Negacija je uvijek platforma za okupljanje prilično primitivne socijalne inteligencije, kojoj svako znanje, konkurentost, argumentiranost i dijaloška kultura ne samo da nisu potrebni, nego su i u izravnoj suprotnosti s temeljnim načelima funkcioniranja negativističke skupine.

To je prevladavajuća karakteristika Mosta.

To je prevladavajuće obilježje Živog zida.

To je prevladavajuća javne percepcija stanja u Hrvatskoj danas, gdje otprilike – „ništa ne valja“.

Zašto je stvorena takve javna percepcija, komu odgovara i kakve su posljedice takve percpecije?

Prvo je stvorena takva percepcija, čak i kad nije bilo pretežitih razloga za nju. Zatim je razvijana i poticana na stvarnim ili najčešće krivotvorenim polazištima, a upravo na njenoj vrijednosnoj paradigmi urušavali su se kriteriji funkcioniranja institucija, političkih stranaka, snižavali su se vrijednosni pragovi angažmana, očekivanja su se prilagođavala najnižim kriterijima – onoga što „ništa ne valja“.

Pogledajte danas, tko su u medijskome prostoru ključni nositelji negacije.

Index, Novosti, prije njih Feral, zatim u većem ili manjem olbiku većina tzv. mainstream medija, pri čemu prednjače svojom razornošću antifa uporišta na HRT-u.

Taj standard je bio poziv svima da se bave svime, samoproglašena izvrsnost urušava stvarnu, samoproglašeno poštenje razara stvarno, samoproglašeni moral ismijava stvarni, samoproglašena pozvanost istiskuje stvarnu.

U takvim okolnostima postaje sve relativno, državna zajednica postaje instrument ispunjavanja vlastitih interesa, poziva, mesijanstva, u svakoj skupini ljudi sepojavljuju oni koji misle i nemaju društvenih razloga ne misliti, da su oni baš ti jedini i jedinstveni, jer ne postaji oštar, ozbiljan i odgovoran kriterij ocjenjivanja ili vrednovanja.

Negativna percepecija koja je umjetno stvarana od prvih dana stvaranja Republike Hrvatske, čak i za vrijeme najvećih nacionalnih uspjeha i epopeja, zatvorila je svojevrsni krug u kojemu se međusobno potiču slabosti, a isključuju – vrline.

Nikada nitko na samoj negaciji nije ništa vrijedno napravio

U takvim okolnostima nastaju skupine kao što je Most, Živi zid, različiti manje ili više uspješni treći putovi, pojavljuju se cirkuske tvorevine kao Pametno, Nova ljevica i čitav niz inicijativa, koje, koliko se god zaklinjali u neke programske i kreativne modele i rješenja, zapravo nisu ništa drugo nego banalna – negacija. I u takvim okolnostima se urušavaju i relevantne političke skupine i stranke, jer nikoga urušavanje kriterija ne može mimoići.

Zato sam vrlo skeptičan prema tezama da je Most donio nešto novo i važno, svojevrsni napredak demokracije u Hrvatskoj.

Nisu ništa, a većinu stvari koje su donijeli, nisu ni trebali donositi, jer ni jedna od tih donešenih vrijednosti, to u biti nije. A donijeli su puno, jako puno elemenata koji razornim idejama omogućuju nastavak razaranja jer su im dali alibi, a ukupno stvarajući dodatno neraspoloženje u svojim sredinama nakon „epohalne bitke“ protiv „zla“ u Zagrebu, danas zarad lokalnih izbora dodatno i vrlo opasno razaraju i ono malo preostalih spona tako nužnih za ozdravljenje hrvatskoga društva.

Smisao postojanja negacije je – da ne smije zastati.

Nikada nitko na samoj negaciji nije ništa vrijedno napravio.

Da je hrvatska državna politika devedesetih godina pozvala narod u stvaranje hrvatske države samo na negativističkom odnosu ili platformi prema Srbima, a imala je tisuće razloga, prema Jugoslaviji a imala je egzistencijalne razloge, nikada niti bi stvorili državu, niti bi bili vojni i ratni pobjednici. Bilo je u tome svega, ali pretežita platforma je bila borba „za“, borba za slobodu, svoj narod, samostalnu državu i svoju budućnost.

Gdje smo danas nakon događaja kojima smo svjedočili nekoliko proteklih dana?

Antife

Hrvatska je danas još dublje na prostoru, koji pretežitom negacijom u medijskom, političkom i institucionalnom dometu stvara i održava – antifa. Zajednička negativistička platforma koja drži okovanim sve nacionalne potencijale i služi čitavome spektru podmuklih i vrlo prljavih pokreta i namjera za ostvarivanje svojih ciljeva.

Toj golemoj negaciji jedini stvarni smisao postojanja u svojoj praiskonskoj temeljnici je – prokazivanje, optuživanje, suđenje i eliminacija, pri čemu su oni uvijek sudci, a svi ostali – sumnjivi.

