Hrvatska povijest, tko ju je htio bar letimično pogledati ukazuje da su ufanja u Amerikance, Engleze, Nijemce, najčešće krvavo stajala hrvatski narod i plaćena strašnim cijenama. Jedini put kad se u svojoj povijesti nismo uzdali u njih, zapravo u nikoga do svoga naroda, ostvarili smo – samostalnu Hrvatsku i natjerali cijeli svijet na respekt.

Jer smo pokazali da možemo sami i da to jako dobro znamo.

Tad su nam i Amerikanci i Nijemci postali prijatelji.

Hrvatska danas podsjeća na Izraelce nakon izlaska iz Egipta. Elita kleči pred teletom europskog mainstreama, prinosi mu darove, žrtvuje mu sudbinu svojih generacija, a tele k’o tele šuti, dok ispod njega većinom – Nijemci viču. Uplašena elita zato baca pogled prema Sinaju, da se Mojsije – Kolinda vrati. A poslali ju i bez štapa.

Nije danas ključno pitanje što će predsjednica donijeti iz Poljske, bitno je s čim je otišla pred Trumpa. Od toga ovisi što će donijeti.

Godinama se nedostatak jasnih, utemeljenih, prihvatljivih i mjerljivih nacionalnih politika i komplementarnih nacionalnih interesa pokriva – integracijama. A ključni argument u obrani svakog političkog postupka, pogotovo nečinjenja je – viša sila, nužda.

I, onda se ta integracija ritne nogom, pa razbije previše priljubljenu bradu.

Nužnost, u Hrvatskoj se utjecaji tzv. velikih sila, Europe, Amerike, Rusije prihvaćaju slijeganjem ramenima, naglasi se tu i tamo „ tako je to“, „nije vrijeme“, „znate li s kim imamo posla“, a naciji se baci pod noge zanimacija, potiču se strasti i sukobi, održavanjem agentura i radikalnih skupina u hrvatskom slučaju antife i Pupovčevih Srba, za stvaranje javnog kaotičnoga stanja u svakome trenutku kada je to potrebno. Rijetkima u takvim trenutcima pada na pamet da se neopravdano i tragično zanemaruje naciju koja je posve sama, usprkos svih postojećih interesa tih velikih sila, praktično goloruka pobijedila u Domovinskom oslobodilačkom ratu; da ju se danas plaši kucibabama i da je to samo po sebi – perverzno.

To je isto kao imati Stipu Miočića, a prijetiti nasilnicima Tvrtkom Jakovinom.

Stvaraju se sile od Slovenaca, Srba, Bošnjaka, Junker postaje bog otac, Merkelica svemogući Bruce, a ugojeni birokrati Europske komisije – sveci. Pravac je više nego prirodan i jasan, konzistentan do kraja, jer se ništa drugo ni ne može očekivati od mediokriteta u državnoj politici koja održava i podržava niz Soroševih apostola na svim ključnim pozicijama javnoga i društvenog poretka u Hrvatskoj, koji vjeruju da su ti nesretnici istina i život, predstavljajući ih kao – moć, a svoju nemoć kao jedinu mogućnost.

Kome je Pupovac moćan, Junker mu je bog.

A narod – sredstvo.

U nedostatku svojih izvornih i jasnih politika, platformi, ciljeva i rješenja ponavlja se do besvijesti nekakav argument da je ovo dvadeset i prvo stoljeće, ističe se kao kanon da smo dio europskih vrednota, da slijedimo europski put, iako rijetko tko pita koji je to put, kamo vodi, od kakvih je pločica načinjen i kakve su posljedice toga putovanja za hrvatski narod.

Veliča se nevidljivo, a vidljivo je nakaza do nakaze, od genderizma, nagonskih devijacija, do afirmacije pobačaja, koje uništavaju same temelje europskih naroda i civilizacije. I, sve to lijepo klapa, dok se to europsko zlatno tele ne ritne i mlatne svoje poklonike u – zube, kao u slučaju s arbitražom, te tisuću puta do sada kad su u pitanju potpuno legitimni hrvatski nacionalni zahtjevi prema Srbiji ili u BiH.

