Bruno nije dočekao svoju Hrvatsku. Kad je ubijen bio je star koliko sam ja sada, a rođen sam netom poslije njegovog ubojstva. Kad pogledam naše vršnjake danas, zaboli me srce. Zaboli me to što ispred crkve stoje novinarske ekipe koje čekaju Vladu da završi sa sjednicom, ignoriraju misu zadušnicu, a ni ne znaju da te Vlade ne bi bilo da nije bilo Bušića i njegovih suboraca. Da nije bilo tih momaka i djevojaka koji nisu htjeli trpjeti nametnuti režim i koji su poput Davida praćkama krenuli na Golijata.

U posljednje vrijeme postao je uobičajen prizor vidjeti velike grupe turista iz jugoistočne i istočne Azije na Gornjem Gradu, pogotovo na Markovom trgu. Neka mi dragi gosti oproste, ali nisam siguran iz koje zemlje dolaze, možda ni nisu iz iste jer su se na trgu istovremeno pomiješale dvije različite grupe pa me valjda i to zbunilo. Među njima se pokušavalo slikati nekoliko djevojaka iz Poljske, njih sam prepoznao zahvaljujući godinama provedenim na studiju polonistike, a i inače bih pretpostavio da su iz “neke slavenske zemlje”, a bilo je i par Francuza koje je teško ne prepoznati jer su nas uz glasan francuski sve skupa, kao i obično, gledali pogledom koji jako podsjeća na prijezir. Inače prilično tih i miran trg odjednom je živnuo, retro turistička električna vozila su morala zaobilaziti raštrkanu masu, a jedan vozač je čak i stao dok se brojni i detaljni azijski fotografi malo ne raziđu. Dok je stajao čuo sam kako objašnjava putnicima u vozilu da je Nikola Tesla izmislio električnu rasvjetu. Ono što je zaboravio spomenuti je da je isti taj Tesla nudio Zagrebu da bude prvi grad u svijetu s električnom rasvjetom, ali su ga odbili jer u Zagrebu ni tada, a ni sada nisu na vlasti ljudi koji mogu prepoznati kvalitetne ideje pa onda sve do nas dolazi s pedesetak godina zakašnjenja.

Vozač je tada uočio nažigača kako pali plinske svjetiljke te ga preko pola trga dozvao da upali lampu blizu vozila da ga “ovi njegovi malo poslikaju”. Senzacija je mala riječ, očekujem udarni prilog u korejskim vijestima o čovjeku u starinskoj uniformi koji ručno dugim štapom pali javnu rasvjetu po srednjovjekovnom dijelu glavnog grada Hrvatske. Kad je nažigač otišao osjećajući se vjerojatno kao zvijezda nastavili su slikati crkvu sa svih strana, Sabor, Vladu pa i lice Matije Gupca koje viri s ćoška Ćirilometodske. Sve to pratilo je budno oko osiguranja trga, pratnje štićenih osoba i nekoliko vozila najvećih hrvatskih televizijskih kuća. “I oni su došli!” – pomislio sam – “Konačno da nešto pametno poprate!”. Na stepenici na samom ulazu u crkvu sjedio je Mislav Bago i šmrkao štapić protiv začepljenja nosa uslijed prehlade, do njega je neki puniji gospodin izvješćivao za HRT, a pored njih namještala se ekipa RTL-a.

Polako se na jednom dijelu trga, ispred ulaza u crkvu počela formirati grupa, uglavnom starijih ljudi, mlađe od 40 moglo se nabrojati na prste dvije ruke, a tek tu i tamo netko je imao šal s crveno-bijelim kvadratićima te pokoju značku. Neki su ušli u crkvu prije nego “što ih ovi snime”, neki su komentirali da je baš dobro to što su došli novinari, neki su se pribojavali da će sve prikazati kao skup ekstremista te naglašavali u čijem su vlasništvu ti mediji, a nažalost tek će kasnije postati jasno da su novinari svi do jednog tamo zbog sjednice Vlade, da niti ne znaju što se u crkvi događa, a ne vjerujem ni da bi im išta značilo da su i saznali.

Foto: Goran Burić – Sva mjesta u crkvi Sv. Marka su bila popunjena.

