Marko Ljubić — Striptiz hrvatske kulturne politike

Smisao ovladavanja društvom jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje

0
746

Tragikomično je svakodnevno se šopati putem televizija svekolikim mizerijama i prolaznicima potpunom periferijom ljudskoga duha uopće, a ne imati pojma o mladićima koje je Marko Jurič u produkciji projekta Velebit okupio oko sebe, kako osmišljavaju i predstavljaju izrazito moćnu, snažnu, rekao bih opojnu verziju legendarne „U Boj, u boj“, prilagođenu suvremenim i onim malo manje suvremenim generacijama, na jednoj civliziranoj glazbenoj i izvedbeno vizualnoj matrici. Po svim kriterijima autentičnog rocka, prema svim efektima ugođaja, prema frekvenciji koju ti mladići šalju što riječima, što snažnim zvukom, što prilagođenim spotom snimljenim u Sigetu na mjestu legendarnoga sigetskoga boja, skupina Velebit Band Projekt šalje jasnu poruku da se glazbena, umjetnička i duhovna inspiracija može otrgnuti iz petparačkih prevladavajućih stiptiz performansi, da se može pronaći u legendi i u najdubljim oazama povjesti svoga naroda, te istu prilagoditi svim generacijama na njima posve prihvatljiv i izazovan način. Bez kune bilo kavoga državnoga ili bilo čijega službenoga poticaja, bez šanse na javnu potporu i s velikim utegom histerične kampanje protiv navodnoga ekstremizma jer se ne uklapaju, prvenstveno Jurič, u nametnute antifašističke standarde u Hrvatskoj danas, Juričeva skupina mladića sastavljena od Hrvata iz svih dijelova svijeta, sa sjajnim vokalom Damirom Ljubičićem iz Australije napravila je – esktremno dobru glazbenu izvedbu. Koliko se god trudio mainstream, ta pjesma će dospjeti do stotina tisuća ljudi i predviđam joj priličnu izvanvremenost.

Već podosta godina ljeto započinje slikama Rade Šerbedžije, Igora Mirkovića, tu i tamo Rajka Grlića na televizijskim ekranima, uz njih se sladostrasno istapaju voditelji televizijskih emisija osupnuti valjda vrhunaravnom kulturom, koja ni ne smije biti drugačije predstavljena jer su joj mirisi začinjeni rezeidencijalnom egzotikom Brijuna, Motovuna, raznih svijetskih crvenih tepiha i specijalnih nagrada, ukratko sve redom simbolima moći iza kojih se cereka i hrvatska država, a moć uvijek ima najsnažniji seksipil.

A što je kultura bez seksa, jel tako?

Tragom toga praiskonskog kulturološkog nagona, dolazi do seobe cijelih kulturnjačkih institucija, prate ih kulturnjački mediji, okultureni novinari, a na sceni se redaju i državni dužnosnici, ovisno o blizini njihovih destinacija za odmore.

Tako se okulturuje suvremena Hrvatska.

Jako je teško u tom sveopćem pokretu i toj sezonskoj selidbi uočiti bilo kakav čin, nekoga izvan standardiziranih kulturnjaka, izvan podobnih glazbenika, gotovo je nemoguće primjetiti nekoga tko se na bilo kakav način pokušava pozabaviti hrvatskom tradicijom, simbolikom, nečim što bi na ovaj ili onaj način osmislilo i afirmiralo što neposredne povijesne vrednote i događaje, što one vremenski najudaljenije.

Sve se svodi na činjenicu, da ono što se ne događa u tzv. masmedijima, ili po novogovoru – mainstreamu, pri čemu valja istaknuti HRT kao najmoćniju infrastrukturnu cjelinu i najodgovorniju za osmišljavanje i razvoj nacionalnih kulturnih i inih pravaca i standarda, se nije dogodilo.

I, nije.

Jer što vrijedi čovjeku u Dubrovniku, ako se nešto dogodilo u Đakovu a on o tome pojma nema.

