Trenutni hrvatski Izborni zakon majka je svih nevolja hrvatske države, zbog njega državu vode nesposobni ljudožderski klijentelisti, zbog njega su buduće generacije zbunjene, zbog njega je stopa nezaposlenosti, a osobito iseljeništva, golema (zapravo gora nego u titovskom socijalizmu, premda s istom titovskom pokvarenjačkom namjerom “neka odu vani pa da šalju novac nama”), itd., da ne duljimo, sve se zna… Zbog njega – zbog toga Izbornog zakona, jučer, danas, sutra proizvodi se ta bezvezna sukobljavajuća štorija o “položaju manjina u Hrvatskoj”, konačno. Ali, uistinu, “položaj manjina u Hrvatskoj” isti je “položaj” kakav imaju svi – ili: kakav ŽELE i MOGU imati svi državljani Republike Hrvatske.


Je li to teško razumjeti? Na dotrini, vjeronauku kojega je moj naraštaj pohađao početkom 1960-ih, mi smo to, jednom zauvijek, naučili napamet, tu prisegu. Do danas razmijemo svaki naglasak, dok smo živi nećemo to zaboraviti, a čak tada nismo ni znali da je riječ o tzv. Nicejsko-carigradskom Credu (Vjerovanju):

Vjerujem u jednoga Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlja, svega vidljivoga i nevidljivoga. I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa. I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice: i postao čovjekom. Raspet također za nas: pod Poncijem Pilatom mučen i pokopan. I uskrsnuo treći dan, po Svetom Pismu. I uzašao na nebo: sjedi S DESNE OCU. I opet će doći u slavi suditi žive i mrtve, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja. I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca; koji izlazi od Oca i Sina. Koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi; koji je govorio po prorocima. I u jednu svetu Katoličku i Apostolsku Crkvu. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Amen.”

Genijalna Wikipedija, koja je, eto, ovladala ovozemaljskim intelektom, tu našu životnu prisegu objašnjava ovako:

“Nicejsko-carigradsko vjerovanje, također Nicejsko-carigradski simbol vjere, najrašireniji je tekst Vjerovanja u kršćanskim Crkvama. Prihvaćeno je 381. na Prvom carigradskom saboru, a predstavlja proširenje ranijeg Nicejskog vjerovanja koje je prihvaćeno 325. na Prvom nicejskom saboru. Ovo Vjerovanje, kao sažeti izričaj svoje vjere prihvaćaju Rimokatolička Crkva, Pravoslavne Crkve, Istočne pravoslavne Crkve, Asirska Crkva Istoka, Engleska crkva, Luteranske crkve i većina ostalih protestanata” –

danas nam objašnjava (objektivna?) Wikipedija:

“U nastojanju da odgovori na Arijev nauk, Prvi nicejski sabor proglasio je Nicejsko vjerovanje, koje je već imalo trojstveni (trinitarni) oblik, to jest ispovijedalo je vjeru u jednoga Boga – Oca, Sina i Duha Svetoga. Ipak, najviše se bavilo time kako kršćani shvaćaju Sina, jer je Arije negirao istobitnost Oca i Sina. O Duhu Svetom postojala je tek kratka rečenica: »Vjerujemo u Duha Svetoga.« Nakon Prvog nicejskog sabora arijanstvo je ponovno počelo jačati, a pojavili su se i sljedbenici carigradskog biskupa Makedonija I. koji su nijekali božanstvo Duha Svetoga. Kasnije su nazvani PNEUMATOMASI (duhoborci). Kao odgovor na ta učenja sazvan 381. je Prvi carigradski sabor na kojem je potvrđeno Nicejsko vjerovanje, te je proširen onaj njegov dio koji govori o Duhu Svetomu. Po tome je ovo vjerovanje i nazvano Nicejsko-carigradsko, premda će ga se nazivati i jednostavno Nicejskim vjerovanjem, budući da se na njega nije gledalo kao na neko novo vjerovanje, nego samo kao na tumačenje Nicejskoga. (…) Treći ekumenski sabor, onaj održan u Efezu 431. godine potvrdio je tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja i odredio da se u njega ne smiju unositi promjene, te da ne može biti zamijenjeno nekim drugim vjerovanjem.. (…) Na Zapadu je u tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja vrlo rano uključen i tekst koji se obično navodi pod latinskim nazivom »Filioque«, što znači »i Sina.« To je dodano u tekstu o Duhu Svetom, za kojega se tako kaže da »izlazi od Oca i Sina«, što je postao i službeni tekst Nicejsko-carigradskog vjerovanja na Zapadu Ovaj je dodatak prvi puta umetnut 447. godine u Toledu, u današnjoj Španjolskoj, čime se htjelo suprotstaviti arijanskoj vjeri vizigotskog plemstva. Takav se tekst potom proširio i Francuskom, pa je Karlo Veliki 809. sazvao sabor u Aachenu, na kojem je papa Lav III. zabranio uoprabu dodatka »Filioque« ne želeći stvarati razlike s Bizantom. S druge strane, Karlo Veliki nije priznavao moć bizantskih careva nad Zapadom, pa je inzistirao na tome da su zapravo istočnjaci izmijenili Vjerovanje. 1014. kad je u Rimu Henrik II. krunjen za cara, u liturgiji je bio uključen i tekst s »Filioque.« Na Drugom Lionskom saboru 1274. taj je tekst i službeno uključen u Vjerovanje zapadne Crkve. Pitanje dodatka »Filioque« bit će jedan od povoda Velikog raskola 1054., a pravoslavni kršćani do danas optužuju Zapad da je izmijenio izvorno Vjerovanje, dok Rimokatolička Crkva drži da je samo riječ o tumačenju, a ne o nekom novom ili drugačijem vjerovanju. Mnogi pravoslavni teolozi drže da je ovim dodatkom Katolička Crkva upala u herezu.” https://hr.wikipedia.org/wiki/Nicejsko-carigradsko_vjerovanje

Hm, dobro, dobri ljudi, ali eto, postoji i tzv. Apostolsko vjerovanje, razumijete li razliku, osobito kad je riječ o “desničarenju” u Vjerovanju?

