HNS se prilijepio kao lišaj sa svojih 1,5% glasača uz HDZ i odmah pokazao da zna kako iskoristiti vlast. U ovih godinu i nešto dana napravili su čuda. Naročito u obrazovanju. Nesuđeni konzul u New Yorku, cestar? Ma kakav cestar, on je diplomatski CineStar. Zločesti i desničarski neobjektivan Nino Raspudić pljucka: “Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila”….
Kaže Mare Ingrid Marinović: “Ovo što rulja radi kolegi Blažekoviću je radila i meni osobno, žalosno je da međunarodna zajednica podilazi ulici, pozivam institucije da zaštite čast i ugled kako kolege Blažekovića, tako i kolege Marasa”. Pomislih… Bože ne daj, da i Maras ne ode na Ustavni sud ili u New York! Javio se i uvijek staloženi i usredotočeni Nenad Stazić: “Ulica nikad nije bila glasnija i utjecajnija, hoće li nam ulica birati veleposlanike…”
Toliko o opozicijskoj dvoličnosti. Ono što je ustvari slatko i simpatično je da i Mare i Neno svoje birače nazivaju ruljom i ulicom kojoj podilazi međunarodna zajednica. Ne bih se začudio da Stazić i Marinović ne pozovu NATO da konzula zaštiti od rulje i ulice.

Još jedan tjedan iza nas. Vijest iz Beograda ohrabruje naše hlebince. Vučić poručuje našim ovcama: “Svaki tjedan bavit ću se nestalim hrvatskim braniteljima”. “Moš’ mislit’!” rekla bi Tanja Torbarina. Vjerojatnije s onim preživjelim u brojnim udrugama. Naravno onima koje k’o kraljevska kobra dižu glavu na samu riječ “veće opština”. Oni koji čitaju moju kolumnu, a nisu me još pročitali, znaju da baš nisam fan Vesne Pusić, ali sam joj bio iznimno zahvalan za jednu njenu ne tako davnu intervenciju. Naime, kako su svete guske boginje Here spasile Rim u ratu protiv Gala, tako je Vesna u Saboru minirala “genijalnu” ideju Jadranke Kosor i mudrog Šeksa da Srbi dobiju svoj teritorij u RH, tzv. Vijeće općina. Ono za što su se bezuspješno borili četiri godine, razarali i ubijali, Jaca im je ponudila na tanjuru. Sabor, s HDZ-ovom većinom, bi to šutke prihvatio, ali na nesreću Pupovca, Lovrićke, Krasneca, Pofuka, Tomića, Pavičića, Mandića, Vlašića, Dežulovića, Frljića, Rudanice… onda je Hrvatsku od HDZ-ovih genijalaca spasila Vesna Pusić. Eto, to su političari i politika u Lijepoj našoj kifli! Vesna se malo “primirila”, glas u “Glasu” joj nije više tako rezak i prijeteći pa je Pupi odlučio ponovno probati. Ako prođe, prođe! Sve se može ako imaš prave političke suradnike i prijatelje. A Pupi ih ima puno među Hrvatima. Toliko da može odmah formirati veliku kolonu. Petu kolonu..

Osobno znam jednog novinara Hrvata koji bi za Pupovca umjesto njega išao i na dijetu… Malo je takvih pravih prijatelja.

