Povodom Dana antifašističke borbe: može li revolucionarna boljševička pozadina 22. lipnja
predstavljati matično izvorište vrijednosnog sustava moderne demokratske Hrvatske?

Autor: Tomislav Ražnjević


Josip Kopinič

Početkom srpnja, skoro dva tjedna od izbijanja ratnog neprijateljstva Moskve i Berlina i poziva Kominterne na oružani otpor, (dotični) Kopinič je Titu u Beograd poslao vrlo kritički intonirano pismo u vezi potpunog izostanka volje za pomaganjem kod komunista KPH, što prilično podriva suvremenu popularnu predodžbu o zamjetnim lipanjskim antifašističkim militantnim aktivnostima hrvatskih komunista: “Ovdje tvoji prijatelji sabotiraju svaki rad. Zabranjeno je rezanje žica, uništenje radio-stanice, ništa nije poduzeto protiv željez. pruga i skladišta. Tu prolaze stalno njemačko-talijanski transporti”, te nadodaje kako se drugovi u Centralnom komitetu nisu trznuli ni nakon direktivnog pisma Kominterne.
(…) U tadašnjoj dokumentaciji vrha Partije nigdje nema spomena osnivanju i oružanim akcijama Sisačkog partizanskog odreda i epopeje o 22. lipnju kao danu kad je opalila prva partizanska puška u Hrvatskoj, a kamoli o krupnijim akcijama.

Afirmiranje nacionalnih mitova i institucionalnih rituala oko kojih se “odozgo” homogenizira društvo i legitimira društveno-politički poredak sastavni je proces izgradnje države i nacije, na koji nisu imune ni najrazvijenije demokracije svijeta. Netom osamostaljena Republika Hrvatska s početka kriznih 1990ih, izložena utjecajima internih destabilizacijskih i dezintegracijskih procesa, ne predstavlja izuzetak od toga, a daleko manji otklon od mitologizacije prošlosti nalazimo u slučaju socijalističke Jugoslavije koja je ipak svoj egzistencijalni put u 1945. godini započela s nemjerljivo širom podrškom međunarodne zajednice po pitanju prava na postojanje. Kada se retrospektivno sagledaju nepovoljne okolnosti u kojima se sredinom 1991. godine hrvatska država nastojala afirmirati na međunarodnoj sceni, suočena s teškim bremenom činjenice da je prethodni pokušaj ostvarenja nacionalne države neslavno završio na stazama totalitarnog fašizma i asistiranja Hitlerovom dijaboličnom umu – razumljivo je zašto se u tim trenucima institucionaliziralo sjećanje na mitski 22. lipnja. 1941. godine i s razine marginalnog nadnevka promoviralo na razinu nacionalnog praznika. Politička pragmatika, prisnažena osobnim biografskim poveznicama ili emocionalnim odnosom državnog vodstva predvođenog dr. Tuđmanom prema Titovom partizanskom pokretu, nalagala je potrebu definiranja i isticanja jasnog državno-pravnog kontinuiteta samostalne Hrvatske sa socijalističkom joj prethodnicom. Taj izazovan čin krojenja kontinuiteta državnih institucija Hrvatske od “stoljeća sedmog”, preko feudalnih srednjovjekovnih i novovjekih državnih oblika, te ZAVNOH-a do Republike Hrvatske, u mnogočemu je ostao nedorečen i prepun kontradiktornosti, o čemu svjedoči i sadržaj Preambule Ustava RH o temeljnim izvorištima državnosti. Primarni razlog afirmacije Dana antifašističke borbe nalazio se u potrebi iznalaženja instrumenta kojim bi se neutralizirale optužbe za revitalizaciju ratnog ustaštva, secesionizam i nelegalno razbijanje Jugoslavije, što su bili temeljni potpornji jugoslavenske ratne propagande tog vremena. Pored toga, isticanje tog nadnevka kao kontrapunkta postojećem Danu ustanka naroda Hrvatske 27. srpnja pospješile su i tendencije koje su tradicionalne prvoboračko-partijske ceremonije u Srbu tijekom 1989. i 1990. godine pretvarale u ekskluzivnu srpsku platformu za promociju Miloševićeve “antibirokratske revolucije” i integralističkih jugoslavenskih ideja koje su negirale pravo hrvatske državnosti i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske, o čemu detaljnije piše dr. Davor Marijan.

