Postaje tragikomično međunarodno-političko zalaganje državnih dužnosnika Republike Hrvatske koji upozoravaju Rusiju na posljedice i nelegalnost okupacije Krima te separatističke težnje jugoistočnih ukrajinskih regija, dok istovremeno trpe i mirno gledaju fizičko otimanje svojih teritorija. Nude drugima pomoć, a nemaju ni volje ni znanja, niti se usude pokušati principijelno rješavati svoje prrobleme, predstavljajući svoju nemoć – visokom politikom. Na takvim pozicijama, koliko god sa stajališta nacionalne taštine bilo bolno, valja reći da Republika Hrvatska izaziva samo i jedino međunarodni podsmijeh i odmahivanje rukom.

Kako sam i najavio u prethodnoj kolumni, nastavljamo s nelogičnostima, da ne izgovaram teže riječi, oko identifikacije hrvatskih državnih granica, pogotovo u pitanju sa Slovenijom, koje već godinama opterećuje hrvatsku političku, društvenu, unutarnju, ali i međunarodnu poziciju. Do te mjere je taj problem eskalirao, da s jedne strane Republiku Hrvatsku ponovo, doslovno tragom srpske propagande još iz vremena bivše Jugoslavije, zatim obavještajnih denuncijacija iz same Hrvatske tijekom presudnih godina rata i obrane nacionalne samostalnosti, zatim ponovnom eskalacijom izrazito nepoštenih politika najvažnijih država Europe prema Hrvatskoj, kojima je otvaranje nepostojećih pitanja sa Slovenijom poslužilo kao platforma za nove pritiske, da je Republika Hrvatska danas dovedena u poziciju da zaštita njenih elementarnih interesa – postaje međunarodni krimen.

Da vidimo kako prema dr. Lucijanu Kosu i pomorskom zborniku SFRJ broj 8/70, dokumentima koje mi ja za potrebe javnosti ustupio Luka Bebić, izgleda morska granica između Slovenije i Hrvatske.

Detaljno se uređuju nadležnosti između tadašnjih graničnih općina Umag i Piran te pripadajućega priobalnoga područja. Valja naglasiti da Slovenci danas sporni zaljev nazivaju Piranskim zaljevom, a Hrvati Savudrijskom valom.

Hrvatska granična crta pripadajuća općini Umag:

Sjeveroistočna granica:

Od ušća rijeke Draganje (kolega Javor Novak u svome tekstu precizno je naveo kako su Slovenci zbog navodne melioracije okoliša prirodnoga toga rijeke Draganje uz suglasnost Beograda još 1955. godine iskopali kanal i preusmjerili tok rijeke Draganja, tako i njeno ušće u zaljev, čime su, s jedne strane doslovno oteli tadašnjoj SR Hrvatskloj 390 hektara kopna, ali i otvorili pitanje razgraničenja u zaljevu, kojega praktično ne bi ni bilo da je ostao prirodni tok rijeke kao polazište granične crte na moru) , odnosno od slovensko-hrvatske granice, granica ide ravnom crtom prema točki koja se nalazi na sredini spojnice između sjeverne obale rta Savudrija i južne obale kod Grada (u Italiji).

Sjeverna granica:

Od točke na sredini spojnice između sjeverne obale rta Savudrija i južne obale kod Grada (u Italiji), zatim prema zapadu-jugozapadu do točke na sredini spojnice između svjetionika Savudrija i rta Tagliamenta (u Italiji).

Zapadna granica:

Od točke na sredini spojnice između svjetionika Savudrija i rta Tagliamenta (Italija) prema jugozapadu do točke koja se nalazi na 10 N/m (nautičkih milja) zapadno od svjetionika Savudrija. Nadalje, od točke koja se nalazi na 10 N/m zapadno od svjetionika Savudrija prema jugoistoku do točke koja se nalazi 10 N/m u smjeru 260 stupnjeva od rta Komun (sjeverni rt uvale Dalje).

