Nije bilo nikakve potrebe padati na štoseve jednog psihopatskog sofista i razdragati se s njim pa koriti svoj narod zato što ne voli onoga kojega ni njegov narod ne voli, ali ga je, taj njegov narod, prihvatio kao što osuđenik na smrt ne voli odvjetnika za kojeg mora prodati sve što ima, a osjeća da je i ta žrtva uzalud? Nema potrebe biti tako užasno naivan i vjerovati da je Vučić mislio išta od onoga što je rekao.  A nema potrebe ni zamjerati se onima koji te iskreno vole za nepostojeću ljubav onoga koji te mrzi, a onda pojašnjavati što se mislilo. Nema potrebe lagati ni sebe ni druge. Osobito nema potrebe pričati o Vučiću europejcu i drugoj osobi. Siguran sam da svaki psihijatar vidi ono što ja vidim u Vučiću, savršeno beskrupuloznog i bešćutnog čovjeka, oličenje laži i jamca neljudske budućnosti.

Razgovor je dobro, razgovor i dogovor su put ka sreći, susjedi moraju komunicirati, susjedi su upućeni jedni na druge, ne može se živjeti u prošlosti, ne smije se pričati o prošlosti, ne smije se talasati, ne smiješ razmišljati i ne smiješ osjećati, da ga ne iritiraš ili ometaš u planu, a On, gos’n vučko ima velike oči i strašan plan.

Vučićeva apsolutna vladavina i moć u Srbiji ukazuju na nešto duboko nehumano i svatko tko makar i površno prati političku scenu u Srbiji svjedok je očaja i nemoći da se zaustavi uspon apsolutne moći, svi znamo i da moć kvari, dok apsolutna moć apsolutno kvari.

Srbija je izgubila sve ratove i toga postala bolno svjesna, ali je također svjesna da će kao osvajač i razarač tuđih života, gradova, država… doći i račun za razaranja i pomor, kad-tad. I Srbija je odabrala da cijenu svoje osvajačke strvinarske politike ne želi i neće platiti.

Nakon kabadahijskog iživljavanja nad narodima i narodnostima bivše SFRJ te konačnog razaranja snova o Velikoj Srbiji, maestralnom pobjedom Hrvata u akciji Oluja te, kao šlagvort, sukobom sa NATO paktom, nakon pokušaja dovršavanja genocida nad Albancima Kosova, koji je samo nastavak onog genocida sa početka prošlog stoljeća nad istim tim Albancima, Srbija se napokon suočila sa činjenicom da mitovi o srpskom Ogulinu, Glini, Karlobagu, Sarajevu, Kosovu, ne piju vodu i da tamo žive ljudi koji nisu raspoloženi prihvatiti njihove lude mitove. Naravno, kad gledate njihove kolovođe u raznim tv emisijama gotovo redovito oni te mitove nonšalantno i bez napora i dalje šire kao da stvarnost ne postoji, a za njih i ne postoji, osim kad mitomanija dođe do stupnja provedbe na terenu pa se svaki put u krvi do koljena i sasječeni čude kako su opet izgubili. A onda oni preživjeli, kolovođe, jer kolovođe uvijek prežive, dalje siju sjeme zla i novi krug pokolja u slavu mitomanije sve se brže vrti dok se sve ne stopi u novo jezero svježe krvi. Jer plemenski idoli i mitovi održavaju se jedino na krvi i u krvi.

Dakle, nakon konačnog suočavanja sa porazom Srbija je u jednom trenutku zastala u mjestu i na vlast je došao Zoran Đinđić koji nije zadovoljavao kriterije onih koji vjeruju u Veliku Srbiju pa je jednostavno ubijen, kao to već biva sa nevjernicima u Srbiji. Nedugo nakon toga još jedan mlaki pokušaj Srbije da možda preokrene smjer je bio predsjednik Tadić koji se vidljivo iskreno ispričao za zločine na Ovčari u kojima nije sudjelovao niti ih je podržavao, to je frapiralo i šokiralo Ivu Josipovića pa da anulira taj “gaf” brže bolje se i on ispričavao na sve strane što smo se branili i jedva dočekao priliku da i u Knessetu zada konačan udarac Hrvatskoj spominjući, ničim izazvan, ustaške guje i dizanje glava koje bi morale ostati u tisućama masovnih grobica od Triglava do Vardara.

