Brda, doline i provalije hrvatske politike sjedila su smrknutih lica na koncertu za elitu u HNK, gdje se slavila peta obljetnica ulaska Hrvatske u Europsku uniju protiv koje imam puno toga, ali nisam eurofob, ne mislim da bismo morali bježati iz nje glavom bez obzira u ovim potresnim trenutcima, ali sam srcem i dušom među onima koji drže da je Uniji jedini spas velika reforma čudovišno naraslog, birokratiziranog organizma koji se sve arogantnije nameće državama članicama i oduzima im dio po dio suvereniteta. Put koji je lukavo zacrtan, naime put prema naddržavi iliti Sjedinjenim Europskim Državama, nije europski put ni prava cesta po kojoj se želim voziti.

Kiša svršetkom lipnja u odsudnom je času zaobišla Podravinu, ali večeri su hladne. Pomalo sam se smrzavao na Picokijadi u Đurđevcu, u vedroj noći punoga mjeseca. Tek vozeći se pitomim krajolikom između Bjelovara i Đurđevca saznao sam slušajući vijesti da će na Picokijadi biti i predsjednica države, i bila je na toj doista narodnoj svečanosti i spektaklu pod majstorskom rukom Krešimira Dolenčića. Ostala brda, doline i provalije hrvatske politike sjedila su dotle smrknutih lica na koncertu za elitu u HNK, gdje se slavila peta obljetnica ulaska Hrvatske u Europsku uniju protiv koje imam puno toga, ali nisam eurofob, ne mislim da bismo morali bježati iz nje glavom bez obzira u ovim potresnim trenutcima, ali sam srcem i dušom među onima koji drže da je Uniji jedini spas velika reforma čudovišno naraslog, birokratiziranog organizma koji se sve arogantnije nameće državama članicama i oduzima im dio po dio suvereniteta. Put koji je lukavo zacrtan, naime put prema naddržavi iliti Sjedinjenim Europskim Državama, nije europski put ni prava cesta po kojoj se želim voziti.

Sadašnji grijeh izvršnih (i zakonodavnih) struktura u Hrvatskoj jest gotovo poklonička ljubav prema Uniji kakva sada postoji, a tko god ima nešto drukčije viđenje, odmah bude proglašen populistom i primitivcem. Unija je, po službenim hrvatskim tumačenjima, velika Majka čije smo mi najmlađe dijete, pa nas jako voli i samo ponekad povuče za uho kada smo nestašni. Ona nam je omogućila doslovno sve, pa i da spojimo jug zemlje, ko što reče premijer u velikom intervjuu. A kako smo to sagradili autocestu do Splita pa zatim do Ploča bez Unije, teško je razumjeti. To je bilo spajanje juga i sjevera zemlje, a što nije odmah nastavljeno gradnjom Pelješkoga mosta rezultat je uvjeravanja crvenih idiota kada su došli na vlast – da nije potreban. Za autoceste smo se enromno zadužili, pa što. Dugovi postoje da bi se reprogramirali, s tim što crveni ni to nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti, pa je postojala realna opasnost da autoceste prodaju strancima. A što je Unija učinila u velikoj migrantskoj krizi ? Ništa. Što je učinila za zaštitu vanjskih granica EU?

Vraćam se u Đurđevac, u lijepu i prohladnu noć, u šesnaesto stoljeće kada je Đurđevac 1552. bez pomoći tadašnje Unije branio njezine vanjske granice. Sjajna predstava na polju pred starom utvrdom čiji su branitelji zaustavili Ulama-bega, čarolije rasvjete i projekcija, stotine statista, spahije na konjima i janjičari sa strjelicama, hrvatski branitelji pod vodstvom Kapetana koji neodoljivo podsjeća na Zrinskog, pucnjevi iz topova i kubura, dobro izveden dvoboj ispod zidina, bitka ispod utvrde, a prije dolaska Turaka narodni običaji i pjesme podravske, rođenje i vjenčanje, miran život u sjeni glasova koji nagovješćuju opasnost istoka. Turci ne uspjevaju zaposjesti grad, branitelji se odbijaju predati premda se u utvrdu sklonila sila naroda i zavladala ljuta Glad, personificirana u sablasnoj figuri koja luta bedemima. I još mnogo simboličnih bijelih prikaza koje naprotiv bude nadu i vjeru, a podsjećaju i na legende iz drugih hrvatskih krajeva, na Sinj i Korčulu.

U svakom slučaju, jasno je da Đurđevac nije želio postati hot spot. I nije postao. Tekst je na nepatvorenom, svima razumljivom toplom podravskom kajkavskom napisao Vid Balog koji je tu kao čovjek iz naroda, tekst tako dobro napisan da sam skinuo kapu, to jest skinuo bih ju da sam ju imao. U finalu, naravno, jedna žena savjetuje Kapetana da bude domišljat, da iz topa ispali pijetla (koji ostaje živ), što Turke uvjeri da grad i nadalje ima dosta hrane, pa se Ulama-beg povlači uz prijetnje, a Đurđevčanima poručuje da će ih od sada zvati Picokima. Na kraju slavlje, uz vatromet.

Vidio sam do sada mnoge replike povijesnih bitaka u raznim hrvatskim gradovima, ali ova, ovogodišnja đurđevačka sve je zasjenila i Picoki se još jednom proslavili jer je režija izvedbe bila na vrhunskoj, profesionalnoj razini i dovela “nematerijalnu baštinu” do duhovnih visina i svehrvatskog značenja kojemu su pridonijele povijesne postrojbe s raznih strana naše domovine.

