Urednik knjige Nenad Piskač

Na promociji knjige Marka Ljubića “Rasudbe hrvatske državnosti” koja je održana u Zagrebu, u prepunoj dvorani Vijenac na Kaptolu, 18. travnja 2018., prisutnima se obratio urednik knjige Nenad Piskač.

 

 

 

 


Ljubićeve teze vape za novom nacionalnom sintezom. Suprotive su dezintegraciji hrvatske državnosti, u potpunoj su suprotnosti npr. s nedavno ratificiranom rodnom ideologijom, ali ne i samo s njom. Autor zaokružuje devijacije uspostavljenoga poretka, objašnjava nasrtaje na državnost i prokazuje lijevo i desno, centremističko i inkluzivno geganje suvremenih gusaka u poznate nam magle. Uz dosadašnju originalnu medijsku prepoznatljivost, Marko Ljubić ovom knjigom potvrđuje i svoje nezaobilazno mjesto u hrvatskoj političkoj publicistici.

Poštovani prijatelji,

Svečanost mi je i zadovoljstvo što večeras mogu s uredničkoga stajališta reći nekoliko riječi o autoru Marku Ljubiću i njegovoj prvoj knjizi Rasudbe hrvatske državnosti izišloj u nakladi Hrvatskoga kulturnoga vijeća.

Priča o knjizi koju predstavljamo za me je počela u Velikom Trgovišću, gdje smo se Marko i ja u siječnju ove godine susreli na obilježavanju međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske. Tad mi je izložio ideju. U protekla tri mjeseca, hvala Bogu i dobrim ljudima, uspjeli smo ideju realizirati. Ali, ne sami. Moram se stoga zahvaliti svima koji su sa stajališta uredničkoga posla pridonijeli realizaciji.

Idemo redom: Hvala bivšem predsjedniku Hrvatskoga kulturnoga vijeća njegovoj ekselenciji Đuri Vidmaroviću i sadašnjem predsjedniku prof. dr. Marijanu Šunjiću, kao i tajnici HKV-a Ireni Šupuković i glavnom uredniku portala hkv.hr dr. Osoru Barišiću. Hvala i tiskari Denona na profesionalnom odnosu. Hvala akademskom slikaru iz Ludbrega Goranu Petraču što nam je dopustio aplikaciju na korice knjige njegova ulja na platnu. Zahvaljujem se na suradnji, dragocjenim sugestijama i dobrim živcima grafičkome uredniku Josipu Brkiću. Ipak, najveća hvala autoru, Marku Ljubiću, na povjerenju koje mi je ukazao, ali i na tome što me je tijekom posljednja tri mjeseca strpljivo i s razumijevanjem trpio. Ako Bog da, trpjet će urednička zanovijetanja još koji put! Najavljujem, naime, da ćemo nastaviti suradnju, publika može očekivati i nove projekte.

Prizor s prezentacije

U knjigu Rasudbe hrvatske državnosti uvršteni su tekstovi koji sagledani u cjelini iznose autorov sustavan pregled kakvoće hrvatske državnosti. Pisani su s politološkoga polazišta oslobođenoga od zabluda jugoslavenskoga i komunističkoga naslijeđa. Autor polazi od činjenice – Imamo Hrvatsku utemeljenu na vojnoj i diplomatskoj pobjedi. S toga uzletišta uvjerljivo skida krinke neprijateljima punine hrvatske državnosti i sitnim, pa i krupnim lupežima iz “naših redova”.

Ljubićeve teze, na koje ću se još vratiti, vape za novom nacionalnom sintezom. Suprotive su dezintegraciji hrvatske državnosti, u potpunoj su suprotnosti npr. s nedavno ratificiranom rodnom ideologijom, ali ne i samo s njom. Autor zaokružuje devijacije uspostavljenoga poretka, objašnjava nasrtaje na državnost i prokazuje lijevo i desno, centremističko i inkluzivno geganje suvremenih gusaka u poznate nam magle. Uz dosadašnju originalnu medijsku prepoznatljivost, Marko Ljubić ovom knjigom potvrđuje i svoje nezaobilazno mjesto u hrvatskoj političkoj publicistici.

Strukturu knjige čine pet poglavlja. Poglavlja obasežu teme poznate hrvatskoj javnosti koje afirmiraju ili degradiraju hrvatsku državnost. Hrvatska državnost, shvaćena na Ljubićev način povećalo je koje se provlači kroz sva poglavlja i sve teme. I tiče se svih čimbenika u demokratskom političkom procesu, kako birača, zakondavca, izvršne i pravosudne vlasti, tako i izabranih, osobito postizborno nametnutih, da ne velim inkluziviranih liliputanaca s oskudnim demokratskim legitimitetom.

Spomenuo sam “Ljubićeve teze”. One nisu eksplicitno navedene u knjizi, ali postoje i legitimiraju Ljubića kao osobu koja ne pristaje na taktiku postepenoga kuhanja hrvatske žabe, odnosno na dragovoljno ropstvo. Za ovu prigodu spomenuti ću samo neke postavljene tvrdnje koje unutar osnovne teme knjige dominantno obilježavaju autora. Ljubićeve se teze, naime, mogu podijeliti u tri kategorije. Prvu čine polazišne teze (one su povijesno i politološki neupitne u svim demokratskim državama i pluralnim društvima), drugu kategoriju čine – teze hrvatskih zabluda (one su već povijesno potvrđene i vode u posrnuća), i treće su teze rješenja koja Ljubić nudi (njih tek treba osvijestiti i realizirati).

