Kao proizvod auto-rasizma i mržnje prema vlastitim korijenima, nastaju anacionalne i anti-populacijske politike koje ograničavaju porast domaćeg pučanstva, putem apologije kozmopolitizma i pro-migracijskih eksperimenata.
Takav oblik mazohizma, koji graniči sa neurotičnom i šizoidnim ponašanjem, njeguje osjećaj odbojnosti prema vlastitom narodu što se odražava kroz sustavno ponižavanje i preziranje vlastitog nacionalnog identiteta. Takva histerija doseže vrhunac mazohizma sa željom da drugi izvana, jer se pretpostavlja da su “bolji”, preuzmu vašu državu, zato što je vaš narod narod manje vrijedan ili “nije dovoljno dobar”.
U širenju etno-totalitarne transe prednjače partijska, etnobizniska i NGO-ova manjinska glasila, a Hrvatska je država toliko bezobrazno totalitarna i diskriminatorska da ih financira iz proračuna. Summa summarum, u Hrvatskoj bi trebali vladati liberalno-lijeva GMO vrsta, udbaški mutanti, hibridne manjine, tehnomenadžerski kiborzi, globalistički androidi, svi osim Hrvata naravno. Kratak je put od etnototalitarne stigme do etnomazohizma kao svojevrsni pandan ksenofilije (ljubav prema strancu) što u današnjim geopolitičkim prilikama graniči sa etno-samoubojstvom.

Postoje pojmovi, paradigme, sintagme, riječi koje unatoč tome što ne počivaju na objektivnom značenju i verificiranim činjenicama, snagom medijske diseminacije i ponavljanjem postaju sastavni dio “mainstream” javnog jezika. Naime, nakon što je Dejan Jović sa Fakultetu političkih znanosti, nedavno na tribini “Razotkrivanje” povodom predstavljanja svoje knjigu “Rat i mit: politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj” ustvrdio da “u Hrvatskoj caruje etnototalitarizam”, i ako je šira javnost upoznata da Jović nikada nije prebolio izgubljeni “jugoslavenski raj”, legitimno je postaviti pitanje što zaista znači ili ne znači ta novopečena sintagma “etnototalitarizma” koja se ni otkuda pojavljuje i ne postoji u znanstvenom politološkom žargonu. U raznim su znanstvenim radovima na snazi pojmovi poput “etnički nacionalizam”, kao nacionalizmi u kojima naciju određuje etnička pripadnost ili etnicitet, neki govore o htonskom nacionalizmu i kulturno-etničkom modelu. Takvi su pojmovi razvidni kod ozbiljnih politologa i teoretičara poput John Armstronga, John Breuillya, Anthony D. Smitha i drugi koji se bave s tom znanstvenom materijom.

Etnonacionalizam može poprimati oblike etno-kulturnog, etno-lingvističkog, organskog, objektivnog nacionalizma koje počivaju na načelu jus sanguinis, i koji se bitno razlikuju od građanskog nacionalizma koji proizlazi iz modela nacije–države prosvjetiteljstva i francuske revolucije, utemeljenog na načelu jus solia i načelu “narodne volje”. Naravno postoji i niz politoloških znanstvenih pojmovnih interpretacija koje se odnose na same pristupe i poimanja identiteta i manjina unutar narodnih zajednica: od etničkog i nacionalističkog esencijalizma (u kojima etnikum, ili sami jezik određuje identitet), preko etnocentrizma, etnopluralizma, etnodiferencijalizma itd.. Na pojam etnototalitarizam nailazimo tu i tamo u žurnalističkom žargonu bez jasnih znanstvenih referenata.

Zašto?

Zato što je riječ o jednom pojmovnom ideologiziranom konstruktu koji sadrži u sebi uočiljivu kontradikciju: a to jest da se totalitarizam u službenoj znanstvenoj literaturi kod jednog Carla Friedricha, Hannah Arendt i drugih, uvijek odnosi na jedan sustav a ne na jednu etničku skupinu dok pozivanje na etnicitet, rasu i određenu naciju može poslužiti kao legitiminacijski ideološki diskurs. Totalitarizam podrazumijeva jednopartijski sustav koji “totalno” kontrolira društvo, slobodu govora, koristi teror i represivni aparat za suzbijanje neistomišljenika. Školski primjer etnonacionalizma imali smo na našim prostorima u obliku velikosrpskog projekta etničkog čišćenja po načelu “krvi i tla”, kojeg Jović mađioničarskim trikom i izokrenutom tezom želi pripisati domovinskom ratu i hrvatskoj državi što nalikuje na poznati viktimološki recept “kako od agresora napraviti žrtvu….”


