Milinović bi imao javni legitimitet grmjeti i tražiti pravicu, koliko god trenutno imao pravo, da je bilo kada tijekom zadnjih nekoliko godina, a pogotovo u mandatu aktualne Hrvatske vlade rekao jednu jedinu riječ o teškom stradavanju hrvatske državnosti i temeljnih standarda pristojne nacionalne politike. Čovjek bi ga razumio da je dokazani borac za načela, da se čuje njegov glas u ime hrvatskoga naroda Like o tisućama serijskih incidenata kojima svjedočimo svakodnevno, koji eksplicitno da jasnije ne mogu ukazuju na teško zastranjivanje državne politike HDZ-a od svega suverenističkog i programskog, a na temelju čega su u konačnici dobili izbore i formirali kakvu takvu vladu.

Nema nižega stupnja kvalifikacije nekome, od reći mu da je – kukavan. Državni vrh Republike Hrvatske u ovome trenutku je zavrijedio to sadržajno obilježje u punom smislu riječi. A kukavnost državne vlasti ne može izroditi ničim dobrim, jer kad bi i pokušali raditi, ili kad rade nešto dobro – nitko im ne vjeruje. Uz to, kukavnost vlasti ne može opravdati još kukavnija opozicija, jer jedno i drugo ukazuju na teške poremećaje državnoga, društvenoga i političkoga poretka, nedostatak vidljive dobre alternative. Slijedom logike s obzirom da smo u demokratskom društvu s navodnom mogućnošću izbora, bilo bi nužno reći da je i hrvatski narod kukavan, ali – on to nije.

Jer mu se kriju informacije, laže ga se, mulja, manipulira cijelim raspoloživim sustavom i obmanjuje ga se ciljano i zlonamjerno. U takvim okolnostima ljudi ne mogu biti odgovorni.

Državna vlast svjesno radi to što radi.

Utoliko je strašnija odgovornost doslovno svakoga tko ima bilo kakvu pozornicu reći ovo, a ne govori, svakoga tko na bilo koji način sudjeluje u javnim i državnim poslovima, a šuti.

Sutra može i hoće biti kasno.

Izravni povod za ovu tešku kvalifikaciju mi je zapravo događaj “pobune” Darka Milinovića, koji više od bilo čega šalje poruku o kukavnosti HDZ-a, stranke koja je nekada predvođena povijesnim gigantom Franjom Tuđmanom povela svoj narod putem nade i ponosa, a danas ga svim mogućim sredstvima društvene manipulacije i prijevare, te neznanja, vodi u – nestanak.

Hadezeov senator, čovjek koji stvarno uživa golemu moć i povjerenje na području od pamtivijeka tvrde suverenističke i katoličke Hrvatske, bar prema onim jedino mjerljivim, izbornim rezultatima, šuti godinama na srozavanje svih temeljnih hrvatskih vrednota, očito u suglasju sa svojom stranačkom mrežom, a kad se dodirne u njegov grunt, njegovo osvojeno vlasništvo, vrišti i izaziva navodnu političku krizu, jer, eto, državni vrh koga je on između ostaloga omogućio, ne poštuje njegovu nadležnost nad osvojenim teritorijem.

I nad ljudima.

Nepoznato javnosti, ali potpuno na tragu toga, raspravljajući sa mnom o mom pisanju i tekstovima, još jedan senator iz rukovodstva HDZ-a, iščuđava se kako to ja o njemu mogu pisati kad ga osobno ne poznajem, kad ne znam ništa o njemu, lamentira mi o objektivnom i poštenom novinarstvu na temelju toga pitanja i sve poškropi izjavom da on mene nikada nigdje nije spomenuo, niti ružnu riječ o meni rekao, a ja njega “napadam i ponižavam”.

Zašto ističem ova dva slučaja, jedan javni, silno eksponirani u ova dva tri zadnja dana usprkos trajanju međunarodne i slovenske agresije na Hrvatsku, drugi posve osobni, koji govori zapravo o svijesti o vlastitoj odgovornosti dvojice ponajvažnijih članova političkoga vrha HDZ-a, stranke nositeljice državne vlasti danas u Hrvatskoj?


Nikakav odnos prema nacionalnim obvezama

Zato što govore o tome da ti ljudi nemaju ama baš nikakav odnos prema nacionalnim obvezama, niti imaju minimum svijesti o svome političkom poslanju i svojim realnim ulogama i odgovornostima, niti imaju minimum komunikacijskog znanja, te u konačnici o sadržaju osvojene nacionalne slobode i što je najvažnije – temeljnim elementima hrvatske državnosti.