Kroz proteklih 27 godina, oko Dana antifašističke borbe generiran je prepoznatljiv promidžbeni diskurs kojim je jedan uzak fragment događajne stvarnosti star sedam-osam desetljeća prilagođen sadašnjem duhu vremena i dominantnoj liberalno-demokratskoj vrijednosnoj paradigmi s početka 21. stoljeća. U pravilu, stoga, u ex cathedra poslanicama ureda (svih ili većine dosadašnjih) Predsjednika i Predsjednika vlade Republike Hrvatske možemo čitati da se radi o povijesnom danu u kojem se prepoznaju izvorišta demokracije, ljudskih prava i osobnih sloboda, pa među ostalim i temelji hrvatske državnosti – ukratko, anakronistički se Dan antifašističke borbe prezentira kao jezgra u kojoj je začet sustav u kojem danas živimo i uživamo građanske slobode.

No, s druge strane, uvid u prvorazredna povijesna vrela partijske provenijencije, fragmenti iz sjećanja aktera ili interpretacije tog događaja od strane jugoslavenske partijske historiografije, upućuju na zaključak da između povijesne dimenzije 22. lipnja i retuširanog imaginarija koji se o 22. lipnju 1941. gradi kroz komunikacijske kanale institucija državnih vlasti, srednjestrujaških medija i “nerevizionističkog” dijela povjesničarske struke postoji ozbiljna diskrepancija koja daje legitimitet kritičkom propitivanju prilično nemušte i klimave “kulture pamćenja” te vrste, i koja ostavlja dovoljno prostora da se simbolici i značaju spomenutog praznika pristupa kao mitologiziranom konstruktu čija je jedina pragmatična svrha u 2018. godini sadržana u njegovoj prikladnosti da ga se instrumentalizira u nastojanjima očuvanja legitimiteta društvenih i političkih elita čije zaposjedanje poluga moći i utjecaja, pojednostavljeno rečeno, započinje upravo 22. lipnjom 1941. godine. Stoga, spomenuti nadnevak – skupa s pratećom simbolikom zvijezde-petokrake – možemo okarakterizirati sastavnicom “utemeljiteljskog mita sadašnjeg vladajućeg sloja u Hrvatskoj”, kako je ustvrdio dr. Mladen Ančić, kojega obrana u javnom prostoru i korpusu javnog znanja koincidira s obranom identiteta i osobnih povijesti dijela društveno-političkih i gospodarskih elita.

Zašto baš 22. lipnja 1941?


Iako se simbolika obilježavanja Dana antifašističke borbe vezuje uz pokretanje oružanog otpora antifašista-komunista protiv fašističkih protivnika, Njemačkog Reicha i satelitske NDH, u globalnim okvirima je 22. lipnja 1941. poznatiji kao dan napada Hitlerove Njemačke i njenih saveznica na Staljinov SSSR. Upravo međunarodna dimenzija sraza dvaju suprostavljenih totalitarnih sustava ključni je makrohistorijski okvir nužan za razumijevanje uzroka i povoda pokretanja inicijalne faze lokalne antifašističke borbe u Hrvatskoj. Ona nudi i prilično očit i jednostavan odgovor na pitanje zašto partizanske borbe i oružanog otpora nema prije 22. lipnja 1941., usprkos činjenici što je već od ranije ne prostoru NDH bio prisutan državni teror ustaškog režima nad Srbima i političkim protivnicima, i naširoko rašireno “kapilarno nasilje” međuetničkog karaktera prouzročeno kolapsom državnog sustava Kraljevine Jugoslavije.

