Šaljući poruku sućuti povodom smrti Predraga Lucića, Plenković je pokojnom Luciću i deklarativno zapravo oduzeo osobnost i javnu ostavštinu, zbog koje ga vole i podupiru njegovi poklonici. Proglasio ga je mainstreamom usprkos tome što se Lucić javno rugao svakoj pretežitosti.
Da je Lucić ostavljao pismenu oporuku o državnom ponašanju prema njemu posmrtno, ili bi ismijao takvu Plenkovićevu namjeru ili bi se odrekao svega što je bio.

Prvi dio ove rasprave:
“Ministarstvo ljubavi” ili kako paradržava postaje – država?


Ako je netko savršeno eksplicitno od prvoga dana osamostaljivanja Republike Hrvatske i afirmacije pokreta za hrvatsku nacionalnu slobodu doprinosio stvaranju paradržavne infrastrukture i pripremi platforme za nastanak “Ministarstva ljubavi”, bio je to Predrag Lucić. Lucić nije niti pokušao nikada biti nešto drugo od onoga što piše u svim njegovim tekstovima, u njegovome ukupnome djelu, koje s razlogom mnogi u Hrvatskoj drže i nedjelom, a mnogi veličaju. Bilo kako bilo, Lucića se ne može nazvati prevarantom, prevrtljivcem, jer se nikada nije skrivao, pri čemu je, bez obzira što tko mislio o njemu i takvima – upravo zbog toga zaslužio respekt. Meni je razumljivo da “Novosti” Milorada Pupovca pišu tugaljke za njim, vičući “umro je Lucić, živjelo novinarstvo”, jer su oni i slični njegova ostavština i izravni su izraz metastaziranja svega što je on s kompanjonima uradio od devedesete do danas, i s tim nemam nikakvih problema. To novinarstvo je čvrsto zaštićeno paradržavnim strukturama, prije svega zakonskim aktima i posebno zakonskim propustima, uvezano je u snažno organiziran sustav navodnih cehovski, civilnih, političkih, javnih do inozemnih parainstitucija i državnih institucija, tako da, iako po svojim programskim porukama čini izrazitu suprotnost svemu relevantnom u golemoj većini društva, zbog spriječavanja autentične konkurencije i novinarstva izvan paradržavnih institucija, čini vidljivu javnu pretežitost.
Lucić je zato nezanemarivom broju ljudi u Hrvatskoj bio dostupan, a onda duhovit, izvrstan pisac, sjajan novinar, autentični humanist i u biti izraz vrhunskih vrednota. I njegovo je novinarstvo za njih vrh novinarstva. To je sve razumljivo.

Međutim, nije ni malo razumljivo da njegov alter ego Boris Dežulović, traži izraz u očito nevaljalom i siromašnom hrvatskom jeziku, kako u času rastanka sa svojim prijateljem, nazvati Predraga Lucića pokušavajući mu iskazati jezični izraz veličine i izvanvremenosti, umjesto da oda priznanje svome prijatelju rugajući se nazočnom svećeniku, bio on i Lucićev stric, ili izjavi sućuti predsjednika vlade Andreja Plenkovića. To bi bilo dosljedno i u konačnici lucićevski.

Konačno, izraz u hrvatskom jeziku za pokojnog Lucića postoji od njegovoga rođenja i samo njemu u konačnici pripada. Taj izraz je – Predrag Lucić.

I to bi prema svemu što sam ikada pročitao od Lucića, bilo iskazivanje poštovanja pokojniku nad njegovim grobom.


Satira kao eufemizam za najčešće primitivno divljaštvo

Svatko tko je ikada vidio, a nije mogao nitko izbjeći sve da je ne znam kako oko sebe stvarao gluhe sobe, što piše, što radi i kakvo novinarstvo nudi Lucić i njegovi i njihovi sljedbenici, zna i mora vidjeti da je satira zapravo bila eufemizam za najčešće primitivno divljaštvo, da je komedija u biti bila banalna lakrdija razine kvartovskih nevaljalaca, da je standard bio raditi ono što nitko normalan neće, i rugati se svakome tko drugačije misli ili se usudi misliti javno, da je kreativnost počivala na petparačkoj sadržini iza koje je u biti stajala banalna destrukcija uvijek i isključivo temeljnih vrednota hrvatskoga naroda. Zato Dežulović u času gubitka traži izraz bježeći od postojećega, krajnje osobnoga Lucićevoga, zato se nije rugao katoličkom svećeniku ili sprdao s izjavom Andreja Plenkovića.

