Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik. Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.
Nakon neznatne ciklone počinje bablje ljeto (feministice, pozor!), to jest vječno ljeto u skoroj budućnosti kada će se Zemlja zagrijati kao Pompeji. Kada smo već pomislili da su završeni svi festivali na obali i otocima hrvatskoga mora, pojavio se Festival alternativne ljevice Šibenik ili skraćeno FALIŠ jer nam je samo još taj falio. Ali je lijepo da barem ima domaće ime, za razliku od amsterdamske koalicije koja je bila čak i blaže lijevo nasađena, ali se raspala zbog uljaničke tragedije u izvedbi velike istarske interesne stranke. Budući da je Šibenik prvi veliki grad na moru koji su podignuli Hrvati, zaslužan za grandioznu pobjedu nad srpskim osvajačima početkom pune agresije 1991., ondje je rečeni festival vrlo potreban i neophodan, a kako nisu (premda uz ponešto državne potpore) mogli platiti neku poznatu klapu, pozvali su pjevača Porfirija, ali mu i rekli da za sada na njihovu skupu ne pjeva u čast popu Dujiću kako se populisti i druga bagra ne bi dosjetili da je taj poklao mnoštvo Hrvata u Drugom svjetskom ratu, uz asistenciju talijanskih fašista.
Niže uz obalu imali smo još jedan festival pod gramatički briljantinim naslovom Dubrovnik forum (valjda će i Dubrovački kazališni ljetni festival preimenovati u Dubrovnik festival) koji je odjeknuo zbog premijerskih “tamo nekih sukoba” što su nacionalno osjetljivi dečki (i cure) protumačili kao kreativni osvrt na Domovinski rat, a glasnogovornici HDZ-a ustvrdili da je Plenković mislio na Kosovo i oružane sukobe tamo daleko od Hrvatske, a ako je mislio, trebao je onda i jasnije reći. Ovako je samo iziritirao narod, a ionako u anketama drži prvo mjesto po nepopularnosti, za razliku od HDZ-a koji ima sve bolji rejting, što treba uzeti u obzir. Osim toga, ni “tamo daleko” nije se radilo o “nekim sukobima” nego o isprva vrlo uspješnom etiničkom čišćenju Kosova s gotovo milijun izbjeglica, na kraju potpuno neuspješnom jer je NATO izgubio živce i posalo zračnu poruku da to više ne može gledati, nakon što je više ili manje mirno gledao što se događa u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Igre s promjenama granica u jugoistočnoj Europi
On (Vučić), nasljednik “velikoga lidera Miloševića” i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.
Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BiH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi.
Da je Srbija izgubila rat s Natom, velikom silom, moglo se čuti i u veličanstvenom govoru Vučićevu prilikom posjeta Kosovu, to jest Srbima koji još ondje žive. Da je Srbija izgubila rat s Hrvatskom, nije se moglo čuti, samo zapomaganje da je u Kninu sada šahovnica, a nikada je prije ondje nije bilo. Što je u bizantinski sročenom povijesnom govoru Vučić u stvari poručio svojim Srbima i na Kosovu i u Srbiji, nije se teško domisliti. On, nasljednik “velikoga lidera Miloševića” i naravno Stjepana Nemanje, rekao je durch die Blumen da od kokošarenja s razmjenom teritorija ne će biti ništa, da će ostati kako jest, ali da on Kosovo nikada ne će priznati, pa ne će i basta, Srbi na Kosovu ostat će u okviru kosovske države, ali nitko ne smije da ih bije, a ako će netko da ih bije, znat će on Vučić kako postupiti.
Riječ je, znači, o predaji ili rječnikom srbijanskih portala i SPC o izdaji, sa sve daljom zamisli o sjedinjenju Srbije s republikom srpskom u BiH koje bi ujedinjenje bilo izgledno da se počelo igrati s promjenama granica u jugoistočnoj Europi, što bi i Slovenija (usput govoreći) mogla primiti na znanje. Imperijalizam još stoluje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi koja sustavo kefa crnogorsku i makedonsku autokefalnost, kao što i Ruska pravoslavna ne da Ukrajini da se osamostali u tom pogledu. Slava Ukrajini. Ostaje pitanje boravka srbijanske državne crkve, SPC-a, u državi Hrvatskoj i na tome treba poraditi (delati), te naravno hrvatsko pitanje u BiH gdje Katolička crkva odnosno neki njezini glavari imaju posve drukčije zamisli o budućnosti od hrvatskih političara koji – sve razvidnije – od trećega “entiteta” ne odustaju niti smiju odustati jer će nestati ondje i hrvatski narod i njegova Crkva. A nestat će tada i hrvatska teritorijalna obrana u geostrateškom smislu pa u skoroj budućnosti, u crnom scenariju, muslimanska FBIH može nalegnuti na jazik hrvacki izbijanjem na more (kao što su Izetbegovići već jednom pokušali u prvoj polovici devedesetih).
Prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj
No, sada sam naoko otišao s polja kulture, pa se vraćam festivalima jer su oni očito pretežiti dio kulture u Hrvatskoj, po svemu važniji i bolje financirani od tihog i upornog autorskog rada koji je mizerno plaćen i prešućivan (iskustva imamo, odnosno imam). Čemu neki festivali služe, ne zna se, ali za Festival svjetske književnosti održan u Zagrebu zna se, uglavnom za opanjkavanje Hrvatske kao takve. Da je tako, pričaju mi kako je prošao razgovor s francuskim piscem Beigbederom koji živi u Baskiji i duhovito domeće da je ta zemlja nedaleko od Španjolske. Taj je prošao razne faze i živio razbarušeno, pa je svako njegovo djelo, kažu, uvelike autobiografsko. I nije on problem, štoviše, nego voditelj iliti navoditelj koji je s njim razgovarao pred zagrebačkom publikom pokazujući u baš svakom pitanju prijezir prema zaostaloj, primitivnoj i svakakvoj Hrvatskoj čini mi se da se navoditelj zove Ivanišević (nije tenisač), te je francuski književnik morao u odgovorima – braniti Hrvatsku. Eto, u prošloj sam kolumni diskretno ukazao kojoj opciji pripadaju organizatori toga festivala (i opet uz usrdnu pomoć proračuna), koji goste zabavlja filmovima Lordana Zafranovića i drugim okupacijama.
Ako Hrvatska nije pravna država, ne može biti ni prava
Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.
I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da “za te zločine nitko nije kažnjen”. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu.
Glede filma: ako se u HAVC-u nešto promijenilo, a ne opažam previše, nije se promijenilo u odbiru povjerenika za igrane filmove od kojih barem jedan ( a dva su) mora biti iz lepeze kojom se hladi hrvatski duh hrvatskoga filma, sve dok se ne ohladi i odbaci. Čast iznimkama u redovima sada već bivših povjerenika. O toj temi, kao što sam već obećao, pisat ću u najskorije vrijeme, dokumentirano. HAVC-u u prilog: navodno je podržao zamisao hrvatskih branitelja iz Jakovlja (općina zaprešićka) o svojevrsnom Filmu u gostima. Prošloga petka bio sam u Jakovlju iz kojega se ljestvama ne može doći do neba, ali može do dobre ideje, mobilnog projekta prikazivanja filmova o Domovinskom ratu, a ima ih već dosta više dokumentarnih nego igranih, svakoga dana ili tjedna u drugom gradu.
Branitelji i nas nekoliko “savjetnika”, filmovi o kojima razgovaramo idu i dublje u hrvatsku povijest, a naziv projekta je posvećen Gordanu Ledereru i njegovim će “Banijskim praskozorjima” započinjati sve projekcije, kao svojevrsnom “špicom”. I tako mi razgovaramo, pa pomalo ulazimo i u operativu, htjeli ili ne, a na svršetku uz vodu pivo i dotičemo temu koja branitelje najviše muči – neki su od njih branili i Vukovar, patili u srbijanskim logorima – temu nekažnjavanja zločinaca, nepodizanja optužnica ili ako slučajno dođe do procesa (primjer: suđenje dvojici od kojih je jedan godinama radio u Hrvatskoj pošti, a drugi u hrvatskoj policiji!) puštanje na sudu dokazanima da prije izricanja presude sjednu u auto i legalno prijeđu granicu kod Tovarnika. Je li Hrvatska pravna država kao što piše u Ustavu? Nije. Ako nije pravna ne može biti ni prava.
