Na štetu zajednice LBGTQ – Na štetu manjine i većine

Podmukli sdpovski treror u hrvatskom društvu

0
566
Foto: Super Super fb stranica

Bilo bi dobro kad bi objektivna hrvatska policija pronašla izazivača incidenta u noćnom gay-klubu Super Super u Zagrebu, kada je tamo u rano zimsko nedjeljno jutro 12. veljače 2017., s prvim trnjanskim pijetlovima oko četiri ujutro, navodno bačen suzavac, što je rezultiralo stampedom niz nezaštićene željezne stepenice i razbijenim staklom na prozorima.

Naime, bilo bi to jako dobro, eda bi se hrvatskom građanstvu (bez obzira na rasnu, nacionalnu, vjersku, spolnu, rodnu, stranačku, ideologijsku i inu pripadnost) pokazalo i dokazalo da im eufemistički organi javnoga reda i mira mogu jamčiti nužni minimum sigurnosti u svakom trenutku i na svakom mjestu, ma kakvo ono bilo i ma kakav taj trenutak bio.

Pogotovo je to važno u aktualnom povijesnom trenutku, u svijetu zaraženom urbanim terorizmom i posljedičnom institucionalnom globalnom borbom protiv terorizma, makar se on najčešće krstio “islamskim”, za što ionako znamo da je riječ o vrlo površnom, zapravo netočnom, poimanju onoga što urbani terorizam zapravo jest.

♦♦♦

Previše je, međutim, optimistično vjerovati da će samo otkrivanje i sankcioniranje počinitelja – ako se ikada dogodi, u što je opravdano sumnjati, imajući na umu, primjerice, slučaj iscrtavanja kukastoga križa na Hajdukovu stadionu u Splitu kada se tamo igrala utakmica reprezentacije – riješiti onaj problem koji je u hrvatskom društvu toliko vidljiv da općoj javnosti (reprezentiranoj po medijima i političkim strukturama) od njegove bjelodanosti kapi očna sluz, sve do sljepila.

Jer, stvarno se nasilje ionako dogodilo na POLITIČKOM terenu, a rezultiralo je prosvjednim skupom pod ornamentalnim kapitelima Meštrovićeva paviljona, koji se (paviljon) trenutno naziva Domom hrvatskih likovnih umjetnika na trgu koji se trenutno naziva Trgom žrtava fašizma, preko puta glavnog sjedišta HDZ-a.

♦♦♦

Zaustavimo se trenutak na digresiji, pa se podsjetimo: Meštrovićev paviljon (po njegovu idejnom projektantu kiparu Ivanu Meštroviću) izvorno je 1938., izgrađen pod imenom Doma likovnih umjetnosti kralja Petra I. Velikoga Oslobodioca, u doba NDH dograđena su mu tri minareta pa je služio kao hrvatska islamska.džamija, pa su potom novi “oslobodioci” na čelu s narodnim herojima Mikom Špiljkom i Većeslavom Holjevcem godine 1947. minarete srušili i zagrebačke hrvatske muslimane ostavili da na svoju novu bogomolju nakratko pričekaju do 1985., a zdanje namijenili za Muzej socijalističke revolucije, sve dok – kako netko vrlo demagoški duhovit na hrvatskoj Wikipediji formulira – “nakon Domovinskoga rata zgrada nije vraćena Hrvatskom društvu likovnih umjetnika, koje ju je vratilo u izvornu funkciju”. Sam trg koji se danas (ponovo) zove Trgom žrtava fašizma osmišljen je 1923. na mjestu negdašnjega prigorskoga sajmišta, prvo se zvao Trg N, a od 1927. čarobnim imenom, opet, Trg Petra I. oslobodioca (Karađorđevića). U prvoj godini NDH 1941. zvao se Trg III., a od 1942. Trg Kulina bana. Kad su opet stigli novi “oslobodioci”, on se sve od 1946. do 1990. zvao Trgom žrtava fašizma, da bi se 1990. preimenovao u  Trg hrvatskih velikana (kao i okolne ulice, primjerice: ulica Socijalističke revolucije, ranije Ulica Crvene armije, dobila je ime po hrvatskom kralju Zvonimiru, itd.), ali mu je 2000., nakon Tuđmanove smrti i niza uličnih prosvjeda i skandala, ponovno vraćeno ime Trg žrtava fašizma.