Vjerujem u Boga, Oca svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje. I u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom, rođen od Marije Djevice, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet umro i pokopan; sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi O DESNU BOGA OCA SVEMOGUĆEGA; odonud će doći suditi žive i mrtve. Vjerujem u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku, općinstvo svetih, oproštenje grijeha, uskrsnuće tijela i život vječni. Amen.

Hrvatski desničari su se rodili u Bibliji


U jednomu staromu tekstu, franjevac Petar Vlašić (1883.-1969.) pod naslovom  “Sjedi ob desnu Boga Oca – Egzegetična studija”, navodeći razne lingvističke, filozofske, teološke i biblijske izvore, pokušava razumjeti zašto je u toj temeljnoj kršćanskoj molitvi-prisezi navedena baš “desna strana”, a na kraju zaključuje kako se ipak čini da Sv. Ćiril nije bio u pravu kad je tvrdio da je ovo pitanje “nerazrješivo”, već da će prije biti da je odgovor već dao Sv. Pavao govoreći “pri svrsi Poslanice Hebrejcima”, gdje kaže da je smisao “sjedenja OD DESNU Boga Oca” u tome da je Isus vrjedniji, značajniji, nadležniji i veći od anđela, jer Sv. Pavao čak doslovno kaže:

A kome od anđela reče ikad: sjedi meni s desne strane, dok podložim neprijatelje tvoje podnožje nogama tvojim? Nijesu li svi službeni duhovi, koji su poslani na službu onima, koji će naslijediti spasenje?” (Hebr. 1., 13, 14)…

(Uputno je pročitati taj esej, čak nije ni dugačak, nalazi se na adresi: https://hrcak.srce.hr/file/71250, dok se kratka biografija fra Petra Vlašića može pronaći na linku: https://www.ofm-sv-jeronim.hr/istaknuti-franjevci-2/velikani-provincije/, pri čemu nije nezanimljivo da je riječ o čovjeku koji je “upravlja Beogradskom nadbiskupijom kao kapitularni vikar (1936.-1937.), te župom u Šapcu (1940. – 1941.)”, a čak je publicirao i (kršćanski, uistinu katolički) molitvenik pod naslovom “Pobožna duša” u Beogradu 1926 ., i to – ćirilicom.)

Razbojnik desno od Isusa


Vjerovali ili ne, piše na https://book.hr/25-ozujka/, i to vrlo “neznanstveno” kako bi to  (vjerojatno?) ocijenio beogradski bizantolog, trenutni profesor na zagrebačkom FF-u dr. Ivo Goldstein, inače, po majci Hrvat, tek po navodnoj vjeri rahmetli oca Slavka – židov. Zapravo, ateist ili agnostik (malo početno slovo “ž” u riječi “židov”, u ovom slučaju uporabljeno je u skladu s Pravopisom, budući da nije riječ o odrednici nacije, već religije, a što se piše s početnim malim slovom, jednako kao: katolik, pravoslavac, protestant, hinduist, agnostik, ateist, budist, animist, komunist, itd.):

Sveti Dizma obraćeni je razbojnik, koji je razapet S DESNE STRANE Isusova križa. Prema predaji rodio se u razbojničkoj obitelji, koju je Sveta obitelj susrela na svojem bijegu u Egipat. Bunar s vodom kojom je Marija prala malog Isusa postao je čudotvoran pa su mnogi bolesnici dolazili po nju i ozdravljali. Legenda govori da su po tu vodu došli i Dizmini roditelji, a kad ju je njihov bolesni sin kušao, ozdravio je. Stoga su i razbojnici pustili Svetu obitelj da mirno nastavi svoj put. Prošle su mnoge godine, a Dizma je poslije i sam upao u loše društvo. Postao je u Izraelu član razbojničke bande, ali za razliku od drugog člana te bande, Geste (Gestasa), nikada nije bio nasilan. I Dizma i Gestas razapeti su zajedno sa Spasiteljem svijeta. Evanđelje ne navodi zločine zbog kojih su bili raspeti, ali je sigurno da su bili razbojnici, pljačkaši, a možda i ubojice. O tome govori i težina njihove kazne: smrt na križu, najokrutnija smrt. Na Kalvariji se Dizma divio Isusovoj strpljivosti i blagosti. On je u Isusu raspetom prepoznao obećanog Mesiju. Sa svojeg križa branio je Isusa od napada i uvreda LIJEVOG RAZBOJNIKA  Gestasa. O tome izvještava sveti Luka: „Jedan od obješenih zločinaca vrijeđao je Isusa: ‘Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!’ Tada drugi progovori i ukori ga: ‘Zar se Boga ne bojiš, ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.’ Pa nadoda: ‘Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!’ A Isus mu reče: ‘Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!’“ (Lk 23, 39-43). U riječima DOBROG RAZBOJNIKA jasno se nazire kajanje, osuda vlastitih zlih čina, primanje kazne kao zadovoljštine za počinjene nepravde te vjera u Isusa Krista, Gospodina i Kralja, koji ima svoje kraljevstvo. Takvo kajanje pribavilo je tom razbojniku ne samo Isusovo oproštenje nego i ulazak u njegovo kraljevstvo, a tamo ulaze samo sveti. O DESNOM RAZBOJNIKU  poslije su pisali mnogo i lijepo i velikani Crkve, među njima sveti Augustin, sveti Leon Veliki, sveti Ivan Zlatousti, sveti Ciprijan i sveti Toma Akvinski. Svi oni u DOBROM RAZBOJNIKU VIDE PRIMJER savršena pokajanja, koje briše sve grijehe, a zazivaju ga i osuđenici na smrt. On je zapravo jedini svetac za kojeg se pouzdano zna da je završio u raju, iako se to u njegovu slučaju dogodilo u posljednji čas. Sveti Dizma, DOBRI RAZBOJNIK, stekao je mnoge časne naslove pa je tako postao „prijatelj Isusa Krista, sudrug Isusova mučeništva, tužitelj Isusovih mučitelja, čuvar raja, Gospodinov prorok, odvjetnik i branitelj, ISUSOV POBOČNIK, orao koji leti u nebo“. Svetog Dizmu štuju diljem svijeta. Zaštitnik je tamnica, osuđenih zatvorenika, osoba osuđenih na smrt, umirućih, pogrebnika, kriminalaca pokajnika, zatvorskih svećenika“.