Tog dana, naime, sovjetska Komunistička partija je posredstvom Izvršnog odbora Komunističke internacionale – krovne organizacije koja je okupljala boljševičke komunističke stranke i usmjeravala njihovo djelovanje s ciljem očuvanja sovjetske revolucije i zaštite interesa međunarodnog komunističkog pokreta – odaslala kratku depešu Komunističkoj partiji Jugoslavije (dalje: KPJ) kojom je naložila neodložno poduzimanje svih mjera i aktivnosti “kako bi se olakšao i podržao pravičan rat sovjetskog naroda”, budući da je “obrana SSSR istovremeno obrana naroda koje je okupirala Njemačka”. U pismu je zatraženo pokretanje općeg nacionalnog fronta protiv “fašističkih razbojnika” uklopljenog u širi međunarodni pokret, što protumačeno iz perspektive sovjetske vojno-obrambene strategije znači pokretanje opsežnih gerilskih aktivnosti na području istočne Europe i ometanje sustava opskrbljivanja i komunikacije u dubokoj neprijateljskoj pozadini. Nekoliko dana kasnije Tito je uzvratio potvrdnim odgovorom i obavijestio središnjicu Kominterne kako su pripreme za podizanje ustanka u tijeku, pri čemu se radi na organiziranju “revolucionarnih grupa” u Jugoslaviji. Revolucionarne grupe, jasno, podrazumijevaju i revolucionarne ciljeve.

Vjerolomni napad Njemačke na SSSR nije samo udarac uperen protiv zemlje socijalizma već i protiv slobode i nezavisnosti svih naroda” – uvodna je rečenica Kominterninog poziva Titu. Već sama sintagma o “vjerolomnom napadu” ne ostavlja dvojbe oko toga da je između SSSR-a i Hitlerove Njemačke do tog trenutka postojao sporazumni odnos ispunjen stanovitom razinom povjerenja, koji je kao takav bespogovorno prihvaćen od strane svih komunističkih stranaka oslonjenih na Moskvu. Riječ je o općepoznatom ugovoru “Molotov-Ribbentrop” o međusobnom nenapadanju Njemačke i SSSR-a, uglavljenom u kolovozu 1939. godine potpisima šefova dvaju ministarstava vanjskih poslova, popraćenim nizom gospodarskih, vojnih i političkih oblika suradnje između Trećeg Reicha i Sovjetskog Saveza u razdoblju od rujna 1939. do lipnja 1941. godine. Primjerice, jedan od aspekata plodonosne suradnje nacizma i komunista je i dogovorna podjela suverene Poljske, te davanje “zelenog svjetla” Staljinu za “preventivnu” agresiju na pribaltičke zemlje i Finsku. Sukladno tadašnjem ustroju međunarodne komunističke organizacije temeljenom na strogom hijerarhijskom odnosu po kojem su nacionalne komunističke partije djelovale kao sekcije Kominterne, i slijedom subordinacije kojom je determiniran položaj izvansovjetskih Partija spram matične sovjetske Partije, ni KPJ nije posjedovala značajniju autonomnost glede donošenja odluka koje su se ticale krupnih političkih pitanja i strategije djelovanja na unutarnjem planu. Odredbe tog sporazuma, susljedno tomu, odražavale su se kroz pasivnost jugoslavenskih komunista prema okupacijskom sustavu Sila Osovine i prihvaćanje statusa quo. Štoviše, kako je razvidno iz izvorne građe i poslijeratnih ostvarenja službene partijske historiografije koji u šturim crtama tematiziraju “prešućeno” razdoblje dvomjesečne tolerancije između komunista, ustaša i nacista od sredine travnja do 22. lipnja 1941. godine – rat između Hitlera i zapadnih demokracija se interpretirao kao razračunavanje unutar “imperijalističko-fašističkog bloka”, nametnuti “protunarodni” rat kapitalističkih elita u kojem komunisti ne smiju pružati aktivnu podršku zaraćenim stranama.

Zahtjev Kominterne za otpočinjanjem gerilskih i diverzijskih aktivnosti konkretiziran je sljedećom porukom, datiranom 1. srpnja 1941. godine, u kojoj se navodi sljedeće: “Kucnuo je čas kad su komunisti dužni podići narod na otvorenu borbu protiv okupatora”, budući da o “divovskoj borbi na život ili smrt” ovisi i sudbina naroda Jugoslavije, ne samo SSSR-a.