A od Tadića apsolutna vladavina gospodara smrti devedesetih, zakletih i pomazanih četničkih vojvoda i ratnih huškača koji su aktivno sudjelovali u masovnim zločinima do razine genocida, mišlju, rječju, djelom i propustom.

Naravno, taj “gaf”, da se ispriča kao bivši predsjednik Tadić, neće se dogoditi današnjem predsjedniku Vučiću, iz više razloga. Prvi je taj da onaj koji potiče krvava klanja i zločine nema moralni kompas i nikad ga neće imati. To je jednostavno tako i vrijeme tu ne pomaže, jer iz ničega nikad ne nastaje nešto, primjerice duša. Drugi razlog je još bitniji. Naime, nakon Tadićeve isprike Srbija je shvatila da uz priznanje krivice idu i konkretnije stvari, poput odštete za razaranja i slično, a to “neće da može”!

I kako se izvući iz situacije u kojoj si 100% kriv? Ne postoji niti jedan moralan i ljudski način, postoji samo jedan put da se izvučeš, prodati dušu Đavolu. I tu dolazimo do Vučića. Prepreden, beskrupulozan, savršeno bešćutan, obrazovan na onaj zastrašujući način, već viđeno u povijesti prepunoj užasnih bića, sofistički bizarno nadaren, bez moralnog kompasa, bez zadrške, bez kajanja i sumnje u svoje poslanje Đavoljeg odvjetnika, potpuno čist od savjesti… Uistinu, ako za Srbiju postoji nada da izbjegne platiti cijenu svojih zabluda koje su dovele do neljudskih patnji okolnih nesrpskih naroda, a na kraju i srpskog, onda je to Vučić. Doista savršen izbor. Naravno, kako nam je svima poznato, cijena ugovora sa Đavolom uvijek je duša, a Srbija je odlučila platiti tu cijenu. Ne svi, no kao i u svakoj demokraciji vlast određuje najviše do 20% onih koji usput drže i nose kući glasačke kutije, ostali su taoci, što svojom voljom, što nemarom, a onda, prema poučku Jasenovac i Hrvati, krv pada na kompletnu Srbiju!

Sofist Vučić lak je plijen ljudima sa stvarnim znanjem i karakterom, no takvih je malo, a u politici gotovo i ne postoje. I zato je Kolinda Grabar Kitarović naizgled pobijeđena od Đavoljeg odvjetnika.

Svima je jasno da je nakon podlog i prljavog napada dušegubaca na Hrvatsku, u New Yorku, smiješno povjerovati da je Kolinda ničim izazvana odlučila pozvati Vučića, jasno je da je to dio šireg plana nekoga iznad Kolinde i Vučića. Meni pada na pamet ideja da dušegupci namjerno izazivaju i provociraju sukob sa Hrvatskom i tako dobiju alibi za sve što neće učiniti, a što trebaju učiniti da se približe i jednog ružnog dana uđu u EU i NATO.

Da bi se ogolila ta bizantinska politika “jedno pričam, drugo mislim, treće radim”, potrebno je isključiti sve druge faktore koji zamagljuju čitavu sliku, ta magla je hrvatski otpor srbijanskim surovim provokacijama gdje se ne vidi točno tko je za što kriv. I u tom smislu je preporuka predsjednici Hrvatske da smiri loptu i pusti da se Vučić sam politički ubije, i nama na korist.

Kažu: Ako se s budalom dugo raspravljaš oni sa strane neće više znati tko je budala? Zato trebamo mi smiriti strasti i raditi hladne glave, pravno i politički.

Tvrdim da Srbija neće ući u NATO i EU, dok ne uđe Rusija. O tom potom. Sva igra oko ulaska u NATO I EU je samo igra da se što više dobije u postupku približavanja, ucjenama naravno. I EU i NATO će Srbiji raditi ustupke, često i na našu štetu, a oni će to obilno koristiti, no u konačnici kad bi ih uspjeli privući i učlaniti tu kreće patnja i više nisi svoga tijela gospodar, a onda bi se Srbija suočila i sa ratnom odštetom i nekim drugim stvarima nad kojima više ne bi bila gospodar.