Bravo Dolenčić, koji ima veliko iskustvo u organiziranju kretanja masa, ne samo u Europi. Ako opet dođe do migrantskog vala, samo bi on mogao njime upravljati. (Usput: u knjigu “Hrvatske legende” na žalost nisam uvrstio đurđevačku epopeju, što se može ispraviti u novom izdanju. Vjerojatno zato što sam prije prepričao sličnu iz mongolskih vremena, o Kalniku, opkoljenom i gladnom, a spasili ga šljivari. Također usput: teško je da bi se Đurđevac oduvijek tako zvao, vjerojatno se oduvijek zvao Đurđevec. To je kao da se ja zovem Hitrac a ne Hitrec. No, tako nekako… A Đurđevec ili Đurđevac, kako vam drago, spomenuo sam u knjizi “Samo sreća, ništa drugo”, ali u knjizi koja će se uskoro pojaviti, to jest podsjećam na nikada održani dvoboj Nikole Šubića Zrinskog i Mehmed-paše ispred Đurđevca. Dvoboj je bio zakazan, Zrinski se pojavio, ali Mehmed nije…

General Markač je taj Kapetan iz utvrde koja se odbila predati devedesetih godina, iz utvrde koja se zove Hrvatska, a sada je opet jednom čuvarica vanjskih granica one iste Unije koja se pod imenom Europske zajednice do zadnjega časa trudila spasiti odurnu Jugoslaviju, a i opet nešto petlja s regionalnim kombinacijama, opet gladi Srbiju peruškom ne bi ju odvukla od ruske braće, dopušta joj da otvara poglavlja i dozvoljava zadržavanje monstruozne regionalne jurisdikcije (uz prešutnu pomoć Hrvatske), uz rusko naoružanje koje će uskoro biti prikazano na procesiji uz nazočnost Putinovu.

Poveznica šesnaestoga i dvadesetoga stoljeća bio je prošle subote junačna Mladen Markač, Đurđevčanin, kojemu je u govorima odana počast za hrabrost u ratu i držanje na sudu u Haagu, sada (između ostalog) i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je obećala da će doći na Picokijadu u vrijeme kada je svoj Ured bila premjestila na nekoliko dana u koprivničko-križevačku županiju. General Markač je taj Kapetan iz utvrde koja se odbila predati devedesetih godina, iz utvrde koja se zove Hrvatska, a sada je opet jednom čuvarica vanjskih granica one iste Unije koja se pod imenom Europske zajednice do zadnjega časa trudila spasiti odurnu Jugoslaviju, a i opet nešto petlja s regionalnim kombinacijama, opet gladi Srbiju peruškom ne bi ju odvukla od ruske braće, dopušta joj da otvara poglavlja i dozvoljava zadržavanje monstruozne regionalne jurisdikcije (uz prešutnu pomoć Hrvatske), uz rusko naoružanje koje će uskoro biti prikazano na procesiji uz nazočnost Putinovu.

Kako bi se Srbija ponašala kao članica EU, može se zaključiti iz sadašnjega njezina sudjelovanja u paneuropskom Vijeću Europe koje nije službena institucija EU,ali ga ona svojata. Plenković je doduše dostojno odgovorio Aleksandru Šešelju, četničkom junioru, ali sada očekujem da Acu Šešelja pozove u svoju emisiju Aleksandar Stanković kako bi omladinac bolje objasnio svoja stajališta i proširio ih pljujući nadalje po Hrvatskoj, gdje ima pristaša u Staziću, D. Joviću, Pupovcu i sličnima, o medijskoj klateži iz Novoga lista i Novosti da ne govorim. Glede Stazića, pobunio se saborski odbor za branitelje i predao ga u ruke pravde koja će naći načina da ga ne procesuira, no i to je već mali napredak, a do napretka ne bi ni došlo da SDP nije u živom blatu do grla, znači bezopasan, ne spašava ga ni masivni upis Roma u stranku, o čemu oni vjerojatno nemaju pojma. SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa, Dejan Jović je sveučilišni profesor, a u autonomiju Sveučilišta se ne može zadirati, pa je opet vuk pojeo magare.

Poluprazni i podosta isprazni Hrvatski sabor (u anketama jedva dobiva dvojku) malo je ubrzo rad jer se bliži puno ljeto. Malo je planulo oko arhiva i jesu li zatvoreni ili otvoreni, a u toj ili sličnoj (ne pamtim) prilici došlo je do gotovo nevjerojatnog slučaja likovne cenzure u Dnevniku HTV-a, naime čuli smo prepoznatljiv glas Zlatka Hasanbegovića, ali zastupnika nismo vidjeli. Doneseni su zakoni ili retuširani zakona iz oblasti kulture, pri čemu je očito retuš HAVC-a prošao bez velikih problema, iako ih i nadalje ima. Pozorno sam pročitao napis (ili što) gospođe Juke, mislim da se ne radi o redateljici, i našao da ima ne samo zanimljivih, nego i pametnih i logičnih zamisli o malenoj kinematografiji nevelike zemlje, ali se taj glas izgubio, u svakom slučaju nije došao do saborskih ušiju.

U međuvremenu su održane mnoge komemoracije. Hrvati obilježavaju stradanja svojih ljudi u srpskoj agresiji (Glina, Cetingrad, Dinara), pupovčani u Hrvatskoj i “Srbi izvan Hrvatske” lukavo istodobno prebacuju pozornost na predimenzionirane stvarne ili izmišljene drugosvjetske terene, šalju se delegacije u Jadovno s četničkim zločinicima u sastavu, spominje se i Šaranova jama u koju su se spustili speleolozi iznervirani četničkim lažima i nisu pronašli ni jednu jedinu kost, a ipak, uz Jadovno koje se u vrijeme komunističke Jugoslavije nije spominjalo, koliko se sjećam, dodaje se, eto, Šaranova jama. Nek se nađe. Tako se i stvaraju mitovi, od šarana nastaje s vremenom velika bijela psina.

Komentari