Evo nekih polazišnih teza: Temelj i identitet hrvatske državnosti jest pobjeda u Domovinskom ratu; Identitet se gradi veličajući pobjedu, a ne žrtvu, komunističke mitove, velikosrpske podvale i globalističke zamke. Borba za nacionalnu državu ne smije prestati. Protivnici nacionalne države hrvatskoga naroda proteza su jugoslavenske federacije, komunističke partije i nelustriranih totalitarnih aparatčika. Ja bih još dodao da su protivnici, počevši od Račanova izlaska iz sabornice, neki dan, 13. travnja 2018. nadogradili jugokomunističku s rodnom ideologijom.

Hrvatska državnost ne može se graditi na političkom srpstvu; Ulazak Srbije u EU i NATO nije hrvatski interes; Hrvatska tranzicija bez lustracije ne će nikad završiti; S političkom amputacijom hrvatskoga iseljeništva hrvatska državnost nije cjelovita, ali vodi prema cjelovitoj obnovi protuhrvatskih politika 20. stoljeća; Alija i Bakir nisu pouzdani krojači istine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini; Gurajući se prema centru HDZ je izgubio nacionalni program; Kulturna politika države stvara paradržavu.

Evo i Ljubićevih teza vezanih uz zablude odnarođenih elita hrvatske državnosti: Hrvatska državnost ne može se graditi na političkom srpstvu; Ulazak Srbije u EU i NATO nije hrvatski interes; Hrvatska tranzicija bez lustracije ne će nikad završiti; S političkom amputacijom hrvatskoga iseljeništva hrvatska državnost nije cjelovita, ali vodi prema cjelovitoj obnovi protuhrvatskih politika 20. stoljeća; Alija i Bakir nisu pouzdani krojači istine o Hrvatima u Bosni i Hercegovini; Gurajući se prema centru HDZ je izgubio nacionalni program; Kulturna politika države stvara paradržavu,… ima ih još i čitatelj će ih brzo uočiti.

Postavljene tvrdnje za moguća rješenja izlaska iz hrvatske kloake u kojoj se nalazimo od 3. siječnja 2000. do danas, autor postavlja na dva ključna kolosijeka: Promjeni izbornoga zakonodavstva kojemu je temelj Hrvatska kao jedna izborna jedinica za sve hrvatske državljane ma gdje bili i ma gdje plaćali porez, te promjena Ustava. Uz to Ljubić se zalaže za novi savez u dobru i postavlja blaženoga Stepinca kao pouzdanoga uzora.

Tematski opseg knjige je širok. Marko Ljubić piše novinske komentare reagirajući na političke događaje odmah i brzo. Njegovom zapažanju malošto promakne a da je bitno za hrvatsku državnost. Tematska se kvadratura vrti od protuhrvatskih srbijanskih mitova 20. stoljeća koji se danas obnavljaju uz pomoć hrvatske države, pa do bruxelleske čitanke namijenjene za izjednačavanje krivnje za velikosrpsku agresiju, objavljene i hrvatskim proračunom uplaćenim u EU. Jedna od Ljubićevih omiljenih tema jest tzv. Erdutski sporazum kao uporište srbizacije hrvatskoga društva, kojega je maestralno obradio i raskrinkao.

Vrijednosna načela koje zastupa Marko Ljubić vidljiva su u svakom tekstu. Od njih autor ne odstupa. Stil je Ljubićevski prepoznatljiv. Koliko god teme bile komplicirane i analize široke, poruka knjige je jednostavna: Dosta nam je odnarođenih elita i njihovih neučinkovitih politika, stvarajmo uvjete za afirmaciju politika lojalnih državi i naciji, hrvatskom identitetu i temeljnim vrijednostima. S tom porukom Marko Ljubić predstavlja kost u grlu triju ideologija koje danas vladaju Hrvatskom, a to su velikosrpska, jugokomunistička i rodna ideologija. One su tzv. mainstream. Politički i medijski.

Marko Ljubić ovom knjigom pokazuje kako ne spada u hrvatske minimaliste, amenuše, kipočastitele i černiložderilce. On se zalaže za suverenu hrvatsku Hrvatsku bez trulih kompromisa. To radi izuzetno uvjerljivo, uporno i argumentirano, podjednako efikasno koristi sve medije, radio, televiziju, pisanu riječ i društvene mreže.

Posao na njegovoj knjizi, pa i sama knjiga, osvijestili su mi još nešto neobično dragocjeno za duh vremena u kojemu se davimo i kao osobe i kao politički narod. Braniteljsku solidarnost i jedinstvo HV-a i HVO-a čiji smo bili pripadnici tijekom rata. Borba za dostojanstvo hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nije završila ni s Daytonom, niti s mirnom reintegracijom. Upravo to dokazuje i na angažman poziva Markova knjiga Rasudbe hrvatske državnosti. Na njoj mu iskreno čestitam. Knjigu bez ostatka preporučam publici s nadom da će pasti na plodno tlo.

Nenad Piskač

Zagreb, 18. travnja 2018.