Koliko god je bilo trajno stanje osobnog i nacionalnog duha snažno željeti javnu i slobodnu manifestaciju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti materijalizirati bez straha, do devedesete godine i proglašenja samostalne i slobodne države hrvatskoga naroda, time i njegove pripadajuće Katoličke Crkve, ispada da je samo tridesetak godina nakon toga čina – ta ista želja, htijenje i nevjerojatno snažna potreba zbog koje se riskiralo progon i egzistencijalnu ugrozu, to postalo nebitno.
Kako je to moguće? Nebrigom prvo. Drugo, osmišljenom državno-političkom namjerom.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Tjekom dana, na blagdan Svih Svetih, biskup Vlado Košić uputio mi je čestitku. I posramio me, jer ja nisam nikomu, pa niti njemu, te me potaknuo na razmišljanje – zašto u Hrvatskoj, usprkos stoljećima dugoj tradiciji slavljenja katoličkih blagdana, izuzev Božića i Uskrsa, ljudi jedni drugima ne čestitaju te blagdane, zašto jedni drugima ne iskažemo tom prigodom bliskost, pošaljemo poruku zajedništva i zašto to ne manifestiramo i javno u svakoj prigodi?

Jer to su neizostavni elementi blagdanskoga ugođaja, duha i našega društvenog postojanja.

Nije dovoljno reći konstataciju da nemamo još uvijek iz različitih, najčešće povijesnih razloga, izgrađenu kulturu samopoštovanja, koju u prigodi državnih praznika možemo nazvati kulturom državnosti, a u prigodi katoličkih blagdana, kulturom svjedočenja svoje vjerske pripadnosti.

A u oba slučaja radi se o samim temeljima našega osobnog, obiteljskog i nacionalnog identiteta, koga afirmiramo na kompleksan način, i osobno i obiteljski i društveno, kao narodna zajednica, slavljenjem praznika i blagdana. Dakle, analize o tome zašto je to tako, svakako su višeznačne, svakako skrivaju čitav niz dubinskih uzroka današnje ukupno loše slike hrvatskoga društva, ali i naroda u cjelini, naroda zato, što stanje naroda gledano osjetom stanja njegovoga duha, presudno ovisi o pojedinačnome javnome doživljaju refleksije njegovih društvenih sustava, odnosno u materijalnom smislu – institucija.

Državnih i vjerskih.

Samosvijest jednoga naroda, a time i svih njegovih pripadnika ogleda se u čitavome nizu dubinskih elemenata i putem izvanjskih manifestacija  njegovoga odnosa prema samome sebi. I to se ne može postići dekretom, ne može ni trenutno u nekom povijesnom razdoblju, nije moglo  primjerice činom proglašenja samostalne Republike Hrvatske, niti se može postići samo državnom i društvenom legalizacijom štovanja katoličkih simbola, svetinja i vrjednota blagdanima.

Identitetske vrijednosti valja snažno afirmirati i poticati, a ne samo legalizirati.

Koliko god je bilo trajno stanje osobnog i nacionalnog duha snažno željeti javnu i slobodnu manifestaciju svoje nacionalne i vjerske pripadnosti materijalizirati bez straha, do devedesete godine i proglašenja samostalne i slobodne države hrvatskoga naroda, time i njegove pripadajuće Katoličke Crkve, ispada da je samo tridesetak godina nakon toga čina – ta ista želja, htijenje i nevjerojatno snažna potreba zbog koje se riskiralo progon i egzistencijalnu ugrozu, to postalo nebitno.

Kako je to moguće?

Nebrigom prvo.

Drugo, osmišljenom državno-političkom namjerom.

I vrlo destruktivnim ciljanim sveobuhvatnim programima preoblikovanja hrvatskoga društva, čovjeka, pa naroda u cjelini.