Organizujte, ne gubeći ni jednog minuta, partizanske odrede i raspirite u neprijateljskom zaleđu partizanski rat. Potpaljujte razne fabrike, skladišta, spremišta goriva, aerodrome, uništavajte i rušite željeznice, telegrafsku i telefonsku mrežu”, stoji u originalu. Nadalje, zaključuje se: “Neophodno (je) pomoću svih sredstava terorizirati neprijatelja tako da se on osjeća kao da je u opsjednutoj utvrdi”. Unošenje kaosa u pozadinu Sila osovine, pod svaku cijenu i bez obzira na reperkusije po civile i imovinu, postavljeno je kao prioritetni zadatak KPJ s krajnjom svrhom podupiranja obrane napadnutog Sovjetskog saveza. Dva dana kasnije, 3. srpnja, objavljen je Staljinov govor upućen sovjetskoj javnosti, ujedno i njegov prvi javni istup, s jedanaest dana zakašnjenja. U govoru je naglašena potreba pokretanja partizanskog rata, a Staljinova riječ imala je snagu direktive. Već sljedećeg dana, 4. srpnja, Politbiro Centralnog komiteta KPJ (dalje: CK KPJ) je donio odluku o početku oružane borbe protiv fašizma, što je i prvi dokument kojim je određeno da se tema rata iskomunicira sa širim partijskim članstvom. Jasno, u tadašnjoj dokumentaciji vrha Partije nigdje nema spomena osnivanju i oružanim akcijama Sisačkog partizanskog odreda i epopeje o 22. lipnju kao danu kad je opalila prva partizanska puška u Hrvatskoj, a kamoli o krupnijim akcijama.

Kampanja gerilskih aktivnosti kojima bi se u Jugoslaviji pomoglo ratovanje sovjetske vojske nije bila predviđen oblik borbe koji bi trajao dulje vrijeme i crpio resurse Partije na način kako se partizanski rat odvijao sljedećih godina. Memoarska građa i historiografska publicistika suglasne su u ocjeni kako je među  komunistima u Hrvatskoj i Jugoslaviji vladalo uvjerenje o nepobjedivosti sovjetskog ratnog stroja. Vijest o napadu Hitlera na SSSR dočekana je kroz fanatično odobravanje i u vrlo optimističnom ozračju, budući da se očekivalo kako će Crvena armija u vrlo kratkom razdoblju zaustaviti agresiju, preuzeti inicijativu i krenuti u opći protunapad odbacivši napadača preko državnih granica, te okončati rat ulaskom u Berlin u roku dva do tri mjeseca. Kako navodi Branko Petranović u kapitalnoj sintezi socijalističke jugoslavenske povijesti “Istorija naroda Jugoslavije II”: “Komunisti su očekivali da će sa ulaskom SSSR-a u rat doći do izbijanja ustanaka u evropskim zemljama, pa i do revolucije u Nemačkoj i Italiji. Ideja svetske revolucije živela je i u svesti jugoslovenskih komunista. O tome svedoče i izdavanje letaka i pokušaji bratimljenja sa vojnicima Nemačke, Italije i Bugarske, koji nisu mogli dati nikakav rezultat, zahvaljujući nepostojanju antifašističke svesti kod ovih vojnika, fašističkoj indoktrinaciji i totalnom nadzoru partijske i vojne policije. Ranija propaganda komunista o Sovjetskom Savezu kao najjačoj vojnoj sili sveta, s najvećim brojem aviona i tenkovskom armijom bez premca, a na drugoj strani zemlji s najpravednijim društvenim uređenjem na svetu, uticala je na stvaranje trenutnog uverenja da je početak kraja Nemačke na pomolu“. Štoviše, o optimističnim vojnim ambicijama sovjetske oružane sile kakvima se inspirirala KPJ tih dana, ističe sljedeće: “Banatski partizani su organizovali sanitetske kurseve sa specijalnim zaduženjem da prihvataju povređene sovjetske padobrance. Na krovovima visokih beogradskih zgrada postavljani su osmatrači da najave spuštanje sovjetskih padobranskih jedinica. Poznato je da su u Mačvi uklanjane ograde od oštrog kolja da se na njima ne bi povredili sovjetski borci prilikom vazdušnog desanta”. Sličnim procjenama vodio se i sam Tito u razmatranjima iz srpnja 1941. godine kada je odlučio da se vrhovništvo Partije smjesti u Beogradu kako bi, između ostalog, bio što bliže vojvođanskim ravnicama gdje se očekivao najbrži kontakt sa sovjetskim trupama. Prevladavajući duh optimizma i slijepa vjera u nezadrživi nalet trupa SSSR-a nesumnjivo su utjecali na formuliranje strategije i vremenskog okvira trajanja partizanskog pokreta, aktiviranog po nalogu Kominterne. Pokret se prvenstveno razvijao u pravcu pomaganja vojnih djelovanja Crvene armije u njenim obrambenim, a zatim i na napadačkim aktivnostima s kojima bi se realizirao revolucionarni potencijal i uspostava vlasti sovjetskog tipa – kao što se, uostalom, i događalo na području Jugoslavije nakon ulaska Crvene armije u Beograd krajem 1944. godine. Sama totalitarna narav fašizma i nacizma imali su malo utjecaja na definiranje motiva pobunjeničkog djelovanja, a još manje je pokret bio zamišljen kao sredstvo obrane pogaženih demokratskih standarda u Hrvatskoj i Jugoslaviji. No, prolongiranje rata na Istočnom ratištu je uskoro raspršilo očekivanja komunista i primoralo Partiju na sofisticiraniji pristup fokusiran na mobiliziranje što širih slojeva društva, uz priklanjanje opreznom taktiziranju s prividnom demokratizacijom pokreta.