Što u tom slučaju?

Tragikomično je bilo slušati ovih dana hrvatske političare koji su do sada isključivo i slijepo slijedili svaki mig baš svakoga birokrata u Bruxellesu ili bilo gdje po europskim prijestolnicama, da nama nitko ništa ne može nametnuti, da u slučaju arbitraže sa Slovenijom imamo odluku hrvatskog Sabora, da smo u tome jedinstveni, slika se hadezeovce, esdepeovce, mostovce, a sve se prisnaži – anketom među nekolicinom savudrijskih ribara.

Problem granice na moru se zapravo predstavi kao životno pitanje tih pedesetak ribara, kojih, kad je sezona lista, kako jedan od njih kaže, bude i do stotinjak.

Koliki deficit kulture državnosti i svijesti o svome integritetu uopće u Hrvatskoj postoji i koliko se upravo taj deficit ciljano reproducira, dovoljno je vidjeti samo kratkim pregledom informativnih televizijskih emisija prošlih dana. Nigdje nitko nije ni pokušao ponuditi mikrofon i kamere Hrvatu iz Iloka, iz Donjeg Miholjca, iz Bjelovara, iz Zadra ili s Prevlake, i prenijeti što misli o situaciji nakon objave arbitraže, nakon javnoga stava EK i Njemačke.

U Hrvatskoj je to izvorište problema.

Jednostavno potiče se svijest da je Dubrovnik pitanje Dubrovčana, da je Istra isključivo pitanje Ideesovih Istrijana, da je Slavonija isključivo slavonsko pitanje, polako se eliminira i nestaje ono integrativno- svehrvatsko. I, to je ako ozbiljno analiziramo zapravo temeljni ciljani projekt navodne decentralizacije koja se javno gura, a koja je u državni poredak uvedena izbornim zakonom s deset izbornih jedinica i dvije posebne, ključna matrica uz posrbljenu lijevo-liberalnu ideologiju, razaranja današnje Hrvatske.

Plenković je kompletan svoj politički program sudbinski vezao za – europske stečevine, kriterije, pravila i postignuća. I, nositelj tih stečevina Njemačka, ritnula ga nogom u bradu.

Dogodi mu se usred puta da mu upravo personifikacija te Europe u koju se zaklinje i koju naciji i javnosti, te oponentima predstavlja kao neupitnu vrednotu i uzor, kristalno jasno kaže da pravo nije pravo, da standardi mogu biti ovakvi ili onakvi, da argumenti vrijede u jednom a ne vrijede u drugom slučaju, te da je – sila iznad svega.

Što sada?

Može li sada napraviti zaokret od 180 stupnjeva?

Kako?

Tko će mu vjerovati, a povjerenje mu treba kao zrak?

Umjesto iluzija hrvatskome narodu odmah, nužno i istinito ponuditi poštenim informiranjem jasan uvid u stanje državnih politika, uvid u status hrvatske državnosti u zemlji i svijetu, ponuditi nekoliko temeljnih pravaca razvoja koje su razvijene zemlje u sličnim prigodama koristile i dokazale se uspješnim, prestati muljati i trkeljati o članstvu u asocijacijama kao vrhunaravnim ciljevima i pokrivati se mutnim vrednotama i njima trovati hrvatsko društvo, a to članstvo predstaviti samo kao dobru i izglednu mogućnost, te – pozvati narod na potporu, s potpuno novim ljudima, jer većini aktualnih nitko ništa ne vjeruje.

