Minimalizam ili kokošarenje, koje je postalo pretežita platforma praktično svakoga pokušaja promjena je upravo smrtonosan za Hrvatsku. Tako se danas bitke oko HDZ-a vode mahanjem Karamarkom, najavom saveza Brkića i Karamarka, navodno kako bi se oslabio Plenković. A rijetko će tko postaviti pitanje, posve utemeljeno, racionalno i s čvrstim uporištem – nije li upravo bivši višegodišnji savez Karamarka i Brkića, izrodio Plenkovića?
Nije li dugogodišnje upravljanje strankom prije toga izrodilo Jadranku Kosor?  Naravno da jest. I na tome se održava privid nekakvih društvenih polemika, konflikata, stvara se lažni osnov nekakvih očekivanja i nadanja. A vrijeme prolazi, isti ljudi, ista moć, iste strukture, razvlače Hrvatsku po dubini, uzuduž i poprijeko uništavajući njenu državnu i nacionalnu esenciju do epskih i teško popravljivih razmjera.

Kad ljudi koji predvode pokušaje otpora nacije bilo kojemu režimu, pa i ovome današnjem u Hrvatskoj nemaju jasnu viziju što i kako žele postići, ili kad skrivaju svoje stvarne namjere ispod deklarativnih ciljeva i metoda ostvarivanja, onda je režimu lako dnevno bacati mamce i usmjeravati fokus javnosti, te u konačnici rapslinjavati nacionalnu energiju i disperzirati ju na tisuće krhotina. Time ta energije  postaje jalova, ciljevi nedostižni, a režim ostaje sve sigurniji stječući svakim danom sve snažnije i teško prepravljiva ili promjenjiva uporišta.

Svjedočili smo prethodnih mjeseci istinskoj školi takvoga ponašanja i recepture.

Rijetko se kad zadnjih nekoliko godina dogodilo da se oslobodi tolika nacionalna energija kao od početka proljeća tjekom rasprava i izglasavanja Istanbulske konvencije,  zatim eskalacije otpora skupovima u Zagrebu i Splitu, pokretanje dvije referendumske inicijative, nakon toga velebnim uspjehom hrvatskih nogometaša i narodnim dočekom, nakon toga je umro Oliver Dragojević koga je narod ispratio a režim pokopao, a te događaje naslijedili su bitke oko Thompsona, Bajage, zatim imenovanja Paara za velepsolanika u Bruxells, a sve to je pojačavala Srbija i Pupovac žestokim udarima na Hrvatsku. A ispod toga svega neometano teče rijeka prljavština režima i postojećega poretka, od Uljanika, do novih saznanja ispod Agrokora, koji je kao riješen, a ostao – Agrokor sa svim zloćudnim ili još zloćudnijim efektima na Hrvatsku.

Ljudi bi rekli – psi laju a karavane prolaze.

A ima i ona koja slijeduje predvodnike otpora svemu tome – Mujo, stare ti, nemoj me više braniti!

Očito je da nešto s pokušajima i inicijativama otpora hrvatskoga naroda ne valja, jer što je otpor vidljiviji, veći, snažniji i ogorčeniji, režim je sve sigurniji, a ciljevi naroda nedostižniji.

Što onda tu ne valja?

Očito je, medicinskim riječnikom rečeno – ne valja dijagnoza, zatim terapija, a kad je tako ne valjaju ni liječnici.

Evo nekoliko primjera koji to pokazuju.

Prvi primjer je čekanje HDZ-a, koje me podsjeća na nekadašnju crnogorsku seriju – Đekna nije umrla, ne zna se kad će. Još od smrti pokojnog predsjednika Tuđmana hrvatski narod prati i javno se zabavlja sukobima i raspletima sukoba u HDZ-u, nešto slično kao nekada sukobima u Savezu komunista Jugoslavije, između Stipe Šuvara i Slobodana Miloševića, iz kojih, kako se god okrene, uvijek izlazi kao pobjednik struktura, koja dodatno udaljava nacionalne nade od željenih ciljeva. Nakon smjena rukovodstava nastaju sukobi pristaša, pridruženih novinara, kolumnista, separatnih medijskih uporišta i tisuća lobista jedne i druge strane, započinju svađe, natezanja, a uvijek je onaj tko je u tim sukobima “poginuo” bio riješenje u odnosu na onoga tko vlada. Za svaki slučaj sve to svojim postojanjem pojačava SDP, kakav je god, kao svojevrsno strašilo u kukuruzu, nasuprot koga se od devedesetih godina od HDZ-a stvara privid “naših”, usprkos tome što se jasno vidi da ga posve kontroliraju “njihovi”, s obrazloženjem – bolje išta nego ništa.