Što je to politička desnica na Wikipediji?


Napomenimo, makar samo u ovoj prigodi: znanstvenost ili neznanstvenost bilo kojega citata, navoda, opisa ili stilske figure u ovom tekstu, kao i sama tekstualna poruka, u tom je svjetlu posve irelevantna: ovaj tekst kojega upravo ispisujem niti ne pretendira na to da bude “znanstvenim” ili uopće “važnim”, riječ je tek o komentaru koji će u eventualnom čitatelju pobuditi eventulno razmišljanje, kakvo god bude to razmišljanje bilo, zajedno sa zaključcima.

Primjerice, već citirana čarobna Wikipedija – inače najnepouzdanija enciklopedija ikada smišljena na svijetu, budući da je ispisuje tko god hoće, iako ona ima i svojh korisnih strana – u svojoj “hrvatskoj” verziji (https://hr.wikipedia.org/wiki/Politi%C4%8Dka_desnica) lakonski navodi da je:

POLITIČKA DESNICA sintagma kojom u aktualnom političkom životu označavamo uglavnom konzervativne struje unutar političkog spektra. POLITIČKA DESNICA polazi od različitosti pojedinaca, pa stoga podržava ili prihvaća društvenu hijerarhiju. Stoga smatra da proizlazi nejednakost kao “neizbježna”, “prirodna”, “normalna” i “poželjna”. Razlikuju se stavovi: KLASIČNE desnice koja smatra opravdane razlika ljudi po nasljeđu i obiteljskoj tradiciji i LIBERALNE desnice koja drži nejednakost samo opravdananom ako je rezultat poštenog tržišnog natjecanja.

1.) DESNI BLOK političkih stranaka obuhvaća široku paletu u koju spadaju monarhističke, aristokratske, teokratske, reakcionarne i kontrarevolucionarne stranke.
2.) Ekstremna desnica obuhvaća i fašizam ili nacionalni socijalizam odnosno nacizam. Međutim u ideologiji fašizma postoje elementi ljevice i desnice.
3.) U moderno doba političkoj desnici pripadaju i stranke koje zagovaraju slobodno tržište i tržišno gospodarstvo.
4.) U početku se pojam politička desnica (u političkom žargonu antipod za političku desnicu je politička ljevica) odnosio na poziciju sjedališta u parlamentu tijekom tzv. srpanjske monarhije u Francuskoj, nakon srpanjske revolucije u godini 1830.” (Nap. MB – redne brojeve dometnuo sam osobno, radi lakšeg razumijevanja.)

U svojoj pak “srpskohrvatskoj”, “jugoslovenskoj” verziji na Wikipediji stoji “ponešto” (vrlo semiotički/semiološki bitno!?) različito, iako detaljnije, tumačenje pa se kaže (doslovno) da