Nije se dogodilo.

Dakle, ne postoji informacija, ne postoji ni iskustvo, pa onda ni jedna posljedična funkcija ili uloga nekoga kulturnoga događaja. A sve što se nije dogodilo, dakle što nije bilo u emisijama nacionalne televizije i prevladavajućih medija, nije ni službeno, jer takve nepostojeće događaje ne financira ili podupire službena država.

Nepostojeća kultura

Ima li onda takve nepostojeće kulture ili bar nekulture te tko ju čini?

Ima.

Čine ju ljudi i skupine ljudi koji još jedino imaju vjere i ništa drugo, koji se ne podčinjavaju prevladavajućem antifašističkom mainstreamu, s prevladavajućim silovanjem hrvatskoga nacionalnoga duha i preodgajanjem generacija prema modelima, što naslijeđenim od nazad trideset i više godina, što zaprimljenim u paketima koje isporučuju Soroš i gomila agencija, zaklada i sličnih tvorevina kojima različiti centri iz svijeta ili vlade europskih država, pokušavaju usmjeriti društvene procese i modelirati senzibilitet ili um u njima perifernim narodima.

Ima dakle takvih.

To su većinom ili pokoji preostali romantik, buntovnik, većinom obilježeni kao ekstremi, većinom na rubu egzistencijalnoga statusa, pa zato i jesu ekstremi s obzirom na prevladavajuću matricu društvenih standarda, usijane glave i zanesenjaci koji vjeruju da se mora na bilo koji način očuvati tu i tamo pokoji element nacionalne tradicije, vrednota, slave i ponosa ako ništa drugo naslijeđenog uz obiteljske vatre ili ognjišta.

Ili manje više ilegalne predaje kroz stoljeća.

Njih se, uz to što ih se politički označava ekstremistima, još naziva i – ognjištarima.

Znaju ovisno o potrebi kulturnjačko-političke vladajuće scene biti i kreteni, idioti, fašisti, homofobi, a smisao svega je – s obzirom da je zabranjeno ubijanje kao u doba antifašističke revolucije, isključiti ih iz društva i ostaviti na rubu egzistencije kao efikasnoga modela preodgoja, neke vrste novoga kulturnjačkoga golootočkog tretmana s duhovnim umjesto duhovnim i tjelesnim batinanjem.

Dramatični raskorak stanja

Nedavno me je na dramatični raskorak stanja u hrvatskom društvu i produkciji kulturnih informacija, jer kultura jest prvoklasna i posebna informacija u cijelome svijetu, podsjestilo nekoliko vezanih događaja. Od prve samostalne izložbe fotografskih portreta Javora Novaka u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradićevoj, preko premijere filma Nade Prkačin – Macelj, do predstavljanja sjajnog glazbenog aranžmana „U boj, u boj“ Projekta Velebit, koji je s polsatnim animiranim filmom bitke kod Sigeta, upriličio posebnu večer za poprilično popunjenu dvoranu Matice Hrvatske.
Niti o jednome od tih događaja, kao u ostalom ranije o filmu Stepinac, Jakova Sedlara i scenarista Nenada Piskača, kao o stotine sličnih postignuća ili bar pokušaja redom poznatih i dokazanih hrvatskih intelektualaca i umjetnika različitoga profila nije izvjestila ni jedna televizija s nacionalnom koncesijom, a HRT-a nije bilo ni na vidiku. Niti je jedan jedini tzv. masmedij o tome izvjestio čitatelje, slušatelje i gledatelje.
U to izvještavanje ne ubrajam tisuće prolaznika Preradovićevom, koji su danima u izlogu knjižnice zastajali pred živim pogledima skamenjenih ljudi, s izrazom njihovih duša koje je ukrao Javorov objektiv kako je naglasio akademik Tonko Maroević u nadahnutom govoru, ili s lutalicama mrežnih prostranstava na kojima se ne može spriječiti moćni zvuk Velebitovih rok teškaša ispod ostataka Sigetske tvrđave, dostojan ratnoga pokliča slavnoga Nikole Šubića Zrinskog, ili priča Damira Borovčaka i Nade Prkačin o prekinutoj mladosti u ime – Jugoslavije, revolucije i antifašizma.

