Sve što se u Hrvatskoj može promijeniti nije u predsjedničkoj domeni, nego na leđima zakonodavnog Sabora, izvršne Vlade i Ustavnog suda, a u krajnjoj konzekvenci je na leđima i savjesti hrvatskog naroda kao apsolutnog suverena u državi pod svojim imenom, koji na osnovu svoje nacionalne i još više, i značajno više, političke svijesti, može mijenjati sve, prema svom nahođenju i svim sredstvima koja su mu na raspolaganju, dok god iza toga stoji većina hrvatskog naroda i nitko mu to ne može osporiti, jer na ovom svijetu, osim Boga, nema veće unutarnje ili vanjske instance, kojemu bi njegova volja trebala biti podređena. To je smisao vlasti naroda, u kojim riječima je iscrpljena bit demokracije.
Kolinda Grabar Kitarović je predsjednica Republike Hrvatske, direktno i bez preferencijalnih glasova izabrana na svoju funkciju od svih Hrvata koji su odlučili glasovati za nju, umjesto za Ivu Josipovića.
Nosi spektakularnu titulu predsjednice (svih) Hrvata i vrhovnog komandanta Oružanih snaga, ali joj se većina posla sastoji u ceremonijalnim poslovima, simbolizirajući jedinstveni narod koji to nije niti iz bliza. Raspisuje izbore o kojima mora biti neutralna i pred stranim svijetom zastupa državni ugled dok se faktori izvan njene kontrole brinu da bude neugledna. Poziva ju se na red i proziva kao krivca za stvari u koje se po zakonu ne smije miješati.
Šteta što Hrvatska više nema polupredsjedničkog sustava poput Francuske i još nekih europskih država, ako ni za što drugo a ono da se uspostavi funkcionalni sustav odgovornosti, umjesto da se ta uvijek razvodni tako da “buck” staje na predsjedniku vlade ali nikad do njega ne stigne.
Hrvatsko tradicijsko naslijeđe, da se nekoga ili obožava ili mrzi ili ignorira, također ne pomaže, pogotovo za nekoga tko je tako i tako u svojim ovlastima ograničen a u okviru onih ovlasti koje ima, ograničen je diplomatskim protokolom, pa se ponekad mora rukovati s ljudima koji su zaslužili da im se ruka odsiječe.
KGK također po svojoj funkciji slovi kao predsjednica svih Hrvata što predstavlja posebnu poteškoću jer u Hrvate, ponekad “najžešće”, spadaju i oni koji ju nisu htjeli i najradije bi da je nema, što nije krivica postojeće predsjednice, nego naslijeđe od onih koji su Hrvatsku stvorili i vodili prije nje.
Lako je mlatarati i donositi njezine slike s Porfirijem, s Vučićem i s Nikolićem. Hrvatska je tako ugođena i dok se to ne promijeni, što bi trebalo sustavno zastupati, nagovarati i promovirati kod onih koji taj poredak mogu mijenjati, ona se mora uklapati u sustav, jer bi alternativno izgledala kao da je “pala s Marsa”.
Koliko je Hrvatska ogrezila u sluganstvo preostalo iz Jugoslavije kao sastavni dio mentalnog sklopa, pokazuju neki neočekivani događaji. Kad je jednom razjareni čelnik tzv. ljevice Milanović, Srbiju nazvao šakom jada (jer on njih iskreno voli a oni njega tretiraju kao stoku), skočila je tzv. desnica i prozvala ga za nedolično ponašanje prema susjedima. I sada mi hoćemo da predsjednica pri obaveznoj mimici poljupca, srpskog predsjednika ugrize za uho.
Ostaje još da ju netko proglasi nepodobnom radi podugačkog imena i dva prezimena, pa moraju koristiti kraticu KGK, koja asocira na mjeru za težinu ili kilogram kruha.
Sve što se u Hrvatskoj može promijeniti nije u predsjedničkoj domeni, nego na leđima zakonodavnog Sabora, izvršne Vlade i Ustavnog suda, a u krajnjoj konzekvenci je na leđima i savjesti hrvatskog naroda kao apsolutnog suverena u državi pod svojim imenom, koji na osnovu svoje nacionalne i još više, i značajno više, političke svijesti, može mijenjati sve, prema svom nahođenju i svim sredstvima koja su mu na raspolaganju, dok god iza toga stoji većina hrvatskog naroda i nitko mu to ne može osporiti, jer na ovom svijetu, osim Boga, nema veće unutarnje ili vanjske instance, kojemu bi njegova volja trebala biti podređena. To je smisao vlasti naroda, u kojim riječima je iscrpljena bit demokracije.
