Ponovno prikupljanje potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, nakon svinjarije kojoj smo svjedočili 2017., moglo bi biti početak ozdravljujućeg procesa u novoj godini. Vidjevši na što je izašla ova, teško je znati tko će na njenom kraju biti pukovnik, tko pokojnik, a tko bloger. Tko će u “ćorku”, tko u bijeg, a tko na vlast. U preslagivanjima Fortune, za one koji su ušli u igru, u ovakvoj državi sve kombinacije su moguće.

Tri najvažnija domaća događaja godine, čiji se značaj ne ograničava samo na ono manifestno, već svjedoče dublje stvari o hrvatskom društvu, su haška presuda hercegbosanskoj šestorki, krah Agrokora popraćen mizernim bijegom Gazde, i preslagivanje Vlade koje je označilo krajnje dno političkog mešetarenja u Hrvatskoj, okrunjeno ovih dana povratkom na čelo HNS-a razdjelnik-efendije Ivana Vrdoljaka, koji se početkom godine kleo kako nikada ne bi koalirao s HDZ-om.

Zemlja čija se demokratski izabrana vlast 2000. ponašala kao da je država kapitulirala, a ona nad njom provodi likvidaciju, uključujući široko otvaranje svih arhiva svima, od haških istražitelja do bošnjačkih agenata, zemlja koja je potom trinaest godina zabijala glavu u pijesak, kao da je se proces u Haagu ne tiče, zemlja koja je zvanično tretirala kao šund knjige i brošure s tisućama dokumenata kojima je general Praljak pokušao činiti ono što država i njeni instituti nisu, nije ni mogla drugačije dočekati presudu već kao kokoš elementarnu nepogodu, u kojoj se njena vlast brinula samo kako što bezbolnije u tim danim izmigoljiti između ogorčenja naroda i očekivanja stranih mentora.

Tako su naši vladajući prvog dana malo ritualno zahrvaovali zbog naroda, no kad se vidjelo da nema nikakve snage koje bi se trebalo bojati, već nakon par dana su im usta bila puna “poštivanja presude” i “prijateljske BiH” kojoj ćemo, naravno, pomagati na “europskom putu”, iako ju je pola prije na Allahovom, a druga polovica na Putinovom.

Nakon kozmetičkih uhićenja nekoliko Bošnjaka osumnjičenih za ratne zločine početkom prosinca, vjerojatno pod pritiskom međunarodne zajednice svjesne da se žaba ne baca na vruću tavu već kuha pomalo, bošnjačka politika je samo tri tjedna poslije haške presude na Hrvate krenula đonom. A to u konačnici može biti i spasonosno. Ovotjedna sjednica federalnog parlamenta u Sarajevu prekinuta je kad su hrvatski zastupnici napustili dvoranu nakon zahtjeva bošnjačkog SDP-a za mijenjanjem imena javnih poduzeća koji nose etnički prefiks, što se znači da se na većinski hrvatskim područjima brišu nazivi “hrvatski” i “Herceg-Bosna”.

Pune 22 godine nakon rata okončanog Dejtonskim sporazumom ti nazivi Bošnjacima nisu predstavljali problem, sada se to, nakon presude, očito mijenja. Po istoj logici bi u sljedećem koraku, uz asistiranje međunarodne zajednice i anesteziju iz Hrvatske, trebalo provesti operaciju preimenovanja Hrvata u BiH, budući da je njihova nacionalna država ispala jedini agresor u BiH. Ako su se odlukom njihovih čelnika u podrumu hotela Holiday Inn u opkoljenom Sarajevu 1993. Muslimani samopreimenovali u Bošnjake, zašto ne bi Visoki predstavnik Inzko, koji je u BiH već mijenjao zakone matematike, dekretom preimenovao Hrvate u prihvatljiviji naziv poput primjerice Građani, Raja, Zimije, Vlasi, Boskanci (Bosanci katolici), Hercegnjaci, Papci, Škutori i slično? Kukavni hrvatski predstavnici u BiH, nakon što su se, zbog privremenog raspada bošnjačke “građanske” scene, koja ih nije uspjela preglasati kao ranije s Platformom i Komšićem, prije tri godine vratili na vlast, nisu kroz to vrijeme napravili ništa.

Ispada da se “hrvatsko pitanje” u BiH za njih sastojalo isključivo u tome da se vrate na ministarska mjesta i ponovno preuzmu kontrolu nad spomenutim javnim poduzećima na većinski hrvatskom dijelu BiH. Samo godinu dana prije novih izbora na kojima Hrvati opet mogu biti preglasani, treba ih zapitati – što je s izbornim zakonom koji bi jamčio ravnopravnost, što je s kanalom na hrvatskom jeziku? A ako kao obranu iznesu argument kako nije do njih, već nije moguće ostvariti ravnopravnost kroz institucije BiH, treba ih upitati zašto onda uopće još sudjeluju u njima? Stanje u BiH je već godinama kritično.