Taj minimalizam ili kokošarenje, koje je postalo pretežita platforma praktično svakoga pokušaja promjena je upravo smrtonosan za Hrvatsku. Tako se danas bitke oko HDZ-a vode mahanjem Karamarkom, najavom saveza Brkića i Karamarka, navodno kako bi se oslabio Plenković. A rijetko će tko postaviti pitanje, posve utemeljeno, racionalno i s čvrstim uporištem – nije li upravo bivši višegodišnji savez Karamarka i Brkića, izrodio Plenkovića?

Nije li dugogodišnje upravljanje strankom prije toga izrodilo Jadranku Kosor?

Naravno da jest.

I na tome se održava privid nekakvih društvenih polemika, konflikata, stvara se lažni osnov nekakvih očekivanja i nadanja. A vrijeme prolazi, isti ljudi, ista moć, iste strukture, razvlače Hrvatsku po dubini, uzuduž i poprijeko uništavajući njenu državnu i nacionalnu esenciju do epskih i teško popravljivih razmjera.

Uz čitav niz manjih inicijativa, prije svega braniteljskih prosvjeda, tu i tamo reakcija kao što je bila nakon zabrane Z1 i emisije Markov trg s prosvjedom od nekoliko tisuća ljudi, zatim trajna borba za javnu legalizaciju Thompsona i skidanje državne inkriminacije s njegovih nastupa, cijelo to vrijeme trajale su aktivnosti i sukobi oko pozdrava “Za dom spremni”, ćirilice u Vukovaru, radne, odnosno neradne nedjelje, prava na istraživanje hrvatske prošlosti. I ti sukobi godinama traju neprekidno, bez ikakvih pomaka na bilo kojemu području. Predvode ih isti ljudi, protiv posve istih državnih i javnih struktura, tako da sve to skupa sve više čisto racionalno sliči na međusobnu egzistencijalnu uvjetovanost jednih drugima, pri čemu je izrazito neugodno to, što ovi koji brane postojeće stanje sve snažnije dominiraju i šire svoj utjecaj, a ovi koji osporavaju i traže promjene postaju, što su neuspješniji, sve više jedina nada naroda, htjeli ili ne, spriječavajući tako, često i namjernim djelovanjem – razvoj novih, boljih inicijativa.

Značajniji organizacijski otpor tekućim i trajnim poremećajima u državno-političkom poretku ukazao se organizacijom referenduma o braku, nazad nekoliko godina. Pojavila se nova organizacijska nada, udruga U ime obitelji, uspješno je organiziran referendum čija je pozitivna uloga bila daleko više u tome što je mogla ohrabriti ljude i ukazati na mogućnosti ujedinjenoga naroda oko jasnoga cilja, nego sami efekti te ustavne promjene, udruga je postala nacionalna zvijezda, njena frontmenica Željka Markić nova nada hrvatskog naroda.

Zatim se u političkom sazvježđu, na marginama izbornoga neuspjeha Karamarkovog i Brkićevog HDZ-a pojavila nova istinska zvijezda, Zlatko Hasanbegović s do tada neviđenim, pronicavim, vrckavim i nadmoćnim intelektualnim javnim obračunom s udruženom antifom, a iz toga je, opet na marginama HDZ-a nastala i stranka koju su utemeljili Hasanbegović i Esih.

Paralelno s tim nastavljeno je mrvljenja pravaša, s desetak lidera i liderica, a da nitko u Hrvatskoj nije mogao ni pod mikroskopom razaznati bilo kakvu programsku razliku među tim strančicama i strankama. Doduše, niti bilo kakvu relevantnu ideju. Bilo je očito da se radi o goloj borbi za mrvice vlasti. Jedino zajedničko svima, što je bilo snažno potpomognuto mainstream medijima, ali i sa svih pozicija na navodnoj desnici bilo je, da Đapić ne valja, usprkos tome što je stranka doživjela najveće uspjehe upravo dok ju je on predvodio.