Milinović bi imao javni legitimitet grmjeti i tražiti pravicu, koliko god trenutno imao pravo, da je bilo kada tijekom zadnjih nekoliko godina, a pogotovo u mandatu aktualne Hrvatske vlade rekao jednu jedinu riječ o teškom stradavanju hrvatske državnosti i temeljnih standarda pristojne nacionalne politike. Čovjek bi ga razumio da je dokazani borac za načela, da se čuje njegov glas u ime hrvatskoga naroda Like o tisućama serijskih incidenata kojima svjedočimo svakodnevno, koji eksplicitno da jasnije ne mogu ukazuju na teško zastranjivanje državne politike HDZ-a od svega suverenističkog i programskog, a na temelju čega su u konačnici dobili izbore i formirali kakvu takvu vladu

Čovjek bi razumio njegov zahtjev nasuprot ministru Ćoriću, više nesretnoj političkoj kreaturi nego nekome tko izaziva razloge za ozbiljne reakcije, čovjeku čije smiješno fizičko držanje paunovskog tipa u javnosti pokazuje neviđenu prazninu i tragikomičnu nevjerodostojnost vrijednu sažaljenja, da je taj isti Milinović u ime svojih Ličana progovorio riječi o slovenskoj aktualnoj agresiji na njegovu i ličku Savudrijsku valu, da je zucnuo riječi na istu slovensku agresiju žicom za vrijeme kukuriku vlade na hrvatsko kopno, da je uopće uočio da su slovenski vojnici doslovno agresori već više od dvadeset godina na hrvatskoj Svetoj Geri, da je zucnuo riječi o kriminalizaciji temelja Domovinskog rata političkim i javnim progonom borbenoga pozdrava hrvatskih junaka – ZDS, da je ustao i rekao jednu jedinu riječ na perverzno mrcvarenje hrvatskoga duha u Srbu, da je imao smjelosti izreći prijezir prema karikaturi međunarodnoga pravnog poretka u Haagu kojim je navodni naš saveznički svijet označio kriminalnim preko Hrvata iz BiH i njegove Hrvate u Lici, da je bilo što, bilo kada učinio.

Ali nije.

Ili da javno kaže – pa pobogu ljudi kako to da se danas natežemo s tim Slovencima, Srbima, Bošnjacima koji uz ostalo ni nisu BiH, da ne pitamo našu Europu za zajedničkim stolom, zašto otvoreno ruše međunarodni pravni poredak i šprdače se sa svojim priznanjima, kad smo i mi i Slovenija i BiH i Srbija priznati na temelju međunarodne verifikacije administrativnih katastarskih granica koje su postale državne i međunarodne i kad smo pismeno kao temelj toga međunarodnoga priznanja i jedni i drugi i treći i četvrti izjavili da nemamo teritorijalnih zahtjeva jedni prema drugima?

To su svojim državnim odlukama potvrdile sve države za zajedničkim stolom EU.

Zašto danas to ne poštuju?

A za šutnju o svemu tome ne može biti odgovoran karikaturalni ministar Ćorić, nego njegov i Milinovićev stranački šef Plenković, te tijela HDZ-a u kojima Milinović ima vrlo visoko mjesto, čast i – odgovornost.


Filozofija vuka koji zapiša svoj teritorij

Milinovićev istup percepcijski služi prijevari, bez obzira bio mu to povod i motiv, ili ne. Skretanju pozornosti s dramatičnih problema i stvaranju javnoga dojma da u HDZ-u ima ljudi koji se eto ne slažu u svemu s Plenkovićem koji opasno juri prema rubniku nečasnoga mjesta u memoriji naroda. S jedne strane, dobro to dođe i Plenkoviću, jer i njemu odgovara skretanje problema s kukavne državne politike, a s druge strane i Milinović računa da će mu se to sutra honorirati, a nije previše uložio, ako i kada Plenković strada i dobije cipelu u tur zbog usmjeravanja države u – teško stradanje. Pa će reći – jesam li vam rekao?

Milinović je svojim zahtjevom, koliko god možebitno imao pravo pa i načelne političke razloge, jer je s druge strane tragikomično pozivanje na izbor nekakvoga stručnoga vijeća kao argument za odluku ministra Ćorića, zapravo u javnoj percepciji demonstrirao filozofiju vuka koji zapiša svoj teritorij, izjede svoje ulovljeno meso i ne trpi da mu se drugi mužjaci petljaju u lov i parenje.

A izvan teritorija – neka sve vrag nosi.