Što prvorazredna partijska vrela kažu o prvim danima antifašističke borbe u Hrvatskoj, o 22. lipnju i sisačkom odredu?


Tog istog dana (3. srpnja 1941.) izvjestio je (Kopinič) i središnjicu Kominterne, proslijedivši joj ranije navedene optužbe kojima je zasuo Tita i CK KPJ. U prvom planu je istaknuo nenaklonjenost CK KPH prema sabotažnim akcijama i diverzijama; navodi kako se želježnički promet odvija u potpunoj neometanosti, i konstatira kako uopće – nema partizanskih odreda u šumama iako ima dosta bjegunaca (!).
Odgovor koji je Kopinič ubrzo primio od Kominterne glasio je “Pozicija rukovodstva hrvatskog jeste kukavička i izdajnička. Oslobođenje naroda Jugoslavije tijesno je povezano sa uništenjem Njemačke po Sovjetskom Savezu. Jedinstven front jugoslavenskih naroda protiv fašističkih porobljivača mora se podudarati sa partizanskom djelatnošću u zaleđu neprijatelja. Svako kolebanje i odugovlačenje jeste izdaja”.

O izazovima koji su se javljali u razvojnom putu partizanskog pokreta u prvim tjednima osovinsko-sovjetskog sukoba, kao i o “provođenju linije Kominterne”  – tj. dosljednom i bespogovornom ispunjavanju naloga iz Moskve glede pokretanja sabotaža i diverzija, te podizanja ustanka – svjedoči nam relevantna dokumentacija nastala u korespodenciji CK KPJ i podređenog mu CK KPH. Uz to, nadasve zanimljivo mjesto pripada opservacijama povjerenika Kominterne, Josipa Kopiniča znanog pod pseudonimima Valdez, Vokšin ili Vazduh, kojeg je početak sovjetsko-njemačkog rata zatekao u upravljanju regionalnim punktom Kominterne u Zagrebu. U svojstvu sovjetskog čovjeka za vezu, Kopinič je bio zadužen za instruiranje političkog vodstva domaćih komunista i praćenje ispunjavanja zadaća koje je službena Moskva delegirala jugoslavenskim komunistima, te je prvorazredan izvor i neizostavna karika kada je riječ o valoriziraciji stvarnog značaja toga mitskog 22. lipnja za partizanski pokret u Hrvatskoj i Jugoslaviji općenito.