Crkva je bila popunjena, svi redovi i sve sa strane. Već pri samom ulasku pomislio sam kako bih morao češće doći jer sam u toj crkvi iz trinaestog stoljeća bio svega par puta, jednom-dvaput na koncertu, jednom sa školom kad nas je komunjara od profesora dovela, a onda on nije htio ući u crkvu nego nam je izvana “objasnio” što je gdje, a on je sa svojom “Tito” značkicom ostao čekati vani. Sjećam se tog dana prilično jasno jer je to bio izlet “povijesne grupe”, odnosno nas par koji smo voljeli povijest više od ostalih pa smo dobili posebne termine da učimo dodatno. I sjećam se da smo na povratku s Gornjeg grada na tadašnjem Trgu Republike naišli na grupu od pedesetak ljudi koja je nešto vikala, možda je bilo oko Kosova, ne sjećam se, ali izgledalo je tako jer su svi bili isto obučeni, u smeđe kožne jakne, sive mrkva hlače i smeđe mokasinke, a onda je naišla ista takva grupa gotovo identično obučena koja je napala prvu grupu. Policije nije bilo nigdje, naš drug profesor ili je već postao gospodin profesor (bila je ’89. ili ’90.) nam je samo rekao da produžimo dok su se ovi masovno mlatili nasred trga. Jedva sam dočekao da dođem doma i prepričam što se dogodilo kako bih od upućenih roditelja saznao tko se s kime tuče. Moji nisu bili pretjerano zainteresirani informirati me pa do danas pojma nemam što se tamo dogodilo i tko su bili ti drugi. Navodno su i to bili turisti koji su se malo duže zadržali u posjeti pa se sličnim retro vozilima vratili devedeset i pete. Svakog gosta tri dana dosta!

No, danas je nešto drugačija situacija. “Danas znam zašto sam ovdje!” – pomislio sam u sebi, “Lako je danas pričati i pisati o svemu tome, trebalo je tada imati čuku.” –  objašnjavao sam si razlike ovog i onog vremena. No, čak i danas ljudi ispred crkve su se bojali da ih ne snime “udbaški mediji i novinari”, da ih se “poveže s ovime ili onime”, iako navodno živimo u svojoj državi. Jasno je da je ovo danas samo u nazivu naša država, ali nekoć ni u nazivu nije bila. Nekoć je sve bilo njihovo. Danas je bolno gledati kako ljudi ništa ne razumiju i kako olako prelaze preko tolikih stvari, kako im se mora crtati tko je što ukrao, napravio i tko su ti ljudi, a onda nakon toliko truda i dokazivanja netko ti hladno odgovori da su to napravili “domoljubi”, “branitelji” ili “Rvati”. Bolno. Većina je danas prihvatila da je stvarnost ono što čuju od Bage i bagre. Mogu samo misliti kako je bilo tada, tada dok je on bio živ, Bruno Bušić, na čijoj misi zadušnici se nalazimo u crkvi Sv. Marka na istoimenom trgu.

Ante Bruno Bušić ubijen je jer je bio Hrvat, politički protivnik države i režima koji su Hrvatsku okupirali, podjarmili i njom tiranski vladali. On to nije htio ni mogao trpjeti. Otišao je u inozemstvo, kao i mnogi drugi tih godina, bježeći od komunističkog režima, nadajući se da bi tamo mogao nastaviti borbu. Znali su svi da to nije lako jer je Jugoslavija imala svoje službe koje su ljude ubijale i vani, jednako kao i ovdje. To je bila ta njihova Jugoslavija – tiranija koja ubija svoje protivnike, koja guši kritiku i koja ne dozvoljava ni da zaiskri plamičak slobode.

Nevjerojatno je to što mnogi još ni danas nisu toga svjesni i što se svako malo ponavljaju priče kako je “prije bilo bolje”. UDBA je ubila Brunu Bušića 16-og listopada 1978. godine. Ne treba se ni pitati je li tko za to odgovarao, jer nije, niti bude dok će ista ta UDBA držati sudstvo, politički vrh i medije. Ante Bruno Bušić je dao svoj život za Hrvatsku. Progonjen i otjeran od svog doma naišao je na svoje krvnike u inozemstvu kao i stotine drugih političkih disidenata, novinara ili zviždača. Danas se suze rone jer je policajac u Splitu vikao na izroda s imbexilnog medija koji na sav glas viče o groznom hrvatskom režimu, a isti taj izrod od novinara hvali bivši režim koji je novinare progonio i ubijao. Čovjeka glava počne boljeti kad se suoči s tom našom bizarnom stvarnošću.

