Ovako kako je smišljen, osmišljen i kako se provodi ovaj provokativni pravoslavni Besmrtni marš, pod kvazi-egidom antifašističkoga, zauvijek će ostati zabetoniran u rusko-srbijanskomu zidu protueuropske pravoslavne alijanse.
Nažalost, rekli bismo mi kontemplativni Hrvati, nitko ne razumije zašto oni uporno nastoje živjeti u prošlosti?! Ali, dobri ljudi, valjda to i jest temelj ruske starokršćanske (kasnije: komunističke) ortodoksije, u srpsko-srbijanskoj inačici – šizmatičkoga, sektaškga svetosavlja.
Naime, mi dobronamjerni Hrvati, koji načelno ne ratujemo niti se svađamo na tuđemu teritoriju, kad bismo se upustili u tu i takvu borbu, rekli bismo: neka im bude kako im može biti i kako sami sebi namjeste i namještaju.
Na kraju balade, ionako sve to spada pod tragikomiku: svjetska, globalna i globalistička, liberalna demokarcija zove se to.

Ima u Srbiji nešto što se zove Happy TV, televizijski program koji je nakon ujedinjavanja dva ranija lokalna programa, TV Košava i dječja Srećna televizija, po odobrenju tamošnje Republičke radiodifuzne agencije, dobio nacionalnu frekvenciju. To srbijansko medijsko čudo sa sjedištem u Zemunu, koje na svojoj web-stranici ima čak i literarnu rubriku Seksi priče, najpoznatije je po najsirovijem ovozemaljskom realityju pod nazivom Parovi, za čime, međutim, niti malo ne zaostaje talk-show velikog žreca srbijanskog novinarstva, Happyjeva frontmana Milomira Marića pod nazivom Ćirilica čija se inačica ponekad, bez publike, emitira pod imenom Goli život, a jutarnje prelistavanje novina i uzbunjivanje inače izrazito uspavane, smirene i miroljubive balkanske javnosti, pod imenom Dobro jutro, Srbijo. Čudesne Marićeve bezumne vratolomije koje – ako apstrahiramo totalni prezir prema elementarnim strukovnim, ali i zakonskim normama i uzusima, te ako zanemarimo neskrivene naci-propagandističke, častohlepne i općenito pohlepne ambicije – analitički doista mogu izvrsno poslužiti kako novinarima i sličnim “društveno-političkim radnicima” koji se njegovim temama bave i zanimaju, a još više i još bolje, još huđe i još luđe: ražalovanim, umirovljenim, hobističkim, ali i djelatnim obavještajcima, policajcima i sličnim “vejačima ovejane suštine” (kako je proslavljeni srbijanski prevoditelj s francuskoga Stanislav Vinaver ingeniozno prepjevao dosjetku iz podnaslova Gargantue i Pantagruela renesansnog humanista Françoisa Rabelaisa “le penseur de quintessence“) pa se upravo zbog tih razloga odreda mogu pronaći na Youtubeu, gotovo u real-timeu.

No, tek za ovu prigodu, izdvojimo samo jedan, makar paradigmatski prilog: stanoviti Dragan Vujičić, novinar lista Večernje novosti, 9. svibnja gostovao je kod Marića i njegove privatne hostese (zove se Irina, a možda i nije, prosječni gledatelj, tzv. mali čovjek teško se može koncentrirati na to kako joj je ime, uslijed njena poziranja koljenima i potkoljenicama u slow-motionu). Brbljali su o recentnoj moskovskoj paradi, o Vučiću blizu Putina, Kosovu, Turskoj i Egiptu, o borbenim zrkoplovima, o antifašistima, četnicima i (genetskim) ustašama, o tome kako je Koča Popović oslobodio Zagreb 1945. i sličnim suštinski ovejanim stvarima, što je na Youtubeu objavljeno uz zaumno sugestivan naslov: “Besmrtni puk maršira širom sveta ali ne i u Hrvatskoj“, s naglaskom da se Marš besmrtnog puka 2018. već po treći put održava i – i gdje? – i u Beogradu, što su u istoj emisiji, desetak minuta prije-poslije zorno pojasnili i još dvojica gostiju, (Brnabićkin, zapravo Vučićev) ministar za inovacije i tehnološki razvoj Nenad Popović i generalni direktor javnog preduzeca Srbijagas, Dušan Bajatović.

Najvažnije od svega: u moskovski Marš besmrtnog puka, kao jedini državnik na svijetu do sada, uključen je i Aleksandar Vučić! Kako? Pa, sa slikom svojega bosanskoga djeda kojega su – smaknule ustaše!