Početkom srpnja, skoro dva tjedna od izbijanja ratnog neprijateljstva Moskve i Berlina i poziva Kominterne na oružani otpor, dotični Kopinič je Titu u Beograd poslao vrlo kritički intonirano pismo u vezi potpunog izostanka volje za pomaganjem kod komunista KPH, što prilično podriva suvremenu popularnu predodžbu o zamjetnim lipanjskim antifašističkim militantnim aktivnostima hrvatskih komunista: “Ovdje tvoji prijatelji sabotiraju svaki rad. Zabranjeno je rezanje žica, uništenje radio-stanice, ništa nije poduzeto protiv željez. pruga i skladišta. Tu prolaze stalno njemačko-talijanski transporti”, te nadodaje kako se drugovi u Centralnom komitetu nisu trznuli ni nakon direktivnog pisma Kominterne. Kako se iščitava iz retrosprektivnog osvrta u kasnijem dopisu Titu upućenom 25. srpnja 1941. godine, Josip Kopinič je famozni 22. lipnja upamtio jedino po hitnom sastanku s istaknutim partijcima, Vladom Popovićem, poslanikom jugoslavenskog Centralnog komiteta pri CK KPH, i Pavlom Papom, članom CK KPH, kako bi im prenio poruku sovjetske vlade i poziv Kominterne. Tom prilikom obojici je naznačio važnost pokretanja diverzija i sabotaža, te organiziranje partizanske borbe i osnivanje obavještajne službe za potrebe Kominterne. Osobito im je, kako navodi, svratio pažnju na dužnost sadržanu u imperativnoj rečenici: “Pružiti svu pomoć i podršku Crvenoj vojsci!”. Već sama konstatacija o mrtvilu komunista koju je iznio u tom dopisu: “U toku prvog mjeseca rata na ovdašnjem području nije provedena u život linija Djede (Kominterne op.a)” dovoljno govori sama za sebe kada je riječ o utemeljenosti aktualne predodžbe o agilnosti i požrtvovnosti komunista/antifašista koja je vladala tih dana, a niti ostatak sadržaja pisma – poglavito ozbiljne i degradirajuće optužbe koje je autor iznio na račun nerada, ignorantskog držanja prema porukama sovjetskih vlasti, kočenja i sabotiranja akcija od strane pojedinih istaknutih ličnosti u Centralnom komitetu KPH (u prvom redu Pavla Papa i tajnika Rade Končara) – ne idu u prilog herojskom narativu.

U spomenutom pismu od 3. srpnja Kopinič je Titu predbacio osobnu odgovornost za nedopustivu pasivnost komunista u Hrvatskoj, te zatražio njegov dolazak u Zagreb i osobni angažman oko rješavanja situacije sa CK KPH. Pritom je, prepričavajući raniji razgovor vođen s tajnikom KPH R. Končarom, iznio i vrlo zanimljiv detalj koji nam izravno otkriva Titov apriorni stav glede podizanja oružanog ustanka u slučaju dezavuiranja sporazuma Ribentroppa i Molotova: “…već prve dane rata ja sam njemu rekao da si ti već ranije javio Djedi da ćete u slučaju napada na Sovjetski Savez podići oružani ustanak. Naglasio sam da treba početi s akcijama, koje sam savjetovao, jer se radi o časti naše familije (partije, op.a.) i jer Djeda računa sa tvojim obećanjima”.

Tog istog dana izvjestio je i središnjicu Kominterne, proslijedivši joj ranije navedene optužbe kojima je zasuo Tita i CK KPJ. U prvom planu je istaknuo nenaklonjenost CK KPH prema sabotažnim akcijama i diverzijama; navodi kako se želježnički promet odvija u potpunoj neometanosti, i konstatira kako uopće – nema partizanskih odreda u šumama iako ima dosta bjegunaca (!).

Odgovor koji je Kopinič ubrzo primio od Kominterne glasio je “Pozicija rukovodstva hrvatskog jeste kukavička i izdajnička. Oslobođenje naroda Jugoslavije tijesno je povezano sa uništenjem Njemačke po Sovjetskom Savezu. Jedinstven front jugoslavenskih naroda protiv fašističkih porobljivača mora se podudarati sa partizanskom djelatnošću u zaleđu neprijatelja. Svako kolebanje i odugovlačenje jeste izdaja”. U istom dopisu Kominterna je svom povjereniku odobrila angažman oko discipliniranja vrha Partije u Hrvatskoj i preporučila smjenu aktualnog CK KPH, te postavljanje nove garniture koji će provesti u život “liniju koju smo dali”, uz jasan nalog: “Prekinuti svaku vezu sa izdajničkim rukovodstvom”.

