Kardinal Bozanić je nezasluženo godinama svojevrsna enigma hrvatskih katoličkih vjernika, ili, bolje rečeno hrvatskoga naroda, ponajprije zbog potpuno pogrješnoga tumačenja i interpretiranja njegovoga čuvenoga „grijeha struktura“, koje su već tada mediji i parapolitike duboko usmjerene u pravcu razbijanja identiteta hrvatskoga naroda kojemu svjedočimo gotovo dvadeset godina i duboko infilitrirane u svaku mikronit hrvatskoga društva već tada, sjajno iskoristile, iako je njegova poruka bila – snažno upozorenje upravo na njih.

Ako je ikada to bilo jasno, danas je.

Ali, rijetki su shvatili tu golemu manipulativnu inverziju saveza zla, jer se u Hrvatskoj sve pretežito tumači isključivo s ograničenih ili stranačkih stajališta, pa se gnjev HDZ-a u tom razdoblju, koje nije percepcijski prestalo ni danas, usmjerava na proroka koji upozorava na opasnost, a ne na nositelje opasnosti i zla duboko u svojim redovima.

Vjernici, oni većinski, su tragom identifikacije s tadašnjim HDZ-om i njegovim širokim frontama bili kivni na njega, jer su nasjeli na unakrsnu paljbu već tada odnarođenih medija, pripremljenih na post-Tuđmanovsko vrijeme godinama prije toga, jer su zdravo za gotovo prihvatili pretežito tumačenje njegove poruke kao kritike državne, suverenističke politike HDZ-a, u kojemu se već tada vodila žestoka borba za usmjerenje Hrvatske, jer preko SDP-a nitko nikada nije mogao preusmjeriti ovu zemlju i prije svega njen narod. U ostalom kao ni danas.

HDZ je bio kliconoša.

Funkcija teške zlouporabe kardinalovih riječi tada bila je zapravo kupiti vrijeme prije svega za jedan dugotrajan proces pacifikacije Hrvatske, i priređivanje svega onoga što on danas u svojoj Božićnoj poruci hrvatskom narodu jasno i nedvosmisleno prokazuje kao – zlo.


Savez u dobru

Savezom u dobru, kardinal je vratio svoju drugu već mitsku sintagmu o „grijehu struktura“ na početni položaj s jasno usmjerenim ciljem. Danas je uistinu teško ne shvatiti toliku konzistentnost u riječima čovjeka, koji očito izinimno dobro i duboko promišlja najfinije supstrate hrvatskih društvenih odnosa i detektira izvorišta opasnosti za svoj hrvatski narod.

Bozanićeva božićna poruka nije upućena samo katolicima. Upućena je hrvatskom narodu u cjelini, jer Bozanić nema rezervni narod, niti u ljudskom univerzumu ima mjesta za nekoga tko ne izlazi iz stvarne obitelji, svoje zajednice i svoga konkretnoga živoga naroda, pri čemu ovo „katolički narod“ ima stostruka sadržajna značenja, ali jedno jedinstveno i zajedničko je još uvijek – naroda koji u svojoj cjelini zna usprkos svemu čemu dnevno svjedoči, razlikovati elementrano dobro i zlo.

Jer smisao postojanja Crkve je u razlikovanju zla i dobra, i afirmaciji dobra.

Bez ustezanja želim izreći da je ova Božićna poruka na povijesnoj razini poruka velikih kardinala u Hrvatskoj, od Stepinca do Kuharića. Na posve istoj razini, što smislom, što sintagmama, što osjećajem za bitno, što snagom riječi i duha, što – povijesnim trenutkom.

Mene Bozanić nije iznenadio.

Znao sam da su nevaljalci zbog, prvo nesnalaženja vjerničkoga hrvatskoga naroda nakon odlaska karizmatičnoga Kuharića, zatim zbog puno prozaičnijega ovladavanja pravom na tumačenje masovnih medija koje su već tada kontrolirali današnji kontrolori Hrvatske, orkestrirano i gotovo genijalno zločesto zlouporabili Bozanićevu kritiku njima samima – u svoju korist, koristeći još uvijek nepozicioniranoga Bozanića kao lidera Katoličke crkve, ali i duhovnoga lidera naroda u Hrvatskoj, u funkciji ciljeva koje je tada nazvao zajedničkim imenom – grijehom struktura.