Po šumama i gorama


Što je to Marš besmrtnog puka? Pa, zapravo, to nije baš ništa osim praktičnog egzercirunga ruske koračnice, u nas poznatije pod kroki-nazivom “Po šumama i gorama”.

Pod naslovom “Tragikomika harmonikaških koračnica na skupovima hrvatskih novih antifašista“, u povodu prvoga ridikuloznog zagrebačkoga prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita, 22. lipnja 2017. objavio sam (na više različitih mjesta) kraći osvrt na tamošnje demonstrativno izvođenje napjeva “Po šumama i gorama”. U  tom sam tekstiću opisivao kako melodija ruske koračnice “Po šumama i gorama” zapravo potječe s ruskoga Dalekog istoka, pa izvorno nije ni u kakvoj svezi s Hrvatima, sa Zagrebom, niti s fašizmom-antifašizmom uopće (takvi pojmovi u to doba još nisu bili poznati, nekmoli da su bili u “javnoj uporabi”) ili s bilo čime što bi se nas trebalo doticati u današnjemu (političkom) trenutku, jer je nastala davne 1915., među ruskim vojnicima u hladnim pustopoljinama sibirskih tajgi za vrijeme Velikog rata (kasnije zvanoga: Prvi svjetski rat) pod nazivom “Marš Sibirskog puka“. Autor teksta bio je Vladimir Giljarovski, a ubrzo se pojavila i druga, proširena verzija pod nazivom “Marš Sibirskih strijelaca“.

Malo kasnije, u doba Ruskoga građanskog rata od 1917. do 1923. (dakle, također prije pojave pojma “fašizam”, ili potkraj, u njegovu nastanku, za koji Rusi teško da su bili načuli) nastaju treća, četvrta i peta verzija, jer je ova melodija bila popularna i među vojnicima Crvene armije i među vojnicima Bijele garde, ali su imale različite tekstove, kao što su zaseban tekst imali i pripadnici treće struje, tzv. mahnovci iz anarhističke ukrajinske Ustaničke armije, zvane Crnom armijom Nestora Mahnoa, koja se borila za nezavisnost Ukrajine, a protiv svih drugih.

Marš Drozdovskog puka” u šestoj je verziji bila koračnica bjelogardejaca nastala 1919. godine u čast pohoda generala Mihaila Drozdovskoga, koji se u Velikom ratu prvo borio na rumunjskom frontu, a 1918. godine se odlučio priključiti Bijeloj gardi.

Marš dalekoistočnih partizana” poznatiji pod nazivom “Po dolinama i gorama“, kao sedma verzija, jest pjesma crvenih boljševika nastala 1922. godine u čast pobjede dalekoistočnih partizana nad pripadnicima Bijele garde u završnici građanskog rata. Autor teksta je bio pisac Petar Parfenov, ali je 1929. izmijenjen dio teksta (osma verzija) pa se ona proglašava za “Partizansku himnu“.

Tijekom Španjolskog građanskog rata od 1936. do 1939.. nastala je (deseta) ruska verzija na španjolskom jeziku, a tijekom Drugoga svjetskog rata od 1941. do 1945. godine nastaju još četiri marševske verzije (na francuskom, njemačkom, grčkom i na tzv. srpskohrvatskom jeziku), što dakle, čini ukupno 14 verzija ratničkih koračnica sibirskog podrijetla, od kojih je ona s Trga maršala Tita 2017. vjerojatno zadnja, ili makar predzadnja nastala inačica koja se, eto, pojavljuje kao svojevrsni poziv na šumsko-građanski mentalno-gerilski otpor hrvatskom političkom mainstreamu.

Pravoslavlje od Tokija do Milwaukeeja


Što je Marš besmrtnog puka više od stotinu godina kasnije, u 21. stoljeću? Pa, zapravo, nije ništa, osim primitivne medijsko-političke propagande smišljene najvjerojatnije u nekom malenom ruskom laboratoriju za takve sitnice, sličnom onomu koji je pokušavao pokazivati da Lenjin nije umro od sifilisa, da je Staljin imao obje ruke iste dužine ili da je onaj Tito Hrvat.

Jer, onaj u moskovskoj Rusiji, taj Besmrtni puk i njegov marš, kojega su 2012. u zabačenoj sibirskoj naseobini/gradu Tomsku osmislila trojica tamošnjih aktivističkih novinara kao društveno-političkih radnika (stoposto prigodnih za članstvo u trenutnom HND-u), jest ipak nekomercijalna i nepolitička inicijativa, a sudjelovanje je voluntarističko. Evidentno, dakle, Rusi imaju u toj idejici neke svoje ciljeve, no koliko su oni kompatibilni s “Balkanom” i definitivno nepostojećim, ali zamišljenim, “Zapadnim Balkanom”?

