Što smo o svojoj nezavisnosti naučili iz rasprava
o katalnoskom pokušaju izvojevati državnu samostalnost?


Kada su po kometarima u elektronskim medijima započele usporedbe između Katalonije i Hrvatske, sa tako čestim argumentom o tom Ustavu iz 1974., pokazalo se baš na tvrdnjama kojima su mnogi, možda i većina, negirali pravo Katalonaca na samostalnost, da Hrvati u velikoj mjeri nisu sasvim svjesni ni svog vlastitog fundamentalnog prava na samoodređenje, jer ono što je zajedničko i Hrvatima i Kataloncima i Kurdima i Škotima i svima koji zadovoljavaju kriterije zasebne nacije, sa zajedničkom prošlošću vezanu uz svoje specifični teritorij, svoj vlastiti jezik i kulturnu baštinu, to je prirodno pravo na samoodređenje, koje ne podliježe ni zakonima ni ustavima i ni volji bilo koga drugoga osim njih samih, bez obzira što je o tome mislio Tito ili Franco, ili španjolski kralj, ili engleska kraljica ili njemačka kancelarka ili ruski car ili cijela Europa i svi zajedno.

Otvoreno o Otvorenom


U HTRT-ovoj emisji Otvoreno 31. listopada 2017. na temu katalonske nezavisnosti nastupili su:

  • Toma Galli, pomoćnik ministrice vanjskih i europskih poslova,
  • prof. Radovan Vukadinović, vanjskopolitički analitičar i
  • dr. sc. Janko Bekić iz Instituta za međunarodne odnose.

U skladu sa pristupom kojemu se, kad se govori o Kataloniji, u Hrvatskoj nitko ne može oteti, razgovor je počeo tom čisto besmislenom usporedbom “Tko ima veće pravo na samostalnost”, i u tom kontekstu najbizarnijim primjerom, gdje je osnovna razlika između Hrvatske i Katalonije, što je Hrvatska po Ustavu iz 74. imala pravo na odcijepljenje a Katalonija ga po španjolskom ustavu nema.

Jesmo li mi sretan narod zahvaljujući tom ustavu!?

Da ga slučajno nije bilo tako formuliranoga, mogli su cijelu Hrvatsku poglasiti za Srbiju a nas preimenovati u Srbe, i nigdje ništa povodom toga nebi mogli učiniti.

A zašto baš toliki naglasak na ustav iz 74? Zato da bi se zasluga za stvaranje hrvatske države mogla pripisati Titu, titoistima, tzv. antifama i svima onima koji Hrvatsku nisu htjeli.

Kada je međutim, svoje izlaganje počeo zamjenik ministrice Marije Pejčinović Burić koja je svojevremeno u Srbiji bila voditeljica projekta za prilagodbu srpskog pravosuđa s europskim normama, stekao se dojam da je on morao biti vođa programa za prilagodnu Hrvatske srpskim normama.

Toma Galli, zamjenik ministrice Marije Pejčinović Burić

Za razliku od beskrajne serije usporedbi između Katalonije i Hrvatske, Galli je izvalio da je zapravo validna usporedba ona između Katalonije i tzv. Republike Srpske Krajine, gdje su se Srbi kao konstitutivni narod u Hrvatskoj, htjeli odcijepiti dio svog teritorija i formirati vlastitu državu.

To je očito prešlo granicu tolerancije Janka Bekića iz Instituta za međunarodne odnose, pa je oštro reagirao na usporedbu zamjenika ministrice, koji je u istu kategoriju stavio katalonsku naciju sa srpskom 12-postotnom pobunjenom manjinom u Hrvatskoj, koja je oružjem u ruci i uz poticaj i pomoć iz Srbije, pokušala odvojiti značajan komad hrvatskog teritorija i pretvoriti ga u srpsku državu.


Zašto svi Hrvati nisu svjesni univerzalnog prava na samoodređenje?


Olakšavajuća okolnost širim hrvatskim slojevima, pa i onima koji se danas smatraju suverenistima, da ne prepoznaju osnovne postulate na kojima počiva hrvatsko pravo na samostalnost, pa po istom principu i katalonsko, sastoji se u tome da se Hrvatska bez državotvornog programa našla prisiljena oružjem boriti, ne samo za svoj suverenitet nego i za goli opstanak, iz kojeg rata su jedina dva moguća rješenja bila:

  • biti zgaženi u provedbi posljednje faze velikosrpskoga jugoslavenskog plana, kao sredstva za pretvaranje jugoslavenskog teritorija u veliku Srbiju,
  • ili završiti u vlastitoj državi, htio nehtio.