Točno tako izgleda Milinovićev iskorak u javnoj percepciji.

Čemu onda taj igrokaz i zašto mu mainstream mediji daju toliki značaj, te zašto ga ne pitaju ovo što ga ja javno pitam?

E, tu dolazimo na ovu drugu priču o objektivnom i poštenom novinarstvu i novinarima koji pišu o ljudima koje poznaju.

Milinovićev istup percepcijski služi prijevari, bez obzira bio mu to povod i motiv, ili ne.

Skretanju pozornosti s dramatičnih problema i stvaranju javnoga dojma da u HDZ-u ima ljudi koji se eto ne slažu u svemu s Plenkovićem koji opasno juri prema rubniku nečasnoga mjesta u memoriji naroda. S jedne strane, dobro to dođe i Plenkoviću, jer i njemu odgovara skretanje problema s kukavne državne politike, a s druge strane i Milinović računa da će mu se to sutra honorirati, a nije previše uložio, ako i kada Plenković strada i dobije cipelu u tur zbog usmjeravanja države u – teško stradanje.

Pa će reći – jesam li vam rekao?

Aaa, da vas čujem?

Ovaj Hadezeovac koji mi je rekao da nije u redu da pišem o njemu jer ga osobno ne poznajem, da je preduvjet objektivnoga i poštenoga novinarstva osobno poznavanje, dao mi je razmišljati, a u priču se savršeno uklopila “Milinovićeva kriza” u HDZ-u.

Govoriti tom tipu da ja ne pišem o tome s kim je spavao, kakva mu je probava, kakav nos, kosa, pojede li kilu ili dvije mesa dnevno, što voli popiti ujutro, iza ručka, na večer, s kim se druži, nego o njegovim javnim i državnim obvezama i postupanjima – posve je uzaludno.

Ako to ne zna danas i bez mene, neće nikada znati.

Jer ne prima plaću zato što je lijep, nego da zaštiti, unaprijedi i razvija hrvatsku državu i društvo.

A ja o tome pišem.

Objašnjavati mu da je svaki novinar koji mu je preblizu nužno osuđen na gubitak cjelovite perspektive i pogleda na njegove postupke, govoriti mu da pišem i o Trumpu i Putinu iako ih nikada nisam vidio, kao što nisam vidio ni golemu većinu aktualnih hrvatskih političara, jer je njihova obveza javno djelovanje a moja javno očitovanje o tome što rade – je smijurija.


Zaštita svojih gruntova i interesa

Ali, nije smijurija kad takvi tipovi ne shvaćaju da svi oni koji čine njegovu društvenu strukturu i djeluju između ostaloga i pod njegovim krilom državne i političke realne moći međusobno čineći relevantnu društvenu silu, da pod tim krilom prilično presudno utječu na stanje hrvatskoga naroda, utoliko presudnije ukoliko je njegova realna moć i pozicija važnija, da što god naprave, pa i meni u profesionalnom i osobnom smislu zapravo to čine u – njegovo ime.

Drugim riječima – on to čini.

Dobrim se časti, od zla pere ruke.

Jer on je moć, on je državna funkcija, ako treba i sila, prema njemu i njegovim bilo usputnim, bilo ciljanim uputama ili nagađanjem njegovih osobnih raspoloženja i afiniteta ravna se tisuće mediokriteta „koje poznaje“ s pogubnim utjecajem na realne živote u Hrvatskoj, realan je to utjecaj u svim sferama društva, koje se u ovakvoj Hrvatskoj kakva jest kronično prilagođava pozicijama moći i zaštite svojih gruntova i interesa, pa i čitav niz događaja i realnih zbivanja u medijima.

A to se već tiče i mene osobno, ako već stvari svodimo na taj teren.


Ekstremizam je iznošenje činjenica i argumenata?

Dakle, netko ispod čijega se krila mene i desetine mojih kolega, redom vrhunskih i poštenih suverenističkih autora, novinara, intelektualaca, medija u kojima pišemo, etiketira i sotonizira kao nekakve ekstremiste samo zato što iznosimo činjenice i argumente, koje nisu “centrirane”, koje politički partner toga Hadezeovca, Milorad Pupovac redovito u godišnjim biltenima SNV-a proglašava potencijalnim do stvarnim teroristima i destruktivcima, te pod znakom državne i zagrebačke potpore to šalje na tisuće adresa diljem svijeta kao klasičnu tjeralicu, misli da to nije dovoljan razlog preispitivanja njegove državne i političke odgovornosti za stvarno i pogotovo posljednično zlo koje se evidentno događa tolikom broju ljudi.