Namjerava li natrpati državni zrakoplov samoproglašenim lumenima, povesti predsjednika Sabora Jandrokovića, ministra policije Božinovića, prošvercati nekako Šeksa, povesti i Brkića i Grbina radi čelične šake ili hrvanja, pa u Bruxelles. A istodobno dati mig netom prisvojenim višegodišnjim medijskim plaćenicima svih vlada, vlasti i navodnih politika, da razvijaju atmosferu zgroženosti zbog pokvarenih Slovenaca, bešćutnih briselskih birokrata, bezobrazne Merkel, pokušavajući naciju integrirati na žrtvoslovnoj patetici, uz provlačenje epohalnoga ufanja da su Sjedinjene Države i Velika Britanija rekle da je – problem sa Slovenijom bilateralne naravi. Pa onda moliti Boga da Kolinda nekako u pol sata s Trumpom nešto skemija. Hrvatska povijest, tko ju je htio bar letimično pogledati ukazuje da su ufanja u Amerikance, Engleze, Nijemce, najčešće krvavo stajala hrvatski narod i plaćena strašnim cijenama. Jedini put kad se u svojoj povijesti nismo uzdali u njih, zapravo u nikoga do svoga naroda, ostvarili smo – samostalnu Hrvatsku i natjerali cijeli svijet na respekt.

Jer smo pokazali da možemo sami i da to jako dobro znamo.

Tad su nam i Amerikanci i Nijemci postali prijatelji.

Neozbiljno je kao argument post festum za nekakve razgovore sa Slovencima i pogotovo Nijemcima, ili Europskom komisijom pozivati se na odluku Sabora o istupanja iz arbitraže, jer nitko među njima nema razloga vjerovati da odluka Sabora nije – promjenjiva. Tako je do sada uvijek bilo, zašto ne bi i danas? Ne treba imati iluzija da bilo tko u Europi tko se očitovao stavom o hrvatsko-slovenskom prijeporu nije znao za odluku Sabora o istupanju iz arbitražnoga procesa.

Svi su znali.

Ne treba imati iluzija da je to za bilo koga izvan Hrvatske bilo kakav argument.

Jer, nije.

Iz više razloga.

Prvo, današnje europske politike s izuzetkom nekolicine država koje pokušavaju naći svoj autentični nacionalni i ujedno integrativni europski put s tim kao polazištem, jednostavno ne polaze od izvornoga suvereniteta, niti legitimiteta naroda. Merkel i Macron predvode Europu – elite kojoj parlamenti služe kao kulisa. To je esencija Plenkovićevoga legendarnoga mainstreama s kojim je opčinio intelektualce u stranci kao što je Brkić, jer nisu stigli potražiti prijevod i objašnjene toga pojma. U tom smislu nema mjesta za respekt nacionalnih parlamenata, niti ima respekta prema nečemu što bi eventualno narod na izborima ili na referendumu odlučio.

To je zaostalo, populizam.

Sjetite se Plenkovićevoga mišljenja o Cameronovom Brexitu koga je napao drvljem i kamenjem. Zato je smijurija pozivati se na odluke Sabora i istodobno na europske politike. Jedno s drugim sadržajno nemaju veze.

Drugo, zašto bi netko u Europi respektirao stav tipova koji velikom većinom obnašaju državne funkcije u Hrvatskoj danas, kad su baš svi na izravan ili neizravan način sudionici donošenja čitavoga niza kontradiktornih odluka o rješavanju spora sa Slovenijom, koje su dovele – do ovakve situacije.

Isti ljudi.

Promijenili su deset puta mišljenje, deset puta su različito glasovali, na tome su izgradili današnje političke karijere i statuse. Zašto očekivati da neće i jedanaesti put?

Treće, očekivati od Kolinde Grabar-Kitarović da s Trumpom nešto postigne je krajnji očaj sam po sebi. Čak i ako postigne to će biti više plod stjecaja okolnosti nego osmišljene ideje ili platforme iza koje stoji – usuglašena politika u Hrvatskoj.

Dok se cijeli svijet nastoji bar na minutu približiti stvarnim kreatorima nove svjetske slagalice i predložiti im kao prirodnu sastavnicu njihovih slagalica svoj interes i izgrađenu razvojnu politiku s nacionalnim interesima, Kolinda Grabar-Kitarović bi trebala u teško i osobno izborenom produžetku uz neprijateljstvo hrvatskoga mainstreama i prema njoj i pogotovo prema Trumpu, žicati od Trumpa da nam pomogne izvući se iz nevolja koje smo sami zakuhali.

Tko će nam pomoći riješiti unutarnje probleme, tko sa Srbijom epohalne nacionalne zadaće, tko s Bošnjacima i Srbima u BiH?