Južna granica:

Od točke koja se nalazi 10 N/m u smjeru 260 stupnjeva od rta Komun prema istoku – sjeveroistoku do rta Komun.

Pomorski zbornik utvrđuje da je granica SR Slovenije, pripadajuća općini Piran, na moru:

Od točke na sredini spojnice između sjeverne obale rta Savudrije i južne obale kod Grada (Italija), te prema jugu-jugoistoku ravnom crtom do ušća rijeke Draganje (tj. do međurepubličke granice).

Valja naglasiti da su tadašnje međudržavne morske granice između SFRJ i Italije utvrđene Sporazumom o razgraničenju epikontinentalnog pojasa između država potpisanim 08. 01. 1968. godine, a stupio je na snagu 22. 01. 1970. godine.

Ovaj Pomorski zbornik je izvedbeno bio komplementaran tome međudržavnom sporazumu u unutarnjem razgraničenju tadašnjih republika.

Dakle:

Netočno je da države sljednice bivše zajedničke države SFRJ nisu male točno određene kopnene i morske granice, pri čemu je važno istaći ovo “morske” jer takav stav i neznanje dominiraju ne samo u javnosti, nego i u najvišim političkim krugovima prilikom rasprava o razgraničenju.

Netočno je da su novonastale države naslijedile sporna pitanja iz bivše države, jer oko toga nije bilo od trenutka priznanja Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, a isto se odnosi i na današnju Srbiju i Crnu Goru, ništa sporno.

Evo zašto:

Prvo, jer su sve te države tražeći međunarodno priznanje, a na temelju odluke Badinterove komisije koju je oformila tadašnja Europska zajednica, a prihvatile kao akt međunarodnoga pravnoga poretka i Sjedinjene Države i tadašnji SSSR, prihvatile dotadašnje međurepubličke granice, te granice bivše države prema trećim državama, neupitnim i svojim međunarodnim granicama.

Republika Slovenija je u svojoj Ustavnoj odluci o proglašenju nezavisnosti u članku 2., eksplicitno proglasila da nema nikakvih teritorijalnih i graničnih zahtjeva prema susjednim državama te prema novonastaloj Republici Hrvatskoj. I tu odluku, s takvim ustavnim stavom, prezentirala je kao dokument u zahtjevu za priznanje od međunarodne zajednice, u ovome slučaju Europske Zajednice i njenih država članica.

O ovome pitanju sam između ostalih konzultirao bivšega ministra vanjskih poslova, a sadašnjega predsjednika Odbora za vanjsku politiku i međunarodnu suradnju Sabora, Miru Kovača, koji mi je ova stajališta potkrijepio s čitavim nizom dokumenata iz same pripreme i razvoja procedure međunarodnoga priznanja novonastalih država, te akata, mišljenja i odluka tadašnje arbitražne Badinterove komisije, međunarodnih predstavnika za bivšu Jugoslaviju i Europske Zajednice.

Sve državne institucije Republike Hrvatske imaju i moraju imati sve ove dokumente, imaju i moraju imati saznanja o tome, a imaju i mogućnost angažirati desetine umnih ljudi s hrvatskih državnih sveučilišta i instituta, te tisuće umnih ljudi iz cijeloga svijeta ako je potrebno, pri čemu ni jedna cijena za to ne smije biti previsoka – jer se radi o zaštiti ne samo svoje nacionalne baštine, nego i elementarnih načela na kojima počiva, ne samo međunarodno priznanje Hrvatske, nego i međunarodni poredak koji je legalizirao to priznanje.


Obveze međunarodne zajednice, a ne samo bilateralno pitanje

Više je nego vidljivo da je državna politika Republike Hrvatske tijekom godina dopustila političku međunarodnu legalizaciju otvorenoga kršenja međunarodnoga prava i međunarodnoga poretka, na svoju štetu isključivo, te zapravo svojim nečinjenjem i pogrješnim činjenjem omogućila svim susjedima nevaljale zahtjeve, te osigurala im pravce za ostvarivanje međunarodne potpore tim nevaljalostima. Drugim riječima, hrvatska politička šutnja i slabost otvorila je širom vrata za preformuliranje temeljnih akata priznanja ne samo Hrvatske, nego i naših susjednih država nastalih nakon raspada bivše SFRJ.