Ista je sudbina od samoga začetka zadesila političku inicijativu Hrast, koja je na različite pozicije razbacala nekolicinu utemeljitelja, koji su svi utemeljili svoje neovisne i po pravilu međusobno neprijateljske gruntove. Kako god se to obrazlagalo, iz svega je moguće opet izvući jedini realan dojam – bitka za društveni status, ne više čak ni za vlast, te za ovladavanje mrvicama pozornosti na nacionalnom političkom i društvenom spektru.

Uz čitav niz manjih inicijativa, prije svega braniteljskih prosvjeda, tu i tamo reakcija kao što je bila nakon zabrane Z1 i emisije Markov trg s prosvjedom od nekoliko tisuća ljudi, zatim trajna borba za javnu legalizaciju Thompsona i skidanje državne inkriminacije s njegovih nastupa, cijelo to vrijeme trajale su aktivnosti i sukobi oko pozdrava “Za dom spremni”, ćirilice u Vukovaru, radne, odnosno neradne nedjelje, prava na istraživanje hrvatske prošlosti. I ti sukobi godinama traju neprekidno, bez ikakvih pomaka na bilo kojemu području. Predvode ih isti ljudi, protiv posve istih državnih i javnih struktura, tako da sve to skupa sve više čisto racionalno sliči na međusobnu egzistencijalnu uvjetovanost jednih drugima, pri čemu je izrazito neugodno to, što ovi koji brane postojeće stanje sve snažnije dominiraju i šire svoj utjecaj, a ovi koji osporavaju i traže promjene postaju, što su neuspješniji, sve više jedina nada naroda, htjeli ili ne, spriječavajući tako, često i namjernim djelovanjem – razvoj novih, boljih inicijativa.

U međuvremenu su se pojavile političke inicijative kao Most, zatim Živi zid, sve s potpisima sudionika istih borbi koje su pobjednici u internim obračunima odbacili.

Na što to ukazuje?

Za HDZ smo već rekli da tjekom godina nije uspio iznjedriti nekolicinu posve prepoznatljivih ljudi koji bi u svakome trenutku mogli preuzeti i stranku i ponuditi riješenje za nacionalne probleme s kojima se Hrvatska suočava, a ozbiljna stranka to sebi nikada i nikako ne bi smjela dopustiti, pa je to zapravo ključni dokaza nevaljalosti HDZ-a. Čak i ako se ukaže određena slabašna mogućnost koju sobom nose imena Mire Kovača, Ive Stiera, Damira Jelića, eventualno Tolušića, svakim danom njihove nacionalne akcije kopne, što HDZ ide dalje s ovakvim politikama koje godinama vodi. Tipovati tu na nekakve desne ili nacionalno relevantne pozicije Milijana Brkića, koji od desnice ima samo desnu ruku, nogu, uho ili oko, smijurija je svakome zdrava razuma, a isto ili vrlo slično se odnosi na čitav niz “desničara” po regionalnom podrijetlu ili eventualnoj ratnoj prošlosti u stranci, kojima se namjerno stvara privid iluzija i nekakvih utopijskih zavaravanja naciji, stvarajući prije svega alibi promotorima i zagovornicima takvih “desničara”, za ostajanje i opstajanje uz takav jalovi i destruktivni pokret, te pravdajući vlastite sitne benefite na marginama vlasti ili oporbe.

Ukazuje svakome odgovornom, racionalnom i normalnom čovjeku, da se tako nikada neće ostvariti nikakav ozbiljan pomak i da nešto u cjelini ne valja. Jer niti jedna od tih grupacije nikako ne uspijeva okupiti snažniju ljudsku strukturu, promovirati nekolicinu nacionalno prepozantih i snažnih ljudi, koji će s dotadašnjim frontmenima činiti jezgro nekakve ideje, pokreta, nečega što bi ozbiljnije moglo uzdrmati postojeći posve jasno nevaljali i vrlo destruktivni politički poredak.

Ista je sudbina primjenjiva na tzv. nepolitičke pokušaje, kao što je bilo formiranje novinarske alternative HND-u, HNiP-a, te čitavoga niza drugih, sličnih pokušaja stvaranja jezgre za ozbiljnjiji iskorak suverenističkih, nacionalnih, ali i profesionalno konkurentnih ideja i zamisli. Svi ti pokušaji su ili pali ili propadaju pod platformom – daj što daš ili narodski rečeno s kokošarskih polazišta.

