Nije dovoljno što su nacionalnu državu pod egidom Saveza za Europu nespremnu isporučili i stjerali na samo začelje Europske unije. Treba preodgojiti one koji su uspostavili nacionalnu državu, kako im više nikad takva bedastoća ne bi pala na pamet. To je tihi mic po mic genocid, veći od poznatih nam genocida, budući da četništvo, komunizam i (iz)rod u sinergiji uništavaju i nerođene naraštaje. Nacionalnu nam državu pretvaraju u nepostojeću građansku, a građansku u rodnu.
Ovogodišnja korizma na društvenom je planu obilježena dramatičnim događajima u funkciji rastakanja nacionalne države. Dobili smo za pokoru dvodnevno lomljenje hrvatske kičme “europskim Vučićem”, jednouman komunistički dokument nazvan dijaloškim, zeleno svjetlo za ratifikaciju roda odvojenoga od spola i izjednačavanje hrvatskoga iseljeništva s fašizmom. Nametanje četnika kao europsku vrjednotu gaženje je hrvatskoga dostojanstva na entu potenciju. Dokument dijaloga (koji to nije) ne dopušta Hrvatskoj da se europski suoči s prošlošću totalitarnoga komunističkoga režima. Nametanje Istanbulske konvencije onemogućava Hrvatskoj da se odgovorno odnosi prema budućnosti. Nametanje ustaštva hrvatskome izvandomovinstvu ne dopušta Hrvatskoj disanje s oba plućna krila, domovinskim i iseljenim. Protuhrvatske snage Hrvatsku drže u stanju trajne, lažne korizme. Zato Hrvati moraju u političkom smislu što prije uskrsnuti, jer im prijeti odumiranje nacionalne države.
Plenkovićev politički pad je u nacionalnom interesu
Plenkovićev povratak, uz pomoć Kusića, u bolju komunističku prošlost i njegovo okretanje budućnosti na krilima Istanbulske konvencije spadaju u otvoreni rat zaostalih komunističkih zombija protiv zdrave pameti. Napokon je pokazao koji je sadržaj njegove političke sinteze namijenjene nacionalnoj državi: Neokomunizam i rodna ideologija. Razmnožavanje crvene petokrake s rodnim mutacijama. Plenković je njihova proteza pristigla iz euroelitističkoga kluba. Kako bi progurao sadržaj svoje politike spreman je bezočno lagati i uličarski vrijeđati.
Možda nisam pročitao ili razumio neki paragraf Istanbulske konvencije. Ali, na vrijeme sam pročitao Plenkovića i razumio njegovu politiku, zato sam preventivno napisao, dok je još bilo vrijeme – kako njegov politički pad smatram nacionalnim interesom. U međuvremenu je postao generalni sekretar HDZ-a, HNS-a i SDSS-a.
Ok. Možda jesam, a možda nisam pročitao ili razumio neki paragraf Istanbulske konvencije. Ali, na vrijeme sam pročitao Plenkovića i razumio njegovu politiku, zato sam preventivno napisao, dok je još bilo vrijeme – kako njegov politički pad smatram nacionalnim interesom. U međuvremenu je postao generalni sekretar HDZ-a, HNS-a i SDSS-a. Određuje generalni smjer, koji podupire SDP i drugi nametnici na tijelu i proračunu nacionalne države. Jandroković mu odlično sekundira u ime ljudskih prava i slobode govora i mišljenja, dok lijepi flastere na usta stranačkih neistomišljenika.
Politika generalnoga sekretara Plenkovića suprotiva je većini, njezinom integritetu, kućnome odgoju, vjeri, baštinjenoj uljudbi i braniteljskom dostojanstvu. Ne treba ni pročitati Istanbulsku konvenciju, dovoljno je pročitati Plenkovića. Njegov je mandat – gvalja političke korizme. Njemu je prijevara sasvim normalna, kao i petokraka i rod. Izborom nekih ministara prevario je svrhu i smisao izbornih rezultata, potom je prevario koalicijskoga partnera, onda opetovano birače inkluziviravši u vladu izborne marginalce (rubne skupine) s mizernim demokratskim legitimitetom. Sad pak vara i vrijeđa svoju stranku, na takav način da je postalo i bedaku potpuno jasno kako je njemu sasvim svejedno je li predsjednik HDZ-a ili SDP, na čelu obje stranke istu bi politiku provodio, kao i Milanović, Klisović, Jandroković i svi stasali u ministarstvu Očenašeka. Sad vara i cijeli hrvatski narod. Kak bi rekli Dalmatinci – Plenkoviću, biži ća, preširoke si gaće obuka.
Tranzicija nacionalne u građansku i građanske u rodnu državu
Nametnute pokore vrteći se na Plenkovićevoj inkluzivnoj osovini hoće nam reći kako je četnik u Hrvatskoj europska poželjnost, kako je crvena petokraka temelj države, rodna ideologija njezina budućnost, a zajedništvo iseljenih i domovinskih Hrvata pusti sanak. Sve nam to nameću honorarni ložači, otpravnici, yudeki i judeki. Prema njihovim zajedničkim kriterijima Hrvati su oduvijek grješan narod, osobito otkad nastoje uspostaviti nacionalnu državu hrvatskoga naroda. Zgriješiše smrtno kad su ju uspostavili mimo plana četnika, komunista i globalista. Stoga stroga korizmena pravila rastakanja nacionalne države i preodgoja nacije ne posustaju još od godine 2000. Odnarođeni nas non-stop prebrojavaju.
Odričete li se malo pomalo nacionalne države? Odričemo.