Svako nastojanje da se iskaže svoja pripadnost i posvjedoči svoj identitetski osjećaj u zajednici s pripadajućim narodom i ljudima u Hrvatskoj, ili se najčešće uzima javno kao svojevrsna zaostalost, neprilagođenost i isključivost prema nekim novim i najčešće lažno neupitnim vrjednostima, trendovima, nekoj nedefiniranoj virtualnoj globalnoj strukturi, a u Hrvatskoj se pogotovo to nastojanje ograničava i nametnutim javnim nepisanim pravilom – da je iskazivanje svoga vjerskog i nacionalnog osjećaja svojevrsna ugroza ili prijetnja, pa sve do mržnje prema drugačijima od nas velike većine, koji žive u našemu okruženju.

Iskazivanje sebe prikazuje se kao – uznemiravanje manjine oko nas.

Uznemiravanje?

Ako je, neka je.

Bezimeni blagdani


U javnome prostoru se hrvatski katolički blagdani sve češće i sve više nazivaju samo blagdanima, ili posve pogrješnim nazivima kao „dan mrtvih“ recimo kao zbirni naziv za Sve Svete i Dušni dan, čestitke se izgovaraju bez ikakvoga odnosa prema autentičnim kršćanskim tradicijama i pravilima, zaboravlja se autentični način iskazivanja čestitki i međusobnih poruka u javnome prostoru, dok se snažno afirmira kao civilizacijska stečevina afirmacija manjinskih običaja, etničkih i vjerskih.

To je poziv manjini da razmisli o sebi, ne nikako nama, pogotovo ne kroz sumnju u nas same. A upravo to se i tako se radi sustavno i događa se sustavno s materijalnim efektima naše nesigurnosti i nepovjerenja u same sebe.

Pa se jako vodi računa da nam susjeda ne uznemiri isticanje hrvatske zastave, da se preglasno ne čuje neka hrvatska nacionalna pjesma, ne daj bože Thompson i „Lijepa li si“, da se umjesto čestitke za Božić ili Uskrs sve češće govori o „blagdanima“ a čestitke se izgovaraju izrazom „sretni blagadani“, dok se istodobno snažno  afirmira  i nameće  kao neka vrsta kulturološkog i civilizacijskog kanona, odnosno razdjelnice između civiliziranih i neciviliziranih ljudi, pravoslavcima reći „Hristos se rodi“ ili muslimanima Bajram Šerif Mubarek.

Reći pravoslavcima, pogotovo pravoslavnim Srbima „Sretan Božić“ bila bi provokacija, kao i muslimanima – „Sretan Bajram“.

Lijepo je susjedu, prijatelju, sudržavljaninu i sudržavljanima, strancu i bilo kojemu namjerniku i na taj način iskazati poštovanje i privrženost, ali nije lijepo kada državni dužnosnici i javne osobe javno izgovaraju većinskome, svome, narodu čestitku za bezimene blagdane skrivajući njihovo stvarno značenje u bezimenosti, a manjinskim  zajednicama i pripadnicima tih zajednica, čestitku s njihovim izvornim načinom čestitanja. Jednostavno, to je licemjerno, jer iskazivati drugome poštovanje koje sebi ne tražiš i očekuješ, iskazuješ – neizravno nepoštovanje i tome drugome.

Tko ne poštuje sebe, njegovo poštovanje drugima nema vrijednosti.

S druge strane, ja nikada u slobodnoj Hrvatskoj nisam čuo da je neki pravoslavni svećenik SPC-a, neki etnički Srbin u Hrvatskoj javno izgovorio – Na dobro vam/ti došao Božić i Sveto Porođenje Isusovo! Nikada.

Nisam to čuo ni od jednoga muslimana u Hrvatskoj u javnosti.

Ni od jednoga Židova, niti bilo koga drugoga.

To neupitno govori o potpuno izokrenutim standardima, izrazitom nepoštovanju društva i njegovih vrjednota, pa do samoga nepostojanja tih temeljnih društvenih vrjednota, te ponajviše o pravcima koji ukazuju na dezorjentaciju, ako ne i na daleko teže i opasnije pravce.

