Presuda Mladiću je prilično banalna satisfakcija, koja će više poslužiti ako se ništa bitno ne promjeni, kao rasadnik novih epohalnih zala, nego kao opomena. A to je imperativni zahtjev prije svega pred – hrvatsku državu.
Mladić je na ovaj način izravno kanoniziran u srpskom imperijalnom duhu, koji je nažalost realno pretežit u tom narodu i danas, možda i više nego ikada, zbog neprimjerenoga odnosa Europe, Hrvatske i cijeloga svijeta prema srpskoj državi i odustajanja od čvrstih zahtjeva za preuzimanje odgovornosti za zločinačke politike, ali i zbog nepromijenjenog djelovanja njihove državne politike, njihovih najvažnijih nacionalnih institucija i prije svega njihove Crkve.

Moram priznati da sam sa zadovoljstvom slušao izvješće iz Haaga u navodno podnevom Dnevniku HTV-a, kolege Branimira Farkaša, iako mu ne treba termin „rat na ovim prostorima“, a pogotovo sjajno uključivanje i bistre riječi Zoltana Kaboka iz Srebrenice. Ističem, jer jasnoća riječi i informacija, te poruka sve više postaje vijest u informativnom programu HTV-a, koja se kako smo vidjeli ogradila od Stankovića koji je to nastojao relativizirati, iako nisu rekli kako se ograđuju – dračom, kako torove ograđuju u Hercegovini i u Dalmaciji, žilet žicom kako su to radili Slovenci navodno pred najezdom Arapa, zidom kako su to radili Rusi u Njemačkoj, ili – duhom?

To ćemo valjda doznati, radi sigurnosti ako ništa drugo.

Usput, ne može ni u kojem slučaju Dnevnik, pa makar i zbog Mladića i njegove kazne, biti odgođen 12 minuta emitirajući reklame u tom vremenu. Dnevnik je centralni stup programa i može se odgoditi samo uz precizne obavijesti uslijed izuzetno važnih hrvatskih nacionalnih događaja, a ovo to nije bilo, ako je to razlog. Jer suđenje Mladiću nije zbog nečuvenoga i namjernoga propusta, kako haškoga tužiteljstva, toliko i hrvatskih državnih vlasti tijekom godina, te cjelokupne međunarodne zajednice, bilo hrvatski ultimativni interes, zbog neprocesuiranja stravičnih zločina u Hrvatskoj. To je možda najeklatantniji primjer političke trgovine zločinom kojega pamti suvremena Europa.

Farkaš je istaknuo sumnju u posljedične efekte doživotne kazne Mladiću, a Zoltan Kabok je jasno naznačio da usprkos toj kazni, nema sumnje da institucije, srpska javnost i uopće nacionalni duh koji je uvjetovao zločine zbog kojih se danas presuđivalo, nisu ni osvijetljeni, ni kažnjeni, niti im je suđeno.

A to je problem, ne samo hrvatski, ne samo bosansko-hercegovački, ne samo bošnjački, već strateški i srpski problem, te svakako – civilizacijski problem, bolje rečeno posrnuće.

Na tome problemu se ne može graditi međunarodna zajednica.

Mladić je na ovaj način izravno kanoniziran u srpskom imperijalnom duhu, koji je nažalost realno pretežit u tom narodu i danas, možda i više nego ikada, zbog neprimjerenoga odnosa Europe, Hrvatske i cijeloga svijeta prema srpskoj državi i odustajanja od čvrstih zahtjeva za preuzimanje odgovornosti za zločinačke politike, ali i zbog nepromijenjenog djelovanja njihove državne politike, njihovih najvažnijih nacionalnih institucija i prije svega njihove Crkve.

Netko tko nema obavezu, niti je prinuđen a sam ne želi, preuzeti na sebe odgovornost za zlo, nema ni jedan razlog ne misliti da se zlo – isplati.

Zlu se dakle nije ni presuđivalo, nego ga se pokušalo strpati u olupinu jednoga zločinca kako bi tisuće klica zla nastavile normalan razvoj i razvijanje duha novoga zla, koje će se kad tad koncentrirati u opasnu snagu. O tome se ne razgovara, na zaborav pa i na potpunu relativizaciju svega toga, te nevjerojatno opasne destrukcije potiču i najvažnije europske države, prije svih Njemačka Angele Merkel danas, pa je ovaj proces, kao i većina procesa pred ad hoc tribunalom u Haagu, zapravo samo demonstracija interesa najvažnijih međunarodnih sila, koji se može podvesti pod zajednički nazivnik- svi su oni krivi, divljaci, nedostojni međunarodne pravde i civilizacije.

A to je vrlo razoran poučak i zloćudna klica u temeljima suvremenih europskih politika.

Nama je problem što i u Hrvatskoj upravo ta klica ima gotovo pretežitu društvenu i političku moć, a njenu personalizaciju svakodnevno vidimo kroz imena i prezimena konkretnih ljudi, lica i naličja, pronositelja duha zla devedesetih godina u Hrvatskoj i njihovih novoformiranih sljednika zbog nekažnjavanja zla, kojima ne pada na pamet odreći se počinjenoga zla, nego službeno ustrajavaju na tome da je to bilo njihovo – prirodno pravo.

Ti ljudi, uključeni u SDSS i većinu srpskih manjinskih institucija u Hrvatskoj danas su kontrolori većinskoga paketa upravljačkih prava hrvatskom državom, time i društvenim standardima.

Zato je presuda Mladiću prilično banalna satisfakcija, koja će više poslužiti ako se ništa bitno ne promjeni, kao rasadnik novih epohalnih zala, nego kao opomena. A to je imperativni zahtjev prije svega pred – hrvatsku državu.

Komentari