Otegotna okolnost za Bozanićevo pozicioniranje u memoriji hrvatskog naroda je bila i to što su se u istoj toj memoriji velikani na zagrebačkom Kaptolu mogli povijesno poistovjetiti s opipljivim dramama svoga naroda, kao što su bile Drugi svjetski rat ili srpska agresija na Hrvatsku devedesetih, a njegovo vrijeme je bilo obilježeno – grijehom struktura.

Nevidljivih, podmuklih, čak prijemčivih i utoliko razornijih, zbog kojih danas poziva na – savez u dobru. Takva inverzija je bila uvod u stradanje hrvatskoga naroda kojemu konzistentno svjedočimo zadnjih dvadesetak godina, što manje, što više otvoreno.


Veliki duhovnik

Serijom obraćanja u zadnjih dvije godine, od kada zapravo traje svojevrsna eksplozija uništenja hrvatskoga nacionalnoga identiteta i nevjerojatna kampanja afirmacije zla u Hrvatskoj, Bozanić je pokazao da je veliki duhovnik, da je tiha voda s golemom energijom i snagom, te proročkom jasnoćom misli i poruka, da savršeno razumije goleme opasnosti nad svojim narodom, a njegove poruke su, razbijajući se o zidove i vjernika, i dijela svećenstva, i naroda, te javnoga diskursa i nacionalnih politika, razotkrile dubinu goleme manipulativne nadmoći službenoga nad narodnim, virtualnoga nad ljudskim i stvarnim i najčešće ostajale neshvaćene. I prokazali djelimičnu slabost crkvene hijerarhije, koja se nije ni iz bliza snalazila u slijedu velikih poruka i riječi toga definitivno povijesno vrijednoga čovjeka.

Bozaniću treba vjerovati i konačno ga prestati uspoređivati na osjetilnoj razini s Kuharićem, ili sa simbolikom Stepinca. Svako vrijeme ima svoje izazove i svoja rješenja.

Bozanić je duhovno rješenje danas.

Nema sumnje.

A u Hrvatskoj imamo krizu – duha.

Ničega drugoga primarno.

Krizu samosvijesti, samopoštovanja, samopovjerenja, krizu osobnoga identiteta, krizu razuma, a sve to uvjetuje krizu vjere, jer – ne vjerujemo sebi.

Svaka, gotovo svaka, rečenica Bozanićeve Božićne poruke hrvatskome narodu upravo u tom pravcu ne samo ukazuje, nego moli, zaziva, a u trenutcima i – vrišti.

Kao da pita – kako me ne razumijete?

Jer, njegova sintagma „Saveza u dobru“ epohalna je poruka. Nije ta sintagma nastala na zraku, na virtualnom svijetu i neosjetilnim sferama, nije neopipljiva, duboko je ljudska i ako ćemo posve iskreno – jedino je stvarno Božićna. Jer, što bi drugo smio biti Božić nego trajni savez Boga i čovjeka. Savez u dobru, ili, da budem eksplicitniji od Boznaića – Savez za dobro. Naglašavamo ovo „za“, jer uvijek simbolizira kreativnost, stvaralaštvo, vrijednosti, milost, ljubav, ljudskost u najboljem smislu riječi, onome smislu kojemu se može nadati. Upravo u Hrvatskoj danas imamo ogročenu borbu do istrjebljenja, s jedne strane negativističkih saveza koji se tako i formalno predstavljaju, opipljivi i do detalja su prepoznatljivi golome razumu i promišljanju, ne skrivajući svoje „savezništvo“, a s druge strane tisuća, stotina tisuća i milijuna nesigurnih osobnih potraga koje osjećaju da savezi nasuprot njih nose zlo, ali ne znaju ili nemaju hrabrosti – usprotiviti im se.

Jer – nisu u savezu.