Odričete li se dozirano svoje povijesti? Odričemo.
Odričete li se sadašnjosti? Već smo se odrekli.
Odričete li se budućnosti? Odričemo.
Vjerujete li u europsko četništvo? Vjerujemo.
Vjerujete li u crvenu petokraku? Vjerujemo.
Vjerujete li u rodnu ideologiju? Vjerujemo.
Vjerujete li da ste ustaše? Vjerujemo.
Vjerujete li da vas treba eliminirati iz povijesti? Vjerujemo.
Nije dakle dovoljno što su nacionalnu državu pod egidom Saveza za Europu nespremnu isporučili i stjerali na samo začelje Europske unije. Treba preodgojiti one koji su uspostavili nacionalnu državu, kako im više nikad takva bedastoća ne bi pala na pamet. To je tihi mic po mic genocid, veći od poznatih nam genocida, budući da četništvo, komunizam i (iz)rod u sinergiji uništavaju i nerođene naraštaje. Nacionalnu nam državu pretvaraju u nepostojeću građansku, a građansku u rodnu. U toj tranziciji, usklađenoj s „ovim prostorima“, jedino je četništvo stabilno. Kad su građani uspostavili nacionalnu državu? Ili zavnoh? Ili neki od rodova? Ili četnik bilo koju i kakvu hrvatsku državu? Nikad i nigdje.
Umjesto nametnutih pokora, nama treba nacionalna konvencija, konsenzus o zaštiti nacionalne države od nasilja četničke kokarde, komunističke petokrake i globalističkih rodonoša.
Ispovjedimo se, pokajmo i uskrsnimo
Borba zla protiv dobra u Hrvatskoj je ušla u novu fazu. Nikad dramatičniju. Hrvatima je, unatoč manama i ovisnostima, dosta glumiti žabu u loncu što se iz godine u godinu, globalno i lokalno, zagrijava kuhajući istodobno i žabu i nacionalnu državu. Dosta im je nametnute lažne korizme. Čašu su prelile kapi žuči: Četnik Vučić, zaštita komunizma, uvođenje rodne ideologije i totalitarno izbacivanje pola hrvatskoga naroda iz političkoga okvira nacionalne države. Sad je, ne samo kalendarski, na redu Uskrs. Ispovjedimo se, pokajmo i uskrsnimo!
Nikako da uskrsnemo koliko-toliko prihvatljivo i održivo. Zakasnili smo, znamo, s nacionalnom državom. Ali, ona je ipak tu, uz presudnu pomoć Božju, a ne građana i društveno uvjetovanoga roda. Zato je Hrvatska Hrvatima „država Božja“. Druge, ruku na srce, nemaju. I kad ju nisu imali, ona je bila tu i vjerovali smo u nju.
Goniči robova postali su ovisnici. I plaćeni su da ostanu ovisnicima o vladanju Hrvatima. Hrvatskom su navikli vladati i četnici i komunisti, a odlično ih slijede i globalisti. Svi su isti. Navika je ovisnost. Teško ju je otresti od sebe i iz sebe. Zato se, s druge strane, bogobojazan čovjek u korizmi snaži, kako bi bio sposoban svakodnevno uskrsavati (nema Uskrsa bez križa!) i radovati se tom božanskom činu u kojemu mu je dopušteno i preporučeno sudjelovati. Ako hoće. Ako ne će, ne mora. Njemu na dušu. Hrvati, malo hoće, malo ne će, a njihove političke elite sigurno ne će nositi teret križa i radost uskrsavanja. No, kad hoće i narod i njegove elite, onda stvar na krilima duha zajedništva ide brzo, efikasno, olujno.
Zbog toga povijesnoga iskustva goniči hrvatskih robova zahtijevaju da se robovi okrenu budućnosti i zaborave prošlost. Okretanje prošlosti dopušteno je samo do razine povijesno propalih zavnoha i ustaša.
Ali i Hrvati su poput svojih plaćenih robovlasnika (kokardaša, petokrakaša i rodonoša), neprestano robovi navika, ovisnici vlastitih mana. Ključna je mana već puno stoljeće poznata. Nikako da pronađu onaj štrik o kojemu je pisao, za kriterije goniča marginalni, Matoš. Zvali ga mi „lustracija“ ili nekim drugim imenom, metaforički štrik je deficitarna roba, premda bi upravo on mogao dokinuti lažnu korizmu. A možemo „štrik“ zazivati na različite načine. Primjerice, promjenom izbornoga zakonodavstva. I promjenom Ustava. Zahtjevom za izvanredne izbore. Odricanjem od Plenkovića. Ili referendumom o Istanbulskoj nebulozi. Ništa se, međutim, ne će dogoditi prije negoli iznova uskrsnemo u ozračju općega nam dobra. I prema njemu. I s prijezirom odbacimo kokardu, crvenu zvijezdu i nadnacionalno rodno zakonodavstvo.
Borba zla protiv dobra u Hrvatskoj je ušla u novu fazu. Nikad dramatičniju. Hrvatima je, unatoč manama i ovisnostima, dosta glumiti žabu u loncu što se iz godine u godinu, globalno i lokalno, zagrijava kuhajući istodobno i žabu i nacionalnu državu. Dosta im je nametnute lažne korizme. Čašu su prelile kapi žuči: Četnik Vučić, zaštita komunizma, uvođenje rodne ideologije i totalitarno izbacivanje pola hrvatskoga naroda iz političkoga okvira nacionalne države. Sad je, ne samo kalendarski, na redu Uskrs. Ispovjedimo se, pokajmo i uskrsnimo!