Jer nije autentična, kao što nije autentična ni njihova duhovitost, novinarstvo, književnost, ukratko njihovo poslanje.

Svijet vrvi takvima u svojoj utrobi.

Samo neki manje, a neki više uspješno prikrivaju svoju režimsku bit.

Iza sve te jedinstvenosti, slobodnjaštva i osobno izabrane neustrašive subverzivnosti je kao potpora uvijek stajao prilično militantan civilni ili antifa aktivizam vrhunski organiziranih struktura s nekoliko stotina masno plaćenih profesionalaca na državni račun, ali i prilično rigidna politička struktura u zemlji i inozemstvu, koje su na tri razine zapravo činile trojstvo toga pogubnoga utjecaja na Hrvatsku.

I zaklon takvim subverzivcima.

Mete i ciljevi toga svojevrsnoga antinovinarstva su uvijek bili isti.

Slobode, prava Hrvata, nacionalna simbolika, katolički identitet, kulturno i tradicijsko naslijeđe, u biti sve što čini temelje svakoga naroda u svijetu. S druge strane, nemoguće je u toj “satiri”, “komediji”, u tom kritičkom novinarstvu pronaći bilo što, što bi na i najmanji način postavilo znak upita nad antivrednote bivšega totalitarnoga režima, izuzev u strogoj apstrakciji ili na potpunoj periferiji i s beznačajnim osobama, njegovih protagonista, njegovih ideja, standarda, niti je moguće naći bilo što što će na izravan način događaje s početka devedestih godina, srpsku agresiju, srpsku, pa bošnjačku agresiju na hrvatske životne prostore u BiH nazavati pravim imenom. Niti najmanji znak sumnje u nametnute globalne nevaljalosti koje su delegiraju narodima svijeta uvijek i jedino iz istih centara. Subverzivnost bi bila autentična da je recimo Lucić sa svojim kamaradima ikada izustio jednu jedinu riječ pitanja o namjerama i posljedicama Sorosovoga divljanja svijetom, da su se usudili ismijati nekoga homoseksualca ili pedofila ako nije neki svećenik Katoličke Crkve, da su se narugali Pupovcu ili nekoj “srpskoj nejačiv koja je do devedest i pete lupala topom po Hrvatskoj, a kasnije postala “žrtva”, da su bilo kada postavili pitanje ili se narugali istinski rigidnim stavovima i budalaštinama četa “žena” od Iskoraka do raznih grupacija koje skrbe o ženskim pravima, da su postavili pitanje Zeliću i GONG-u, nekakvom Bosancu i njegovim “institutima” o tome – koga to i zašto upravo oni predstavljaju.

Toga nema.


Sorosev državni odnosno paradržavni račun

Uvijek je i u slučaju snimanja filmova i u slučaju bilo kakve rasprave o lucićevskome novinarstvu poklik za obranu tih stajališta bio – pravo na slobodno mišljenje, iako to najčešće ni nisu bila mišljenja s logičkim sadržajima, i iako su ne samo on, nego i cijela organizirana paradržavna struktura iza njega i njih, brutalno osporavali do samih razina linča prava drugima na tu slobodu, koju su očito, kao i Šerbedžija i Rafaelič umjetnost, držali – isključivo svojom svojinom. I isključivo izvan tržišta i konkurencije, i isključivo na državni, odnosno Sorosov paradržavni račun, te na račun inozemnih ambasada koje divljaju godinama Hrvatskom uredujući u temeljne hrvatske nacionalne interese i pitanja. Uvijek je poklik, a najčešće vrlo militantan, bio, da je smisao demokracije zaštita i promicanje specifičnosti i prava manjina nasuprot pravima većine.