Kako je onda moguće, dvadest i šest godina kasnije da su pitanja koja su tada riješena, a rješenja postala neupitni elementi međunarodnoga pravnoga poretka, danas sve od reda – otvorena, a granice navodno neutvrđene?

Je li dakle samo bilateralno pitanje to što Slovenija osporava Hrvatskoj njen teritorij, jednostrano ga, podmuklo dok je Hrvatka bila izložena srpskoj agresiji, nasilno zauzima, počevši od Sv. Gere do postavljanja žilet žice uz nijeme Milanovića, Pusić i Ostojića, je li bilateralno pitanje to što Srbija kontrolira međunarodno-priznati hrvatski teritorij, je li bilateralno pitanje da Bošnjaci u Sarajevu otvoreno i nelegalno u ime BiH, polažu pravo na more i pripadajući teritorij Republike Hrvatske?

Nikako ne.

Iako se materijalno tiče samo Hrvatske.

Jednako, načelno, statusno i međunarodno-pravno ta pitanja su obveze i međunarodne zajednice, Berlina, Pariza, Londona, Moskve, Bruxellsa ili Washingtona, jer odustajući od pozicija priznanja novonastalih država, dopuštajući i podržavajući nelegalne pritiske, nepoštenu praksu, svi sudionici tih organizacija izravno urušavaju temelje poretka koji – propovjedaju. To nitko, koliko god bio mali ili veliki, ne smije dopustiti, pogotovo na svoju štetu i pogotovo bez jasnoga otpora. Postaje tragikomično međunarodno-političko zalaganje državnih dužnosnika Republike Hrvatske koji upozoravaju Rusiju na posljedice i nelegalnost okupacije Krima te separatističke težnje jugoistočnih ukrajinskih regija, dok istovremeno trpe i mirno gledaju fizičko otimanje svojih teritorija. Nude drugima pomoć, a nemaju ni volje ni znanja, niti se usude pokušati principijelno rješavati svoje prrobleme, predstavljajući svoju nemoć – visokom politikom. Na takvim pozicijama, koliko god sa stajališta nacionalne taštine bilo bolno, valja reći da Republika Hrvatska izaziva samo i jedino međunarodni podsmijeh i odmahivanje rukom.

Više je nego vidljivo da je državna politika Republike Hrvatske tijekom godina dopustila političku međunarodnu legalizaciju otvorenoga kršenja međunarodnoga prava i međunarodnoga poretka, na svoju štetu isključivo, te zapravo svojim nečinjenjem i pogrješnim činjenjem omogućila svim susjedima nevaljale zahtjeve, te osigurala im pravce za ostvarivanje međunarodne potpore tim nevaljalostima. Drugim riječima, hrvatska politička šutnja i slabost otvorila je širom vrata za preformuliranje temeljnih akata priznanja ne samo Hrvatske, nego i naših susjednih država nastalih nakon raspada bivše SFRJ.

U prethodnom tekstu sam detaljno analizirao uzroke, posljedice i polazišta takvih politika pa je nepotrebno ponavljati, jer su načela načela, bez obzira u kojemu trenutku i problemu se primjenjuju. Ne može, niti treba biti drugačijih načela prema BiH, Srbiji ili Sloveniji kad su ova pitanja na dnevnom redu, pri čemu valja naglasiti da sve drugo, specifično sa svim tim i svim ostalim državama valja rješavati uvažavajući specifičnosti, ali i primjenjujući temeljna načela međunarodnoga poretka.