DESNICA, u najširem smislu, označava ideju da su pojedinac i društvo dužni da se pridržavaju Zakona (uključujući najčešće hrišćanski moral i tradiciju). DESNO KRILO, POLITIČKA DESNICA, ili najjednostavnije DESNICA su nazivi koji se odnose na onaj dio spektra političke misli i ideja, koji je povezan za konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskom desnicom, nacionalizmom; najjednostavnije rečeno, ONE IDEJE KOJE SU SUPROTNE LJEVICI (Nap. MB. – koja idiotska formulacija, uostalom, suprotna logičkom pravilu: DEFINITIO NON FIAT IN ORBEM). Smatra se da je naziv nastao u vrijeme Francuske revolucije, kada su monarhisti, pobornici starog režima nazivani desničarima, zato što su sjedjeli (sic!, nap. MB, nepostojeći glagol na bilo kojem jeziku – “sjedjeti”!) na DESNOJ STRANI SKUPŠTINE. Vremenom je ovim nazivom počeo da se označava spektar političkih ideja i stavovi koje bi iznosio govornik, a koji u sebi sadrži ideje konzervativizma, ekonomskog liberalizma, nacionalizma i sl. Neki smatraju da POLITIČKA DESNICA uključuje i one oblike liberalizma koji daju prednost slobodnoj trgovini ispred egalitarizma, ali mnogi zagovornici ekonomskog liberalizma smatraju da njih bolje opisuje dodatna osa na političkom spektru (liberalizam-totalitarizam). Zbog čestih nedoumica i protivrječnosti kod svrstavanja političkih partija na jednu osu (levica-desnica) danas se češće koristi sistem političkog spektra sa dvije ose, i to (ljevica/desnica – liberalno/autoritativno). Od Francuske revolucije, politička upotreba naziva “LJEVICA” i “DESNICA” je evoluirala preko lingvističkih, kulturnih, društvenih i nacionalnih granica i često je imala potpuno različita značenja, u zavisnosti od društva, kulture ili jezika. Na primer, 2004. godine, vlada Narodne republike Kine proglasila je da ostaje na “LJEVICI” uprkos brojnim promenama koje su je dovele bliže onome što se u anglo-saksonskom svijetu karatkeriše kao “DESNICI”. Suprotno Kini, Frankov režim u Španiji, koji je bio otvoreno “antikomunistički” i svim sredstvima se borio da ukine “LEVICU”, često je donosio zakone koji su bili veoma slični onima u SSSR-u i drugim zemljama koje bismo mogli nazvati “LJEVIČARSKIM”. Slično, iako je “DESNICA” u svom izvornom obliku označavala one koji podržavaju interese aristokratije, u mnogim kapitalističkim zemljama (najviše u SAD), podjela na “LJEVICU” i “DESNICU” nije u korelaciji sa porijeklom i bogatstvom. U XX vijeku, izvan SAD, u kojima je kapitalizam bio podržavan od većine političara i intelektualaca, najuočljivija razlika između LEVICE i DESNICE bila je po pitanju ekonomske politike. DESNICA je podržavala  kapitalizam, dok je LEVICA podržavala socijalizam (ili demokratski socijalizam, socijaldemokratiju) ili komunizam. Ova osnovna razlika se donekle izgubila raspadom Sovjetskog, Istočnog bloka, budući da se kapitalizam danas uglavnom svuda prihvata, sa manjim ili većim nivoom intervencije vlasti u preraspodeli dobara. Danas se najčešće, pod nazivom DESNICA, podrazumijevaju ideje povezane sa tradicionalnim vrijednostima (najčešće hrišćanskim) i očuvanjem individualnih i korporativnih prava kroz ograničavanje moći države (što se nekad govori i kao zapadnjačka ili anglosaksonska demokratija). U svom izvornom obliku, ova ideja ograničavanja moći države veoma je povezana sa idejom liberalizma, ali jedan DIO DESNICE žestoko negira pretpostavke liberalizma, a postoje i grupe liberala koji sebe ne smatraju DESNIM KRILOM. Pod nazivom DESNICA, nešto rjeđe, se podrazumjeva i originalna ideja DESNOG KRILA, a to je očuvanje bogatstva i moći u rukama onih koji su je i imali. Oba ova shvatanja očitavaju se u mnogo oblika, i osobe koje podržavaju neke vrednosti DESNICE ne moraju obavezno podržavati ostale vrednosti i ideje koje se pripisuju DESNICE. U praktičnoj politici, često nailazimo na beskrajne varijacije i kombinacije u kojima DESNICA artikuliše svoju političku misao, i često su sukobi unutar DESNICE jednako žustri kao i oni između LJEVICE i DESNICE. Vrijednosti i ideje DESNICE veoma se razlikuju u odnosu na državu i eru u kojoj se pojavljuju. Često i sami političari ističu neobične, ekscentrične ili naprosto glupe (!) prioritete i pripisuju ih “ljevici” ili “desnici”. Stoga je veoma teško potpuno tačno proceniti nečija ubeđenja i politiku i prikazati je na osi političkog spektra. 1.) UMJERENA DESNICA je naziv kojim se opisuje najčešći i danas najprisutniji i najdominantniji oblik desnice. On je najbliže povezan sa tradicionalizmom i anglo-saksonskim konzervativizmom. UMJERENA DESNICA najčešće podrazumijeva hrišćansku tradiciju, kapitalizam kao najopštiji oblik društvenog uređenja, koncept parlamentarne demokratije i pravne države. U domenu odnosa prema društvenim promjenama i institucijama društva, UMJERENA DESNICA podrazumeva relativno oprezan stav i otpor velikim društvenim promenama, zbog toga što one nose i velik rizik. PARTIJE UMJERENE DESNICE UGLAVNOM DOMINIRAJU NA POLITIČKOJ SCENI EVROPE I SAD. Nije teško uočiti da je UMJERENA DESNICA najzastupljenija u razvijenim, bogatim zemljama kapitalističkog uređenja. 2.) RADIKALNA DESNICA je naziv kojim se najčešće opisuju političke grupe, pokreti i partije koje je veoma teško klasifikovati unutar KLASIČNOG DESNOG KRILA. 2a.) FAŠIZAM se ponekad smatra oblikom RADIKALNE DESNICE, posebno od strane KRITIČARA DESNICE(a to je najčešće POLITIČKA LJEVICA). VEĆINA RADIKALNIH DESNIČARA odbija bilo kakvu povezanost sa FAŠIZMOM, a postoje i učenjaci koji FAŠIZAM smještaju na političku LJEVICU. Najviše zabuna dolazi iz veoma raznolike upotrebe ovih naziva. Naziv “RADIKALNA DESNICA” upotrebljava se u narazličitijim, donekle suprotstavljenim, oblicima: Reformski orijentisani desničarski pokreti ili desničarske struje konzervativnih političkih partija. Ovi pokreti nekada se nazivaju i: DISIDENTSKA desnica, AKTIVISTIČKA desnica, ili POPULISTIČKA desnica. Ovdje ubrajamo sve oblike desničarske politike koji su između tradicionalnog konzervativizma i ekstremne desnice. Pobornici ovakvih ideja uglavnom su manjinski zastupljeni odn. izvan su glavnog političkog toka, ali iz njih najčešće proisteknu pokreti drastičnih reformi (umesto revolucije). 3.) EKSTREMNA DESNICA ili ULTRA DESNICA, koja uključuje i neo-fašiste, neo-naciste i pokrete dominacije bijelaca. Ovakve grupe uglavnom su više REVOLUCIONARNOG  nego reformističkog karaktera. 4.) Široki spektar desničarskih političkih ideja između tradicionalnog konzervativizma i ekstremne desnice. Ove kategorije nisu univerzalno prihvaćene i postoji niz drugačijih upotreba, pa je opis i poređenje ovih naziva veoma komplikovan i delikatan. Ekstremna ili ultra desnica je naziv kojim se opisuju političke grupe koje uglavnom izlaze iz tradicionalnog GLASAČKOG spektra desnice. Naziv najčešće uključuje revolucionarnu desnicu, militantne rasističke i religiozne grupe, fašiste, neo-fašiste, naciste i neo-naciste. U RAZVOJU I IDEOLOGIJI fašizma postoje elementi kako ljevice tako i desnice. Mnogi intelektualci se spore oko razvrstavanja fašizma. Mnogi tvrde da je fašizam oblik ekstremne desnice ali postoje i oni koji tvrde SUPROTNO. Fašizam se najčešće koristi kao debatni argument u cilju DISKVALIFIKACIJE političkog takmaca koji zastupa suprotne ideje.https://sh.wikipedia.org/wiki/Desnica