Nedavno me je na dramatični raskorak stanja u hrvatskom društvu i produkciji kulturnih informacija, jer kultura jest prvoklasna i posebna informacija u cijelome svijetu, podsjestilo nekoliko vezanih događaja. Od prve samostalne izložbe fotografskih portreta Javora Novaka u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Preradićevoj, preko premijere filma Nade Prkačin – Macelj, do predstavljanja sjajnog glazbenog aranžmana „U boj, u boj“ Projekta Velebit, koji je s polusatnim animiranim filmom bitke kod Sigeta, upriličio posebnu večer za poprilično popunjenu dvoranu Matice Hrvatske.

Niti o jednome od tih događaja, kao u ostalom ranije o filmu “Stepinac”, Jakova Sedlara i scenarista Nenada Piskača, kao o stotine sličnih postignuća ili bar pokušaja redom poznatih i dokazanih hrvatskih intelektualaca i umjetnika različitoga profila nije izvjestila ni jedna televizija s nacionalnom koncesijom, a HRT-a nije bilo ni na vidiku. Niti je jedan jedini tzv. masmedij o tome izvjestio čitatelje, slušatelje i gledatelje.

U to izvještavanje ne ubrajam tisuće prolaznika Preradovićevom, koji su danima u izlogu knjižnice zastajali pred živim pogledima skamenjenih ljudi, s izrazom njihovih duša koje je ukrao Javorov objektiv kako je naglasio akademik Tonko Maroević u nadahnutom govoru, ili s lutalicama mrežnih prostranstava na kojima se ne može spriječiti moćni zvuk Velebitovih rock teškaša ispod ostataka Sigetske tvrđave, dostojan ratnoga pokliča slavnoga Nikole Šubića Zrinskog, ili priča Damira Borovčaka i Nade Prkačin o prekinutoj mladosti u ime – Jugoslavije, revolucije i antifašizma.

Iako su događaji po svim standardima i struke i kulturne informacije, po sastavu gostiju, po načinu prezentacije i konačno po iskazanom interesu ljudi zavrijedili širu javnu prezentaciju, naišli su na orkestriranu i tipičnu – šutnju. U najmanju ruku nisu svakodevni, nisu potrošeni, za njih očekivano postoji senzibilitet stotina tisuća ljudi, ako ništa bar prema ostatcima neizbrisanoga sjećanja – usprkos industriji brisanja koja sedamdeset godina radi u tri smjene. A sve su to elementi za odabir informacije u javnome prostoru po profesionalnim standardima.

I sve bi trebali biti temeljni argumenti na kojima se gradi nacionalna kulturna politika.

Ali, nisu.

Upravo su razlozi za kultur-političku izolaciju.

Niti jedan od tih događaja, baš ni jedan, a njih sam uzeo za primjer jer su mi bili stjecajem povlaštenih statusnih okolnosti dostupni, nije financirala država, ni jedna nevladina udruga, agencija, niti jedno tijelo pod famoznim nazivom javno, iza koga se krije pranje ruku državne politke od esencijalnih nacionalnih interesa i ciljeva.

Jer, nad sintagom i interesom obilježenim kao „javno“ stoji ideološka brana, ne u zakonima, nego izgrađena zakonskom stimulacijom selekcije pravovjernih ljudi.