U javnome prostoru se hrvatski katolički blagdani sve češće i sve više nazivaju samo blagdanima, ili posve pogrješnim nazivima kao „dan mrtvih“ recimo kao zbirni naziv za Sve Svete i Dušni dan, čestitke se izgovaraju bez ikakvoga odnosa prema autentičnim kršćanskim tradicijama i pravilima, zaboravlja se autentični način iskazivanja čestitki i međusobnih poruka u javnome prostoru, dok se snažno afirmira kao civilizacijska stečevina afirmacija manjinskih običaja, etničkih i vjerskih.

I što je još pogubnije –onih nametnutih iz estradno-lijevoliberalnih i globalističkih industrija bez ikakvoga uporišta u autentičnim realnostima suvremenih naroda. I to postaju uzorne paradigme!?

To naravno u Hrvatskoj danas nije slučajno.

To je proces osmišljene i ciljane dubinske dekonstitucije hrvatskoga naroda.

Sekularna država ili sekularno društvo


Hrvatska nije sekularno društvo, niti smije ikada postati. Kao što nije ni jedno jedino društvu suvremenoga svijeta. Ni kroz ljudsku povijest. Seuklarna država je nešto posve drugo, no i u tom sekularističkom ludilu suvremene globalne histerije, valja naglasiti da ne može država koliko god bila sekularna, biti antagonizirana prema identitetskim vrjednotama svoga naroda, koje mora, ne samo uvažavati, nego i podupirati i afirmirati svim svojim javnim i državnim politikama. Jer države tako ostvaruju, i jedino tako, legitimitet kao nacionalne države.

Kao što nije slučajno da se godinama zanemaruje isticanje nacionalnih zastava na javnim prostorima, pa je gotovo nemoguće na zgradama ili obiteljskim kućama i za najvažnijih nacionalnih ili katoličkih blagdana uočiti hrvatsku zatavu, pa čak i na institucijama društvenoga ili javnoga karaktera. Opće je poznato da je na hrvatskim sveučilištima, a znam primjere iz Zagreba, s Filozofskog fakulteta recimo,  posve normalno da u dvoranama, predavaonicama  nema hrvatskoga grba, a u javnim institucijama godinama se vodi žestoka kampanja protiv svakoga vjerskoga simbola, ponajprije protiv isticanja križa, inaglašavajući kako je Hrvatska – sekularno društvo.

Hrvatska nije sekularno društvo, niti smije ikada postati.

Kao što nije ni jedno jedino društvu suvremenoga svijeta.

Ni kroz ljudsku povijest.

Seuklarna država je nešto posve drugo, no i u tom sekularističkom ludilu suvremene globalne histerije, valja naglasiti da ne može država koliko god bila sekularna, biti antagonizirana prema identitetskim vrjednotama svoga naroda, koje mora, ne samo uvažavati, nego i podupirati i afirmirati svim svojim javnim i državnim politikama.

Jer države tako ostvaruju, i jedino tako, legitimitet kao nacionalne države.

Dakle, iskazivanje poštovanja u Hrvatskoj prema sebi, svojoj obitelji, svojim vrjednotama, svome  narodu, nije samo i jedino pitanje neznanja, nesigurnosti i nebrige milijuna Hrvata, iako jest u dobroj mjeri i to, jer nitko nam ne može ni zabraniti ni nametnuti čestitanje i podjelu radosti s prijateljima zarad blagdana koga slavimo ako to sami želimo. Naime, jučerašnja čestitka biskupa Košića meni privatno za možda i ponajvažniji blagdan Katoličke Crkve, gdje se suočavamo snažnije nego u mnogim drugim prilkama sa svojim korjenima i svetinajma, koje realno nisu mogle, niti će ikada postati zapisane globalne vjerske svetinje, ali nisu ništa manje svete zbog toga, na blagdan kad se snažno sjedinjujemo sa svojim korjenima tražeći i pronalazeći u njima toliko inspiracije i dobra, bez kojega nismo to što jesmo, snažna je poruka. I  višeznačno upozorenje na preispitivanje savjesti i svoga javnoga ponašanja.

I poziv istodobno.

Ja sam ga prihvatio, pomalo posramljen.