Ovdje naglašavam ovo “nasuprot” jer se apriori sotonizirala većina, kako nikako ne bi došlo do možebitne prirodne koegzistencije ili integracije dviju struktura, manjinske i većinske, te nekontroliranoga razumijevanja društvenih grupa, jer bi u tom slučaju pozicije i društveni status nositelja tih “prava” bio dvojben i nesiguran. Jer ne bi imali više neprijatelja protiv kojega se bore, niti svrhu i smisao svoga postojanja, a time ni razloge da ih netko plaća. Točno na tom obrascu je nakon Tuđmanove smrti vegetirao pa propao Feral.

Ti subverzivci su u paradržavnim strukturama u Hrvatskoj, bez obzira jesu li pod krinkom novinara, filmskog ili kazališnog umjetnika, performera na ulicama, sveučilišnog nastavnika ili akademika izraziti lažnjaci, jer svu svoju “inspiraciju” zasnivaju na potpori državnih i paradržavnih centara moći, nastojeći svim sredstvima potpomoći kroz iste – isključivanju svake mjerljivosti i konkurencije. Zbog toga oni ni u jednoj oblasti, bilo to u medijima, bilo u kulturi i umjetnosti, bilo u obrazovanju i znanosti, bilo u politici, nikada ništa ne mogu stvoriti, niti su stvarali, niti to što rade ima obilježje civilizacijske vrijednosti. Njihovo poslanje je razaranje, a ne stvaranje.

Svako društvo na kugli zemaljskoj ima takve, demokratske države im omogućavaju zaštitu i pravo na tu subverzivnost, ali ni jedna uređena država od takvih ne stvara pretežitost, niti se oslanja na standarde koje takvi promiču. To je smrtonosno opasno i to razumni političari u pristojnim državama znaju.

Zašto se onda u Hrvatskoj ponašaju, prije svega političari, sasvim drugačije?

Jer su i sami projekti, proizvodi takve strukture.

Takvi su polazili i polaze od stava da je najvažnije pravo većine – to što je većina. I ništa više od toga. Većina je po definiciji opasna, a definicija je – ako većina ima stvarna prava, prije svega pravo na ocjenjivanje, mi ne možemo raditi to što radimo. Zato – neka crkne većina. Uvijek je odgovor takvih “subverzivaca” bio, da se radi o svjesno odabranoj navodno kulturološki prihvatljivoj subverzivnosti i samostalnosti, a uvijek se iza te subverzivnosti i samostalnosti krila golema moć, bilo ispod Sorosevoga i pretežitoga međunarodnoga interesa, bilo unutarnjih parastruktura, bilo same države. A uvijek sve uz prešutni blagoslov same države u Hrvatskoj.

Što činjenjem, što nečinjenjem.


Plenković je javno pokazao da je njemu to što je Lucić radio bila hrvatske pretežitost

Ističući Lucićev doprinos novinarstvu Plenković je javno pokazao da je njemu to što je Lucić radio bila hrvatska pretežitost, a prije toga očito poželjnost, da on ne razumije golemu neravnotežu u Hrvatskoj, koja razara sve, pa i novinarstvo, a čiji je jedan od korifeja na javnoj sceni bio upravo Predrag Lucić.

Šaljući poruku sućuti povodom smrti Predraga Lucića, Plenković je pokojnom Luciću i deklarativno zapravo oduzeo osobnost i javnu ostavštinu, zbog koje ga vole i podupiru njegovi poklonici. Proglasio ga je mainstreamom usprkos tome što se Lucić javno rugao svakoj pretežitosti.

Da je Lucić ostavljao pismenu oporuku o državnom ponašanju prema njemu posmrtno, ili bi ismijao takvu Plenkovićevu namjeru ili bi se odrekao svega što je bio.

Ističući Lucićev doprinos novinarstvu Plenković je javno pokazao da je njemu to što je Lucić radio bila hrvatska pretežitost, a prije toga očito poželjnost, da on ne razumije golemu neravnotežu u Hrvatskoj, koja razara sve, pa i novinarstvo, a čiji je jedan od korifeja na javnoj sceni bio upravo Predrag Lucić. Ne može se ovdje govoriti o kulturi ponašanja državnih vlasti, koje moraju imati senzibilitet i za ljude, događaje i interese čak i suprotstavljene njihovima, jer kad su Hrvatska i Lucić u pitanju nije se radilo o razlikama u idejama izgradnje Hrvatske, radilo se o tome što je Lucićevo djelovanje bila negacija svake Hrvatske.