Treća trećejugoslavenska opcija kojoj je naginjalo kompletno hrvatsko vodstvo, onih u vlasti i onih u opoziciji, onih u Zagrebu i onih u Beogradu, nije dolazila u obzir, jer je Srbija završila s jugoslavenskim eksperimentom koji im kroz dvije takve države nije donio željenih rezultata, i rezolutno su bili protiv trećega pokušaja. To se ne odnosi samo na Slobodana Miloševića i njegovu odluku sa svojom partijom, policijom i vojskom utjerati velikosrpski program milom ili silom, nego je iza toga stajala priznata srpska intelektualna elita (SANU) i SPC, centralni povijesni nositelj velikosrpskog ekspanzionizma.

Tako je hrvatska država stvorena u hrabroj borbi njezina naroda i njezinih ratnika, ali uz šarenu političku vlast sastavljenu od

  • onih koji su Hrvatsku htjeli u sastavu demokratizirane Jugoslavije ali ju nisu mogli ostvariti, pa su se našli prisiljeni stvarati vlastitu državu,
  • onih koji su htjeli Jugoslaviju onakvom kakva je bila prije Miloševića a hrvatske nisu htjeli nikako, ali su bili prisiljeni stvarati je, jer je Srbija zatvorila vrata svim Hrvatima, bili oni jugoslavenske orijentacije ili ne, bili oni komunisti ili ne.
  • U mješavinu su bili uključeni i oni kojima je jedna veza s Hrvatskom bila slučajnost da su im roditelji bili etnički Hrvati.
  • U toj šarenoj skupini novog državnog aprata našli su se čak i oni koji su ranije činili zločine, gušeći svaku pomisao na hrvatsku samostalnost, neki kroz organizacije udbe i KOS-a, oko 800 udbinih službenika i funkcionera, a neki stariji poput Josipa Manolića i Josipa Boljkovca, sa stažom još iz vremena Bleiburga i čišćenja terena kroz KNOJ i OZN-u.

Na čelu toga šarenog društva se našao jedan čovjek s teškim zadatkom


I sam sa dosta šarenom prošlošću, od partizanskoga borca za obnovu Jugoslavije i najmlađega i najomiljenijega Titova generala, Franjo Tuđman je kroz turbulentnih 60-ih i 70-ih godine, zajedno s mnogima drugima, poput Marka Veselice, Vlade Gotovca, Savke Dapčević-Kučar, Mike Tripala i drugih, upoznao brutalnost koja je mogla nastati simbiozom komunizma i veliksrbizma, ali vjerojatno sve do zadnjeg časa nije sasvim odbacio mogućnost jugoslavenske demokratizacije i konfederalizacije.

U ključnom momentu, kada možda i nije bilo sasvi jasno kojim putem krenuti, postalo je kristalno jasno kojim putem više nije moguće ići.

Tako je u nedostatku suverenističkog programa i državotvorne organizacije u domovini, otprilike, ali sasvim iskrivljeno ostalo izgledati, da su Hrvati do Miloševića bili sasvim sretni u zajedničkoj državi, uživajući u bratstvu i jednistvu pod vlašću iz Beograda, a onda je došao pomahnitali Slobo i porušio figure na šahovskoj ploči.

Sklop povijesnih događaja nekada, kada nisi sasvim siguran što hoćeš, po svojoj logici te natjeraju na pravi put.

Ipak, Hrvatska niti u jednom trenutku svoje povijesti, pune tuđih gospodara i domaćih slugu, nikada nije bila bez državotvornog programa. Jedino, u nekim teškim vremenima, nosioci tog programa nisu u Hrvatskoj mogli opstati pod pritiskom tuđinskoga jarma, pa su taj program nastavili provoditi u izgnanstvu. Bio je to slučaj za Kraljevine Jugoslavije, a najviše u vrijeme Titove Jugoslavije. Nezapamćena tiranija, s kojom se po nekim aspktima nije mogla nositi ni Rusija u Staljinovo vrijeme, proizvela je val progona iz kojega su oni najsvjesniji jedinu mogućnost opstanka mogli ostvariti u izgnanstvu.

Tako je u izgnanstvu, sve od onog velikog poraza 1945., nastavljen državotvorni politički rad. Izgledalo je to kao država izvan države, daleko veće i jače od u povijesti poznatih vlada koje su nakon okupacije nastavile predstavljati svoj narod izvan granica domovine.