– Besmrtni puk je međunarodna društvena akcija koja je počela 2011. godine u gradovima Rusije tokom obilježavanja Dana pobjede 9. svibnja. Ova manifestacija se prošle godine održala u 64 zemlje, a ove godine očekuje se dvostruko veći broj država-učesnika – javio je nekakav “zbirni” portal 6yka.com također 9. svibnja iz Banje Luke tj. iz nečega što se zove “Republikom Srpskom” u BiH i smatra se državom, kazujući korisnicima usluga: “U organizaciji Vlade Republike Srpske-Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova i uz pomoć gradskih i opštinskih odbora SUBNOR-a (…) Ovaj „marš” u kojem  ce učesnici u koloni nositi uvećane slike učesnika Drugog svjetskog rata, zastave ratnih jedinica iz NOR-a, transparente sa prigodnim porukam i slično, će predstavljati marš podsjecanja na poginule vojnike i civile iz NOR-a, koji su dali svoje živote u borbi protiv fašizma. Sa ciljem obezbjeđenja što vece prisutnosti i odavanja počasti svim poginulim borcima i civilima u Narodno-oslobodilackom ratu 1941-1945.godine, iz SUBNOR-a apeluju na sve, koji to žele, da im se pridruže na ovoj manifestaciji. – Svaki građanin koji posjeduje  sliku svog pretka učesnika Narodno-oslobodilačkog rata, može se pridružiti formiranoj koloni-maršu. Ovo je prilika da se sjetimo onih koji su učestvovali u borbi protiv fašizma i odamo im dužnu počast” – javio je jedan od neutvrđena broja srbo-jugoslavenskih medija, naglašavajući da se ta procesija – po metodi zapravo srednjovjekovna, a po poruci antieuropska – odvijala zapravo u nekolicini naselja, pa i u gradova, a možda i – država…

Eto, Marš Besmrtnog puka dogodio se u ruskoj Moskvi i St. Petersburgu, u sibirskom Tomsku, u srbijanskom Beogradu, u bosanskoj Banjoj Luci, u crnogorskoj Podgorici, a gdje još, kako identificirati svih tih 64 država/gradova, grofovija i markgrofovija, nisam putem nesavršenog Googlea uspio pronaći, osim što beogradski Blic tvrdi da se ruski Bezsmertni polk nasupio i u Washingtonu i New Yorku (“učesnici, uglavnom ruskog porekla“), i kako kažu, “Madridu, Rimu, Ženevi i drugim evropskim gradovima”, a potom da se “više od 100 ljudi okupilo u Sydneju u Australiji, a manifestacija je održana i u Seulu gde je učestvovalo oko 200 ljudi, uglavnom poreklom iz Rusije ili bivših sovjetskih republika”, te je “Besmrtni puk prošetao je i gradovima u Cileu, Argentini, a manifestacija je prvi put juce održana u Zambiji, prenosi Tass.

Bijela 73 balona za Bleiburg


Što je to Marš besmrtnog puka ponad Like, Banije i Korduna tj. u Zagrebu? Nesumnjivo bratska i iznad svega objektivna srbijanska propaganda propustila je izvijestiti o iznimno važnom dogadaju koji se zbio u glavnom gradu antifašističke Hrvatske, kakvoga nam je u amanet ostavio neumrli komandant Druge armije JA Koča Popović: “Dvjestotinjak sudionika povorke “Besmrtnog partizanskog odreda” okupilo se u utorak na Trgu žrtava fašizma, odakle su sa zastavama i fotografijama Franje Tuđmana, Josipa Broza Tita te poginulih boraca NOB-a krenuli prema Trgu Republike Hrvatske, gdje su u zrak pustili 73 bijela balona mira, kao simbola podsjećanja na 73. obljetnicu pobjede nad nacifašizmom“, javio je portal Direktno.hr  – “Na početku povorke istaknuti su veliki transparent s natpisom “Besmrtni partizanski odred” i zastave Hrvatske, Europske unije i Saveza antifašistickih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABAH) te zastavu Hrvatske s petokrakom iz vremena socijalizma. Također, istaknuli su fotografije prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, i samog borca NOB-a, vođe NOB-a Josipa Broza Tita i boraca poginulih u Drugom svjetskom ratu. U povorci koja je prolazila središtem Zagreba povremeno su pjevali partizanske pjesme. Na Trgu Republike Hrvatske stali su ispred Hrvatskog narodnog kazališta, otpjevali partizanske pjesme i u zrak pustili 73 bijela balona, te se potom mirno razišli. Predsjednik SABA-e Franjo Habulin izjavio je novinarima da je cilj akcije senzibiliziranje javnosti prema ljudima koji su svoje živote ugradili u slobodnu, tada Federalnu Hrvatsku, a danas Republiku Hrvatsku. Istaknuo je da prvi puta organiziraju marš pod nazivom “Besmrtni partizanski odred” za Dan oslobođenja Zagreba, koji je bio prije 73 godine, a nada se da će iduće godine biti više ljudi.

