I obrazovanje, i odgoj, i tržište, i svaka reforma, baš sve su i ideološke kategorije, koje nisu moguće bez ideologije, jer su izraz konkretnih politika, kojih bez ideologije nema.
Bježati od toga, svjesno ili iz neznanja, znači biti u službi nejasne, mutne i prljave ideologije.
Jedino tu neideološku ideologiju valja protjerati iz Hrvatske, ne samo iz obrazovanja, a preduvjet za to je početi govoriti provjerljive, jasne i utemeljene riječi i rečenice na konferencijama za tisak. I, postavljati takva pitanja.

Zajednička konferencija predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i ministrice obrazovanja i znanosti Blaženke Divjak bila je primjer dezinformiranja javnosti, pri čemu su i njihove poruke, ali i pitanja novinara bili potpuno u funkciji – manipulacije.

O vrlo bitnom nacionalnom pitanju, o obrazovanju.

Evo kako.

Prvo, predsjednica Republike navodi da je potpuno suglasna s cjelovitom kurikularnom reformom, da je saznala od ministrice da je nesporno oko 90% ponuđenih programa, naglašava da je pozitivno i važno da predsjednik Vlade Andrej Plenković osobno preuzima nadležnost nad reformom, kao da ju inače nema kao predsjednik Vlade, te ističe da se neće miješati izuzev ako dođe do ideoloških prijepora kojima u reformi obrazovanja – nema mjesta.

Sve pogrješno, samo neke stvari izazivaju manje, neke više javnih dvojbi.

Blaženka Divjak ističe da svatko od nas ima svoja stremljenja i ideje, naglašava zajedničku odgovornost svih ljudi u Hrvatskoj za projekt reforme, svodeći svoje političke namjere na nužnost uključivanja – roditelja i učenika u podlogu za promjene.

Sve pogrješno i prilično prizemno propagandistički.

Da vidimo u čemu su netočnosti i manipulacije.

Pođimo od ministrice.

Isticati učenike u središte pozornosti banalna je patetika i demagogija, kao što je navođenje tolerantnosti u odnosu prema različitim idejama i stremljenjima – korištenje jedne sintagme ondje gdje ni po čemu nema mjesta. Tolerantnost je norma za okvire dijaloga, a različitosti se rješavaju argumentima i političkim procesom, pri čemu nesuglasja rješavaju izgrađene državne i društvene institucije, a predstavljaju ih ljudi koji su prava ostvarili na – izborima.

Na temelju čega ministrica Divjak zna što misli i što želi većina roditelja u Hrvatskoj?

Očito govori potpuno proizvoljno, jer na izborima nije stekla legitimitet za to.

HNS je izgubio izbore.

Ponuditi ljudima svoja stremljenja, koja se političkim rječnikom zovu program, a politološkim rječnikom ideje i ideologija, jasno sve iskomunicirati i zadobiti povjerenje jedinoga suverena – naroda, jedino je izvorište prava na zastupanje „roditelja i djece“. Tako se dobiva politički legitimitet, a na temelju njega pravo na institucionalizaciju političke volje.

Divjak od toga nema baš ništa.

Drugo, nikako nismo svi jednako odgovorni za reformu obrazovanja, a još manje smo svi podjednako pozvani kreirati ju ili sudjelovati u njezinom definiranju. To je polazište prijezira prema znanju i reprezentativnosti, jednako kao i prethodno prema političkom legitimitetu.

To je dogma iz repertoara bivšega komunističkoga režima, na kojoj se s jedne strane skrivala odgovornost oligarhije za konkretna zla i promašaje, a s druge strane, stvarao privid i halucinogena prijevara ljudima da oni nešto odlučuju samoupravljanjem, kako bi im se u svakome trenutku mogla javnom manipulacijom pripisati i krivnja za društvene neuspjehe.

Petljati učenike u prijepore oko sadržaja reforme je prljava i opasna manipulacija.