Engleska, hrvatska, srpska i jugoslavenska desnica nisu iste


Kako vidimo, opis POLITIČKE DESNICE na hrvatskoj i na srpsko-hrvatskoj Wikipediji nije isti! Što je dosta logično, rekli bismo, no ovdje nema prostora – barem ne u ovom trenutku! – ulaziti u rasprave kako i zašto nisu baš isti, tek valja reći da na čarobnoj Wikipediji postoji i čisto srpska verzija iste natuknice (https://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%94%D0%B5%D1%81%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B0), samo je , nažalost, ispsana na vukovskoj (reformiranoj) ćirilici, za one koji je razumiju, a koja se verzija uglavnom poklapa s onom srpskohrvatskom, cijelom svijetu na veselje, mojoj miloj dragoj nažalost.

Ono što svakako valja napomenuti jest da autori svih natuknica na hrvatskoj, srpskohrvatskoj ili srpskoj Wikipediji uglavno za svoj izvor zapravo koriste englesku Wikipediju (https://en.wikipedia.org/wiki/Right-wing_politics), a što je po mojemu osobnom (pardonez-moi!) mišljenju, jednostavno STRAŠNO – kao da nemaju vlastita mozga, kao da nemaju vlastita mišljenja, kao da nemaju izvora, ne samo “u svom dvorištu (rekao bi M. Škoro)”, nego kao da ih nemaju uopće, ili kao da do izvora, posljedično i mišljenja, te zaključaka, ne mogu doći?!

Najuočljivije što se meni u cijeloj toj pripovijetci čini jest ona napomena (vidi gore!), da je:

1.)  Naziv DESNICA “nastao u vrijeme Francuske revolucije”, čak i POLITIČKA DESNICA, što je, dobri ljudi, zapravo smiješno, to je elementarni pojam političkog spina, kako se to moderno zove, da ne velim, budalaština. Jer, POLITIČKI GOVOR uvijek jest govor PARABOLA (hrv. prispodoba), onako kako se izražavao Isus, da ne idemo u povijest dalje od Biblije i njezina Novog Zavjeta. Kakve veze, dakle, Francuska revolucija (1789. – 1795. – 1799.) u POJMOVNOM smislu može imati s POJMOM LJEVICE i DESNICE iz biblijskih vremena?

2. Fenomenalno, gotovo fabulozno, proverbijalno, jest to da itko iole normalan može u nekoj političkoj “raspri” (a ta Wikipedije doista jest neka trajna nezavršena “rasprava”) ustvrditi da je “DESNICA ONO ŠTO NIJE LJEVICA”?! Jer, prvo, riječ je o imanirajućem sukobu, drugo, tko to zna što je točno (nedefinirana) ljevica SAMA PO SEBI da bi, logičnim slijedom, DESNICA bila tekođer nedefinirana, treće, kao što već gore piše, jedan se pojam ne može objašnjavati negacijom/suprotstavljenošću drugomu pojmu.

Je li Plenković ljevica a Kolinda desnica?


Kako razumjeti pojam DESNICE u današnoj – recimo Plenkovićevoj i Kolindinoj – Hrvatskoj? Ispričavajući se zbog ishitrene odrednice “Plenkovićeva i Kolindina Hrvatska”, dopustite mi objasniti: “Tuđmanova Hrvatska” bila je određena kao “polupredsjednički sustav”, dok je nakon Mesićev-Račanovih promjena Ustava, predsjednik RH prestao biti to što je u Tuđmanovo doba (po francuskom li kakvom već modelu) bio, a premijer, tada Račan, postao je (navodno) frka od face. Stipe Mesić, međutim, kao i Ivo Josipović nakon njega, iako u daleko manjoj mjeri, bio je itekakav faktor u političkom životu male Hrvatske, pa čak i u onm trenutcima kad bi se – naoko! – čarkao sa Sanaderom, što je ionako, u ozbiljno smislu, bilo rijetko, “puhat ću ti za vrat, e, nećeš mi puhati za vrat”, i slične vesele zajebancije. Konačno, trešnjevački ulični fajter dalmoškog podrijetla, Zoran Milanović, premijer RH u doba kad je Kolinda Grabar-Kitarović definitivno izabrana za predsjednicu RH pokušavao se ponašati kao, recimo, Hruščov u prigodi nepoštivanja UN-a kad je mlatio postolom po stolu, malo blaže, malo bezobraznije (https://www.youtube.com/watch?v=nX5N32Uvkpc).

Andrej pak Plenković, trenutni premijer naoko se ne ponaša tako, ma da je neprijeporno, brutalno vidljivo, da se on ne odnosi prema PREDSJEDNICI RH niti kao Sanader prema Mesiću, niti kao Milanović prema Josipoviću, a još manje kao premijer RH prema predsjedniku/ci RH. Nažalost, dobri ljudi, ali htio sam samo to kazati: još uvijek je to “Plenkovićeva i Kolindina”  Hrvatska, barem u mjeri u kojoj je i jedno i drugo predstavljaju unutar i izvan Hrvatske, loše je to što čak i izvan Hrvatske pokazuju da nisu u sporazumu. Pa, jebiga, nije Hrvatska ni njegova ni njezina da bi se oni imali nesporazum nauštrb Hrvata, kolokvijalno zvanih hrvatski građani iliti hrvatski državljani, da ne velim teritorijalci, teritorijalna obrana, ako treba, konačno dragovoljci. Hrvatski dragovoljci, branitelji starih navada.