Postoji Hrvatska udruga za odnose sa javnošću. Što god to značilo. Nešto kao drveno željezo. Oni svake godine urbi et orbi u isto vrijeme razvesele svoju, uglavnom ljevičarsku javnost, o tome tko je najveći anti-komunikator godine. Naravno, Lijeva naša puna je desničara, ognjištara, ustašoida, klerofašista, antieuropejaca, nostalgičara, marginalaca i biskupa koji su spremni iznositi svoje stavove, a što je protivno duhu sekularizma. Kao što se vidi iz nabrojenog “Hrvatska udruga za odnose s javnošću” ima pred sobom na kraju godine pravi “švedski stol” za izbor onoga koga treba kompromitirati pred “demokratskom javnošću”. Ove godine ta čast je pripala biskupu Vladi Košiću iz herojskog i nesvrstanog Siska, grada sve više poznatog po Ikači, novoj SDP-ovoj zvijezdi sa istoka. Popularni narodni biskup uvijek, baš uvijek, govori ono što misli. Pitanje je koliko je to dobro za njega osobno, ali da je iskreno i pošteno o tome nema zbora. Progresivci iz Udruge za odnose s javnošću stavljaju mu na teret krimen da je “širio netrpeljivost, pa čak i mržnju prema nekim političkim i društvenim skupinama”. Nisu ga optužili da je širio glupost. To su rezervirali za sebe. Javnost prije ili kasnije dozna da postoji udruga za odnose s njom. Naravno, takva udruga mora i može biti samo ljevičarska, progresivna, liberalna i pomalo nostalgičarska. Po mnogima i duboko nepravedna. Promovira kao antikomunikatore godine samo desničare, biskupe, klerofašiste, a potpuno zapostavlja vrlo kompetentne kandidate kao što su Stazić, Ingrid Mare Marinović, predlagači konzula RH u Americi, Ante Tomić, Igor Mandić, Vedrana Rudan, Stipe Mesić itd. Dobro, kod Mesića sam malo pretjerao. Stipe je toliko svestran i popularan da je čak nedavno postao počasni građanin Sarajeva. To i ne čudi.

Da je politika kurva, o tom nema zbora. Gradsko vijeće nesvrstanog i prijateljskog Sarajeva odnosno njen odbor za izbor donio je jednoglasnu odluku sa 7:0 glasova da proglašava Stipu Mesića počasnim građaninom. Protukandidat mu je bio ni više ni manje nego jedan od najvećih pisaca današnjice Orhan Pamuk, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 2006.g. Obrazloženje je kao i obično bilo politički poltronsko ulizivanje tipa “podsjećanje na značaj Sarajeva kao mjesta susreta civilizacija i kultura…” kao i činjenica da je pristao raditi scenarij za film o ratnom koncertu Sarajevske filharmonije u razrušenoj Vijećnici pod ravnanjem Zubina Mehte”. Sve puno emocija, sjećanja, Pamuk, Mehta… Odluku protiv Orhana Pamuka donijeli su navodno jer “nije učinio dovoljno za Sarajevo.” A prevedeno na dnevno-politički jezik, Pamuk nije baš oduševljen osobom kojoj je Sarajevo ostavljeno u amanet od strane Alije Izetbegovića – Tayyipom Erdoganom, sadašnjim turskim predsjednikom. Tako su hrabri i stameni, u ratu očvrsnuli, članovi gradskog vijeća Sarajeva pod hitno izglasali osobu koja je “učinila dovoljno” za Sarajevo – Stipu Mesića. Da je Mesić učinio onoliko za Hrvatsku koliko za Sarajevo bio bi proglašen za počasnog građana Istambula. Konvencija bi se onda zvala ne Istambulska nego Mesićeva. I tako bi bilo svejedno.

Kad već spominjem tu nesretnu Konvenciju, možda je zgodno spomenuti kako ju je, uz Bugarsku i Slovačka odbila potpisati. To je dakako prošlo uz opći muk naše lijeve medijske falange. A Orhan će morati, uz “Snijeg” za kojeg je dobio Nobela, napisati novi roman da se možda onda kvalificira za počasnog građanina Sarajeva. Hrabro i multietničko Sarajevo, između Erdogana i Pamuka, izbralo je Erdogana za kojeg je nobelovac simbolički rečeno “lanjski snijeg”.

U zadnjoj kolumni pisao sam o reklamnom tekstu Slavice Lukić o nadolazećoj crvenoj zvijezdi iz Siska – Kristini Ikić Baniček, već popularnoj Ikači. Usta su joj stalno puna neoboljševičkih bombona kao narod, rad, demokracija, pravda za sve, ismijavanje biskupa Košića i kraj ambicija na Iblerovom trgu i Banskim dvorima. I onda se dogodila “socijalistička demokracija” na djelu. Dopisnik HTV-a iz Siska Igor Ahmetović pojavio se na ulazu u Gradsku vijećnicu, u strogom centru sisačke demokracije. “Kud ti druže” stane ispred njega zaštitar. “Pa na sjednicu. Ja sam novinar HTV-a!” promuca Igor. “E’ ne mere druže! Nisi pozvan!” Ili tako nekako se odvijao dijalog “zaštitara” hrvatske socijaldemokracije i novinara. I kad jednog dana Ikača trijumfalno uđe na Iblerov trg jedino će Slavica Lukić biti lišena bilo kakvog iznenađenja sličnog onom što je doživio Igor Ahmetović. O tom “demokratskom” odstrjelu jednog novinara Ikača šuti k’o zalivena. Ni mu.