Nedostatak političke odgovornosti

Nitko nije dužan voditi računa o hrvatskim nacionalnim interesima, nego jedino i isključivo hrvatska država i nacionalne politike. Čekajući druge, velike i moćne, devedesetih bi stradali teže i tragičnije nego 1944/45, nego za vrijeme komunističke Jugoslavije, nego bilo kada kroz povijest, jednako tako će biti i danas, iako u odnosu na ta razdoblja Hrvatska nikada nije imala bolje mogućnosti za obranu i afrimaciju svojih nacionalnih interesa.

Tisuću puta se na javnoj i političkoj periferiji u Hrvatskoj pojavi više šapat nego glas, zašto Republika Hrvatska ni ne pokušava naplatiti ratnu štetu od Srbije, iako je to temeljno pravilo međunarodnoga poretka i uopće temeljna vrednota suvremene civilizacije – koja počiva na načelu da su agresija, zločin i progon u međunarodnim odnosima kažnjivi, te da onaj tko primjenjuje takve modele djelovanja mora snositi potpunu odgovornost za to. Isti, iako je to specifičan odnos između Srbije i Hrvatske, načelni stav i razlozi vrijede kao i u svim ostalim, pa i ovim graničnim pitanjima, kao što su potpuno isti politički razlozi zbog kojih Hrvatska od Srbije ne zahtjeva odgovornost za agresiju, kao što s druge strane dopušta Sloveniji, Bošnjacima i Srbima u BH, te Crnoj Gori nelegalne zahtjeve za svojim teritorijem.

U temelju svega je totalni nedostatak političke odgovornosti, državotvorne samosvijesti i slabosti dražavno-političkog i kontroliranog društvenog poretka, slabosti koje graniče s izdajom – naroda.

Ista kapitulantska politika koja od jasnih, načelnih i posve razumljivih univerzalnih načela i rješenja zbog mediokriteta u politici, državnim i javnim institucijama, radi – visoku politiku, stvarajući oko svoje nekompetentnosti veo nekakve nadnaravne filozofije nedokučive običnom razumu.

Nitko nije dužan voditi računa o hrvatskim nacionalnim interesima, nego jedino i isključivo hrvatska država i nacionalne politike. Čekajući druge, velike i moćne, devedesetih bi stradali teže i tragičnije nego 1944/45, nego za vrijeme komunističke Jugoslavije, nego bilo kada kroz povijest, jednako tako će biti i danas, iako u odnosu na ta razdoblja Hrvatska nikada nije imala bolje mogućnosti za obranu i afrimaciju svojih nacionalnih interesa.

Imamo državu.

A nikad, ni u jednome razdoblju hrvatske povijesti poltroni, mediokriteti, nasuverenisti, anacionalisti, nisu ništa riješili, a jesu sve što su dotakli upropastili.


O Mati Graniću je nepotrebno više govoriti

Primjerice, nadležnu upravo za razgraničenja u Granićevom ministarstvu vanjskih poslova vodio je Joško Paro, donedavni veleposlanik u Washingtonu, pazite samo – u Washingtonu, iako nije imao ni visoku stručnu spremu u to vrijeme, a nakon toga je usprkos svemu što vidimo doživio pravu karijernu eksploziju. Tu su i Andrea Metelko Zgombić i desetine takvih, čija je karijera bila posve suprotna mjerljivim rezultatima na poslovima koje su obavljali navodno za interes hrvatskoga naroda.

Ne govore li njihove i stotine sličnih karijera potpuno eksplicitno o ključnom kriteriju na kojemu se gradi personalna struktura današnje države i političkoga poretka zemlje?

Samo slijepcima ne govori.

O Mati Graniću je nepotrebno više govoriti, iako ne mogu ne istaći već legendu s jedne sjednice Kluba zastupnika HDZ-a u ondašnjem Saboru, kad je Granić pokušavao uvjeriti kolege u vrhunske rezultate razgraničenja u BiH, te zaštiti hrvatskih inetersa. Do te mjere je bio “uspješan” da mu je pokojni Ivan Milas, koga je cijeli antifašitički mainstream ismijavao izmišljajući kontekst jedne njegove poruke, bio prinuđen javno zahvaliti zato što je uspio ispregovarati ostanak Imotskog u Hrvatskoj!?