Program samostalnosti, slobodarstva i slobode je postojao, ali je Hrvatskoj ostao sakriven


Prof. Kazimir Katalinić

Polovina hrvatskog naroda našla se posljedicom tuđinske vlasti izvan Hrvatske. Nakon prvih poslijeratnih organizacija direktno nastalih od preživjelih ostataka beleiburškog genocida, HOP-a i HN Otpora, osnovane su mnoge druge organizacije. Održavane su konferencije i simpoziji, kroz cijeli poslijeratni period tiskani su deseci tiskovina, tjednika, mjesečnika i povremenika, tiskane su knjige, osnovano je i Hrvatsko narodno vijeće kao krovna organizacija s ciljem koordinacije sve hrvatske izbjegličke snage, razbacane po kontinentima i podijeljene po međusobno suprotstavljenim organizacijama, koje je unatoč razlika u pristupu, čvrsto vezala ideja uspostave samostalne države.

Prof. Kazimir Katalinić jer upravo i po prvi puta Hrvatskoj u Hrvatskoj, svojim životnim djelom “Od poraza do pobjede”, sveobuhvatno predstavio hrvatsku političku emigraciju, sa stanovišta Hrvatske republikanske stranke, jedne od organizacija s razrađenim, ne samo državotvornim načelima, nego i sa političkim i socijalnim programom samostalne države, kako bi trebala biti uređena, želi li opstati i napredovati, želi li biti slobodna i slobodarska.

Najmlađa politička organizacija hrvatskog izbjeglištva, osnovana nakon ubojstva Brune Bušića, bio je Hrvatski državotvorni pokret, koji se kao organizacija, svim svojim kapacitetima uklopio u Domovinski rat.

Presjednik Tuđman je bio svjestan postojanja tih organizacija, njihova programa i političkog pa i vojnog kapaciteta. Međutim, emigraciji je jugosalvenska propaganda nametnula stigmu “ostataka fašističke ratne NDH”, unatoč tome što je kroz godine skoro kompletna ratna generacija izbjeglih Hrvata, starošću, bolešću i smrću nestala i bila zamijenjena novim valovima izbjeglica, značajnim dijelom onim velikim valom koji je nastao gušenjem Hrvatskoga proljeća.


Pomirba pod uvjetima kapitulacije onih koji su Hrvatsku htjeli, pred onima koji ju nisu htjeli


Bruno Bušić u Škotskoj sa Kristinom i Monikom, kćerkama Nikole Štedula

Iz studije Brune Bušića Hrvatski ustaše i komunisti i HDP-ova programa o nacionalnom pomirenju, Tuđman je Hrvatskoj predstavio program pomirbe, ali na osnovama i sa kadrovima s kojima taj program nije bio ostvariv.

U Hrvatskoj koja je ostala štovati Tita kao velikana, slaviti “ustanak hrvatskog naroda” u Srbu i s ustavom u kojemu ZAVNOH, sa svojim zaključcima o hrvatskom uključenju u obnovljenu tamnicu naroda Jugoslaviju, predstavlja temelj hrvatske državnosti, pomirba je mogla biti provedena jedino pod uvjetima kapitulacije onih snaga koje su se za hrvatsku samostalnost zauzimale i prije Miloševića, uvijek, dosljedno, sustavno i pod cijenu život beskompromisno.

Bile su to kontradikcije kada se očekivalo da se pomire Hrvati ubijani radi svoje vjere u hrvatsku samostalnost, ostavljeni izvan državnih institucija i oni koji su bili direktni nosioci jugoslavenskog antihrvatskog terora, stavljeni u najviše pozicije vlasti, uključujući i najnotornije među njima, Boljkovca, Manolića,  Perkovića, Musatača i mnoge druge, na funkcijama sve od predsjednika vlade pa na niže.

Bio je to program “pomirbe” kojega ćemo najlakše prepoznati na jednom živom primjeru.


Najbolji primjer pomirbe po kojemu sve postaje jasno


Moglo je biti jasno svakome te 1991. godine, ali se sve dogodilo u magli rata, pa nitko nije imao vremena razmišljati o tome kakava je to pomirba i da će ta pomirba neke ljude koštati glave jer ne zadovoljavaju uvjete “pomirbe”, poput Mire Barešića.
Moglo je biti jasno što će ta “pomirba” značiti kada rat prođe, i sada, ono najznačajnije, najsudbonosnije i najdugoročnije…..
Kakve će posljedice izbiti na površinu kada čovjek kojega sam nazvao poglavarom, što ga čini i predsjednikom i vrhovnim autoritetom, gospodarem nad vojskama, siđe sa scene i svatko dobije slobodu uzeti ono što mu pozicija koja mu je dodijeljena omogućuje?
Tko će zavladati industrijom i financijom, tko će Agrokor graditi a tko će u njemu za “sitne pare” raditi, koji će biti predsjednici, premijeri, suci, gospodari a koji će biti podanici, subordinati, tko smije biti izručen (Gotovina) a tko ne smije biti izručen (Perković), tko će na fakultetima predavati a tko od predavača učiti, tko će odlučivati a tko posluživati u “pomirenoj” državi sastavljenoj od Hrvata i 17 manjina.