U Lici kažu da kad muškarac šuti onda je on mislilac. A kad žena šuti onda je mislilac “nahebao”.

Iz svog bruxelleskog bunkera opet nas blago i dobronamjerno podučava Tomislav Krasnec. Na dnevnom redu su bile Mađarska I Poljska. Krasnec je prošao kroz te dvije države kao sa zagrijanim nožem kroz maslac. Naslov njegove nadahnute analize: “Kako bi Poljska izgledala u Hrvatskoj… ili kakva bi bila Hrvatska da izvršna i pravosudna vlast ima mogućnost politički utjecati na sastav, ovlasti i funkcioniranje pravosuđa?” Tomica očito predugo živi u čistoj destiliranoj demokraciji. Vratiti ćemo se na simetriju ustavnih sudova u Poljskoj i Hrvatskoj kasnije. Spočitavati zatucanim Poljacima I Hrvatima nedostatak demokratskih vrijednosti iz Bruxellesa, u čijem širem centru postoji kvart zvan Molenbeek, čista je utopija. Kvart se nalazi u srcu EU-a, a u njega iz 20h ne smije ući čak ni policija jer se u njemu živi po šerijatskom pravu, u njemu se obučavaju islamski teroristi kao što je to bio slučaj kod napada na Pariz. To je grad u gradu s islamskim zakonima, država u državi udaljena par minuta od srca EU-a. I iz takvog grada nas Krasnec pita što bi bilo kad bi izvršna vlast u Hrvatskoj imala mogućnost utjecati na sudove. Bilo bi vrijeme da netko iz Večernjaka upozna Krasneca s načinom biranja, recimo, sudaca Ustavnog suda RH. S čl.5. Ustavnog zakona o izboru ustavnih sudaca u RH, st.1. koji između ostalog traži da se dipl. pravnik sa 15.g. iskustva u pravnoj struci posebno istakne svojim znanstvenim ili stručnim radom ili svojim djelovanjem. Jednostavno rečeno, ako kandidat nema znanstvene reference onda podredno treba imati stručne, a ako nema ni to onda ga se bira zbog njegovog javnog djelovanja. A to javno djelovanje je ili HDZ ili SDP. I nakon već znanih tragikomedija prigodom izbora naših ustavnih sudaca, donošenja odluka bez 13 sudaca koliko zahtjeva Ustav, javlja se bruxelleski bunkeraš sav u znoju od straha što bi bilo od RH da preuzmemo poljski model. Ne bi bilo ništa jer mi već imamo takav model. Možda još i gori. Ali da bi se hrvatski poltroni uvukli svojim bruxelleskim gazdama što dublje valja kontinuirano pljuckati prema Poljskoj i Mađarskoj. Koje su, usput rečeno, daleko ispred nas i po kvaliteti i neovisnosti pravosuđa i po razvijenosti gospodarstva. Poljska i Mađarska igraju otvoreno. Zato i jesu tvrd orah za Bruxelles.

Albert Einstein je napisao: “Um je kao padobran. Funkcionira samo kad je otvoren”.