Koliko je pak ova digresija, ovaj meander, koristan za razumijevanje teksta, vidjet ćemo: no, u svakom slučaju, politički prosvjed, navodno u organizaciji LBGTIQ-a, dogodio se u teškoj sjeni povijesti na zapadnom dijelu zgrade današnjega Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, preko puta sjedišta HDZ-a, gdje je svojedobno navodno stolovao Eugen Dido Kvaternik na čelu RAVSIGUR-a.

♦♦♦

Od političara su na tzv. prosvjedu viđeni slijedeći SDP-ovci: nova nada gramšijevskih balada Bojan Glavašević, nesretni negdašnji predsjednik splitskoga Saveza socijalističke omladine i koješta još negdašnje, Ranko Ostojić te Milanovićev nasljednik, šef stranke koja se zove SDP, za koju nitko živ ne može zaboraviti da je sljednica stranke SKH-SDP, pa tako unatrag, sve do KPH i KPJ, a o čijemu bi ideologijskom, posebno financijskom nasljeđu, prije ili kasnije, netko trebao povesti makar malo lustracijskoga, legalističkoga ili sličnoga inoga računa, dakle – Davor Bernardić.

Prethodno su odabrani mediji, uglavnom webovski, nagnali čelnike gotovo svih stranaka da “osude nasilje u gay-klubu”, makar je bilo više nego očevidno da ti tipovi koji su izjave davali pojma nemaju o čemu je točno riječ, a najuočljivije je bilo da se nitko nije previse trudio – zvati – policiju. (Uostalom, ni policija nije tu baš nevina: Prvo, imaju li takvi klubovi uopće dozvolu da rade tijekom cijele noći, drugo, jesu li dozvolu dobili, ako su je dobili, uz provjeru sigurnosti objekta i događaja, itd.)…

Na tisuće je komentara (zanimljivo, uglavnom komentara, ništa i malo od reportažnog novinarstva, izvješća s mjesta (čak niti naknadno), izjava zatečenih sudioinika i “žrtava”, fotografija, snimaka…) objavljeno, kako u povodu incidenta u gay-klubu Super Super, tako i u povodu spomenutoga prosvjeda.

A onda se odjednom sve stišalo: Novi kadar, novi zakret mozgom, nova tarantinovska filmska poetika.

♦♦♦

Predstavnica Centra za mirovne studije, stanovita Sandra Benčić, stojeći ispred tzv. Meštrovićeva paviljona, poručila je “političarima (HDZ-a, naime)” da se njihova politika čita iz djela, te ustvrdila da je ono što govore zapravo nastavak politike bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića i politika hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović u transformaciji Hrvatske u neliberalnu demokraciju, da je potpredsjednik Vlade Davor Ivo Stier, zadužen za ljudska prava, otišao na Tradfest na kojem je jasno dao do znanja da postoje zakoni koji nisu uvijek u skladu s prirodnim zakonima, da je to izazov kršćanima, ali da ne treba provoditi revoluciju, nego polako i sustavno mijenjati društvo.