Da Kolinda razapne šator pred Bijelom kućom i logoruje nakon što se potroši američki interes za plinski terminal s kojim se loptamo najmanje deset godina?

Partnerima treba ponuditi pripremljene projekte, s neupitnim potpisom čvrste i moćne domaće politike. Tek tada se razgovara o suradnji, partnerstvu, tek tada se respektira i male zemlje, tek tada se ne mora – žicati.

A gdje su ti projekti?

Da im ponudimo Dejana Jovića i njegovu „Političku misao“ koja blamira trkeljanjem o Karamarku ostatke ostataka znanosti, da im ponudimo Klasića, Pusića nakon što su zabranili ANTIFE, da im izvezemo Jokića ili Radu Borić, sigurno bi dobila odlične preporuke američke veleposlanice?

Imamo ih na bacanje, ali nitko ih neće.

Da je Trumpu Hrvatska u vidokrugu političke pozornosti, da ima ozbiljne planove s ovakvom Hrvatskom, u golemome broju smijenjenih veleposlanika koje su zamijenili ljudi od Trumpovog povjerenja, smijenio bi i aktualnu američku veleposlanicu u Zagrebu. Nije ni primijetio da postoji, iako joj je karijeru snažno obilježio antitrumpovski američki establišment i sve je postigla realizirajući upravo njihove političke ciljeve i namjere. Njena diplomatska aktivnost u Hrvatskoj manje više svodi se na žestoku potporu pupovičizaciji, sorošizaciji i antifašizaciji Hrvatske što u puno slučajeva uveliko predstavlja potpunu opozicijsku politiku državi domaćinu na unutarnjim pitanjima i krajnje nepoštivanje diplomatskih standarda i elementarne pristojnosti. Žena je potpuna antiteza Trumpa, a nije ju zamijenio.

Zašto?

Jer ga po svemu Hrvatska ne interesira.

Trump je prije svega Amerikanac i praktičan čovjek, koji radi samo ono što se uklapa u njegovu viziju američkih interesa i pragmatičnih rješenja. Zašto bi Trump sad spašavao Hrvatsku od zločeste Europe ili Slovenije? Može li ga Kolinda Grabar-Kitarović uvjeriti da za svoje ideje ima nužno potrebnu kritičnu potporu Plenkovićeve vlade, da ne spominjem ostale politike?

Teško.

Trump kao pragmatičan čovjek, može i investirati u Kolindu Grabar-Kitarović i to nam je jedini most otvaranja ozbiljne suradnje s Trumpovom Amerikom, uz to što je i golema opasnost, jer je antitrumpovska histerija u Hrvatskoj između ostaloga i zbog djelovanje američke veleposlanice brutalnija nego u Americi, pa uopće nije sigurno da će koncept nacionalne politike koju personalizira predsjednica sutra vrijediti.

Treba se zato okrenuti trajnome rješenju.

Jedini način rješenja i ovoga, ali i svih sličnih problema, koji će se nizati kao na tekućoj vrpci i nižu se godinama, jest – vratiti se Tuđmanu. To svi govore, svi se vraćaju najčešće njegovim pogrješnim odlukama i politikama, a ovo je prilika da se vratimo onome Tuđmanu kojega valja trajno zadržati kao nacionalni simbol.

Tuđmanu izvornom suverenistu.

To znači umjesto iluzija hrvatskome narodu odmah, nužno i istinito ponuditi poštenim informiranjem jasan uvid u stanje državnih politika, uvid u status hrvatske državnosti u zemlji i svijetu, ponuditi nekoliko temeljnih pravaca razvoja koje su razvijene zemlje u sličnim prigodama koristile i dokazale se uspješnim, prestati muljati i trkeljati o članstvu u asocijacijama kao vrhunaravnim ciljevima i pokrivati se mutnim vrednotama i njima trovati hrvatsko društvo, a to članstvo predstaviti samo kao dobru i izglednu mogućnost, te – pozvati narod na potporu.

S potpuno novim ljudima, jer većini aktualnih nitko ništa ne vjeruje.

Komentari