Koliko se god trudio mainstream

Tragikomično je svakodnevno se šopati putem televizija svekolikim mizerijama i prolaznicima potpunom periferijom ljudskoga duha uopće, a ne imati pojma o mladićima koje je Marko Jurič u produkciji Projekta Velebit okupio oko sebe, kako osmišljavaju i predstavljaju izrazito moćnu, snažnu, rekao bih opojnu verziju legendarne „U Boj, u boj“, prilagođenu suvremenim i onim malo manje suvremenim generacijama, na jednoj civliziranoj glazbenoj i izvedbeno-vizualnoj matrici. Po svim kriterijima autentičnog rocka, prema svim efektima ugođaja, prema frekvenciji koju ti mladići šalju što riječima, što snažnim zvukom, što prilagođenim spotom snimljenim u Sigetu na mjestu legendarnoga sigetskoga boja, skupina Velebit Band Projekt šalje jasnu poruku da se glazbena, umjetnička i duhovna inspiracija može otrgnuti iz petparačkih prevladavajućih stiptiz performansi, da se može pronaći u legendi i u najdubljim oazama povjesti svoga naroda, te istu prilagoditi svim generacijama na njima posve prihvatljiv i izazovan način. Bez kune bilo kavoga državnoga ili bilo čijega službenoga poticaja, bez šanse na javnu potporu i s velikim utegom histerične kampanje protiv navodnoga ekstremizma jer se ne uklapaju, prvenstveno Jurič, u nametnute antifašističke standarde u Hrvatskoj danas, Juričeva skupina mladića sastavljena od Hrvata iz svih dijelova svijeta, sa sjajnim vokalom Damirom Ljubičićem iz Australije napravila je – esktremno dobru glazbenu izvedbu.

Koliko se god trudio mainstream, ta pjesma će dospjeti do stotina tisuća ljudi i predviđam joj priličnu izvanvremenost.

Jakov Sedlar i Nenad Piskač

Ne može čovjek ne uočiti činjenicu da Javorovi portreti u izlozima knjižnice ne postoje za ljude izvan Zagreba, niti su interesantni HRT-u, kojemu je s druge strane itekako interesantna striptizeta ili čak porno zvijezda poodmakle životne dobi i ispuhanih „atributa“, kojoj je ponestalo inspiracije u konkurenciji diljem svijeta, pa se vratila u Hrvatsku, statirati gola u izlogu nastojeći kod Ace Stankovića kao relevantna zvijezda objasniti smisao provokacije i povratne sprege s nesretnim prolaznicima, koje takve osobe uistinu jedino mogu šokirati, usprkos srozanim kriterijima na neviđeno dno.

Nije u ovome slučaju esencijalna društvena karakteristika pozadine snimanja Velebitovoga „U boj, u boj“ ili prevođenja i priređivanja mađarskog odličnog filma o slavnome Nikoli Šubiću Zrinskom, samo to da država bježi od takvih pokušaja i nastojanja kao vrag od tamjana, jer se država upravo centrira ili čak centrizira; karakteristika je i da od Juriča i njegovih ljudi usprkos vrhunskim ostvarenijima peru ruke pod utjecajem hadezeovoga podzemlja i bijednih trabanata putujućih političkih cirkusa i samoproglašene mecene iz iseljeništva. Na taj način se vidljivo sve više i snažnije sužava prostor prodorima bilo čega izvan službenoga diskursa, koji je dramatično usidren na svemu od čega bi hrvatski narod morao biti svjetlosnim godinama udaljen. Izolacija ideje izvan službenih okvira koju u navedenom slučaju personificira Jurič sa svojim kolegama poprimila je zabrinjavajuće razmjere, odavno izišla izvan okvira službenoga državnoga suastava i zahvatila upravo preko bijednih mediokriteta s odavno poderanom deklaracijom navodno izvornog hrvatskoga na leđima, sve oaze još uvijek nezavisne i slobodne Hrvatske. Time se ne zatvara samo mogućnost prodora ideja ili spriječava ljude s idejama i znanjem te entuzijazmom poruka o valjanosti samosvijesti i vlastitim vrijednostima, nego se i pritiskom na neslužbene izvore financiranja zapravo obeshrabruje svaki pokušaj, dovodeći protagoniste na rub egzistencijalne izdržljivosti. Nasuprot tome, čak su i reklamne kampanje postale prostor za parapolitičko agitiranje, gdje se preko svojih čopora beskrupuloznih karijerista i nikogovića stvaraju mostovi sinergije moći između politke, gospodarstva, umjetnosti i profesionalnih karijera, razvijajući posve specifičnu dimenziju korupcije koju kreira i potiče država tolerirajući ponašanje svojih dužnosnika na parapolitičkoj razini.