Za HDZ smo već rekli da tjekom godina nije uspio iznjedriti nekolicinu posve prepoznatljivih ljudi koji bi u svakome trenutku mogli preuzeti i stranku i ponuditi riješenje za nacionalne probleme s kojima se Hrvatska suočava, a ozbiljna stranka to sebi nikada i nikako ne bi smjela dopustiti, pa je to zapravo ključni dokaza nevaljalosti HDZ-a. Čak i ako se ukaže određena slabašna mogućnost koju sobom nose imena Mire Kovača, Ive Stiera, Damira Jelića, eventualno Tolušića, svakim danom njihove nacionalne akcije kopne, što HDZ ide dalje s ovakvim politikama koje godinama vodi. Tipovati tu na nekakve desne ili nacionalno relevantne pozicije Milijana Brkića, koji od desnice ima samo desnu ruku, nogu, uho ili oko, smijurija je svakome zdrava razuma, a isto ili vrlo slično se odnosi na čitav niz “desničara” po regionalnom podrijetlu ili eventualnoj ratnoj prošlosti u stranci, kojima se namjerno stvara privid iluzija i nekakvih utopijskih zavaravanja naciji, stvarajući prije svega alibi promotorima i zagovornicima takvih “desničara”, za ostajanje i opstajanje uz takav jalovi i destruktivni pokret, te pravdajući vlastite sitne benefite na marginama vlasti ili oporbe.

Nezavisni za Hrvatsku, s vrlo visokim očekivanjima naroda zbog omiljenosti novoga političkog lica Brune Esih, ali prije zbog svega zvijezdanog otpora antifi Zlatka Hasanbegovića, ni nakon dvije godine postojanja nisu iskoračili iz kruga – očekivanja. Niti imaju bilo koga, ako izuzmemo dr Tomislava Jonjića, koji se pojavio uz njih, koga su uspjeli zainteresirati za svoj politički program a da ima nacionalno relevantno ime i ugled. To više  od bilo čega ukazuje na niske ambicije stranke, ali i zloćudno na možebitnu klijentelističku narav rukovodstva.

Udruga “U ime obitelji” je jedini trajni nacionalni simbol otpora neprekinuto tjekom sedam osam godina. Ta udruga je dobro strukturirana, uspjela je nakon referenduma o braku ostaviti dojam koji nitko ne propitkuje, da sve što radi ima potporu Katoličke Crkve, ima medijska uporišta, vlastiti portal, odanu volontersku strukturu i prije svega vrlo blizak odnos s laičkim katoličkim organizacijama mladih, iz kojih su primjerice izvukli tjekom posljednje referendumske inicijative Zvonimira Troskota.

Uz sve navedeno udruga ima i stalno izvorište šire nacionalne prihvatljivosti u trajnom sukobljavanju s antifom, koju i sama udruga svojim akcijama održava, ali koju i antifa, sve do Pupovca i SNV-a snažno podupire stalnim počesto i histeričnim kampanjama protiv Željke Markić.

Tako da u jeku tih kampanja i vrlo često prljavih osobnih napada, praktično ljudi nemaju izbora niti potrebe, pitati –pa dobro, što smo to mi postigli i što je Željka Markić i udruga tjekom svih tih godina postigla?

Sve se svodi na polazište da je dobar svatko koga ozloglašeni antifa aktivisti, Stazić i bratija, te Pupovac i njegovi – napadaju. S obzirom da u razumnih ljudi očekivanja nisu i ne mogu biti mjerilo vrijednosti, da borba radi borbe to također nije, te da nikome s pristojnim intelektom i vrijednosnim uzorima ne može biti relevantno mišljenje ili vrijednosni sud jednoga Stazića, Pupovca ili Radojke Borić, ostaje nužno razmotriti rezultate.

A tu vlada veliki propuh i praznina.