Vjerno, zar ne!?

Da zaključimo.

S obzirom da svi zainteresirani međunarodni partneri po definiciji imaju do detalja analizirane profile svih nositelja državnih funkcija u Hrvatskoj, svih važnijih javnih osoba i protagonista, što je posve normalno i racionalno zbog definiranja svojih politika prema Hrvatskoj, je li realno očekivati promjene ponašanja najvažnijih inozemnih subjekata prema Hrvatskoj, s obzirom na profile ljudi koji danas predstavljaju Hrvatsku i presudno utječu na njene nacionalne politike?

Prilično sigurno nije.


Potrebne su dubinske političke promjene

Iako su granična pitanja naizgled, samo naizgled specifična pitanja sa specifičnim zahtjevima, nažalost ona su konstanta i pretežitost ukupnih hrvatskih državnih politika i nametnutih društvenih javnih standarda, a to se ne može promijeniti bez dubokih političkih promjena u Hrvatskoj, kojima je temeljni preduvjet – radikalna kvalitativna promjena izbornoga sustava koja se, nadam se valja u pozadini. Inače ćemo morati za granična pitanja čekati novu kandidaturu profesora Letice, koji je kao Ban Jelačić na konju nazad petnaestak godina bio najbliže oslobađanju sv. Gere.

Nema nikakve sumnje da isto mišljenje, usprkos nevjerojatnoj javnoj i medijskoj manipulaciji imaju i golema većina hrvatskih državljana. Valja ovdje naglasiti da je svaki uposlenik svakoga ozbiljnoga veleposlanstva ili državnoga ureda koji je nadležan za Hrvatsku ili područje jugoistočne Europe, daleko bolje, točnije i sigurnije informiran o doslovno svakome uposleniku Plenkovićevoga ili predsjedničina ureda, nego čak i najbolje informirani poznavatelji prilika u Hrvatskoj.

Znademo li po kojemu je kriteriju, izuzev osobne odanosti i s kolikom neravnotežom između odanosti i znanja, Plenković ili predsjednica selekcionirao svoje najbliže okruženje?

I kakve su sve kompromise morali napraviti?

O tome kontrolirani mediji baš nikada ne govore, a ako i probije tu i tamo nekakav podatak s ciljem kompromitacije nekoga visokog dužnosnika a ne zbog poštenoga informiranja nacije, onda je to u pravilu znak sukoba unutranjih, vrijednosno posve istih podstruktura i interesnih skupina koje putem “svojih” medija onome drugome šalju poruku i traže bolju poziciju za nastavak podjele – plijena.

Mala je vjerojatnost prema viđenome da su kriteriji znanja, osobnoga političkog integriteta i vjerodostojnosti bili – presudni, a razvoj karijera ljudi koje sam spomenuo u ovome tekstu te stotina sličnih kroz ukupno razdoblje na koje se ova problematika odnosi, samo pokazuje da je to postalo – pogubno pravilo, luđačka košulja državnoga i društvenoga poretka u Hrvatskoj, iz koje se ništa trajno dobro ne može izroditi. Zato, iako su granična pitanja naizgled, samo naizgled specifična pitanja sa specifičnim zahtjevima, nažalost ona su konstanta i pretežitost ukupnih hrvatskih državnih politika i nametnutih društvenih javnih standarda, a to se ne može promijeniti bez dubokih političkih promjena u Hrvatskoj, kojima je temeljni preduvjet – radikalna kvalitativna promjena izbornoga sustava koja se, nadam se valja u pozadini. Inače ćemo morati za granična pitanja čekati novu kandidaturu profesora Letice, koji je kao Ban Jelačić na konju nazad petnaestak godina bio najbliže oslobađanju sv. Gere.