojao logor za iseljene s Kozare, pa nije mogao biti ni raspušten. Kotarski predstojnik Katić također je izjavio da se poduzimaju mjere kako iseljeni s Kozare ne bi napustili taj kotar. Budući da je te mjere teško provesti, predložio je da se dio iseljenih s Kozare razmjesti iz kotara Požega po selima na području kotara Đakovo, naseljenim pravoslavnim stanovništvom.139

Nakon provedene istrage, župska redarstvena oblast u Novoj Gradišci o svemu je izvijestila UNS. UNS je obaviješten i o tome da su poduzete mjere kako bi se iseljeni s Kozare uputili u logor Stara Gradiška:

Glede smještaja izbjeglica u logor Staru Gradišku, ova župska redarstvena oblast izdala je potrebne naloge područnim kotarskim  oblastima.140

Nastavlja se


94 HR-HDA-1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Hrvatske (dalje: HR-HDA-1561), svitak 20, snimka 53, Nastavak zapisnika o saslušanju osumnjičenika Ereš Grge u prostorijama Uprave Državne Bezbjednosti u Zagrebu dana 14. IX. 1947 godine.
95 HR-HDA-227, D. T. Broj: 19/1944.
96 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 114.
97 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 213.
98 Tomislav DULIĆ, Utopias of Nation, Local Mass Killing in Bosnia and Herzegovina, 1941—42, Uppsala, Acta Universitatis Upsaliensis, 2005, 247-248.
99 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Prilog dnevnom izvješću br. 166 (po podatcima primljenim 15. VI. 1942 godine do 9 sati) Tok operacije “Kozara”.
100 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 109.
101  B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 354.
102 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 195. U ovoj knjizi navedeno je da je ovo izvješće Mladena Lorkovića za Antu Pavelića napisano “prije” 1. srpnja 1942., iako je očito da je napisano sredinom srpnja 1942. godine.
103 HR-HDA-220, U. M. Broj: 797/1942.
104 Izvještaj odsječnog nadstojnika Zavoda za kolonizaciju A. Vrčkovića, Banja Luka, 25. listopada 1942. Prijepis Centralne gradske komisije, prijepis Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb, dne 12. listopada 1945. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 396-398.
105 Isto.
106 Isto.
107 Antun MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga III, Narodna knjiga, Beograd, Jasenovac, Spomen-područje Jasenovac, 1987., dok. br. 85; HR-HDA-421, Odjeljenje bezbjednosti, kut. 123, Federalna Država Hrvatska, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Zagreb, Broj: 2018/1945.
108 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 195-196.
109 Isto.
110 Isto, 212.-214.
111 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 46.822-Z-1942.
112 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga III, dok. br. 85.
113 Izvještaj odsječnog nadstojnika Zavoda za kolonizaciju A. Vrčkovića, Banja Luka, 25. listopada 1942. Prijepis Centralne gradske komisije, prijepis Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, Zagreb, dne 12. listopada 1945. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 396-398.
114 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 110, dok. br. 112.
115 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 195-196.
116 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom XII, Knjiga 2, dok. br. 114.
117  B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 356.
118 HR-HDA-211, Hrvatski državni sabor Nezavisne Države Hrvatske, Predsjednički spisi, Broj: 427/1942.
119 Dušan D. SAMARDžIJA, Bosanskodubičko područje u NOR-u i socijalističkoj revoluciji 1941—1945, Monografija, Bosanska Dubica, Društveno-političke organizacije i Skupština opštine Bosanska Dubica, 1984., 212.
120 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, Tom IV, Knjiga 7, Borbe u Bosni i Hercegovini 1942 god., Beograd, Vojnoizdavački zavod “Vojno delo”, 1953., dok. br. 64.
121  B. KRIZMAN, Pavelić između Hitlera i Mussolinija, 474.
122 N. KISIĆ KOLANOVIĆ, Mladen Lorković, ministar urotnik, 195.
123 Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta u Slavoniji, Knjiga II, Slavonski Brod, Historijski institut Slavonija, 1963., dok. br. 145.
124 Zbornik dokumenata i podataka o NOR-u naroda Jugoslavije, tom V, knjiga 32, Borbe u Hrvatskoj 1941—1942. godine, Beograd, Vojnoistorijski institut, 1964., dok. br. 133.
125 NDH, Glavni stožer Ustaške vojnice, Glavnostožerni odjel, Taj. Broj: 678/1942. Faksimil dokumenta objavljen u: D. R. VASOVIĆ, Waldheim, jedna karijera, 386.-387.
126 Isto.
127 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 48.254-Z-1942.
128 Isto.
129 A. MILETIĆ, Koncentracioni logor Jasenovac 1941—1945., Dokumenta, Knjiga III, dok. br. 85.
130 Ilija JAKOVLJEVIĆ, Konclogor na Savi, Zagreb, Konzor, 1999., 193.
131 Isto.
132 HR-HDA-1561, svitak 20, snimka 54, Nastavak zapisnika o saslušanju osumnjičenika Ereš Grge u prostorijama Uprave Državne Bezbjednosti u Zagrebu dana 14. IX. 1947 godine.
133 Nada LAZIĆ, “Internacije srpskog stanovništva s Kozare u Slavoniju — požeško i daruvarsko područje sredinom 1942. godine”, Okrugli stol 21. travnja 1984. Materijal s rasprave, Jasenovac, Spomen-područje Jasenovac, 1985., 41-42.
134 HR-HDA-487, Glavni stožer domobranstva, Dnevno izvješće br. 229 (po podatcima primljenim 17. kolovoza 1942 god. do 9 sati).
135 Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, Knjiga II, dok. br. 185.
136  Milan RADOVANLIJA, “Poginuli borci NOR-a i žrtve fašističkog terora u Požeškoj kotlini 1941-1945. godine”, Požeška kotlina u Narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941—1945, Slavonski Brod, Centar za društvena istraživanja Slavonije i Baranje, 1984., 513-514.
137 HR-HDA-226, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Broj: 71.105-Z-1942.
138 N. LAZIĆ, “Internacije srpskog stanovništva s Kozare u Slavoniju — požeško i daruvarsko područje sredinom 1942. godine”, 41-42.
139 HR-HDA-1549, II-40/565-575, župska redarstvena oblast Nova Gradiška, Taj. Broj: 2592/1942. Također vidjeti: Građa za historiju NOP-a u Slavoniji, Knjiga II, dok. br. 209.
140 Isto.
Prethodni članakIzložba o Jasenovcu “kustosa” malog Slobe Dačića, kao Vučićev miraz koji će donijeti Hrvatskoj
Sljedeći članakČetnik nikada u Hrvatskoj i Zagrebu
nije dobro došao