Ali odlučan odmah pokušati mjenjati pogubne navike ili nedostatak dobrih navika.

To je istodobno poziv i svim pripadnicima katoličkog klera da na misama, u svakoj prigodi, snažno počnu poučavati ljude, pripadnike Katoličke Crkve, na zanemarena, a lijepa pravila i običaje, iskazivanje ili svjedočenje kako Crkva voli istaći, svoje pripadnosti i vjere, a u društvenom smislu – svoga identiteta. A ne rade to.

Gradnja političke nacije


Onoga trenutka kada na svakoj kući, zgradi, na svakome stanu, a da ni ne spominjem javne i državne institucije, hrvatska zastava na dane blagdana bude izvješena, znat ćemo da smo državotvorna, kulturna i civilizacijski samosvjesna nacija, koja držeći do sebe stječe prava na poštovanje drugih. To se na početcima odgoja političke nacije, kao i na početcima odgoja djeteta, riješava s malčicom prislile, ili u državama – zakonom. Pa nagrađuje ili kažnjava!

Rijetko ćete izuzev za Božić i Uskrs čuti na početku Sv. Mise čestitku za aktualni blagdan.

Moralo  bi to postati pravilo.

I moralo bi postati pravilo takve čestitke uvijek uputiti u javnom prostoru, ne samo tjekom propovjedi na misama, nego uoči svakoga važnoga katoličkog blagdana. I podsjetiti hrvatski kršćanski narod o značaju toga blagdana. A svi smo mi Crkva.

Čestitakama se snažno afirmira društvenost značenja blagdana.

Moralo bi postati pravilo, a s obzirom na zapuštenost hrvatske kulture državnosti, koja je povijesno veoma mlada, usporediva s djetetom od dvije godine recimo, da je obavezno isticati državna obilježja na svakome samostojećemu objektu, na svim mjestima izloženim interesu javnosti i okruženja, svoja nacionalna i pripadajuća obilježja na kojima počiva hrvatsko društvo, u ovome slučaju zastave Republike Hrvatske. I, kao u svakome procesu odgoja, to ne ide samo nagovaranjem, afirmacijom u medijima, nego i svojevrsnom zakonskom prisilom. A prije toga snažnom kampanjom u medijima, zbog koje će se sramiti i osjećati neugodno oni koji to ne žele i koji se skrivaju, ili su protiv hrvatskih i katoličkih obilježja.

Navike se stječu na različite načine, a navike su temelji razvoja svake civilizacije.

Onoga trenutka, kada u Hrvatskoj postane posve prirodno i normalno čestitati svaki, baš svaki državni i katolički blagdan i javno i interno, osobno i obiteljski svima s kojima ljudi opće, mi ćemo početi govoriti o kulturi samosvijesti i samopoštovanja. Tada će biti uspostavljeni temeljni standardi razvoja našega društva u svakom pogledu, formirat će se osnovne pretpostavke za izliječenje duhovne krize. A ona je prauzork svih drugih kriza.

Onoga trenutka kada na svakoj kući, zgradi, na svakome stanu, a da ni ne spominjem javne i državne institucije, hrvatska zastava na dane blagdana bude izvješena, znat ćemo da smo državotvorna, kulturna i civilizacijski samosvjesna nacija, koja držeći do sebe stječe prava na poštovanje drugih. To se na početcima odgoja političke nacije, kao i na početcima odgoja djeteta, riješava s malčicom prislile, ili u državama – zakonom. Pa nagrađuje ili kažnjava!

A manjine?

Onoga trenutka kada budu prednjačile u iskazivanju poštovanja prema svome hrvatskom narodu i njegovim izrazito snažnim obilježjima kao što je pripadnost katoličkoj vjeri i tradiciji, bit će naš blagoslov i ukras, naša ljepota i vrijednost, a ne kao sada – u velikoj mjeri naša suprotnost i destrukcija. Zato ih valja uznemiravati, ako ih uznemirava poziv na poštovanje hrvatskih nacionalnih pravila i vrjednota.

Eto što jedna čestitka posebnog čovjeka može izazvati!