Dakle, da se potpuno isključi sve ostalo potrebno je isključiti sve ostalo i ostaviti Srbiju bez alibija i to je možda jedan od mogućih razloga poziva da se Hrvatska Srbiji isključi iz alibija za nečinjenje.

Izvanjske manifestacije Vučića kao pobjednika nad hrvatskom politikom, kako to prikazuje notorno izgubljeni index.hr, gluposti su i nerazumijevanje dubljih razina stvarnosti. Realno, Vučić je samo pokazao duboke komplekse i od hrvatske vojske, i od politike, i od hrvatskog naroda i od Mire Bulja. Njegovi dječji kompleksi, za rubriku “Dječji vrtlić” ogledaju se i u priči o tom da ga je Bulj ganjao po Trgu dok se on nije okrenuo. Prvo, oko njega je bilo bar 20 ljudi, uglavnom specijalaca, tjelohranitelja, policajaca, dakle nije bio sam protiv 500 do zuba naoružanih ustaša, ali eto, tako ispada te je sofistički majstor prikazao sebe kao heroja koji se hrabro odupro višestruko nadmoćnom ustaškom neprijatelju, dok su svi štitili ustašu Miru Bulja, da nije smiješno bilo bi tragično, i obrnuto.

Kad se vratio u Srbiju susret je sveo na priču “Oni uopšte ne shvataju da su meni spalili kuću pre 80 godina i ubili oca od oca?” Dobro, velik je napredak što je dokazano lažna priča o 24 člana porodice ubijenih u Jasenovcu spala na oca od oca, a i on je umro od rana nakon kafanske tučnjave u Banja Luci. No spaljivanje trećine Hrvatske i pomor nesrpskog stanovništva u kojemu je on aktivni hučkač i politički i svake druge vrste sudionik zbivanja u Domovinskom ratu, kao i u ratovima devedesetih, svoditi na osvetu zbog dokazano lažnih priča doista nije normalno, odnosno normalno je njemu i onima koji ga se boje ili mu vjeruju, gotovo redovito su to jedni te isti.

Vučićev sofizam i arogancija doista jesu naizgled nadmoćan stav, no postoji ono ispod, to nešto ispod razumiju oni koji se zadržavaju čvrsto na zemlji. Kao što kad izvučeš neko ružno i čudnovato biće ispod zemlje na svjetlo pa to čudovište urla, prijeti, riče i naizgled dominira, a u stvari je ustrašeni go k…, klinčić sam mislio prostaci, tako i Vučićevi isprazni sofizmi nemaju težinu kod ljudi s mozgom i bar nešto malo karaktera.

No, jedno veliko NO, shvaćaju li naši političari što se događa, što je sve u igri, shvaćaju li da je igra “all in” država i narod? Shvaća li Kolinda da u Vučiću nema sugovornika, osobito ne iskrenog sugovornika?

Naime kad se vratio u Srbiju susret je sveo na priču “Oni uopšte ne shvataju da su meni spalili kuću pre 80 godina i ubili oca od oca?” Dobro, velik je napredak što je dokazano lažna priča o 24 člana porodice ubijenih u Jasenovcu spala na oca od oca, a i on je umro od rana nakon kafanske tučnjave u Banja Luci. No spaljivanje trećine Hrvatske i pomor nesrpskog stanovništva u kojemu je on aktivni hučkač i politički i svake druge vrste sudionik zbivanja u Domovinskom ratu, kao i u ratovima devedesetih, svoditi na osvetu zbog dokazano lažnih priča doista nije normalno, odnosno normalno je njemu i onima koji ga se boje ili mu vjeruju, gotovo redovito su to jedni te isti.