Kako je zabilježeno (google it, youtube it!), ta cura tvrdi da je osnovna razlika između prošle i ove vlade, koja je suptilnija u modusima transformacije ustavnog poretka, temeljenog na ljudskim pravima, u sustavu neoliberalne demokracije, te da je za Stierovog (ministar vanjskih poslova) savjetnika za ljudska prava “cinično” imenovan Ladislav Ilčić koji je, kako je rekla, poznat po izjavama da je homoseksualnost zlo i izopačenost…

♦♦♦

U općoj društvenoj percepciji, ostao je tako gotovo neprimijećen cijeli niz iznimno važnih pojedinosti:

Gay-klub Super Super smješten je u ruševnoj socijalističkoj tvorničkoj zgradi na Radničkoj cesti: teško da bi takvo mjesto ikada igdje u civiliziranoj zemlji dobilo dozvolu za ikakav rad, a da ne predoči nužne pretpostavke za to:
• Gay-klub Super Super poznat je po incidentima, pa jer nevjerojatno da tamo ne postoje uobičajene mjere sigurnosti;
U gay-klubu Super Super “suzavac” – ili što to već jest bilo – očito je aktiviran unutar dvorane, tj. aktiviran je iznutra;
U gay-klubu Super Super aktivirano je nešto što sigurno nije vojni bojni otrov (BOt CS Suzavac), jer teatrolozi te skazke nemaju pojma što bi se dogodilo da jest, niti su policija i bolnice potvrdile takvoj što;
Prvu, a zapravo i jedinu twittersku vijest-komentar o tom „tragičnom događaju“ emitirala je Ana Urlić, pod pseudonimom Ana Esplanada, inače zaposlenica agencije Madison i svojedobno community managerica (što god to značilo!) kampanje za SDP i Kukuriku koaliciju, negdašnja članica Mladeži SDP-a, te navodno osoba zadužena za PR hrvatskoga Gay-pridea: “Na LGBT tematsku večer u Super Super klubu večeras je bačen suzavac. Jeb**e HDZ i Ilčic i Trump i svi, SPAVATE LI MIRNO, ljudi su krvavi?!  Evo, ovo je 2017. godina u Hrvatskoj gdje se u klubu na LGBT večeri bacaju suzavci!”;
Nevjerojatno bi bilo, kad se te postavke ne bi kasnije doslovno pojavile na “prosvjedu“: dakle – rekao bi netko naivan – “suzavac“ u gay-klubu Super Super u zagrebačkom Trnju s prvim su pijetlovima organizirali, ni više ni manje, nego – Trump, HDZ, Ilčić i ostali Hrvati;
Policijska dozvola za održavanje prosvjednog skupa ispred sjedišta HDZ-a tj. na ozemlju Meštrovićeva paviljona 13. veljače, navodno je zatražena (i odobrena?) još u četvrtak. 9. veljače, dva-tri dana prije incidenta u gay-klubu Super Super u noć sa 11. na 12. veljače;
Nota bene: o Agenciji Madison i njenoj povezanosti sa SDP-om, posebno sa Zoranom Milanovićem, pa čak i o zakonskim zloporabama, svašta se može saznati, jednostavno, putem Googlea, da se mi “mali ljudi“ ne bismo sad baš uvaljivali u tzv. istraživačko novinarstvo. Jednako to vrijedi i za tzv. Centar za mirovne studije;
Siroti pripadnici LGBTIQ-skupina – koji su u doba socijalizma–komunizma, dakle u doba vladavine SK, bili segregirano, zabranjeni i progonjeni, opet su iskorišteni za tuđe, podmukle ciljeve, što zasigurno nije pošteno niti prema njima, posebno kad se misli da ih njihovi negdašnji progonitelji danas tobože štite, da su “na istoj strani ulice“…

♦♦♦

Eto tko, dakle, provodi, smišlja i izmišlja “teror“ u hrvatskom društvu i u hrvatskoj državi?

Ali, zašto? U koju svrhu? Koji je krajnji cilj toga “ – mirovnoga“ političkoga terora, koji povremeno izađe na trgove i ulice?

A što bi pak jedno liberlano, demokratsko hrvatsko društvo – organizirano u državu koja bi trebala služiti svima nama jer postoji zbog svih nas – trebalo u takvim slučajevima poduzeti, e to u nesavršenom obliku pročitajte u Nacrtu Programskih načela Projekta Velebit, svaka je primjedba, izmjena i dopuna više nego dobrodošla.

Komentari