On bi rekao – pa, zaboga, ne pišem ja to.

Ali – piše.

Jer, on je država.

Kako te ljude poučiti i može li se uopće, da umjesto tako zadrtih stavova, ideja i vizija svoje uloge u hrvatskom društvu danas, postanu bitno drugačiji i društveno odgovorni ljudi s punom svijesti o svojoj trenutnoj, vrlo realnoj ulozi i – odgovornostima, koje su dobili na izborima predstavljajući se posve drugačije i s posve drugim programskim obećanjima i ponudama?

Ja sam danas siguran – nikako!

Na to ne treba trošiti vrijeme.

Ali, valja im reći da ljudi to vide.

I valja ohrabriti tisuće drugih ljudi da to glasno kažu u svakoj prigodi.

Baš ni jedan jedini član rukovodstva HDZ-a u ovim trenutcima, kad Hrvatska trpi otvorenu agresiju na svoj teritorij, kad je talac otvorenoga neprijateljstva u zemlji i to na račun države, u trenutcima kad joj se ismijavanjem elementarnih načela međunarodnoga pravnoga poretka ruga uz veću ili manju primjesu sažaljenja sav relevantan svijet s kojim sjedimo za stolom, sve očitije kao dvorske lude a ne partneri dostojni respekta, ne smije ni zucnuti javno o načelima, moralu, odgovornosti a da ne bi ispao – smiješan.

Pa i bezobrazan.

Posve je svejedno jesu li ti ljudi dobri tate, kumovi, prijatelji, ugodni sugovornici na vikend kavama ili na izletima. Tako stvari stoje u javnoj percepciji.


Tko se danas iseljava iz Hrvatske?

Ne može biti opravdanja ni za jednoga urednika na HRT-u koji ima i logističke mogućnosti i u konačnici golemu nacionalnu obavezu jer je plaćen prisilnim nametom milijunima Hrvata, činjenica da mu nije palo na pamet istražiti i objaviti naciji egzaktne pokazatelje o tome koliko se ljudi zadnjih nekoliko godina iselilo iz Hrvatske, a potječu iz obitelji bivše jugoslavenske i komunističke oligarhije? Ima li i jedan jedini?

Ne može biti olakotne okolnosti za medijski muk o relevantnim pitanjima, niti može biti olakotne okolnosti za mediokritetsko kadroviranje na HRT-u, u HINA, u kulturnim i znanstvenim institucijama, u osmišljavanju obrazovnih promjena i ciljeva generacija, niti ima opravdanja primjerice za nepostojanje istraživanja i analiza – tko se to, čija djeca se iseljavaju iz Hrvatske danas, pa to usporediti s analizama i činjenicama, čija su to djeca 1991. godine branila Hrvatsku, dok je još u međunarodnom poretku nije bilo i dok je prijetila realna strašna pogibelj u slučaju sloma nacionalnoga otpora i slobodarskih želja i nadanja pred golemom vojnom ali i političkom nadmoći neprijatelja.

Ne može biti opravdanja ni za jednoga urednika na HRT-u koji ima i logističke mogućnosti i u konačnici golemu nacionalnu obavezu jer je plaćen prisilnim nametom milijunima Hrvata, činjenica da mu nije palo na pamet istražiti i objaviti naciji egzaktne pokazatelje o tome koliko se ljudi zadnjih nekoliko godina iselilo iz Hrvatske, a potječu iz obitelji bivše jugoslavenske i komunističke oligarhije?

Ima li i jedan jedini?

Tko se to smije zvati novinarom u udarnim informativnim emisijama HRT-a, a ne postaviti ova pitanja?

Ili, kad se već svi pozivaju na ratne zasluge i doprinos u stvaranju hrvatske države, zašto se konačno ne istraži, a sve je moguće provjeriti onome tko može platiti nekoliko dnevnica i troškove novinarima istraživačima, koliko je u ukupnoj strukturi dragovoljaca koji su 1991. godine branili Hrvatsku bilo pripadnika iz obitelji bivšega političkoga establišmenta?

Odgovori na ova dva pitanja ne sumnjam ni malo, zorno bi više od ičega pokazali – čija je danas država u Hrvatskoj i tko ju kontrolira. Ti odgovori bi, kladim se unaprijed s velikom izvjesnošću pokazali da se iz Hrvatske pretežito i golemom većinom iseljavaju djeca i ljudi koji nemaju veze s bivšim jugoslavensko-komunističkim establišmentom, nekadašanja i današnja hrvatska sirotinja, članovi obitelji onih koji su s krunicama i tenisicama stali prsima pred topove 1991.godine.