Uvijek je to važno, MEDIJI prikazuju trenutnu predsjednicu RH kao DESNIČARKU, a trenutnog premijera kao UMJERENOG, a sve više kao LIJEVOG. Hm, teško da je točno i jedno i drugo. Jer, kad malo bolje pogledamo – ne samo da su pojmovi POLITIČKE LJEVICE i DESNICE potpuno ZASTARJELI, apsolutno neprilagođeni internetskom dobu u kojemu već dugo živimo mi, a osobito žive naša djeca, o unucima da ne govorimo – u Hrvatskoj, osim minornih, postoji samo jedna ozbiljna ULTRADESNA politička stranka (SDSS), a uz nju i tzv. frontalna organizacija (SNV). Znači, Plenix je lijevije od Kolide, zato što je ona desnije od njega, ili makar od onoga što on misli da ona jest, premda se ona ne slaže s time.

U Hrvatskoj postoji jedna vrlo uočljiva desna stranka


Bez obzira kako U OVOM SLUČAJU Kolindin stav ne izgleda bitno različit od Josipovićeva, dakle onaj stav o “etnobiznismenima”, upravo Plenković ima problema s referendumom o Izbornom zakonu, štoviše, čini se kako OPET, u nedostatku boljih ideja, taj se trenutni premijer Plenković, treba li to reći, uz pomoć KONTROLIRANIH medija – koji nisu kontrolirani “nasilno”, već “dragovoljno utilitaristički” –  igra neke “umjerene desnice” iz gornjig citata, što bi u hrvatskom slučaju značilo: igra se “umjerene ljevice”. A to je pak, politološki gledano,  jednostavno smiješno. Grubo smiješno.

Jer kako navodi, opet, čarobna Wikipedija, koju ne konzultira nitko, čini se, osim mene i vas, dobri ljudi, dok uspoređujemo točnosti i netočnosti koje su u tom virtualnom svijetu ispisane:

Samostalna srpska demokratska stranka formirana je 1997. godine na području Istočne Slavonije koje je tada bilo pod upravom UNTAES-a, odnosno bivšim područjem Republike Srpske Krajine koje je temeljem Erdutskog sporazuma mirno prelazilo pod hrvatski suverenitet. Većina članova nove stranke su bili bivši funkcionari SDS koji su se kasnije spojili sa srpskim političarima koji su, poput Milorada Pupovca za vrijeme rata bili na područjima pod hrvatskom vlašću. Naziv je uzet kao referenca na Samostalnu demokratsku stranku koja je djelovala prije drugog svjetskog rata, a koja je zastupala federalizam i ravnopravnost država u Kraljevini Jugoslaviji.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Samostalna_demokratska_srpska_stranka

Ne znam za vas, dobri ljudi, ali meni gotovo svaki termin ispisan u toj natuknici “nešto znači”, stoga, pogledajmo to malo bolje, opet uz pomoć čarobne Wikipedije:

Srpska demokratska stranka (SDS, srp. Српска демократска странка Републике Српске Крајине), bivša nacionalistička separatistička politička stranka hrvatskih Srba koja je 1990-ih djelovala na hrvatskom ozemlju. Osnovao ju je psihijatar Jovan Rašković 17. veljače 1990. u tadašnjoj SR Hrvatskoj nedugo nakon ustavnih amandmana koji su dozvolili višestranački sustav, odnosno prije prvih višestranačkih izbora. SDS sa sjedištem u Kninu upisan je 6. ožujka 1990. u registar društvenih organizacija SR Hrvatske. Osim Raškovića kao predsjednika, potpredsjednici su bili odvjetnik Vlado Ivković iz Zagreba, Momčilo Kosović iz Beograda, stomatolog Milan Babić iz Knina i novinar Branko Marjanović iz Zadra… ” https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_demokratska_stranka_(Hrvatska)

U intervjuu tjedniku Novosti, 13. ožujka 2015., kontroverzni dr. Vojislav Stanimirović kazao je:

“Ako se uzme u obzir da smo osnivačku Skupštinu SDSS-a imali 5. marta 1997., možete shvatiti da smo za pripreme izbora imali manje od mjesec i pol dana. U toj tzv. fuziji Samostalne srpske stranke, čiji je predsjednik bio prof. Milorad Pupovac, i Srpske demokratske stranke, čiji sam bio predsjednik, osnovana je Samostalna demokratska srpska stranka.”

Suprotivo zdravom razumu i Projektu Velebit


Čime se ti ljudi bave, otkud im ideja, zašto žive u prošlosti, tko su im uzori, kamo idu, čemu streme? Evo, sve ima na Wikipediji:

Srpska (narodna) samostalna stranka je srpska NACIONALISTIČKA politička stranka, koja je osnovana 1881. NA PODRUČJU HRVATSKE. Povod za osnivanje stranke bilo je ukidanje Vojne krajine, odnosno njezino inkorporiranje u Hrvatsku, tada u sastavu ugarskog dijela Austro-Ugarske. Mnogi od hrvatskih Srba su živjeli na tim područjima i bili nezadovoljni gubitkom stanovitih privilegija koje su proizlazile iz dotadašnjeg odvojenog statusa Vojne krajine; to je nezadovoljstvo dobro iskoristila mađarska vlada, pronašavši u Srpskoj samostalnoj stranci saveznika u borbi PROTIV hrvatskih nastojanja da se razvrgne Hrvatsko-ugarska nagodba iz 1868. godine. Srpska samostalna stranka stoga inzistira ne samo na stvaranju ZASEBNA srpskog identiteta, nego i širi ŠOVINISTIČKU propagandu, koja će s vremenom dobiti i odgovor na hrvatskoj strani: 1902. godine izbijaju u Zagrebu antisrpski neredi. Godine 1903. na čelo stranke dolazi mlađa generacija na čelu sa Svetozarom Pribićevićem, koja se počinje zalagati za približavanje hrvatskim političkim strankama, što će rezultirati stvaranjem Hrvatsko-srpske koalicije 1905. godine. U suglasju s (TAJNOM) državnom politike Kraljevine Srbije, radi SSS na rušenju Austro-Ugarske i uspostavi buduće Jugoslavije. Zbog takvih aktivnosti, 1909. godine velika grupa članova SSS biva optužena i osuđena na tzv. Veleizdajničkom procesu u Zagrebu. Svetozar Pribićević u svojoj knjizi iz 1931. godine iznosi: “Treba uvažiti, da su optuženi Srbi ZAISTA VODILI antidržavnu propagandu, da su i srcem i dušom, a neki i javnim svojim radom, zaista bili veleizdajnici, da je revolucionarni statut Milana Pribićevića o saveznoj jugoslovenskoj federativnoj republici zaista postojao, da su neki optuženi znali za taj statut i da je on imao da služi kao baza njihove akcije, i da je sve to sa gledišta tadašnjeg krivičnog zakona zaista predstavljalo veleizdaju.” Svetozar Pribićević u svojoj knjizi iz 1931. opisuje i kontakte istaknutih članova svoje Samostalne srpske stranke s TAJNOM SLUŽBOM Kraljevine Srbije; među tim članovima SSS bio je i Rade Malobabić, koji je poslije na preporuku Pribićevića postao profesionalni agent srbijanske tajne službe i organizator Sarajevskog atentata na nadvojvoda Franju Ferdinanda 1914. godine“. https://hr.wikipedia.org/wiki/Srpska_samostalna_stranka

Ta ekstremo desna politička stranka u Hrvatskoj (kao što se jasno iščitava u pravilima Wikipedije, teroijskim i definirajućim, ona je desna, i to ekstremno desna!) ima i svoju web-stanicu http://sdss.hr/, na kojoj već u uvodnoj napomeni pod naslovom: “Što je SDSS?”, stoji (gramatičkim i sintaktičkim nevoljama unatoč):

“Politička smo stranka koja objedinjuje, oblikuje i usmjerava političku volju i djelovanje srpske zajednice u Republici Hrvatskoj. Demokratska smo stranka liberalne i socijaldemokratske orijentacije, ali je u sadašnjim prilikama i srpska nacionalna stranka.

Suprotivo je to, kako zdravom razumu, tako primjerice, i zalaganju PROJEKTA VELEBIT:

da se u skladu s tradicijom zapadne demokracije i svjetske običajnosti, zakonski zabrani uporaba stranih nacionalnih i državnih imena u nazivima političkih stranaka u Hrvatskoj (poput: Srpska demokratska stranka, itsl.), posebno ako nemaju u svojemu nazivu odrednicu svoje matične države (Hrvatske)“.

Trenutna Vlada Andreja Plenkovića, koja lavira na rubu tzv. velike koalicije SDP-a i HDZ-a, a zapravo je, poput prethodnih, samo srpsko-hrvatska koalicija, jasno (ili sve jasnije, pa će u skladu s time sigurno utjecati i na Ustavni sud), već se odredila prema Građanskoj inicijativi “Narod odlučuje” koja je prikupila dovoljno potpisa za oba referendumska pitanja, s naglaskom na referendumsko pitanje, koje se odnosilo na ulogu manjinskih zastupnika u Vladi, a ono je glasilo:

Jeste li za to da se iza članka 72. Ustava Republike Hrvatske doda članak 72.a koji glasi: ‘Zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Hrvatskoga sabora, osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna?

Uopće ne govoreći, a vjerojatno niti ne razmišljajući, koliko su nelogično sulude (nema mirnijega izraza!) trenutne odredbe Izbornog zakona, posebno o tzv. 11. i 12. izbornoj jedinici po kojoj se zastupnici u Hrvatski Sabor biraju po načelu ZAJAMČENIH (3)+3+5=11(-3)=8  kandidata, trenutni premijer Andrej Plenković ocijenio je, kako javlja Večernji list:

kompletno promašenim i neodgovornim referendumska pitanja za koja je Građanska inicijativa ‘Narod odlučuje’ objavila da je prikupila potpise te dodao kako treba vidjeti jesu li potpisi prikupljeni na adekvatan način i jesu li u skladu s Ustavom. Premijer je poručio kako je od samog početka duboko uvjeren da svako diranje u prava manjina, s obzirom na stečena prava, nije u skladu s Ustavom i da ne vidi kako bi se uopće o tome moglo odlučivati referendumom”.

Na web-stranici Telegrama Ivan Violić (pseudonim, NAŽALOST, komprimitiranoga negdašnjega gl. ur. Globusa, Davora Butkovića), ne razrađujući nimalo termin “ZASTUPNIKA NACIONALNIH MANJINA”, u potporu Plenkovića je napisao:

Iza akcije prikupljanja potpisa stoji desna Građanska inicijativa adekvatno populističkog imena Narod odlučuje, a cilj je referenduma navodno razbijanje dominacije velikih stranaka. Stvarni ciljevi referenduma jesu politička legitimacija dosad vaninstitucionalne radikalne kršćanske desnice, te smanjivanje prava nacionalnih manjina.