Bruno nije dočekao svoju Hrvatsku. Kad je ubijen bio je star koliko sam ja sada, a rođen sam netom poslije njegovog ubojstva. Kad pogledam naše vršnjake danas, zaboli me srce. Zaboli me to što ispred crkve stoje novinarske ekipe koje čekaju Vladu da završi sa sjednicom, ignoriraju misu zadušnicu, a ni ne znaju da te Vlade ne bi bilo da nije bilo Bušića i njegovih suboraca. Da nije bilo tih momaka i djevojaka koji nisu htjeli trpjeti nametnuti režim i koji su poput Davida praćkama krenuli na Golijata. Pročitao sam negdje da se cijela izraelska vojska prepala Golijata jer im je bio golem, dok je jedino David imao srca shvatiti da ga baš zato što je golem ne može promašiti. I na kraju su uspjeli, srušili su državu. Da im se dalo priliku da naprave ono što su htjeli danas bi ubojice i lopovi bili u zatvorima, a ne na vlasti, u sudskim klupama i u vilama. Bruno Bušić bio je jedan od onih koji su imali hrabrosti napraviti ono čemu se mi ostali divimo. On je bio jedan od onih o kojima čitamo i maštamo u filmovima, bio je heroj. Heroj kojem možemo zahvaliti što državotvorna ideja nije zamrla ni u najtamnijim trenucima diktature te što su on i njegovi suborci svoje živote riskirali i polagali da bismo jednom ostvarili slobodu.

16. listopada ujedno je i dan kada je rođen ban Jelačić. Tog datuma 1990. vraćen mu je spomenik na trg koji je tada već nosio njegovo ime. Sjećam se i tog dana. Išao sam s majkom gledati postavljanje spomenika. Živjeli smo nedaleko pa smo išli pješke Jurišićevom i oko nas su bile tisuće ljudi, stotine sa zastavama, bio je neki poseban naboj u zraku. Ponos. Nešto drugačije, nešto što se ne događa često. Rekao sam mami da jedino mi nemamo zastavu. Došli smo do jednog od prodavača koji je izložio sve na jednom od stupova ili štandova na trgu, rekla mi da izaberem. Nisam htio iskorištavati priliku pa sam uzeo zastavu umjerene veličine, tada s normalnim prvim bijelim poljem, mislim da je koštala 125 hrvatskih dinara. Nisam tada imao puno godina, nisam znao puno ni o Bruni Bušiću, ni o udbi ni njihovim ubojstvima. Nismo pojma imali što će se događati par mjeseci i godinama kasnije, ali sada mi je nekako drago što se spomenik postavio baš na taj dan. Na dan kad su ubili Brunu Bušića na ulicama glavnog grada nacionalni ponos mogao se opipati rukom. Ubili su Brunu, ali ideju nisu. Često sam bio depresivan kad bih shvatio kakav smo narod i zbog toga što dozvoljavamo sve što nam rade, zbog toga što se nama tako lako manipulira, što nas nikada ne bi mogli pokoriti da im sami to ne dozvoljavamo, da ih otvorenih ruku ne pozivamo da nas tlače. Bio sam često bijesan kad sam vidio koliko smo spremni trpjeti i u isto vrijeme vjerovati da je to pravi put, bio sam ljut na crkvu i vjeru jer su dozvolili da nas se time ukroti i pokori. Ljut sam bio na sve one koji stalno pričaju da će Bog dati i da Njega čekamo. Htio sam nešto djelotvornije, izravnije, čudio sam se zašto to mnogi rade, zašto i dalje toliko polažu u vjeru. Slušao sam svećenika, njegovu propovijed, stajao sam u tišini među molitvama, kad je citirao Brunu Bušića koji je jednom svojom briljantnom misli sve objasnio: “Mi Hrvati imamo jedino moralna uporišta, sve drugo je protiv nas!”. I stvarno i je tako! Sve ostalo je protiv nas pa da nemamo to ne bismo imali ništa.

Bruno Bušić bio je čovjek ispred svoga vremena, čovjek kojem se treba odati puno veće priznanje od ovoga što ga dobiva. Onog dana kad televizijske ekipe budu ispred crkve zbog mise zadušnice za Brunu Bušića i kad na toj misi budu prisutni članovi Vlade i Sabora, kada na vlasti više ne bude partijskih aparatčika, pritajenih udbaša ili kriminalaca, to će biti ono za što su on i mnogi drugi žrtvovali svoje živote – tek to će biti Hrvatska!

Komentari