Nalazeći se u Srbiji, gdje je na samom početku mjeseca srpnja pratio prilično razvijene i dinamične aktivnosti tamošnjih komiteta i gerilskih odreda, Tito je u pilatovskoj maniri “oprao ruke” od Kopiničevih kritika, ustvrdivši kako ne može cijela “familija” (Partija) snositi odgovornost zbog neaktivnosti i neposluha jedne od njenih sastavnica. Ujedno, potvrdio je vlastitu dosljednost zahtjevima Kominterne, kao i spremnost na surovo discipliniranje pasivnih članova KP Hrvatske koji se ogluše na zadatke: “Ko je kriv tamošnjem natezanju – mi ćemo ispitati i poduzeti oštre mjere. Nemoj se više ti kačiti s ljudima. Ako nešto opaziš onda javi meni. Ja sam dao oštre naloge za Hrvate i svaki onaj koji će to sabotirati biti će streljan”.

Tito je Kopiničevu ocjenu o “nepokretnosti” u pojedinim organizacijama, pri čemu se to nedvosmisleno odnosi na KPH, istaknuo u komunikeu upućenom Kominterni sredinom srpnja 1941. godine, te tom prilikom ponovio kako je izdao nalog za izvršenje akcija pod prijetnjom kazne smrti. U istom dopisu naglašava kako se partizanski pokret vrlo dobro razvija u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini, čime drug Walter dodatno osnažuje prethodno stavljen naglasak na zaostajanju Hrvatske.

Kritički ton Kominterne, i shodno tomu, stroga “predagoška” intervencija CK KPJ prema CK KPH, primorali su vrhušku KPH da održi hitnu sjednicu 7. srpnja i donese zajedničku izjavu u kojoj je izneseno priznanje oko učinjenih propusta, te je utvrđeno kako je “rad na liniji sabotaže, diverzije i vojnih akcija u ovim danima napada fašističkih bandita na SSSR, bio je u Hrvatskoj skoro ravan nuli”, te kako su nedovoljna energičnost i pojava sektašenja i birokratizma dovele do zbunjenosti i dezorganiziranosti po pitanju borbenog aktivizma kod partijskog članstva i simpatizera. Tom prilikom je u katarzičnom duhu od nadređenih partijskih instanci zatraženo provođenje unutarstranačke istrage i utvrđivanje odgovornosti svih onih koji su doveli do pasivnosti i izbjegavanja zadaća, te je predloženo da se izjava CK KPH u obliku rezolucije pošalje Izvršnom komitetu Kominterne kao “znak samokritike i težnje za ispravkom dosadašnjih teških pogrešaka”.

Apsolutnu usklađenost stranačke politike s traženjima službene Moskve (tj. Kominterne) je vrhuška jugoslavenske komunističke Partije potvrdila izglasavanjem kolektivnog ukora CK KPH, dana 10. srpnja, “zbog nedovoljne kontrole i preduzimanja mera za izvršavanje akcija koje je CKKPJ nužno postavio pred čitavom Partijom u momentu razbojničkog napada na SSSR.

Odluka o kaznama popraćena je Titovom depešom CK KPH, gdje je u sadržaju podrobno obrazložio kazne. Među ostalim, Tito kaže: “Treba da znate da je sam CKKPH u velikoj mjeri kriv za nemile događaje, jer CK nije bio dovoljno budan prema nižim forumima, nije na vrijeme poduzeo energične mjere da onemogući antipartijske elemente, nije preduzeo hitne o odlučne mjere protiv svih onih koji nisu izvršavali svoje partijske dužnosti, tj akcije, već je dozvolio da takvi saboteri svoj nerad opravdavaju napadom na CKH pri čemu je ovaj bio dosta neodlučan i nije se snalazio” (…) “prema tome preduzmite energičnije mjere za proširenje partizanske borbe i narodnog ustanka u čitavoj Hrvatskoj. Budite odlučni i ne prezajte pred kakvim teškoćama”.

Negativan stav Tita i CK KPJ prema nezadovoljavajućem radu KPH u prvim tjednima rata najjasnije se iščitava iz dopisa datiranog 17. srpnja u kojem se, među inim, ističe sljedeće: “CKKPH (je) u cjelini učinio krupnu pogrešku zbog neshvaćanja svojih zadaća i zadaća čitave KPH povodom napada fašističkih bandita na SSSR. Diskusija kod vas o kompetenciji i tzv. vojnoj liniji u vrijeme kada treba čitava Patija da djeluje brzo i odlučno bila je štetna i ničim se ne može opravdati, tim više što ste vi bili dobili već prvih dana naš proglas u kome se jasno govori što treba činiti”, nadodajući kako će CK KPJ poduzeti najoštrije mjere protiv svakog pojedinca ili partijske instance koji bude ignorirao odluke CK KPJ.