Ako netko želi ozbiljnije razmotriti argumentaciju, sintagme, poruke i fraze koje koriste ove dvije godine Mostovci, vidjet će da su sadržajno gotovo posve identične s onim koje koriste antife u Hrvatskoj.

Uzmimo zbog toga usporediti polazišta dva naizgled suprotna društvena pola, politički, ali i po osobnim preferencijama ljudi, efekte Mostove i Pupovčeve politike. Njih uzimam ciljano jer se danas Plenkovića pokušava osporiti zbog suradnje s Pupovcom, braneći pozicije Mosta. Iako bi morala biti abeceda hrvatske politike razoriti sve što jest Pupovac, a ne surađivati s njim u bilo čemu, nažalost Mostu ta činjenica nimalo ne pomaže, niti ga ta usporednica može učiniti boljim.

Zato je pogrješna.

Pupovčeva negativistička destrukcija

Pupovac svoju velikosrpsku politiku, koja je u krajnjem smislu ciljano „za“ interese Srbije, također temelji na osloncu na negativističku destrukciju, jer u drugačijim okolnostima njegova prosrpska politika u Hrvatskoj ne bi imala nikakvih izgleda. Njeni uspjesi počivaju na samonegaciji hrvatskog naroda i javnosti, nepovjerenju u svoje sposobnosti, nepoštivanju svojih tradicija i uspjeha, svojih međunarodnih vrijednosti i u konačnici – relativizaciji svoje državnosti.

Razlika između Mosta i Pupovca je u tome što je Most izrazito antihadezeovski, a Pupovac je bio uvijek antihrvatski, pri čemu je za to bio i prohadezeovski i proesdepevoski i promostovski i podupirao sve što je moglo pripomoći njegovome cilju, birajući slabosti, a ne nacionalne političke vrline. Valja istaknuti da Mostov antihadezeovski poriv nije uvijek sinonim za antihrvatski, točno onoliko koliko je u jednome trenutku potrebno biti –antihadezeovski radi zaštite onoga „hrvatskoga“, dok je Pupovac uvijek bio i ostao antihadezeovski po pitanjima realnih suverenističkih politika iz hadezeove baštine, jer se Pupovac znao ponašati selektivno birajući slabosti HDZ-a, a Most nije, rušeći i vrline HDZ-a. To nužno dovodi do konačno vrlo usuglašenih političkih efekata, iako su posve suprotna politička polazišta i pravci djelovanja aktera.

Izraziti problem Mosta je to što su njegove poruke u cjelini neselektivne pa su u svome stampedu te antihadezeovštine često nosile i vrlo opasnu antihrvatsku destrukciju. Iako to nije bilo temeljno vrijednosno obilježje većine njegovih članova, koji su mogli bitiosobno i izraziti suverenisti, njihove su politike zbog isključivoga i neselektivnoga antihadezeovskoga pristupa često bile u izravnoj i antihrvatskoj funkciji, čime su nekakvu samo njima jasnu grupnu, skupinsku ili stranačku politiku predpostavljali svojim osobnim stavovima i eventulanim individulanim obilježjima.

Upravo je Most svojim političkim ponašanjem u zadnjih godinu dana na nacionalnoj političkoj sceni, najviše praktično uvjetovao suradnju HDZ-a i Pupovca, prije svega javno oduzimajući HDZ-u svaku moralnu, vrijednosnu i političku vjerodostojnost u cjelini, oduzimajući mu i svaku šansu za bilo kakav vrijednosni iskorak iz evidentnih slabosti, pri čemu se svaka njihova poruka odnosila i na realne vrednote koje HDZ-u nitko živ i zdrava razuma ne smije niti može osporiti, a pritom isticati svoju prohrvatsku nakanu.

Jer, racionalno prebrojavanje Mostovih najvažnijih nacionalnih postupaka pokazuje da su oni usprkos svojim narodnjačkim, suverenističkim nacionalno-interesovskim i Boga pitaj kako sve nazvanim ciljevima, zapravo konstantno služili kao produžena ruka SDP-a i HNS-a s kojim se javno kolju, te kao instrumenti ukupne antife u Hrvatskoj, i globalističkih, najčešće vrlo prljavih, agentura.

Jesu li bili svjesni toga?

To ništa ne mijenja niti ima ikakav utjecaj na racionalno ocjenjivanje njihovih postupaka.

Stvarni politički sukob oko INA-e

Petrov je inzistirajući na arbitraži i oštro odbijajući u ime „nacionalnih interesa“, a na temelju nekakvih „brifinga“ koje je imao Boga pitaj s kim, zapravo srušio vladu i u biti, amnestirao višegodišnje svinjarije Vesne Pusić i Ivana Vrdoljka, te cijele kukuriku vlade, koje danas najviše napada kao moguće Plenkovićeve nove partnere. Zbog toga su Mostovi današnji sukobi s Vrdoljakom i HNS-om smiješni, petparački, nevjerodostojni i maska, jer je upravo Božo Petrov politički amnestirao HNS od najtežih nedjela po današnju Hrvatsku. Jasno je kao dan bilo, a pogotovo danas, da je Vrdoljak zapravo svjesno zajednički s tadašnjom vladom žrtvovao kakav takav nacionalni interes u INA-i, ulazeći u medijsku, javnu i međunarodnu svađu s Mađarima, samo zbog toga jer je cilj kukuriku politike bio – totalno prekidanje gotovo svih odnosa s Orbanom, koji je mogao postati opasan primjer potisnutim nacionalnim skupinama u Hrvatskoj.