Predsjednica je sa sobom dovela delegaciju namijenjenu poboljšati trgovinsku razmjenu s Australijom na korist Hrvatske, o čemu niti tko govori, niti tko piše. Svoju posjetu je iskoristila susresti se s Hrvatima, gdje god je boravila i to sa svim Hrvatima, raznih svjetonazora i ideoloških opredjeljenja, što je i postigla do maksimuma. Oni su se prema njoj ponijeli korektno, jer bez obzira što netko o njoj osobno mislio, treba poštivati njezinu funkciju, na koju ju je izabrao Hrvatski narod a emigranti imaju vrlo mala prava u Hrvatskoj, manja od srpske nacionalne manjine, pa ne snose ni krivicu ni zaslugu za njezin izbor, kao što to nisu snosili kad su Hrvati sebi za predsjednika izabrali Mesića i Josipovića. To je stvar hrvatskog političkog sazrijevanja i tema za sebe.
Ne može ju se kriviti ni za obiteljsko naslijeđe. Niti je ona partizanka zato što joj je djed bio partizan, niti sam ja osobno ustaša zato što mi je djed bio ustaša. Kad bi se tako računalo, onda bi pok. predsjednik Tuđman, i po babi i po stričevima i osobno kao bivši partizan i jugoslavenski general, morao biti proglašen za zločinca.
Ljudi imaju pravo mijenjati stavove, mijenjati strane, učiti na prošlosti, rasti i kao ljudi i kao Hrvati. Gledajući na situaciju kakva je u Hrvatskoj, s ljudima iz bivšeg režima koji su se pohrvatili kada je postalo oportuno, morali bi kao svećenik na sprovodu zapjevati “Gospodine, tko će opstati?”
Pitanje je samo tko je danas iskreni Hrvat na strani hrvatske samostalnosti i suvereniteta i tko je lišen svakog jugoslavenstva, jer je jugoslavenstvo dijametralno suprotstavljeno i samom postojanju Hrvatske kao samostalne države.
Njezina posjeta Novom Zelandu ili ranije Americi i sastanak s tamošnjim Hrvatima nije izazvao kontroverzu, ali je posjeta Australiji, jer dok su iz Amerike i Novog Zelanda starije generacije imigranata išle u posjetu u “stari cry”, iz Australije je poslijeratna generacija išla u Bugojno.
U Australiju je došla u službenu posjetu. Primljena je kao predsjednica prijateljske države i to uz najveće počasti koje se mogu pokazati jednom državniku, uključujući i topovske salve u njenu čast.
Predsjednica je sa sobom dovela delegaciju namijenjenu poboljšati trgovinsku razmjenu s Australijom na korist Hrvatske, o čemu niti tko govori, niti tko piše.
Svoju posjetu je iskoristila susresti se s Hrvatima, gdje god je boravila i to sa svim Hrvatima, raznih svjetonazora i ideoloških opredjeljenja, što je i postigla do maksimuma.
Oni su se prema njoj ponijeli korektno, jer bez obzira što netko o njoj osobno mislio, treba poštivati njezinu funkciju, na koju ju je izabrao Hrvatski narod a emigranti imaju vrlo mala prava u Hrvatskoj, manja od srpske nacionalne manjine, pa ne snose ni krivicu ni zaslugu za njezin izbor, kao što to nisu snosili kad su Hrvati sebi za predsjednika izabrali Mesića i Josipovića. To je stvar hrvatskog političkog sazrijevanja i tema za sebe.