U zajedništvu duha i volje.

Bozanić upravo zato promovira novi, vječni, trajni savez, pobjednički i jedino mogući istinski Božićni savez, znajući da bez praiskonskoga saveza – nema pobjede. Bozanić ovom porukom izravno poziva na povratak čovjeka svojoj biti i svojim korjenima. Hrvatskog čovjeka. Čemu bi se Bog utjelovio, čemu bi u praiskonsku bitku zla i dobra slao samoga sebe, izlagao se izboru čovjeka, čemu ako ne – najsnažnijem poticaju, izravnom i živom primjeru nadmoći saveza dobra nad savezima zla.

I nužnošću djelovanja u tom savezu.

Bozanić doslovno pita svoj vjernički narod, a, iako ne govori eksplicitno u svojoj poruci, prije svega svoje svećenike – ljudi vjerujete li vi u Boga?


Promotori zla

Zato govori bolno precizno o zlu i dobru, zato govori Isusovim riječima „žao mi je moga naroda“ izazivajući u njemu motivaciju, a ne relativizam na koji je toliko snažno upozoravao sveti Ivan Pavao II kome se deklarativno divi cijeli svijet nastavljajući reletivizaciju svega, a nakon njega um njegove Kongregacije za nauk vjere – Benedikt XVI, duboko svijestan pogubnosti relativizacije kao faze u nestajanju – istinskih vrednota i prenamjeni ljudske prirode. Odmah zatim Bozanić upire prstom u promotore zla, promotore antivrednota nasuprot temeljnim vrednotama, koje toliko puta ponavlja – čovjeku, obitelji, djeci, ljudskom savezu.

Zar je trebalo ili moglo biti jasnije što je na jednoj, što na drugoj strani?

Samo slijepci ne vide.

Zar se smije ne vrijeđajući zdrav razum i Bogom danu slobodu opredjeljenja čovjekova uma i duha, jasnije reći, kako se postaviti prema zlu, kako prema dobru, što je istinsko zlo, a što je jedino trajno i božansko dobro na ovome svijetu.

O Božiću.

Ja mislim da nije.

Bozanić je sve rekao.

Rekao je da nema ljudskosti i ljudskoga društva, a eksplicitno Hrvatske i njenoga hrvatskoga naroda bez snažne obitelji, bez djece, bez radosti, ljubavi, tipujući na te temelje, jasno naglasivši da je sve ostalo, makar se kitilo tim predznacima ili imenima – lažno.

Time i zlo.

Rekao je u svojoj poruci da je promocija zla uvod u nesigurnost, nesigurnost uvod u nepovjerenje, nepovjerenje uvod u razgradnju društvenih niti, a sve to zajedno – predvorje carstva zla. Nije to morao eksplicitno kao ja u ovoj kolumni naglasiti, ali – tako piše.

I nikako drugačije.

S druge strane, rekao je, što izravno, što neizravno – nasuprot toga i nasuprot tome, nije naš poziv, nije smisao Božića pasivno promatrati to što se događa, jer Bozaniću ne pada na pamet poručiti da se zlu ne treba oduprijeti, ili da se savezu zla koje razara današnju Hrvatsku iz dubinskih perspektiva treba podčiniti. On jasno ukazuje da je to – izdaja Božića.

Ne bi inače govorio o – savezu.

Savezi se ne čine, niti ih je Bog činio s ljudima, niti ih ljudi na njegovu sliku i priliku čine, bez svrhe i cilja, niti bi bez toga saveza bilo – Božića.

Savez u dobru.

Primijetio sam da tu sintagmu gotovo nitko u tzv. pretežitim medijima nije istakao.

Mislite slučajno?

Ne.

Ne vjerujem da su to mnogi urednici namjerno izostavili, jer znam da ih golemi broj čak i uz nabolju namjeru nema izgrađenu sposobnost, ali i hrabrost i samopouzdanje potrebno za razlikovati bitno od nebitnoga. To je posljedica saveza – zla. Ili, grijeha struktura.