Ni pašteta se više ne može prodati bez toga utjecaja. Na paštetu me inspirirala Ana Rucner u Gavrilovićevoj kampanji. Osjet, slast i okus rekli bi propagandisti, a ako je i pravovjerno što ne znam za sada, onda puna šaka – brade.

Gotovo Šerbedžijine.

Praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative

Javor Novak

Izložba Javora Novaka bila je po svim stadardima, što sjajnih portreta s minucioznim sugovorom duše i tehnike, s porukama kakve se rijetko mogu čuti bez i jedne riječi na detaljima lica i pokretima portetiranih ljudi, suvremenika i prolaznika, vrhunski kulturni događaj, a štih su joj dali i sudionici, od akademika Tonke Maroevića, do Hrvoja Hitreca ili Nenada Piskača. Tako je bilo i sa filmom Nade Prkačin koji je producirala Laudato televizija, i sama izranjenih stopala po trnovitom putu, bez novca i potpore, s osloncem na – milostinju i priloge ljudi koji i onako nemaju od čega ili što materijalno dati. Eventualno bi mogli platiti puni pansion na Brijunima sa Šerbedžijom kakav je plaćao Nenad Stazić savjetujući ga u umjetničkim seansama od podruma do podruma mjesecima i godinama, ali ti nesretnici ne shvaćaju Šerbedžijinu umjetnost.

Što je smisao ove priče?

Prvo, izraziti tim ljudima još jednom, gdje god je to moguće poštovanje, jer poštovanje zaslužuju i oni, ali i njhova djela, praktično ilegalne, ali vrhunski vrijedne inicijative, ideje, projekti i poruke, koje usprkos svim nevoljama dopiru do stotina tisuća hrvatskih ljudi.

To je danas velika rijetkost.

Drugo, ukazati na to da postoje golemi raskoraci i neravnoteže u funkcioniranju fenomena javne kulture i uopće javnih vrednota u Hrvatskoj, koje se upravo pod tom podmuklom političkom novovremenom sintagom „javno“ zapravo prepuštaju u ruke vrlo destruktivnim skupinama i strukturama koje su odavno gramšijevski okupirale sve javne institucije i nastavile ono što nisu uspjele ispendrečiti ili dotući do nazad dvadeset i šest godina, isključivati do eutanazije koristeći političke medikritete i novodemokratske floskule za promociju nevaljalosti i uništenje svega nacionalnoga u Hrvatskoj.

Valja uz ovo također upozoriti da se uvjetno rečeno desni ili onaj nacionalno-patriotski mainstreamčić, već standardiziran i personaliziran čak i od antifašista kao alibi njihovoga poslanja, svakoga dana doslovno odriče nekoga svoga ekstremiziranoga sina ili kćeri, polažući ga na oltar novogovorne ili centrizirane lažne korektnosti i virtualnih božanstava, kako bi konkurencija za ostatcima gozbe iza antifa mravinjaka, bila manja, a dežurni domoljubi se uzgajali režeći na konkurenciju u svojim redovima.

Dok i oni ne dođu na red.

Smisao ovladavanja društvom i jest u tome da se suparnika natjera na samoistrijebljenje, a tome svejdočimo gotovo u potpunosti godinama, pri čemu su navedeni kulturni incidenti i njihovi kreatori – zapravo primjeri toga nasrtaja iz „naših“ redova.

Smije li se šutjeti o tome?

Prenosimo iz Portala hrvatskoga kulturnog vijeća

 

Komentari