 

Beogradska “Politika” podržava službeni Zagreb


Ne ulazeći u nagađanja, simptomatično je da beogradska “Politika” – nevjerojatno, ali kako kome! – na svojoj naslovnoj stranici od 31. svibnja 2018. navlas govori isto što i hrvatski, bilo “službeni”, bilo “levičarski” krug:

“Iako su već proglasili „pobedu” i uspeh referenduma, predstavnici Inicijative „Narod odlučuje”, koji su proteklih dve nedelje na ulicama Zagreba tražili podršku za ustavne promene koje bi manjinskim zastupnicima u Saboru uskratile pravo da glasaju za vladu i budžet, danas će i zvanično saopštiti koliko su potpisa prikupili. Kako je na „Tviteru” napisao koordinator inicijative, inače javnosti do sada malo poznati, Zvonimir Troskot, njihov predlog je podržalo 390.000 ljudi. Ukoliko potpisi budu validni, to je više od deset odsto biračkog tela koliko je inače neophodno za uspeh referenduma. Ova inicijativa je izazvala podele u tamošnjoj javnosti i uznemirenje pripadnike manjina, PRE SVEA SRPSKE. Predstavnici vladajućeg bloka predvođeni HDZ-om su protiv ovakvog ograničavanja prava manjina kao i jedan deo opozicije i nevladinih organizacija. Drugi, poput opozicionog Mosta i Živog zida, kao i pojedini saborski zastupnici kao što je Zlatko Hasanbegović i desničari bliski Katoličkoj crkvi su podržali referendum. – „VEĆINA STRANAKA se suprotivila tom zahtevu za smanjivanje prava manjina kao i uopšte toj vrsti referendumskih inicijativa kojima se ograničavaju ljudska, manjinska prava i međunarodni ugovori. Postoji čak inicijativa o promeni ustava koju je potpisalo 50 zastupnika, dakle jedna trećina, koji traže da Sabor donese izmene ustava po kojima se neće moći raspisivati referendum koji se tiče temeljnih ustavnih vrednosti kao što su ljudska i manjinska prava. Naime, postoje mišljenja da je naš zakon o referendumu vrlo loš. Jer vi praktično možete skupiti 374.000 potpisa, a onda na referendum može izaći sto ljudi i onda je to volja naroda”, kaže za „Politiku” MILORAD PUPOVAC, predsednik Srpskog narodnog veća i saborski zastupnik Samostalne demokratske srpske stranke. Ukoliko se pokaže da imaju neophodan broj validnih potpisa, kako objašnjava Pupovac, sledeći korak predstavnika inicijative je da te potpise dostave Ministarstvu uprave na proveru. I ukoliko i ono potvrdi da su potpisi valjani, predlog ide Saboru, a tamo se ocenjuje da li su predložena referendumska pitanja u skladu sa ustavom ili nisu. Ukoliko bi Sabor rekao da nisu, onda se traži mišljenje Ustavnog suda. I na kraju, sud svojim mišljenjem presuđuje da li će referendum biti održan. Na pitanje ko STOJI iza ovakve inicijative kojom se, osim zahteva za manjinsku diskriminaciju, tražilo da se na referendumu građani izjašnjavaju i o nekim drugim izmenama izbornog zakonodavstva, naš sagovornik kaže da je u pitanju NIZ nevladinih organizacija koje su bliske domaćim i međunarodnim crkvenim KATOLIČKIM krugovima. Ili su pak njihovi DIREKTNI  eksponenti. – „Te nevladine organizacije su poslednjih pet-šest godina izrazito narasle i nastoje preuzeti sferu politike zajedno sa POJEDINIM biskupima hrvatske Katoličke crkvi, kao i delovima međunarodnih katoličkih organizacija. Njima se pridružuju desne političke stranke ili pak populisti kojima je svejedno koje su posledice tih inicijativa samo je važno da dobiju podršku”, kaže Pupovac. On, takođe, naglašava da je svima jasno da je inicijativa ANTIMANJINSKA i da cela kampanja nije išla toliko na reformu izbornog sistema koliko na stvaranje ANTIMANJINSKE atmosfere, u prvom redu ANTISRPSKE. Ali takođe je, kaže Pupovac, bila usmerena i protiv predstavnika italijanske zajednice Furija Radina i njega lično. – „Reč je o zloupotrebi ANTIMANJINSKOG, odnosno ANTISRPSKOG raspoloženja i animoziteta prema pojedinim predstavnicima manjina koji govore slobodno i kritički. Sasvim je jasno da je reč o pokušaju da ova vrsta krugova dođe do političkog uticaja i moći, a ANTIMANJINSKO raspoloženje im je glavna hrana kojom se koriste”, zaključuje Pupovac (…)

Znakovito je da ni Srbija tamo na dalekom na Balkanu a ni Italija tamo na Apeninu, niti ne poznaju pojam zajamčenih parlamentarnih predstavnika nacionalnih manjina. Usput budi rečeno, obje su to zemlje sa čvrstom fašističkom tradicijom i kontinuitetom dogovora o podjeli hrvatskog povijesnog teritorija, zajedno s njihovim političarima i medijima.

Koliko riječi treba, zapravo da bi se objasnilo nešto što je vrlo jednostavno?


Trenutni hrvatski Izborni zakon majka je svih nevolja hrvatske države, zbog njega državu vode nesposobni ljudožderski klijentelisti, zbog njega su buduće generacije zbunjene, zbog njega je stopa nezaposlenosti, a osobito iseljeništva, golema (zapravo gora nego u titovskom socijalizmu, premda s istom titovskom pokvarenjačkom namjerom “neka odu vani pa da šalju novac nama“). Da ne duljimo, sve se zna… Zbog njega, zbog toga Izbornog zakona, jučer, danas, sutra, proizvodi se ta ovratna sukobljavajuća štorija o “položaju manjina u Hrvatskoj”, konačno.

Uistinu, “položaj manjina u Hrvatskoj” isti je “položaj” kakav imaju svi, ili kakav ŽELE i MOGU imati svi državljani Republike Hrvatske.

Jedini je problem u tome što ekstremno desničarska stranka, pučkim jezikom zvana SDSS, na čelu s predsjednikom SNV-a i svega srpskoga postojećega u Hrvatskoj, doktorom lingvistike Miloradom Pupovcem, svoje ekstremno desničarenje prikriva ekstremnim ljevičarenjem, i to uz svesrdnu pomoć dobrohotnih hrvatskih “vlasti”, od Tuđmana, do Plenixa i lipe naške Kolinde.

 

Komentari