Pomiriti su se trebali:

Nikola Štedul, vođa emigrantskog Hrvatskoga državotvornog pokreta, na kojege je udbin ubojica Vinko Sindičić izvršio atentat i

Josip Perković, šef udbe za emigraciju, koji je taj atentat planirao i organizirao.

Ta vrsta pomirbe je bila toliko ultimativna da je Nikoli Štedulu naređeno raditi pod direktnom komandom Josipa Perkovića i kod protesta samom poglavaru hrvatske države (kažem poglavaru jer je Franjo Tuđman bio više od samo izabranog predsjednika), bez razmišljanja o alternativama rečeno je da tako mora biti.

Kompletan program tzv. pomirbe objašnjiv je u ovom jednom slučaju. Jasni su postali uvjeti pomirbe i tko ih određuje, jasno je postalo tko je bio stavljen u nadređeni a tko u podređeni položaj u procesu pomirbe, jasno je bilo sve te 1991. godine, jasno kao suza, Perkoviću i Štedulu (incidentno i piscu ovih redaka koji sam se po toj istoj logici našao na Štedulovoj strani “izmirenih”). Moglo je biti jasno i svakome drugome ali se sve dogodilo u magli rata, pa nitko nije imao vremena razmišljati o tome kakava je to pomirba i da će ta pomirba neke ljude koštati glave jer ne zadovoljavaju uvjete “pomirbe”, poput Mire Barešića.

Moglo je biti jasno što će ta “pomirba” značiti kada rat prođe, i sada, ono najznačajnije, najsudbonosnije i najdugoročnije…..

Kakve će posljedice izbiti na površinu kada čovjek kojega sam nazvao poglavarom, što ga čini i predsjednikom i vrhovnim autoritetom, gospodarom nad vojskama, siđe sa scene i svatko dobije slobodu uzeti ono što mu pozicija koja mu je dodijeljena omogućuje?

Tko će zavladati industrijom i financijom, tko će Agrokor graditi a tko će u njemu za “sitne pare” raditi, koji će biti predsjednici, premijeri, suci, gospodari a koji će biti podanici, subordinati, tko smije biti izručen (Ante Gotovina) a tko ne smije biti izručen (Josip Perković), tko će na fakultetima predavati (Ivo Josipović) a tko od predavača učiti, tko će odlučivati a tko posluživati u “pomirenoj” državi sastavljenoj od Hrvata i 17 manjina?

Rekli su nam na početku rata  – Tako mora biti dok rat ne završi. Neki među najboljima, najodanijima i najzaslužnijim hrvatskim sinovima, morali su platiti glavom, jer je tako moralo biti dok je trajao rat, a onda je moralo prestati, ali nije, jer oni koji su pohvatali ključne konce kojima se kreće hrvatska politička marioneta, nisu bili spremni te konce sada prepustiti nekome drugom. Tuđman je svojim autoritetom nekako uspijevao održavati kakav-takav privid izmirenog naroda a onda je otišao i iza sebe ostavio situaciju koja do današnih dana, dvadeset i sedam godina otkako je Hrvatska proglašena samostalnom predstavlja razdor, podjelu, sukobe oko prošlosti i sa slabom perspektivnom za budućnost, u sukobu vrlo solidno organizirane vladajuće manjine i neorganizirane većine, koja bi sve to mogla promijeniti kada bi bila organizirana i zato se ulaže sve da takvom ostane i guši se svaki pokušaj organiziranja s one strane dvopartijske vlasti.

Nakon Tuđmanove smrti, postalo je jasno da je HDZ kao nacionalna i državotvorna stranka vrijedio onoliko koliko je vrijedio Franjo Tuđman, a danas vrijedi koliko vrijedi Vladimir Šeks i niti malo više.


Što to sve zajedno ima s Katalonijom?