Naime, ako znamo da je referendum o braku nastao kao proizvod žestokoga sukoba oko spolnog odgoja s eksplicitnom pedofilijom u ponuđenom građanskom odgoju, te da je nakon uspješnog referednuma o braku, pedofilski sadržaj ostao do danas u programu odgoja u školama, ako znamo da je kukuriku vlada na referendum odgovorila donošenjem u Europi jednoga od najliberalnijih zakona o istospolnom partnerstvu uvodeći ga i simbolički u matične urede rugajući se simbolici braka, ako uzmemo koliko država podupire i daje za sve ono  što je udruga “U ime obitelji” pokušavala osporiti, usprkos njihovome trajnome  osporavanju konačan rezultat je – gubimo na svakom području svaku utakmicu. Za to porazno stanje ne mogu samo biti odgovorni suparnici, valja zastati i vidjeti- jesmo li učinili sve potrebno da dobijemo utakmicu, uvažavajući i elemente neravnopravne borbe i nepoštenje suparnika? Kako se to radi najbolje znaju ratnici i vojskovođe, koji su branili i obranili Hrvatsku. Morali su sve predvidjeti da dobiju bitke, jer je gubitak značio – smrt.

E, to se već ne smije.

Zanimljiva je navika svih pobrojanih pokreta, udruga, inicijativa, da se sve, čak i određena uporišta u HDZ-u koja smo istakli kao nekakve iskrice nade, jedinstveno i s punim opravdanjem i razlozima bore protiv medijske nadmoći režima, protiv zabrana, protiv ograničenja sloboda, svi se zalažu za pravo na slobodno racionalno propitkivanje i jasno definiranje odgovornosti, ali – svi, samo kad se radi o suparniku i drugome.

Kad njih podsjetiš na ta pravila i zahtjeve, ili ih primjeniš na njih, reakcije su histerične i potpuno neprijateljske. Pa je i to jedan od ključnih razloga sve slabašnijih i neosmišljenijih inicijativa, sve manje ozbiljnih ljudi oko tih inicijatora, te u konačnici – stalnoga gubljenja društvenih utakmica.

Bilo čija potpuna kontrola isključuje znanje i povjerenje, spriječava konkurenciju izvrsnosti i znanja, zatvara mogućnosti i spriječava razvoj potencijala. Upravo su to glavne karakteristike aktulanohg hrvatskog režima.

I glavne oznake njegove oporbe.

Zato nema uspjeha i nema promjena.

U te izgubljene utakmice svakako ulazi i pokušaj organizacije referenduma o izbornom zakonu nazad nekoliko godina, koji je završio neuspjehom, sa svaljivanjem odgovornosti za neuspješnu inicijativu na Arsena Bauka, neprijateljski SDP i kukuriku vlast, zatim na “izdaju” Karamarka i HDZ-a, pri čemu se ne postavlja posve racionalno pitanje – pa dobro, što ste drugo očekivali od SDP-a, te, nije li Karamarku trenutak raspisivanja referenduma uoči predsjedničkih izbora bio vrlo loš i rizičan tajming zbog racionalnih i nužnih predsjedničkih ambicija  stranke, te konačno – je li samo referendumsko pitanje bilo uistinu vrijedno golemoga truda, i je li moglo ponuditi ozbiljne promjene u državno-političkom poretku?

I ova inicijativa o promjeni izbornog sustava, kao i inicijativa protiv Istanbulske konvencije koju su pokrenuli Ladislav Ilčić i suradnici u koordinaciji, jednako tako pokazala je nevjerojatan i posve tipičan slijed slabosti. Tu se ponajmanje radi o samome cilju, ili čak referendumskim pitanjima, pogotovo o izmjeni izbornoga sustava, već daleko ozbiljnije i opasnije o načinu organizacije takvih projekata s golemim nacionalnim ulogom, a na valu nacionalnoga prosvjeda.

Kao i u svim drugim slučajevima.

Boljka svih tih središta otpora aktualnom režimu je što se godinama oko nositelja ne pojavljuju  novi, kvalitetni ljudi, često se vrlo složena politička, društvena pa i akademska pitanja i problemi ostavljaju ili zadržavaju u rukama posve nedoraslih ljudi s evidentnim zaslugama u nekim drugim sferama, u medijima nema novih imena pa godinama imamo praktično monopol istih zaštitnika nacionalnih interesa, koji se stalno recikliraju, nema novih i novih prepozantih nacionalnih i dokazanih osobnosti, koji mogu zajedno s frontmenima tih grupa, činiti jezgro za privlačenje stotina i stotina kvalitetnih ljudi i što je najvažnije iznjedriti i vrhunske ideje, programe i rješenja. Tih rješenja nema, a ako se i pojave tu i tamo zvučne naznake i obećanja, obično su ili nepoznati autori, ili skriveni, pa izrone tipovi kao Podolnjak, koji nikome živu ne ulijeva povjerenje ničim, a nudi vrišteće razloge za propitkivanja i sumnje.