Etnomazohizam i prezir prema vlastitom narodu

Ako uzmemo u obzir da je pojmovna inovativna nakana Jovića bila da sa takvim semantičko-pojmovnim konstruktom stigmatizira današnju “opasnu tendenciju da Hrvatska postanje u potpunosti samo hrvatska” i “suverena zemlja tek onda kada u njoj ne bude drugih – manjina” onda se taj novopečeni pojam suočava sa dvije aporije:

a/ Hrvatska država i članice EU nije nikada bila totalitarna država niti etno-nacionalistička jer se temelji na republikanskom ustavu u kojemu su sve manjine ravnopravno i jednako zaštićene i zastupane da Hrvatska u EU glasi kao “zemlja eksperiment” po pitanju prava manjina.

Naime niz država EU poput Francuske ne priznaju koncept prava manjina ni manjinu kao ustavno-političku kategoriju, dok Hrvatska, sa samo dvadeset godina državne neovisnosti, ide putem eksperimentalnoga multietničkog i kulturološkog manjinskog modela, koji na dulji rok može otvoriti put regionalističkoj i etnokonfesionalnoj fragmentaciji. Na drugoj strani, treba podsjetiti da većina država EU nema predstavnika manjine u Saboru.

b/ Ako pod sintagmom “etno-totalitarizma” podrazumijevamo pokušaj nacionalne homogenizacije ili pak nacionalno-etničko ovladavanje državnim strukturama, onda se može reći da su sve demokratske države zapadne Europe etno-totalitarne već od 18.stoljeća na dalje, kada su njeni većinski sastavni narodi i etničke zajednice, Francuzi, Njemci, Talijani i drugi, postali suvereni i samostalni jer su činili većinski narod i to im nitko danas ne zamjera. Nacionalni, kulturno-etnički identiteti su temelji nacionalnih građanskih modernih europskih država kao stoljetna antropološka kulturna i državno-pravna činjenica i konstanta. No, podrobnije psiho-analitično dešifriranje skovanog epiteta etno-totalitarizma nas neminovno vodi k razotkrivanju novog simptoma jedne infantilne domaće bolesti koja se zove etnomazohizam, koja izravno proizlazi iz inkubatora etnototalitarističke dijagnoze, bolest koja postupno metastazira u kroatofobiju a šire u europofobiju. Prisjetimo se F. Nietzchea koji je već u 19. stoljeću dijagnosticirao krizu identiteta europske civilizacije sa pojavom prezira prema vlastitom identitetu i žrtvoslovnom paradigmom u odnosu na prošlost.

Etnomazohizam je skup psiholoških tendencija, ponašanja i ideologema koje proizlaze iz poriva jedne narodne skupine, određene etničke skupine koja ponižava i prezire vlastiti identitet, vlastitu povijest, kulturu, društvenu zbilji u odnosu na druge i na stranca. Riječ je o jednoj vrsti programirane akulturacije i kolektivne društvene psihopatologije, koja zasigurno zavrjeđuje jednu sveučilišnu mješovitu katedru sa medicinskim psihijatrijskim osobljem i politološko-sociološkim istraživačkim timom. Takva je kolektivna patologija rezultat dugogodišnje sustavne propagande i širenja osjećaja nametnute krivnje u odnosu na vlastitu narodnu zajednicu. Naravno taj etnomazohizam je prisutan danas u cijeloj Europi koja putem dekonstrukcije nacionalnog identiteta i nametanja „kolonijalističke“ stigme nameće europskom čovjeku jednu vrstu iskonskog vječnog grijeha, inherentnu rasističku predispoziciju, poput magnum crimena koji se Hrvatima desetljećima nameće kao “neoustaškim genocidnim narodom”. Kao proizvod takve vrste auto-rasizma i mržnje prema vlastitim korijenima, nastaju anacionalne i antipopulacijske politike koje ograničavaju porast domaćeg pučanstva, putem apologije kozmopolitizma i promigracijskih eksperimenata.

Takav oblik mazohizma, koji graniči sa neurotičnom i šizoidnim ponašanjem, njeguje osjećaj odbojnosti prema vlastitom narodu što se odražava kroz sustavno ponižavanje i preziranje vlastitog nacionalnog identiteta. Takva histerija doseže vrhunac mazohizma sa željom da drugi izvana, jer se pretpostavlja da su “bolji”, preuzmu vašu državu, zato što je vaš narod manje vrijedan ili “nije dovoljno dobar”.

U širenju etno-totalitarne transe prednjače partijska, etnobizniska i NGO-ova manjinska glasila, a hrvatska je država toliko bezobrazno totalitarna i diskriminatorska da ih financira iz proračuna. Summa summarum, u Hrvatskoj bi trebali vladati liberalno-lijeva GMO vrsta, udbaški mutanti, hibridne manjine, tehnomenadžerski kiborzi, globalistički androidi, svi osim Hrvata naravno. Kratak je put od etnototalitarne stigme do etnomazohizma kao svojevrsni pandan ksenofilije (ljubav prema strancu) što u današnjim geopolitičkim prilikama graniči sa etno-samoubojstvom.

Foto: The Flaggelants

Komentari