Čak i apstraktne njegove.

To je i ljudski i kršćanski potrebno jasno reći, u konačnici, jedino to je i izraz stvarnoga poštovanja prema Luciću, koje on zaslužuje.

Naime ističući tzv. demokratizaciju društva i državnih politika, a pogotvo procesa odlučivanja, državne politike predvođene tzv. europskim mainstreamom, potiču, legaliziraju i institucionaliziraju tisuće mediokriteta i nositelja lažnoga prosvjetiteljstva naroda, ubijajući im temeljnu identifikaciju, u Hrvatskoj sve redom pripadnika bivše jugoslavenske oligarhije i njihovih nasljednika, stvarajući mrežu paralelnoga utjecaja i upravljanja, koja se zakonski šititi od izbornoga legitimiteta i autentičnih politika. Tako eksplicitni antisuverenisti oko SDP-a imaju otvoreno lovište i zakonsko uporište za destrukciju, a prikriveni antisuverenisti u HDZ-u i oko njega, imaju pokriće u institucionaliziranoj nemogućnosti pravdajući svoje podmukle političke vizije – autonomijom i javnim statusom navodne kulture, medija, obrazovanja i znanosti. Sve redom ključnih podsustava svakoga nacionalnoga društva, na kojima počiva razvoj svake nacionalne slobode i samopoštovanja.

Upravo u tom prostoru Hrvatska dramatično gubi svoju budućnost, prepuštajući kreaciju nacionalnoga imena tipovima kao što su kulturnjaci, Rafaelič, ranije Hribar, Danilo Šerbedžija, te gomila ostalih notornih paradržavnih “subverzivaca”, kojima je prilagođen cijeli zakonsko-formalni suastav državnoga upravljanja, izuzet iz bilo kakve provjere, konkurencije i što je najopasnije – osmišljen za spriječavanje razvoja nacionalnog stvaralaštva koje bi moglo nastati izvan kontrole tih struktura i njihovih pozadinskih gurua.


Vrlo opasna vrijednosna koalicija čiji je model sužavanje sloboda

Današnja hrvatska vlast postala je najopasniji i najubitačniji pozadinski, netransparentni guru tim tipovima i strukturama, iako se deklarira i iako je dobila mandat na potpuno suprotnim vrijednosnim stajalištima. To je vrlo opasna vrijednosna koalicija čiji je model sužavanje sloboda, a time i nužno spriječavanje razvoja potencijala za optimalan razvoj zemlje.

Usklik o razvoju gospodarstva je duboka prijevara, jer takve strukture ne smiju dopustiti nekontrolirano cvjetanje slobode ni u jednoj društvenoj oblasti, inače su mrtve.

Da bi opstala, djelovala i razmnožavala se struktura koju čine paradržavni subverzivci, proizvođači “Ministarstva ljubavi” ili lucićevskoga novinarstva, ona mora nužno isključivati svaku konkurentnost, sužavati kanale prolaza izvrsnosti, poticati mediokritetstvo, proizvoditi defetizam i nemogućnost umjesto mogućnosti i nade, a kad se taj model istroši, što je nužno jer ništa ne stvara, u koaliciji s pripadajućim politikama sužavat će temeljne slobode i primjenjivati prvo podmuklo, a kasnije sve otvorenije nasilje.

Na žalost u ovome trenutku Plenković simbolizira političku stranu toga procesa.

Tako se stvara virtualna struktura koja se krije iza zakonskoga poretka, počiva na proračunskim i paraproračunskim izvorima, profesionalno se uz masne apanaže bavi destrukcijom predstavljajući svoju lažnu subverziju kao pretežitost, a to uspjeva kontrolom medija i sve ozbiljnijim sužavanjem prostora za političku participaciju nacije. U prijevodu – to je politika mainstreama.

To je Plenkovićev politički maisntream.

I zato je adresa prosvjeda zbog “Ministarstva ljubavi” – potpuno pogrješna.

I zato pokoj duši Predragu Luciću, s čvrstim uvjerenjem da će se od njegovoga novinarstva Hrvatska uspjeti izliječiti, usprkos Plenkovićevim željama i ostrašćenim uzvicima Pupovčevih “Novosti”.

Komentari