“Lest we forget” – Jednostavno nije tako


Belgradski Blic navodi kako je “prošle godine ova manifestacija održana u oko 40 zemalja sveta uključujući SAD, Nemačku, Veliku Britaniju, Francusku, Austriju, Italiju, Kinu i mnoge druge države“, bandoglavo sugerirajući kako je riječ o globalnom, jedinstvenom, internacionalnom, gotovo kominternovskom, ruskom i proruskom Maršu bjezsmertnoga polka.

Ali, nije tako! Žestoka je to provokacija, primitivna propaganda, u konačnici smiješna i dugoročno gledajući, uspješna jednako kako je uspješno bilo nametanje obveznog učenje ruskoga jezika u osnovnim školama, recimo, u Imotskom. Naravno, “i šire”, ne ponovilo se!

Naime, Lest we forget, ne zaboravimo, braćo s pravoslavnog zida, od Aleksandrije do Vladivostoka: Australija, ovaj maleni zabačeni otočić na kojemu još životari moje tijelo, davno je, međutim, osmislila i još uvijek provodi takav jedan projekt, njoj bi trebalo odati počast za osmišljavanje proslave besmrtnosti kao konflikta: na Dan ANZAC-a, 25. travnja, svake godine glavnim ulicama australskih gradova marširaju pripadnici svih – ili bilo kojih – vojno-policijsko-sigurnosnih postrojbi koji su ikada sudjelovali u bilo kojemu ili bilo kakvomu oružanom sukobu u kojemu je ova država (prije ili nakon što je bila samo kolonija) ikada sudjelovala. Ali i pripadnici njihovih “saveznika”.  A već odavno, među njima, pravo imaju u maršu sudjelovati i potomci pripadnika ANZAC-a, australsko-novozelandsko-britansko-keltskih policija i parapolicija – napisao sam i objavio stanovitu količinu tekstova o toj nelogičnosti i o toj australskoj sramoti – među kojima mi tzv. genetski Hrvati redovito primjećujemo neskrivene, ponosne, žestoke i provokativne velikosrpske četnike. Začudno, među njima nema ni jugoslavenskih partizana, čak ni potomaka jugoslavenskih partizana (pod uvjetom da se, naime, oni ne samoidentificiraju s fašistickim četnicima). U novije doba, među njima marširaju i pripadnici paravojnih, parapolicijskih, uistinu terorističkih postrojbi Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj i Republike Srpske u BiH, praktični provoditelji teorije “razmjene stanovništva”, “etničkog čišćenja”, “jugoslavenskoga konačnoga rješenja”, “bratstva i jedinstva”, putinovskoga “socijalizma s ljudskim licem” nakon toga.

Zadnji put kad su pripadnici ikakvih hrvatskih postrojbi (uključujući ovdje i partizanske) sudjelovali na nekomu australskom, ANZAC-ovu “Besmrtnom maršu” bilo je 1953. u Sydneyu. Jer su ih nakon toga neki prijavili kao “fašiste”, odnosno “fašističke suradnike”, pa su to Hrvati i danas…

Sve to pada pod tragikomiku


Drugim riječima, da ne duljim, ovako kako je smišljen, osmišljen i kako se provodi ovaj provokativni pravoslavni Besmrtni marš, pod kvazi-egidom antifašističkoga, zauvijek će ostati zabetoniran u rusko-srbijanskomu zidu protueuropske pravoslavne alijanse.

Nažalost, rekli bismo mi kontemplativni Hrvati, nitko ne razumije zašto oni uporno nastoje živjeti u prošlosti?! Ali, dobri ljudi, valjda to i jest temelj ruske starokršćanske (kasnije: komunističke) ortodoksije, u srpsko-srbijanskoj inačici šizmatičkoga, sektaškoga svetosavlja.

Naime, mi dobronamjerni Hrvati, koji načelno ne ratujemo niti se svađamo na tuđemu teritoriju, kad bismo se upustili u tu i takvu borbu, rekli bismo: neka im bude kako im može biti i kako sami sebi namjeste i namještaju.

Na kraju balade, ionako sve to pada pod tragikomiku: svjetska, globalna i globalistička, liberalna demokracija, kao karcinom, zove se to.


Komentari