I u tome je odgovor zašto toliko godina nakon svršetka rata još slušamo da “za te zločine nitko nije kažnjen”. Kao što nije ni za komunističke zločine nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, a potraga za grobištima u Hrvatskoj (Slovenija je, glede obilježavanja grobova Hrvata ipak ispred Hrvatske) sustavno se sabotirala – ako je grobište pronađeno, a jest jedno ili nekoliko u Gračanima primjerice, onda se pokušalo na spomen-ploči umanjiti brojku za polovicu i više, dok nije interveniralo Ministarstvo branitelja u sadašnjem sastavu. Da. Glede zadnjega rata postoji očito tajni dogovor koji su svesrdno podržavale sve vlasti u Hrvatskoj od početka stoljeća a ponešto i prije, neke uvjereno srdačno kao Račanova i Milanovićeva, neke manje oduševljeno ali i ipak.
Što je HDZ danas, teško je reći
HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti. Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desno orijentirani odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd.
I sada smo tu gdje jesmo. Dan poslije Jakovlja, otvaram novine i vidim da je to “pitanje” napokon odlučnije potegnuto iz grada od kojega se i očekivalo, iz Vukovara, iz ureda vukovarskog gradonačelnika koji za tajni ugovor očito ne zna (ali će saznati). Vrlo neugodno za ovu Vladu i njezina čelnika koji lijepo oblikuje rečenice i pazi što govori (osim na Dubrovnik festivalu). Penava ima pravo: ne može se i ne smije ostati na zgražanju što ne hvatamo srpske ratne zločince, treba raditi, a sve je to i te kako u svezi s nestalim našim ljudima kojih i dalje ima gotovo dvije tisuće – kada samo jedan srpski zločinac propjeva, doći će do domino efekta, bit će pokajnika ali i uspjeha u poslu koji zahtijeva vukovarski gradonačenik. Nemojte mi reći da i tu nije riječ o kulturi: o kulturi sjećanja i podsjećanja, o kulturi kažnajavanja zločinaca i kulturi dostojnoga pokopa o čemu su pisali već starogrčki pisci tragedija a mi, eto, vrlo moderni, površno prisutupamo našim tragedijama.
Farsa je i nekakva zajednička srpsko-hrvatska komisija ili što već, u kojoj srbijanski predstavnici pokazuju jako dobru volju samo što nikako ne mogu pronaći ama baš ništa u arhivima pa su se bacili na traganje duž dunavske obale. Što će reći i kako će reagirati vlast desnoga centra koja doduše jest hrvatska, ali ima ponekog koalicijskog partnera poput Pupovca (gdje je doktor Šreter?), i mora biti oprezna da osigura stabilnost Vlade. Pa će Penava vidjeti da nije tako lako. I on je dio desnoga centra koji ima neprilika s Ličanima, a sada eto i Slavoncima u Podunavlju.
Što je HDZ danas, teško je reći. Jedna velika stranka koja dobiva pregršt glasova i pobijedila bi, bez sumnje, i na izvanrednim izborima. No je li i dalje, vođena kako već jest, i stranka desnoga centra ili se toliko protegnula jednim dijelom ulijevo da je obuhvatila i dobar dio lijevoga centra koji se u toj ideološki neprozirnoj kaši posve lijepo dade skuhati? Govoreći infantilno (kao ja, recimo) moglo bi se reći i ovo: HDZ je opet postao široka narodna stranka koja može asimilirati sve što joj dođe pod ruku, a ako pri tome žrtvuje svoju izvornu, suverenističku narav, a Bože moj, nešto se mora… Populus valjda ionako ništa ne razumije, populizam se prikazuje populusu kao odurni narodni osjećaj kojega se treba sramiti. Pa mi smo Europljani, vele ni lijevo ni desno orijentirani odnosno dezorijentirani. Mi smo Europejci, viču svi orjunaši, jugofili itd. zadovoljni što će post nubila Phoebus (stvaranja hrvatske države) napokon i njima granuti sunce naddržave, pa kako god se zvala.
Njima, međutim, nikako ne ide u prilog kretanje u istoj rečenoj Europi gdje zatočnici nacionalnih država i njihova suvereniteta imaju sve više pristaša (orjunaši će pročitati: ustaša), stvara se doista jedan populistički (čitaj: narodni) paneuropski pokret koji će poslati u povijest opasnu aroganciju sadašnje Unije odnosno spriječiti samoubojstvo Europe i probuditi ju iz opčinjenosti tzv. “novim ljudskim pravima”, antropološkim besmislicama i – najjasnije rečeno – posvemašnjim gubitkom otporne snage. Potonje su razumjeli već i Skandinavci. U Hrvatskoj je vlast na drugom kolosijeku, vodeći se biblijskom rečenicom stultorum infinitus est numerus, samo što to ne drži vodu niti se od Hrvata u duljem razdoblju mogu praviti budale.