Ili je možda najbolje odmahnuti rukom i gledat svoja posla? Uskoro će Nova godina, tradicionalno dobar narodni dernek i koga briga za nepravde, istine, laži, ubijanja, presude, zatvore, nesreće? Hajd’mo se svi dobro nažderati i nalokati.

Zagrebačkom vjeroučitelju Krešimiru Bagariću određen je istražni zatvor zbog osnovane sumnje na počinjenje kaznenog djela protiv javnog reda javnim poticanjem na nasilje i mržnju iz članka 325. stavka 1. Kaznenog zakona, objavilo je danas, nakon ispitivanja osumnjičenika, Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu. Članak 325. stavak 1. KZ-a kaže: “Tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine“.

Dakle, vjeroučitelj Bagarić može biti osuđen na tri godine zatvora. Kako je DORH zatražio, a sud potvrdio time je u Hrvatskoj de facto vraćen institut verbalnog delikta iz komunističkih vremena. U ovom se tekstu nećemo baviti Bagarićevom krivnjom za djelo koje mu se stavlja na teret, ono što bode oči jest neujednačenost primjene zakona. Naime, zadnjih godina se u Hrvatskoj dogodio podulji niz djela koja su sadržajno slična ovom, ali s drugačijim ideološkim ili političkim predznakom pa nije uslijedila nikakva sankcija.

Primjerice, sjetimo se varaždinskog liječnika Nenada Horvata koji je širio mržnju prema ratnim vojnim invalidima, ili portala Indeks koji je isto to činio bezbroj puta prema katolicima ili pozivao na spaljivanje Đure Glogoškog, ili recimo Mate Kapović i njegov govor mržnje prema komemoraciji Bleiburga, ili govor mržnje Zorana Šprajca prema ubijenim srednjoškolcima ili govor mržnje bivšeg ministra Ranka Ostojića prema ubijenom branitelju Pajčiću ili govori mržnje Stipe Mesića prema cijelom hrvatskom narodu, ili Ive Josipovića od Kneseta pa do hrestomatije u srpskom veleposlanstvu, Milorada Pupovca u njegovom Biltenu mržnje prema Hrvatima ili u tjedniku Novosti itd.

Dugačak je popis zlodjela počinjenih protiv interesa, časti, identiteta hrvatskoga naroda i države, povijesne istine i izgradnje zdrave političke svijesti i nikada nitko nije za to odgovarao. I onda se pojavi jedan emotivac koji nije mogao izdržati teret nacionalne nepravde, izdaje učinjene upravo od gore prozvanih i koji je ispalio to u emotivnom govoru. Takvome se stavljaju okovi i baca ga se u tamnicu.

Primjerice taj isti Članak 325. KZ-a u 4. stavku kaže slijedeće: “Kaznom iz stavka 1. ovoga članka kaznit će se tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine“.

Dakle tko umanjuje djelo zločina agresije? Zar nije tumačenje Domovinskog rata kao građanskog rata umanjenje djela zločina agresije? Zar ne bi Dean Jović koji o tome naširoko i javno govori po tom članu trebao biti sankcioniran? Joviću bi se tu mogli pridružiti mnogi drugi. Od ekipe iz Dokumente, Pupovčevih biltenaša, kompletna scena militantih nevladinih organizacija, Bojana Glavaševića i družine, do neke katedre s Filozofskog fakulteta ili Političkih znanosti, a da ne spominjemo podulji niz tzv. novinara od HRT-a pa nadalje.

Što više reći? Toliko puta smo o svemu ovome pisali i ukazivali na nepravde koje se čine, sustavno nažalost, a to onda znači i promišljeno. Jer nejednaka primjena zakona je zapravo bezvlašće, državna anarhija. A kada se rade po političko-ideološkom ključu onda zapravo imamo isto ono što smo imali i u Jugoslaviji. I to je ono što je opasno jer to nije dobro, jer svaka takva nepravda generira negativne emocije i one se pune i pune sve do točke kada se dogodi prelijevanje, poput ovog Bagarićevog. Prihvaćanjem takvoga stanja u biti se poništava smisao i učinak Domovinskoga rata.

Što se to događa? Zar nije Domovinski rat vođen protiv upravo takvih nepravdi iz doba komunizma i Jugoslavije? Što će biti s tim vjeroučiteljem koji je onako emotivno reagirao na strašnu nepravdu koja je u drugom slučaju kulminirala Praljkovim samoubojstvom? Zar sad treba ubiti još jednog čovjeka – vjeroučitelja Krešimira Bagarića? Je li on kriminalac, ubojica ili tek emotivac koji se nije mogao kontrolirati? Treba li ga kaznom osakatiti ili mu pomoći? Gdje će on naći posao nakon ovoga? Hoće li država od njega učiniti još jednog živog mrtvaca koji će se poput mnogih sličnih slučajeva klatariti od nemila do nedraga u bijedi životnih scila i haribda koje mu izvjesno predstoje u nastavku života? Kakav je to pravni sustav u kojem se isto djelo ponekad kažnjava, a ponekad ne?

Radi se o vjeroučitelju, zar ne bi nasljednici apostola, biskupi, trebali na ovu nepravdu učinjenu njihovom, sada već bivšem, djelatniku glasno i jasno reći da se to ne smije činiti, kad su već odšutjeli na skandaloznu odluku njemačke biskupije o zabrani držanja misa zadušnica za pokojnoga Praljka? Podsjeća li ova situacija u Hrvatskoj na onu opisanu u knjizi proroka Malahije? Ili na onu prispodobu o soli koja obljutavi?

Ili je možda najbolje odmahnuti rukom i gledat svoja posla? Uskoro će Nova godina, tradicionalno dobar narodni dernek i koga briga za nepravde, istine, laži, ubijanja, presude, zatvore, nesreće? Hajd’mo se svi dobro nažderati i nalokati.

Komentari