Učenici, kao ni djeca od prve godine do socijalne samostalnosti ne donose odluke o nužnim odgojnim mjerama niti sudjeluju u kreiranju modela za postizanje znanja i vještina potrebnih za život. Niti su psihofizički i socijalno osposobljeni za to. Baš me zanima koliko ljudi samoupravlja s dvogodišnjim djetetom treba li ili ne oprati ruke ili zubiće?

Nitko razuman.

Analizom stvarnih poruka ministrice Divjak danas, dolazimo na začuđujuću dvojbenost poruka predsjednice Republike.

Kako predsjednica Republike može ovakvim porukama ministrice Divjak poslužiti kao medijsko i političko pokriće?

A svim što je izgovorila – poslužila je.

Kako može slati javnosti umirujuću poruku o devedeset postotnoj suglasnosti i spornosti samo deset posto sadržaja kurikula, svodeći na istu vrijednost vrlo različite i neusporedive po važnosti  elemente.

Uzmimo primjer ljudskoga tijela.

Glava čovjeka zauzima samo deset ili manje posto ljudskoga tijela.

Nije li tako?

Nitko normalan neće uspoređivati značaj glave i ruku, niti sporiti da su ruke neizostavni dio potpunosti ljudskoga tijela te njegovih socijalnih funkcija, ali – nitko zdrava razuma neće osporiti da je čovjek prvenstveno – njegova glava.

Dakle, tih deset posto.

Što ako je tih spornih deset posto kurikula – presudno za budućnost hrvatskog naroda?

Ako je to glava nacionalnog tijela!?

Puno umnih ljudi u Hrvatskoj upravo na to upozorava.

Ne može predsjednica nadalje stalno inzistirati na nužnosti prilagodbe tržištu i isticanju potrebe stvaranja znanja i vještina za svjetsko tržište, bez naglašavanja nužnosti definiranja državnih politika koje će sustavno poticati razvoj znanja potrebnih za iskorištavanje hrvatskih komparativnih prednosti na dijelovima svjetskog tržišta, pa i u njegovim vrlo sitnim nišama.

Dovoljno smo malobrojan narod da nam upravo to može biti prednost.

O tome kakve nacionalne razvojne ciljeve trebamo nemamo nikakav usuglašen stav, a svađamo se oko konačnog sadržaja reforme obrazovanja koja mora biti u funkciji ostvarivanja tih za sada nepoznatih ciljeva.

Nije li to apsurdno?

Ne govoriti o tome i skrivati se pod općim frazama je dezinformiranje ili – manipulacija, kojoj nikakva politička korektnost ne može biti pokriće.

Najvažnija manipulacija s današnje konferencije se ipak ogleda u obrušavanju na – ideologiju.

Predsjednica, ministrica, mediji.

Jednoglasno. I, kronično.

HRT čak u naslovu na svome portalu ističe nužnost izgona ideologije iz obrazovanja!

Ne zna se tko je oštrije nasrnuo na nesretnu ideologiju, a mediji koje je reprezentirao svojim neinteligentnim ili pokvarenim pitanjem, na isto ga dođe, Hrvoje Krešić s N1, su ideologiji kao inkriminiranoj kategoriji dodali i – politiku. Krešiću je problematično miješanje Plenkovića u reformu, jer je on – političar, a politika i obrazovanje po njemu nemaju niti smiju imati veze.

Bože sačuvaj novinarstva!

I obrazovanje, i odgoj, i tržište, i svaka reforma, baš sve su i ideološke kategorije, koje nisu moguće bez ideologije, jer su izraz konkretnih politika, kojih bez ideologije nema.

Bježati od toga, svjesno ili iz neznanja, znači biti u službi nejasne, mutne i prljave ideologije.

Jedino tu neideološku ideologiju valja protjerati iz Hrvatske, ne samo iz obrazovanja, a preduvjet za to je početi govoriti provjerljive, jasne i utemeljene riječi i rečenice na konferencijama za tisak. I, postavljati takva pitanja.

Komentari