Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Topli val odnio me je na sjever Mađarske, a vražji stari automobil umalo da me nije odveo do rijeke Stiks. Ipak samo do Dunava, uzvodno od Budimpešte kroz koju se teško probiti od silnoga prometa, ali to je valjda jedini put prema Višegradu i Ostrogonu koji su mi cilj. Nakon zadnjih predgrađa Pešte loša cesta vijuga uz obalu Dunava gdje se nižu kupališta i sunčališta za one Mađare koji nisu na hrvatskoj obali ili na Balatonu, tako sve do Višegrada koji nema ćupriju ali tu su ostatci kraljevskoga dvora i utvrde na brdu.

Mađarski je Višegrad bio ugarska prijestolnica u kojoj je još povremeno boravila Elizabeta Kotromanić, udovica Ludovika Anžuvinca, ubijena u Novigradu na jadranskoj obali, premda je uglavnom boravila i u Budimu gdje je dala smaknuti Karla Dračkog da osigura prijestolje kćeri Mariji – Dračkog je zveknuo topuzom neki Frank ali napuljski pretendent nije odmah umro, prevezen je u Višegrad i ondje izdahnuo nakon nekoliko dana. Elizabetin zet Žigmund Luksemburški nije volio Višegrad, više mu se sviđao Budim i ondje se osjećao sigurnim, kraljica Marija izbavljena iz novigradske kule ubrzo je umrla, Žigmund se oženio Barbarom Celjskom, budućom Crnom kraljicom i alkemičarkom od formata.

No, što me je tjeralo da na plus četrdeset šest bauljam sjeverom Mađarske? Morao sam iz nekih razloga omirisati krajobraze i vidjeti što je ostalo iz vremena Žigmunda koji je bio i hrvatski kralj, a s bosanskim kraljevstvom koje mu je također formalno pripadalo, ili je on tako tvrdio, vodio je teške ratove bez velikih uspjeha, osim kada je u Doboru posmicao cvijet bosanskih, hrvatskih plemića. Jednoga čovjeka koji je desetljećima bio stvarni kralj ne samo u svojim Donjim krajima, Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nikada nije uspio pobijediti, morao se s njim nagoditi, čak ga zamoliti da bude kum na krštenju Barbarine kćeri, premda je Hrvoje pripadao krstjanima. Na kraju su se opet razišli.

Ni Višegradu gdje se čuvala kruna sv. Stjepana, ni Budimu ne pripada prvenstvo, nego Ostrogonu, kako Hrvati nazivaju Esztergom, donekle ipak jezično bliže nego potpuno kroatizirani Stolni Biograd, mađarski Szekesfehervar. Kada uz Dunav prođete četrdesetak kilometara do Višegrada, još vas malo puta dijeli od Ostrogona smještenog strateški vrlo pametno ondje gdje Dunav naglo mijena smjer, udara o nevisoka ali stamena brda i počinje teći prema jugu. I tako do Vukovara. Ta nagla promjena pravca, taj zavoj, okuka, bug, obgrljuje Ostrogon te se čini da je grad na otoku. Malo je toga ostalo iz doba koje me zanima, iz vremena kada je tu stolovao ugarski primas Ivan od Kaniže. Bedemi, dvorac i stara katedrala razarani su u raznim razdobljima, a sada dominira klasicistička bazilika, proporcija koje bi htjele konkurirati sv. Petru u Rimu.