Ne treba biti vidovit pa shvatiti da će se, ako se nešto bitno ne promijeni, taj protektorat međunarodne zajednice raspasti kad Republika Srpska dobije zeleno svjetlo za referendum i odvajanje, kao ni to da će se Bošnjaci namirivati na Hrvatima, i da je svim tim i Hrvatska vitalno ugrožena. Briselski papagaji to ne vide, i ako vide ne smiju reći. Drugi događaj godine je propast Agrokora i stakleni poklopac, poznat kao Lex Agrokor, koji je Vlada privremeno stavila nad tu crnu rupu koja će, nakon što istekne 15 mjeseci privremene uprave, opet zijevnuti i progutati mnoge. Ivica Todorić, koji je u 2017. ušao kao još uvijek nedodirljivi veliki Gazda, kad je balon puknuo junački je zbrisao u London ostavivši žene, starce i nejač, i postao najpoznatiji tamošnji hrvatski bloger, uz Ellu Dvornik. Tarapana oko poluoglodane kosti ostataka Agrokora kreće na ljeto. Vlada je svojim uplitanjem samo odgodila neminovno pa ćemo 2018. gledati ono što bismo inače gledali ove godine.

Treći događaj 2017. je preslagivanje Vlade i definitivna vrijednosna kapitulacija HDZ-a. Remetilački faktor Mosta je, za upućenije očekivano, zamijenjen HNS-om, što se počelo dogovarati još u Karamarkovo vrijeme. Radi se o brutalnom otimanju političke volje birača. Nije riječ samo o tome da birači koji su glasali za oporbenu koaliciju predvođenu SDP-om sigurno nisu dali glas za koaliranje s HDZ-om, već je razumno i pretpostaviti kako birači HDZ-a nisu glasovali za to da se provodi obrazovna i vrijednosna politika HNS-a, uvodi rodna ideologija i slavi Ivo Lola Ribar, što su im HDZ-ovci priuštili u drugoj polovici godine. Autori tog preslagivanja, točnije preveslavanja birača, smislili su dva smokvina lista za javnost kako bi barem donekle prikrili sram te koalicije. Prvi se sastoji u priči za malu djecu kako je HNS je ušao u tu “obraz koaliciju” s HDZ-om (obraz je jedino što im je zajedničko) jer im je bilo silno stalo do provođenja obrazovne reforme.

Tolika je, eto, ljubav HNS-a za obrazovanje da su riskirali i političko samoubojstvo, samo da se provede reforma kurikula. Nema, dakle, to nikakve veze s javnim poduzećima, Rusima, unosnim poslovima u energetici već su prodali dušu samo radi boljitka našeg školstva i znanosti. Dio HNS-a, vjerojatnije vođen dugoročnim kalkuliranjem, nego slabijim želucem ili kvalitetnijim obrazom, nakon toga odvojio se od stranke i formirao novu stranku Glas. Drugi smokvin list bila je Vrdoljakova ostavka, nakon koje je na čelo HNS-a došao dojmljivi Štromar. Poslije nekoliko mjeseci, kad se prašina slegla i “obraz koalicija” podebljana Pupovcem i Sauchom stabilizirala, dupli pas se dovršava i Vrdoljak se vraća na čelo novog HDZ-ovog koalicijskog partnera. Odmah po povratku, preporođeni Vrdoljak brblja o novom ministarstvu i gura se u Vladu, iz čega se već da predvidjeti kako će Plenković uskoro gorko zažaliti zbog preslagivanja.

Može li ta Frankenštajn-vlada preživjeti 2018.? Nadajmo se da ne može. Da imaju imalo odgovornosti i čestitosti, kao što ih nemaju, dogodine bi raspisali nove izbore. Na njima bi potencijalni HNS-ovi birači znali da glasuju za moguću vlast s HDZ-om, a dosadašnji HDZ-ovi simpatizeri bi, osim slučajeve teže retardacije, zaokruživali voljenu stranku svjesni kako je glas za HDZ vrlo izgledno i glas za HNS, Pupovca, Sauchu i ljude kojima su Praljkove knjige s dokumentima bile nedostojne potpore, dok su obilno financirali notorne Novosti. Ako nakon tih izbora mognu, neka sklope istu ovu vlast, koja će u tom slučaju biti apsolutno legitimna i zbog koje se nijedan birač neće imati pravo žaliti.

Tek sada se u potpunosti vidi koliko bi blagotvoran bio referendum o promjeni izbornog sustava za čije je raspisivanje 2014. udruga U ime obitelji prikupila 380 tisuća potpisa, što je činilo potrebnih deset posto potpisa biračkog tijela, ali je zaustavljen de facto krivotvorinom popisa birača, pa smo opet išli na izbore s predizbornim koalicijama u kojima se golemi dio zastupničke priče iskroji i prije nego se ponudi glasačima.

Zabrana predizbornih koalicija, uz smanjenje izbornog praga i povećanje preferencijalnog izbora tada nije odgovarala ni HDZ-u ni SDP-u. Posljedice gledamo danas. Ponovno prikupljanje potpisa za referendum o promjeni izbornog zakona, nakon svinjarije kojoj smo svjedočili 2017., moglo bi biti početak ozdravljujućeg procesa u novoj godini. Vidjevši na što je izašla ova, teško je znati tko će na njenom kraju biti pukovnik, tko pokojnik, a tko bloger. Tko će u “ćorku”, tko u bijeg, a tko na vlast. U preslagivanjima Fortune, za one koji su ušli u igru, u ovakvoj državi sve kombinacije su moguće.

Nino Raspudić

Izvor: Večernji list
Foto: Boris Kovačev, CROPIX