Predsjednica je odradila posao. Da je moglo bolje, moglo je. Moglo je i puno bolje. Za početak nije bilo nikakve potrebe padati na štoseve jednog psihopatskog sofista i razdragati se s njim pa koriti svoj narod zato što ne voli onoga kojega ni njegov narod ne voli, ali ga je, taj njegov narod, prihvatio kao što osuđenik na smrt ne voli odvjetnika za kojeg mora prodati sve što ima, a osjeća da je i ta žrtva uzalud? Nema potrebe biti tako užasno naivan i vjerovati da je Vučić mislio išta od onoga što je rekao.  A nema potrebe ni zamjerati se onima koji te iskreno vole za nepostojeću ljubav onoga koji te mrzi, a onda pojašnjavati što se mislilo. Nema potrebe lagati ni sebe ni druge. Osobito nema potrebe pričati o Vučiću europejcu i drugoj osobi. Siguran sam da svaki psihijatar vidi ono što ja vidim u Vučiću, savršeno beskrupuloznog i bešćutnog čovjeka, oličenje laži i jamca neljudske budućnosti.

Da je i u jednom trenutku netko htio pričati o pravoj stvarnosti i o pravim problemima od Vučića europljana ostao bi samo istinski užasni Šešeljev Vučić, a od Kolinde dugmići na onom crnom kaputu, mada ni nju ne treba podcjenjivati kad se naljuti.

Psihopatske osobine posjeduje svaki uspješan političar, to je opće poznata činjenica, no Vučić je nekoliko dimenzija više u tom segmentu, a nekoliko dimenzija više u takvoj dijagnozi donosi pogled u duboku tamu i to je ono što osjećaju svi i u Srbiji i u Hrvatskoj u susretima s njim, to je onaj nedefinirani strah, grč i očaj koji redovito vidimo na licima svih koji s njim imaju posla. On taj strah, grč i očaj osjeća i koristi, često sugovornike potiče da kao odbace strah i ako se koji usudi povjerovati mu on spremno pokaže svu dubinu tame kojoj je on samo lice i glasnik. I uživa u tom strahu i očaju drugih.

Kolindin europejac Vučić europejac je dok se igra po njegovim bizantinskim taktovima, on je odredio ritam, pravila igre, pitanja, teme, on je definirao paralelnu i iracionalnu stvarnost u kojoj se održao sastanak i sve što se događalo ta dva dana. Da je i u jednom trenutku netko htio pričati o pravoj stvarnosti i o pravim problemima od Vučića europljana ostao bi samo istinski užasni Šešeljev Vučić, a od Kolinde dugmići na onom crnom kaputu, mada ni nju ne treba podcjenjivati kad se naljuti.

Vučićeva snaga ne dolazi iz istine, već iz kombinacije patološke agresivnosti, neizrečene ali opipljive prijetnje i beskrupulozne laži, samo što ne reži, mada mi se čini da ponekad i to radi.

Vučić funkcionira jedino u kontroliranim okolnostima koje samo on kontrolira, novinare koji dolaze da im on postavlja pitanja, nabraja ljudima pretke do 45-og koljena, priču koju ne želi, zaogrne nekom drugom pričom koja nema veze sa onom koja njemu ne paše, sugovornike uporno maltretira kombinacijom patološki aktivne i pasivne agresije, koristi sve poznate i nepoznate logičke pogrješke u dokazivanju i zaključivanju takvom brzinom i uvjerljivošću da sugovornike tjera u očaj, na konkretna pitanja nikad ne odgovara nego postavlja protupitanja, i to djeluje na sve. Gledao sam njegove govore, proglase, emisije, doista je sve porazio, ali nikad nikog argumentima, uvijek silom i sofizmom i svaki put onaj koji pita zaboravi što je pitao. Vučićeva snaga ne dolazi iz istine, već iz kombinacije patološke agresivnosti, neizrečene ali opipljive prijetnje i beskrupulozne laži, samo što ne reži, mada mi se čini da ponekad i to radi.

I dobro, predsjednica je odigrala svoju ulogu kako je znala, a drugi političari? Plenković je napokon dobio priliku, kao i Milanović, da odglumi domoljuba i sve se kao nešto ne slaže sa pozivom Vučiću, a u biti zna da je njega taj netko zvao da zove da bi zvao pa da se nebo sruši. No koristi priliku da koliko može ošteti predsjednicu i naruši joj izglede za sljedeći mandat koji ona neće dobiti ni pomoću žičica, jer je u HDZ-u odavno otpisana, osim ako prije toga ne odleti Plenković. Politički glavnostrujeći marginalci koji govore sve što govori Vučić i svi četnici u Srbiji iskoristili su priliku da također bace kamen na Kolindu i oni kao ne bi zvali Vučića, a u biti njihov gospodar Pupovac uredno ide kod Vučića po upute koje onda proslijeđuje njima, malim janjičarima koji slijede zapovjedi svoga predsjednika Vučića, licemjerčići licemjerni.