Nevidljivoga, a opipljivoga, onoga saveza protiv kojega o Božiću hrvatski narod poziva Bozanić na savez u dobru.


Vrijeme je

Što dakle znači Bozanićev savez?

Savez uvijek znači među ljudima a poziv na savez poruku ljudima – podignite glave, ustanite, ne bojte se, zajedno ste blizu Bogu, jedino tako ste jaki, vjerujte sebi, učinite nešto. Savez znači – vrijeme je.

Krajnje je vrijeme.

Ne može se očekivati da Bozanić fizički vodi savez.

Nije ga vodio ni Stepinac, nije ni Kuharić.

Ne smije ni Bozanić.

Njihovo poslanje je – duhovno vodstvo.

Riječ. Jer na početku bijaše Riječ.

Sjetimo se toga na Božić.

Kako reći će mi mnogi?

Lijepo.

Nemojmo dopustiti da nas zbog nametnute javne paradigme lažnih vrjednota zavara lažna navodna korektnost, a zapravo odustajanje od sebe, da se nas deset povede za jednim među nama koji nas nikada nije prihvatio, da što zbog nametnutih standarda, lažnih, standarda saveza zla, prešutimo sebe, da odustanemo od sebe, tome jednome između nas damo dojam, zatim pravo, zatim naviku – da je njegov savez vrijedniji od našega. On se nama mora prilagoditi, savezi tako funkcioniraju.

Nemojmo šutjeti.

Nemojmo se skrivati.

Nemojmo vjerovati onome što nam takvi promoviraju, jer savez bez obitelji, bez djece, bez vjere, bez razuma, bez sebe – nije savez nego odustajanje.

A to nije Božićni savez.

Sjetimo se svatko pojedinačno koliko smo puta kao Petar zatajili Isusa, sjetimo se također da imamo mogućnost sve to ispraviti, ali- savez u dobru nećemo napraviti bez iskoraka. Od kata na kojemu živimo, ulaza, kvarta, sela, grada, županije, Hrvatske.

Nećemo prilagođavajući se onome tko bi se morao prilagoditi nama.


Obitelj

Nećemo ako umjesto na Polnoćku odemo na razuzdani tulum jer to je palo na pamet jednome među nas deset pa ćemo iskazati nametnuta pravila poštivanja „manjina“, nećemo ako Božić apstrahiramo u bezimeni „blagdan“, jer blagdana nema bez sadržaja onoga zbog kojega je neki dan blagdan, nećemo ako se ne usudimo svome susjedu čestitati Božić ne razmišljajući je li katolik ili nije, jer bi morao imati duboki osjećaj za vrednote svoga društvenoga okruženja kako bismo mi imali senzibilitet za njegove potrebe i osjećaje, nećemo ako Božić bez saveza u dobru nastavimo isticati samo kao apstraktni blagdan – obitelji.

Prvo se mora obraniti obitelj da bi ju se slavilo.

Jer obitelj je relativizirana s ciljem uništavanja i razaranja Božića.

Bozanić je upro prstom u sve to, tko vidi i tko čuje.

Zar ne bismo konačno trebali čuti i vidjeti?

Svi će u Hrvatskoj vrlo vjerojatno sjediti za bogatijim stolom nego inače, svi će imati ukrašene borove u stanu li kući, ali svatko tko ne prouči riječi o savezu koje je Bozanić poslao, usprkos tome što savez zla ne dopušta snažno višednevno promoviranje, razgovore pozvanih na nacionalnim televizijskim programima, tribine, afirmaciju Kardinalove duboke poruke – ostat će uskraćen za izvorište ohrabrenja i minimalno samopouzdanje.

Jer, Bozanić ne nudi vodstvo, on ga proziva u nama, ne nudi ono što imamo a nismo ga svjesni, nego nas potiče da to otkrijemo.

Zato je ova poruka – velika Božićna poruka.

Sretan vam i blagoslovljen Božić dragi čitatelji i prijatelji.

https://www.vecernji.hr/vijesti/procitajte-bozicnu-poruku-zagrebackog-nadbiskupa-kardinala-josipa-bozanica-1136941

Komentari