U međuvremenu je smijenjen stari i kooptiran novi sastav CK KPH, prema intervenciji Kominterne, uz posredstvo Josipa Kopiniča i sukladno traženjima za smjenom Popovića i Končara. Imajući u vidu recentne promjene u vrhu hrvatske partijske sekcije, Tito je dometnuo kako je u interesu “discipline i akcione sposobnosti” Partije nužno “pokoriti se odlukama KI”, dokazujući svoju pravovjernost Moskvi i presudan utjecaj vanjskog čimbenika na cjelokupni politički rad Partije. Među ostalim, navodi se u istom dokumentu: “Još uvijek se kod vas slabo čuje o nekim krupnijim akcijama, još željeznice voze nesmetano materijal za fašističke bande za borbu protiv SSSR. Udarite snažno po najosljetljviijim tačkama neprijatelja ne štedite nikakvih žrtava, jer će se na taj način pridonijeti bržem porazu fašista”.

Na koncu, nakon kratkog ovog presjeka kroz svjedočanstva partijske građe kojoj mitski 22. lipnja potpuno izmiče iz vidokruga, legitimno je postaviti retoričko pitanje zašto vrh KPH pred optužbama i prozivkama viših partijskih instanci nije u svoju obranu koristio argument o antifašističkoj oružanoj borbi koja je u velikom stilu lansirana tog dana u okolici Siska, kako nas uči “službena” verzija, već radi upravo suprotno i ide niz dlaku kritikama do te mjere da priznaje kapitalne greške u koracima, što u konačnici završava ukorom i preslagivanjem Centralnog komiteta? No, objektivnosti radi, potrebno je navesti kada i gdje se u partijskoj dokumentaciji zbilja spominju sisački partizanski odred i oružane akcije poduzete oko Siska.

Naime, vijesti o prvim konkretnijim djelovanjima komunističko-partizanskih udarnih skupina u sjeverozapadnoj Hrvatskoj će vrhu KPJ prenijeti delegat tog partijskog foruma u Hrvatskoj, Vlado Popović, u izvješću sastavljenom 17. srpnja i poslanom nakon neuspjelog pokušaja izbavljenja komunista zatočenih u zatvoru Kerestinec. Popović ističe kako su akcije pokrenute kao mjera distrakcije i zavaravanja neprijatelja u svrhu olakšanja bijega zatočenika i zametanja tragova. Paušalno navodi – palež vagona sa sijenom, bušenje guma na kamionima, oštećivanje pruge prema Karlovcu i u Gorskom Kotaru – te spominje stupanje u borbu četiri odreda sa po 25 članova u okolici Siska i Petrinje, uz gubitke na ustaškoj strani – 12 do 20 mrtvih. Sličan sadržaj se pronalazi u dopisu tajnika CK KPH, Rade Končara, upućenom u približno isto vrijeme CK KPJ: “Mi smo već počeli s manjim akcijama. Ovih dana mislimo izvesti neke krupnije. U sledećem pismu javiti ćemo opširno o svim akcijama koje smo izveli. Poduzeli smo sve mjere za stvaranje partizanskih odreda i ostalih akcija koje ste ostavili pred nas”. Jedini je sitan problem u cijeloj priči taj što se spomenute aktivnosti o kojima iz prve ruke izvještavaju Končar i Popović u faktografski ispravnoj interpretaciji povijesti ustaničkog antifašizma smještaju dva do tri tjedna kasnije od danas slavljenog 22. lipnja 1941. godine – što upućuje na konfabulacijsku pozadinu cjelokupnog narativa i mitskim Sisčanima definitivno izbija iz ruke titulu prvog naoružanog partizanskog odreda u ovom kutku Europe.


p.s. ovaj tekst ima planirani sljedeći nastavak; radna verzija naslova: Problem s antifašizmom – kako je Staljin “izgurao” komunističku revoluciju i “ugurao” antifašizam u promidžbeni diskurs KPH i KPJ u ljeto 1941.

Komentari