Za ostvarivanje tog našeg prava na samoodređenje, na vlastitu samostalnu državu u kojoj će vladati Bog i Hrvati, nama nije bio potreban ni ustav iz 74,. pa ni referendum iz 91., jer naš referendum predstavlja sve vrijeme od našeg postanka, stoljeća našeg opstanka, na prostoru koji su drugi toliko puta osvajali a koji je uvijek bio i ostajao naš. Naš referendum je sposobnost prepoznati se kao Hrvati po svemu što nam je zajedničko čak i onda kada se se nalazimo negdje na drugom kraju svjeta, desetljećima odsutni iz domovine.

Kada su po kometarima u elektronskim medijima započele usporedbe između Katalonije i Hrvatske, sa tako čestim argumentom o tom Ustavu iz 1974., pokazalo se baš na argumentima kojima su mnogi, možda i većina, negirali pravo Katalonaca na samostalnost, da Hrvati u velikoj mjeri nisu sasvim svjesni ni svog vlastitog fundamentalnog prava na samoodređenje, jer ono što je zajedničko i Hrvatima i Kataloncima i Kurdima i Škotima i svima koji zadovoljavaju kriterije zasebne nacije, sa zajedničkom prošlošću vezanu uz svoje specifični teritorij, svoj vlastiti jezik i kulturnu baštinu, to je prirodno pravo na samoodređenje, koje ne podliježe ni zakonima ni ustavima i ni volji bilo koga drugoga osim njih samih, bez obzira što je o tome mislio Tito ili Franco, ili španjolski kralj, ili engleska kraljica ili njemačka kancelarka ili ruski car ili cijela Europa i svi zajedno.

Za ostvarivanje tog našeg prava na samoodređenje, na vlastitu samostalnu državu u kojoj će vladati Bog i Hrvati, nama nije bio potreban ni ustav iz 74,. pa ni referendum iz 91., jer naš referendum predstavlja sve vrijeme od našeg postanka, stoljeća našeg opstanka, na prostoru koji su drugi toliko puta osvajali a koji je uvijek bio i ostajao naš. Naš referendum je sposobnost prepoznati se kao Hrvati po svemu što nam je zajedničko čak i onda kada se se nalazimo negdje na drugom kraju svjeta, desetljećima odsutni iz domovine.

Konačno, kada je tako visoki funkcioner hrvatske vlasti, kao što je Toma Galli, usporedio katalonsko pravo na vlastitu državu sa pravom srpske manjine u hrvatskoj na svoju zasebnu tzv. Republiku Srpsku Krajinu, onda iz razgovora o Španjolskoj i Jugoslaviji, o Kataloncima i Hrvatima, ili o srpskoj manjini u Hrvatskoj, postaje jasno na koliko klimavim nogama leži naša svijest o suverenitetu i pravu na samoodređenje, o hrvatskom novcu u hrvatskom džepu, kada čak ni drugi čovjek jednog od najvažnijih ministarstava nije na čistu koja su naša a koja su tuđa prava na ovom prostoru koji se zove Hrvatska.


Najprije bijaše riječ


Ključna riječ u cijeloj ovoj raspravi je baš svijest – Najprije bijaše riječ, ali je prije nje je morala biti misao koja bi riječ posvjedočila.

Ako je misao kontaminirana, onda se sve što slijedi pretvara u karikaturu na europskom začelju, gdje se oslobođenima od tuđinskoga jarma nameće vlastiti, gdje se veliča najveće zlotvore vlastitog naroda, gdje se slavi nadnevke vlastitog pokolja, gdje se nakon pobjede u krvavom ratu kako bi se zaustavio etnocid, taj etnocid još pojača i gdje se pojmovi suvereniteta, samostojsnosti, slobode i slobodarstva dave u relativizmu globaliziranih, multinacionalnih interesa soroševskog tipa.

I za završetak, pod uvjetom da znademo što hoćemo, kao savjet o tome kako ćemo, metafora proizišla iz Shakespearovog Falstaffa “Svijet je tvoja oštriga”.

Kako se otvara oštrigu?
Sa nožem koji se ugura u otvor između dvije polovine školjke i onda zavrne.
Hoće li oštriga svojevoljno predati ono što se nalazi unutra?
Neće, mora biti silom otvorena i nekada je to vrlo teško – tim teže što je oštriga veća.
Ali, kako se veličina oštrige povećava, tako se povećava i mogućnost da će biser unutra biti veći.
Tako je to i u životu.

Prethodni članakPROŠLOST HRVATA NIJE TEK KRIVO,
NEGO SVJESNO LAŽNO PRIKAZANA
Sljedeći članakPodigni je visoko
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.