Kad smo kod Pupovca, preporuka svima da pogledaju video iz Vrginmosta u kojem se vidi kakav status ima Milorad Pupovac kod Vučića i kako se Vučić odnosi prema svom ađutantu koji je nama, bajdvej, predsjednik Odbora za ljudska prava i garant stabilnosti države:

“Milorade, zacaklile se oči, a?” kaže Vučić nakon što je izračunao da će dati 8-9 milijuna eura za stanove povratnicima. Minuta 29:45
“Krenulo te danas Milorade”, nakon što je odobrio 25 tisuća eura za neki projekt. Minuta 48:30
“Oće i Milorad nešto…” Minuta 59:10

I još nekoliko lakših podbadanja svjedoče o statusu Milorada Pupovca kod Aleksandra Vučića. Milorad Pupovac samo se crvenio pa je i to bila tema, a onda je skakutao i bio brz u izvršavanju radnji koje mu je postavljao Vučić, ni traga tobožnjoj inteligenciji i nadmoći koju iskazuje hrvatskim zastupnicima u Saboru, hrvatskom narodu i općenito Hrvatima, eh što ti je pasja ljubav prema svom i mržnja prema tuđem. Da mu netko od nas napravi tisućiti dio onoga kako ga je ponižavao Vučić pisao bi čitavom svijetu o ugroženosti, mržnji i fašizmu hrvatskoga naroda, ali u “svom narodu” to tretira kao normalno ponašanje i sve radi po naredbi: lezi, digni se, daj šapu, pardon – podatke, pocrveni… Da nije kakav je bilo bi mi ga žao i prvi bih se ustao braniti ga od ovoga duboko nečovječnog postupanja, bez obzira je li to zaslužio. Doći će Miloradu u glavu kao što je došlo i Pribičeviću da je gazda Jezdi drugorazredni prečanski Srbin i tek stepenicu od trećerazrednog Hrvata, ali će biti kasno, kao što i jest kasno.

“Živelo prijateljstvo Srbije i Hrvatske, živeo srpski narod…“ Zaurla razdragano Vučić u Lisinskom. Znam da ću ispasti sitničav što bih volio da je poželio život i hrvatskom narodu, ali nije, a ta mala sitnica možda jest nekomu sitnica no baš je to razlog sve patnje i razdora između dva naroda. To nesvjesno i podsvjesno ključ je i uzrok svih prošlih i budućih patnji. Oni nas i dalje ne vide, a o tom da mi Hrvati ne postojimo i da smo mit najbolje govori nova knjiga Rat i mit u kojoj Dean Jović (za kojega se neupućeni u hijerarhiju Velike Srbije čude što radi u društvu Vučića, mitropolita Porfirija i predsjednice Kolinde) potanko rastače mit o Hrvatima kao nečemu nepostojećem i dokazuje da ako tako neku glupost kao što su stvarni Hrvati uopće i prihvatimo kao nekakavu lemu, čisto u svrhu dokazivanja nepostojanja Hrvata, onda svejedno lako možemo dokazati da tako nešto imaginarno ne može imati svoju volju za državom i slično. Cool, jelda? Il’ kako bi se to prije reklo „Guba, ha?“

Uglavnom, na divljem Balkanu ništa novo, normalni ne gledaju u oči divljima, divlji zure, fiksiraju, lažu, psi laju “ubit će ga ustaše”, kabadahije prolaze. A hrvatska politika? Kao i obično, upravo smo poslali šofera, e al’ je iz HNS-a, za konzula U New York, referenca mu je, uz pripadnost HNS-u, to što je ponižavao i vrijeđao HDZ-ovce i hrvatski narod, sad vidimo – s pravom, eto kako pravda ponekad nije slijepa nego duhovita do ibera. Eintein jednom reče “Bog se ne kocka”, možda se ne kocka, al se ubitačno sprda s tim što se mi sprdamo sami sa sobom.

Znamenite posljednje riječi: 
”Dodaj mi šibicu! Mislim da je rezervar prazan.”