Naime i Ilčić, odnosno Kristina Pavlović s kolegicama i kolegama, kao i Željka Markić sa suradnicima, ostali  su u vrlo uskom krugu, bez ozbiljnih ljudi i imena u samoj proceduri organizacije i pogotovo u pripremi referendumskih pitanja, otvoreno se uz to sukobljavajući i konfrontirajući dvije inicijative, u čemu je ruku na srce zapravo nositelj sukoba od prvoga trenutka bila Željka Markić.

Inicijative su obje, na graničnim brojkama, vrlo su ranjive, a nasuprot sebe imaju i dalje posve neprijateljski režim i neprijateljsko javno okruženje. A svaki dan odmaka od izglasavanja Istanbulske konvencije i vala otpora sve više u zaborav stavlja taj otpor i potencijale za ozbiljne promjene, jer takve se prilike rijetko ukazuju.

Nije li to znak da nešto ne valja sa samim inicijatorima, pogotovo ako se to uzastopno više puta događa, i ako svaki put nastaju te i slične inicijative na realnom valu nacionalnog otpora režimu, koji u javnosti osvješećuje desetine i desetine intelektualaca, novinara, te osoba iz političkog spektra, a same inicijative se preuzimaju i provode iz najužega istoga kruga s malim personalnim modifikacijama i vrlo isključivim odnosom prema svakome tko iskaže interes za sudjelovanjem?

Jest.

To je u društvenim procesima poznato i kao preuzimanje kontrole nad događajima i njihovo usmjeravanje. A to ne zvuči dobro. I nije dobro.

Boljka svih tih središta otpora aktualnom režimu je što se godinama oko nositelja ne pojavljuju  novi, kvalitetni ljudi, često se vrlo složena politička, društvena pa i akademska pitanja i problemi ostavljaju ili zadržavaju u rukama posve nedoraslih ljudi s evidentnim zaslugama u nekim drugim sferama, u medijima nema novih imena pa godinama imamo praktično monopol istih zaštitnika nacionalnih interesa, koji se stalno recikliraju, nema novih i novih prepozantih nacionalnih i dokazanih osobnosti, koji mogu zajedno s frontmenima tih grupa, činiti jezgro za privlačenje stotina i stotina kvalitetnih ljudi i što je najvažnije iznjedriti i vrhunske ideje, programe i rješenja.

Tih rješenja nema, a ako se i pojave tu i tamo zvučne naznake i obećanja, obično su ili nepoznati autori, ili skriveni, pa izrone tipovi kao Podolnjak, koji nikome živu ne ulijeva povjerenje ničim, a nudi vrišteće razloge za propitkivanja i sumnje.

I, posljedica svega je da imamo Agrokore na tekućoj vrpci s manjim ili većim intenzitetom, imamo Divjakicinu “školu za život” s nesagledivim posljedicama na generacije Hrvata, imamo nevjerojatnu i otvorenu ozakonjenu pljačku u Uljaniku i na stotine drugih adresa, imamo antihrvatski HRT, imamo što god više branimo Thompsona, sve uži prostor njegovoga javnoga pojavljivanja, što god više branimo stečevine osloboditeljskoga rata, sve otvorenije državno-političko osporavanje same esencije hrvatske nacionalne slobode. I onda se danima raspravlja o imenovanju Joška Paara u Bruxelles!?

Kakva je to vijest s ovim režimom?

I imamo privid stalne žestoke borbe “naših” protiv “njihovih”, koja nikada ne završava, uvijek s istim nositeljima, s istim rezultatima i sa sve manjom vjerom i nadom hrvatskoga naroda, da se bilo što može promijeniti. I sa sve većim automatizmom pristajanja na kokošarenje, uništenje ambicija, ljudske osobnosti i vjere u sebe.

A može se sve to promijeniti i to vrlo jednostavno i sigurno.

Samo gubitnici, dokazani gubitnici, polazište i satisfakcija pozicijom žrtve,  nisu rješenje i to mora biti jasno svakome s mrvicom zdrava razuma. Je li ta borba osmišljena da nikada ne završi i ne donese rezultat zapravo je ključno pitanje?

Foto: dragovoljac.com