Turci su tu bili stotinu i pedeset godina, a ni od njih nije gotovo ništa ostalo. To jest – u Ankari se može vidjeti kako je Ostrogon izgledao u njihovo doba. Novi turski sultan Erdogan dao je 2015. izgraditi repliku grada Estrogon Kalesi (tako se zove i kulturni centar), a kako Dunav nije uspio privesti do Ankare, replika je građena na jezeru, da ipak bude vode. Izvorni Estrogon podignuo je princ Geza, tu je rođen, kršten i okrunjen prvi ugarski kralj poslije proglašen svetim, Stjepan, a krunidba je bila obavljena na Božić okrugle 1000. godine, za koju je najavljivan smak svijeta. Tisuću godina je ostrogonski nadbiskup primas Crkve u Mađara i njegov je dvor isprva bio odmah uz kraljevski, sve dok se kraljevi nisu spustili prema Višegradu i zatim Budimu – onaj nama tako poznati Bela IV. odlučio se raskošno razvijati Budim, a glavar mađarske Crkve ostao je u Ostrogonu.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Ostatci iz srednjega vijeka i renesanse utjelovljeni su u rečenu grandioznu baziliku iz 19. stoljeća. Ostorogonski nadbiskup pobjegao je pred Turcima polovicom 16. stoljeća, a vratio se (ne isti, ha!) tek 1820., podugo poslije kršćanske rekonkviste jer su tu Habzburzi držali posadu i topove. Slava Ostorogona nikada se više nije vratila, a bazilika visoka stotinu metara dugo se gradila, jednom i još nedovršena otvorila vrata uz skladbu Franza Liszta pisanu za tu priliku. Arhitekti su dobro zarađivali, možda i previše, pa je jedan ubijen i okraden (Johann Pack). Bazilika je posvećena Blaženoj Djevici Mariji, čija je apoteoza prikazana na ogromnoj slici iznad glavnoga oltara (autor Michelangelo Grigoletti) i sv. Adalbertu, onom koji je okrunio Stjepana, a sada se veliki bijeli njihov zajednički spomenik izdiže na bedemu iznad Dunava. Vrlo svijetla građevina, bazilika je trebala dobiti i veliki trg s kolonadama i zgradama nalik rimskoj, ali projekt nije dovršen, i bolje da nije. Tu je, u Ostrogonu umro 1521. Toma Bakač, sin kolara iz Erdöda i rodonačelnik obitelji koja se dokotrljala u Hrvatsku, a i sam je bio neko vrijeme glava Zagrebačke biskupije. Kardinal, ozbiljni kandidat za papu. Njegov istoimeni rođak, hrvatski ban, kardinal Toma Bakač zapamćen je po bitki kod Siska. No, vidim usred bazilike na zidu i lik Petra Pazmanyja, onog ostrogonskog nadbiskupa koji nije imao sreću stolovati u Ostrogonu, nego u Trnavi i Bratislavi, pisao sam o njemu u romanu “Samo sreća, ništa drugo”, primas koji je Jurja Zrinskog – oca Nikole i Petra – priveo (vratio) u krilo katoličke vjere. Pokopan je u katedrali sv. Martina u Bratislavi, grob se zagubio, a kada je pronađen ustanovilo se da je tijelo kardinala neraspadnuto. Neobično i teško shvatljivo, za razliku od Trenka u Brnu čija je mumificiranost objašnjiva strujanjima u podzemlju kapucinskoga samostana.

U kripti koja ima sumornu egipatsku atomosferu (blaženi hlad!) pokopani uglednici i kanonici od kojih neki imaju hrvatska prezimena, a na istaknutom mjestu primas Mindszenty, mađarski Alojzije Stepinac, žrtva komunista koji su ga mučili i osudili na doživotnu robiju. Izbavljen je u onoj junačkoj 1956. godini kada su se Mađari pobunili i izgubili, petnaest je godina proveo u zgradi veleposlanstva SAD u Budimpešti, zatim prebjegao u Beč gdje je umro. Njegovi su zemni ostatci preneseni 1991., i papa Ivan Pavao II. molio se na njegovu grobu u ostrogonskoj kripti.

Glede slavnih ljudi čija je sudbina djelomično vezana uz Ostrogon: u jednom pokušaju oslobađanja grada svršetkom 16. stoljeća, poginuo je lirski i erotski mađarski Orfej Balint Balassi, a kada je godinu poslije kršćanska vojska uspješno (nakratko) osvojila Ostrogon, u njezinim je redovima bio časnik po imenu Claudio Monteverdi. Da, ako vas Balassijeva kob podsjeća na Jurja Križanića i njegovu smrt pod zidinama Beča, točno ste razmišljali.

Najljepši je pogled na Ostrogon iz – Slovačke. Povijesno se ta nama Hrvatima prisna zemlja nazivala Gornjom Mađarskom. Sada je, znači, Ostrogon pogranični grad a do Slovačke preko Dunava vodi most Marije Valerije, vrlo dug i impozantan, rušen u ratovima, pa obnavljan. Vruće je i u Slovačkoj. Ne vidim velik promet Dunavom, niti silna rijeka odiše svježinom.

Jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini


Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) “Druže Tito mi ti se kunemo.”

Nepouzdani stari auto posve je poludio od vrućine i napokon krepao, na sreću nadomak Zagrebu. U Horvatorszagu ništa novo, nogometna je groznica zaliječena i sve se okrenulo turizmu na moru i kopnu, čini se da cijela sezona pokazuje znake slabljenja iliti stagnacije što je i dobro i loše, dosegnuli smo vrhunac valjda i samo se ne smijemo strovaliti. Festivali idu prema kraju, Špancirfest je zadnja točka ljetnoga vremena, pjevači odasvud lutaju Hrvatskom (imaju li radne dozvole?), Bajaga kobajagi nije baba Jaga i ne dokazuje se da je bio prateći vokal nekim mindžušama na kninskoj tvrđavi u vrijeme agresije, turistice padaju s kruzera, krijumčari voze ljude po cestama, turisti se pentraju po stijenama i zovu Gorsku službu spašavanja, najbolju službu u Hrvatskoj, ali koju država blago ignorira, riječka pročelnica za sportsku kulturu, fiskulturu, vozi pijana i izaziva nesreće a ljudi se pitaju kako takva osoba može biti fiskulturnica i uopće u bilo kakvoj kulturi, zaboravljajući da smo i na državnoj razini imali kulturu s mnogo promila u doba kada sam ja morao trijezno priopćiti saborskom odboru za ljudska prava da me se šikanira a predsjednik odbora je bio Furio Radin. Što me podsjeća na stanje u Istri kojoj turizam dobro ide, ali sve drugo puno manje a ulje na vatru dolio je Uljanik koji otkriva sve vrline istarskih političkih feudalaca koji u autonomaškom zanosu zaziru od Zagreba sve dok ne dođu u bananu, vrlo kontroverzni Končar vidi da ima posla s lajbekima u Puli ali i Zagrebu, s adresom u Londonu (gdje je i šef Agrokora) zgrće u rukama brodogradilišta i tankere u za sada neprozirnoj igri koja će loše završiti, a javljaju se i novi hohštapleri s vrećama novaca u koje ne daju zaviriti. Popušit će hrvatski proračun, cijene cigareta odletjet će u nebo. Istarskim orjunašima i talijanašima koji vuku za nos pošteni hrvatski narod u Istri, preostat će još samo da određuju tko smije pjevati u Areni, dok Marku Perkoviću Thompsonu preostaje valjda da pjeva u Srbiji i malo prilagodi one stihove u “stići će vas naša pjesma i u Srbiji”.

No, da se samo na časak vratim u Mađarsku, u Ostrogon. Nije Ostrogon samo relikvija, ondje su došli i Japanci s automobilskom industrijom, a turizam će pojačati – Hernadi. Dok ga Hrvatska traži, taj gospodin podiže hotel u Ostorogonu, kojemu doista trebaju bolji hoteli. Također, nekako u isto vrijeme kada i ja, u Mađarskoj je bio Steve Bannon, s kojim dijelim slične poglede glede globalizacije, masonerije i biciklizma.

Kolovoz ide prema svršetku, vrlo polako i sparno, gotovi su digitalni udžbenici. Čim malo zahladni, počet će pitanja što je s dva referenduma, a trebao bi se održati i treći. Naime, hrvatska je javnost nekako ravnodušno prešla preko obavijesti šefa Hrvatske narodne banke da ćemo uskoro umjesto kune imati euro. Izvršna vlast nije demantirala. Pa se ja pitam i pitam Hrvatice i Hrvate slažu li se s nestankom nacionalne valute, pa ako se slažu neka to i kažu na – referendumu. To je taj treći. Ili jesmo ili nismo narod koji sam odlučuje o svojoj sudbini, pa i u ovom slučaju. Ja sam za ostanak kune. Čak su i bivši i sadašnji titoisti za kunu, zar nisu pjevali (i pjevaju) “Druže Tito mi ti se kunemo.”

Foto: Ostrogon (Esztergom) – kraljevska prijestolnica na Dunavu
Prethodni članakBranitelji mu zabranili pjevati u Karlovcu?
Sljedeći članakŠkorić osporio sva Plenkovićeva uporišta!