Zašto to HRT ne istraži?

Zašto to ne istraže hkv, Narod ili desetine drugih malih, srednjih i ozbiljnih suverenističkih medija?

HRT jer je pod kontrolnom voljom i interesima mog Hadezeovca i kompanjona, koji je meni rekao da o njemu pišem svašta jer ga ne znam, a tim medijem upravljaju ljudi koji ga osobno poznaju i pokušavaju pogoditi njegovo političko i osobno raspoloženje ostvarujući svoje karijerne ambicije i ciljeve.

A hkv, Narod i ostali suvernistički portali ne mogu jer ih država posredno preko partnera i poslušnika toga Hadezeovca, etiketira, zabranjuje, progoni i potiče raspisivanje međunarodnih tjeralica za njima.

U tome je kvaka.

A o tome šuti Milinović i to ne shvaća ovaj “moj” – Hadezeovac.

Zbog toga je samo pitanje dana bilo kad će nakon serioznoga slamanja nacionalne kralježnice, koje čini tisuće provokacija i sve većih drskosti s otvoreno neprijateljskih pozicija i iz Hrvatske i iz inozemstva, zbog sve veće kontrole i nadzora nad javnom scenom i pristupom informacijama, Slovenci posegnuti za teritorijem, Srbi za autonomijom i teritorijem, Bošnjaci za uništenjem hrvatskog naroda u BiH i teritorijem, a saveznički svijet to sve poduprijeti otvoreno, izrugujući se međunarodnom pravu i poretku – jer, nad kukavelji se smije sve, prvenstveno radi toga što neće izazivati nikakve probleme.

Zato je već pitanje pojedinačne osobne časti svakoga postojećega Hadezeovca, člana središnjih nacionalnih tijela i vijeća, predsjedništva te stranke, javno progovoriti o tome. Zato je pitanje elementarne osobne časti urednicima na HRT-u ne skrivati više činjenicu da su vrhunski europski intelektualci Pariškom izjavom pozvali europske akademike i inteligenciju, narode, na preispitivanje puta današnjega europskoga mainstreama, koji po svemu vidljivome vodi europske narode u kataklizmu epskih razmjera, a očito između ostaloga podupire agresiju, ranije Srbije, danas Slovenije – na Hrvatsku.


Uzdizanje četništva i agresije u manjinsko pravo

Hrvatska država je kukavna upravo zbog toga što svatko, baš svatko tko ima bilo kakve ambicije prema Hrvatskoj, a ima temeljna saznanja o stanju u zemlji, zna da ova vlast i njene politike nemaju legitimitet hrvatskoga naroda.

Zato je pitanje elementarne časti, ako već ističu javno svoje političke uspjehe nasuprot zdravome razumu i svemu što oči vide u Hrvatskoj, da vladajući establišment za svoje politike koje nisu smjeli ni spomenuti na prethodnim izborima, zatraže povjerenje naroda, pa ako je volja naroda da agresiju Slovenije smatramo poljoprivrednim problemom, da Bora Drljača bude izbor hrvatskih Srba kao i uzdizanje četništva i agresije u manjinsko pravo, da Thomposn ne smije nastupiti u čitavome nizu hrvatskih gradova ili na HRT-u, da se raspravlja o pokroviteljstvu nad obljetnicom bitke na Sutjesci ili da se pravimo budale odustajući od zahtjeva za ratnom odštetom Srbiji kao certificiranom agresoru, onda neka tako bude.

Ali to ne može odlučiti Plenković i mediokriteti oko njega, to mora odlučiti – hrvatski narod.

Nije stoga ispravno ni časno obrazloženje, usprkos tragičnog izbornoga sustava koji imamo, pravdati izbjegavanje izbora eventualnim istim ili sličnim rezultatima. Jer, radi se o provjeri legitimiteta politika. Nazad godinu dana hrvatski narod nije znao što Plenković i njegov HDZ namjeravaju raditi iako je mogao nagađati i slutiti, danas zna. Upravo te politike je nužno legitimirati, provjeriti, jer su posve radikalno suprotne od svega najavljenoga na prethodnim izborima.

Hrvatska država je kukavna upravo zbog toga što svatko, baš svatko tko ima bilo kakve ambicije prema Hrvatskoj, a ima temeljna saznanja o stanju u zemlji, zna da ova vlast i njene politike nemaju legitimitet hrvatskoga naroda.

Foto: Darko Milinović, VL

Komentari