HNS se prilijepio kao lišaj sa svojih 1,5% glasača uz HDZ i odmah pokazao da zna kako iskoristiti vlast. U ovih godinu i nešto dana napravili su čuda. Naročito u obrazovanju. Nesuđeni konzul u New Yorku, cestar? Ma kakav cestar, on je diplomatski CineStar. Zločesti i desničarski neobjektivan Nino Raspudić pljucka: “Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila”. Fama o pametnim jajoglavim ljevičarima i kockasto-glavim desničarima polako odlazi u povijest. Kako ta povijest izgleda imali su sretnici priliku vidjeti u Jazavčevom Kerempuhu u “finoj satiri” Olivera Frljića. Glave, manje jajoglave, a više svinjske. Predsjednica je navodno odlučila ne odobriti odlazak već famoznog konzula, ali imperija je istog časa uzvratila udarac. Strpalo ju odmah na ulicu, među rulju. Javila se i ustavna sutkinja koja je na Sud izabrana “svojim djelovanjem”. Kaže Mare Ingrid Marinović: “Ovo što rulja radi kolegi Blažekoviću je radila i meni osobno, žalosno je da međunarodna zajednica podilazi ulici, pozivam institucije da zaštite čast i ugled kako kolege Blažekovića, tako i kolege Marasa”. Pomislih… Bože ne daj, da i Maras ne ode na Ustavni sud ili u New York! Javio se i uvijek staloženi i usredotočeni Nenad Stazić: “Ulica nikad nije bila glasnija i utjecajnija, hoće li nam ulica birati veleposlanike…” Nadasve je pohvalno što se ustavna sutkinja brine za prava nesuđenog konzula. Nedavno sam pisao o jednom ustavnom sucu koji je dva svoja mandata na dnevnoj bazi optuživan od Marinih ljevičara da je višekratno silovao mladu muslimanku koja ga je čak tobože molila da je ubije itd. Kad su tri tužiteljstva, hrvatsko, bosansko i švedsko, utvrdili kako žrtva nije uopće postojala i da je priča izmišljena nigdje nisam pročitao da je Mare bila “žalosna” što rulja radi ustavnom sudcu Vici Vukojeviću. Toliko o ustavnopravnoj dvoličnosti. Neni Staziću nije ni malo zasmetala “glasna ulica” kad je već davno propali radio 101 izveo na ulicu 30.000 prosvjednika protiv bolesnog Tuđmana. Kad se Tuđman vratio u zemlju s liječenja, broj prosvjednika je u ljevičarskih tiskarama “narastao” na 150.000 tisuća. Toliko o opozicijskoj dvoličnosti. Ono što je ustvari slatko i simpatično je da i Mare i Neno svoje birače nazivaju ruljom i ulicom kojoj podilazi međunarodna zajednica. Ne bih se začudio da Stazić i Marinović ne pozovu NATO da konzula zaštiti od rulje i ulice.

Evo jedne misli Oscara Wildea: “Javnost je neobično tolerantna. Oprašta sve, osim genijalnosti. Još je Sokrat govorio da njegova genijalnost zaslužuje živjeti na račun države.”

Evo još jednog primjera što znači roditi se k’o genijalni ljevičar. Dr. Dejan Jović je profesor na Fakultetu političkih znanosti i predavač na Hrvatskom vojnom učilištu. Dobro ste pročitali – Hrvatsko vojno učilište. Lik koga se morao odreći čak i Ivo Josipović jer mu se nije svidio Dejanov stav o zločinu u Srebrenici. Kakav je bio njegov stav o Srebrenici – zaključite sami. Profa je napisao da referendum o razlazu sa Jugom nije bio odraz demokratske volje naroda. Samo 94% građana je glasovalo za raskid. Možda je Profa ipak u pravu. Juga se po njemu raspala jer nije funkcionalno djelovala. Gdje? U Beogradu ili Zagrebu? Pogodite! Da je JNA funkcionalno djelovala Profa sada ne bi predavao na Hrvatskom vojnom učilištu. Šteta što je u Moskvi umro general Kadijević. Na Hrvatskom vojnom učilištu ima sigurno još mjesta.

Čitam da je NDH imala 13 generala Srba i 28 generala Židova. Jedan od njih je bio i Zvonimir Stimaković. Moj prijatelj Luka Zaradić je malo začuđen tim podatkom. Međutim, dovoljno je znati kako se oko 10.000 Srba u Domovinskom ratu borilo zajedno s Hrvatima i drugim manjinama za svoju domovinu Hrvatsku. Svi su oni danas nepravedno marginalizirani. Za njih sigurno nema mjesta na Hrvatskom vojnom učilištu…

Churchill je jednom rekao: “Svatko ima svoj dan. Samo neki traju dulje.” To znaju Srbi iz HV-a.

Komentari