To je bio stvarni politički razlog sukoba oko INA-e.

A Petrov je nakon svojih legendarnih brifinga zapravo legalizirao, sa samo njemu i Bulju poznate nacionalne i suverenističke pozicije, te prljave nakane i politike, koje su sekrile i kriju danas iza priče o INA.

Nije znao?

Moguće. I vrlo vjerojatno. Ali, smije li Grmoja umjesto njega liječiti bolesnoga čovjeka?

Ili Orepić?

Ili, uzimo jedan drugi primjer, onaj iz vrijednosnog spektra politika danas, od kojih Most bježi kao vrag od tamjana. O tome kolika je svijest te skupine o stvarnim nacionalnim izazovima, koliko je njihovo znanje, njihova načelnost, najbolje govori Mostova šutnja na činjenicu da Panenić, koji danaskao nekakav apostol nacionalne časti i morala poziva Hasanbegovića na potporu, a zagovara dolazak „antihasanbegovića“ u Hrvatsku – Soroševoga sveučilišta iz Budimpešte.

Da nije tragično bilo bi smijurija naviđenih razmjera.

Petrov i njegova skupina su u nešto više od godinu i pol dana na vlasti amnestirali čitav niz izrazito opasnih i destruktivnih politika, pogotovo u MUP-u, otvoreno su se stavili na stranu teških destrukcija koje su ostale nakon četvorogodišnjega stampeda Ranka Ostojića i nevjerojatnih nedjela njegove armije ljudi koje je doveo dolazeći na čelo MUP-a, zatim su otvoreno zaštitili Cvitana prošle godine, a jedina i to isforsirana stvar koju su dobro uradili, najmanje svojom zaslugom i pameću, bila je hitna izmjena zakona o arhivima, koju nisu uopće predviđali u famoznih sedam jamstava. Sjetili su se toga vjerojatno na poticaje čak i iz HDZ-a, i uoči lokalnih izbora.

Odlazak Mosta iz Vlade u svakom slučaju dobitak za Hrvatsku

Danas histerično napadaju Plenkovića kao ključnoga državnoga nevaljalca, pri čemu uzmimo da možda i jest takav, ali za vrijeme suradnje u vlasti, iako su to mogli testirati na čitavome nizu ključnih nacionalnih pitanja i ako treba na njima se razići, nisu istakli ni jedno jedino.

Niti su natjerali Plenkovića, a mogli su, i morali su, ako su se željeli potvrditi kao nekakav korektiv, da jasno naciji pokaže tko je stvarno.

Ako je, i da je i najlošiji mogući izbor za Hrvatsku, to mi ne znamo sa sigurnošću niti na racionalnim temeljima, zato što Most nije uradio što je morao, a vjerovati njima na riječ nakon svega viđenoga – je neodgovorno, neozbiljno i ukratko nedostojno zdravoga razuma.

Ti ljudi su politički zbog navodnoga sukoba interesa osporili ministra Marića, javno govore da su počeli provoditi nekakve istrage u Agrokoru, zalažu se za dubinsku i nezavisnu istragu i progon eventualnoga kriminala, a zanemaruju da je primjerice sin državnog tužitelja Cvitana jedan od vrhunskih menadžera upravo u Agrokoru, bio i za vrijeme Todorića, tako i danas.

Gdje je tu principijelnost i zašto bi jedan kriterij vrijedio u jednom, a drugi u drugom slučaju?

U svemu ostalome iza njih su ostali pustoš i teške štete, nerad i neznanje epskih razmjera koje je zapravo u velikoj mjeri potisnulo iz javne memorije nevjerojatne svinjarije koje su učinili Milanović i njegovi kameradi, pa su i Maras, Matić i ta otužna skupina – ispali intelektualci za Grmojine trupe.

Priča o rješenju Most, je priča o kroničnim slabostima hrvatskoga državnoga poretka, koje i jesu najčešće prostor za regrutiranje navodnih rješenja onima kojima riješenja problema ovoga naroda i države nisu ni na kraj pameti. Ima narodna poslovica da je najopasniji obavještajac ili agent onaj koji ne zna da je agent. Zbog toga je odlazak Mosta iz Vlade u svakom slučaju dobitak za Hrvatsku, jer je jedna opasna iluzija manje, preduvjet bilo kakvoga riješenja. A to, je li ili nije HDZ još opasnija iluzija, također će se lakše razjasniti bez Mosta u vlasti.

Komentari