S obzirom na jugoslavensku propagandu, usmjerenu prema Hrvatima Australije, radi najveće antijugoslavenske aktivnosti baš australskih Hrvata, Hrvatska i svi koji su u Hrvatskoj živjeli za vrijeme Jugoslavije, bili su konstantno bombardirani informacijama o “neprijateljskoj”, “zločinačkoj”, “ustaškoj”, “fašističkoj” i “terorističkoj” australskoj emigraciji, što je uključivalo svakog Hrvata koji je ikada nogom stupio na tko Australije, sve njihove u Australiji rođene potomke do četvrtog koljena pa i malu djecu koja su u hrvatskoj školi u zboru pjevala “Išla majka s kolodvora”.
Predsjednik Tuđman je 23. studenog 1996., na uzletištu koje se danas nosi njegovo ime, mogao reći sve ono što nećemo dopustiti. Mogao je reći ali nije mogao provesti, već su stvari često krenule baš suprotno. Tko god vrši njegovu funkciju danas, ne može to ni reći; tim smjerom su otišle stvari u Hrvatskoj. Što je – tu je.
Istina je ta koja će nas osloboditi, samo treba imati hrabrosti pogledati joj u oči.
Nema solidne kuće sagrađene na lošim temeljima niti može biti napredne, bogate i slobodne države sazidane na kadrovskim, ideološkim, svjetonazorskim i povijesnim zakrpinama propale države i njezina režima, pa zvala se ona demokratskom, suverenom, samostalnom, europskom ili kako god, pa da se za predsjednicu upravo proglasi Kraljicu Jelenu Lijepu.
Taj proces kao i mnogi drugi, uključujući i postojeći i nikad prekinuti program kolektivne krivnje, kao i postojeći proces iseljavanja i stvaranja “novih ustaša”, trebao je prestati onog dana kad je Jugoslavija srušena i kad je na njenom zgarištu nikla samostalna hrvatska država.
Proces nije prestao i evidntno je pojačan nakon hrvatskog osamostaljenja i aktivira ga se baš sada kada je predsjednica Hrvatske stigla u posjetu Australiji.
Sve to zajedno nema nikakva temelja u stvarnosti, nego prestavlja mit stvoren u Jugoslaviji i namjerno je održavan na životu, kako bi se mogao upotrijebiti protiv Hrvatske, svaki puta kada Hrvatska ima prilike postići nešto na svoju dobrobit, bilo da se radi o sportskim natjecanjima s kukastim križevima, bilo da se radi o posjeti predsjednice Republike Hrvatske jednoj zemlji s brojnim hrvatskim pučanstvom.
Zašto taj proces još uvijek postoji, treba tražiti opravdane ili neopravdane razloge u ratnom vremenu stvaranja i oslobađanja hrvatske države, u vremenu donošenja Hrvatskog ustava, formiranja vodećih stranaka i njihova svjetonazorskog ustrojavanja.
Neki od nas su na najvišoj instanci još 1991. postavljali pitanja zašto se donose neke odluke i uključuje svjetonazorski i nacionalno nepodobne osobe, jer smo slutili da je to sjeme zla koje će nam se osvetiti u budućnosti, na što smo dobili odgovor da tako mora biti dok rat ne završi, kada će biti poduzete promjene.
Zašto promjene nisu napravljene nakon rata i zašto je sve to što je trebalo nestati s Jugoslavijom ostalo daviti ovu državu i ovaj narod do današnjih dana, povijest još nije odgovorila niti je na to stavila svoj pečat, ali će odgovoriti i zapečatiti po istini prije ili kasnije; to svi borci protiv revizionizma i dalje i bliže prošlosti, ne mogu zaustaviti.
Predsjednik Tuđman je 23. studenog 1996., na uzletištu koje se danas nosi njegovo ime, mogao reći sve ono što nećemo dopustiti. Mogao je reći ali nije mogao provesti, nego su stvari često krenule baš suprotno. Tko god vrši njegovu funkciju danas, ne može to ni reći; tim smjerom su otišle stvari u Hrvatskoj. Što je – tu je.
Istina je ta koja će nas osloboditi, samo treba imati hrabrosti pogledati joj u oči.
Nema solidne kuće sagrađene na lošim temeljima niti može biti napredne, bogate i slobodne države sazidane na kadrovskim, ideološkim, svjetonazorskim i povijesnim zakrpinama propale države i njezina režima, pa zvala se ona demokratskom, suverenom, samostalnom, europskom ili kako god, pa da se za predsjednicu upravo proglasi Kraljicu Jelenu Lijepu.