Plenkovićev sustav vrijednosti kojega je glumeći generalnoga sekretara jednoumnoga višestranačja uspio nametnuti eliti nekad “središnje nacionalne stranke”, nije hrvatski sustav vrijednosti, nema u sebi kršćanske i nacionalne korijene i na njemu nije moguće graditi zdravo, pluralno i prosperitetno društvo. Njegov sustav ne propituje ustavnost vlastite politike, on snagom političke volje nameće i preodgaja. Djeluje s pozicije zauzetih položaja (čak i bez demokratske verifikacije) i poručuje – vlast može raditi što ju je volja, važno je da ima političku stabilnost i da djeluje u okviru europskih okvira. Stoga u provedbi mora računati samo na moralne invalide. I računa, kao što se može zaključiti, među ostalim, i prema rezultatu prebrojavanja članova predsjedništva.
Iako je hrvatsko društvo već podijeljeno u osnovi na većinu opredijeljenu za nacionalnu državu i manjinu opredijeljenu za magle bespuća, elite proistekle iz duboke države s njoj prilagođenim izbornim zakonodavstvom, uvele su novi kamen nesagledivih spoticanja. Istanbulska konvencija ima pretenziju dugoročnoga slamanja hrvatskoga čovjeka i njegove nacionalne države. Unaprijed možemo vidjeti scenarij prema kojemu će se odvijati razdor, jer se on istom taktikom, retorikom i sredstvima provodi i kod svih drugih ubačenih pitanja sa svrhom nacionalnih podjela, diferencijacije, prebrojavanja i taktike podijeli pa vladaj.
S jedne će strane u pitanju istanbulažnjenja biti “populisti” (bivši “narodni neprijatelji”) koji brane prirodan poredak stvari i nacionalnu državu. S druge strane zagovornici “društvenih konstrukta”, trube dekonstrukcije ne više države, već i čovjeka stvorenoga na sliku i priliku Božju. Tako je bilo i jest u svim pitanjima pomoću kojih se u pokornosti i siromaštvu drži hrvatski narod zajedno s njegovom državom. Bilo da je riječ o naknadnom u nedogled protegnutom “antifašizmu” uz pomoć kojega jugokomunističke nelustrirane strukture arbitriraju kao i u doba Jugoslavije, bilo da je riječ o drugim nametnutim razdorima. Važno je znati kako se podjele proizvode zato da paraliziraju normalan razvitak hrvatskoga čovjeka i njegove države. To je projekt. Nije slučajnost.
U prvom desetljeću obnovljene hrvatske državnosti narod se oslanjao na “središnju nacionalnu stranku”, jer je slušala bilo naroda i služila nacionalnim interesima. U drugom desetljeću središnja nacionalna stranka, uz izrazitu negativnu selekciju kadrova, sustavno je pražnjena od sadržaja, svrhe i smisla postojanja, istodobno je služila pražnjenu kompletnoga društva od sustava vrijednosti na kojemu počiva hrvatski narod i obnovljena država. U trećem desetljeću središnja nacionalna stranka u ispražnjeni vrijednosni sustav ubacuje nove sadržaje (neke već sto puta prežvakane), politike i podjele. To je Plenkovićeva misija i zadatak njegove višestranačke, uglavnom klijentelističke, vojske jahača apokalipse. S udruženim kopljima pozicije i oporbe uperenima protiv zdrave pameti, kršćanskih korijena i hrvatskoga identiteta. S trećom Plenkovićevom fazom, HDZ prestaje biti “središnjom nacionalnom strankom”.
Plenkovićev sustav vrijednosti kojega je glumeći generalnoga sekretara jednoumnoga višestranačja uspio nametnuti eliti nekad “središnje nacionalne stranke”, nije hrvatski sustav vrijednosti, nema u sebi kršćanske i nacionalne korijene i na njemu nije moguće graditi zdravo, pluralno i prosperitetno društvo. Njegov sustav ne propituje ustavnost vlastite politike, on snagom političke volje nameće i preodgaja. Djeluje s pozicije zauzetih položaja (čak i bez demokratske verifikacije) i poručuje – vlast može raditi što ju je volja, važno je da ima političku stabilnost i da djeluje u okviru europskih okvira. Stoga u provedbi mora računati samo na moralne invalide. I računa, kao što se može zaključiti, među ostalim, i prema rezultatu prebrojavanja članova predsjedništva.
U ime Franje Tuđmana unositi nepotreban razdor u hrvatski puk i dekonstruirati nacionalnu državu u građansku, a onda i građansku u državu rodnoga konstrukta, mogu samo moralni invalidi i nacionalni niškoristi. Hadezeove zajednice pretvorene su u male “komitete” za velike zablude pune “očiju željnih napojnice”. Beriva. Međutim, berivo koje uključuje izdaju, put je u pakao. To ne piše u istanbulsko-bruxelleskom, već u jednom drugom, starijem i mudrijem, pismu. Svetome.
Evo, recimo, Gojko Šušak, jedan od stožernih ljudi zaslužnih za obnovu hrvatske države, zasluženo je dobio “zajednicu” unutar svoje stranke/zajednice. Aktualni predsjednik stranačke zajednice, kako to gordo zvuči – hrvatskih branitelja, Miljenko Filipović, glasovao je protiv Gojka Šuška i njegova sustava vrijednosti. Katarina Zrinska? Kaj tek o njoj reći, a da pritom čovjek i nehotice ne uvrijedi Nadu Murganić, koja sa svojim odnarođenim predsjedništvom “zajednice” nad Katarinom provodi otvoreno nasilje u povijesnom i sadašnjem obzorju? Ili utemeljitelji? Ha, ha, ha! U ime Franje Tuđmana unositi nepotreban razdor u hrvatski puk i dekonstruirati nacionalnu državu u građansku, a onda i građansku u državu rodnoga konstrukta, mogu samo moralni invalidi i nacionalni niškoristi. Hadezeove zajednice pretvorene su u male “komitete” za velike zablude pune “očiju željnih napojnice”. Beriva. Međutim, berivo koje uključuje izdaju, put je u pakao. To ne piše u istanbulsko-bruxelleskom, već u jednom drugom, starijem i mudrijem, pismu. Svetome.
Koji se to “rod” skriva iza hrvatskih velikana Gojka, Katice i Franceka? Kud vodi politika prevođenja Gojka Šuška u suvremenoga Vladeka obezmuđenoga Bakarića? Katarine Zrinski u Simone de Beauvoir ili Radu Borić? Franje Tuđmana u, za istanbulsko štipanje spremnoga, Plenkovića? Vodi u prihvaćanje novoga ideološkoga višestranačkoga jednoumlja Plenkovića i Bernadrića, Vrdoljaka i Pupovca, Radina i Mrak-Taritaševe i tako dalje, niz je predugačak za cjelovito navođenje. Do jednoumlja je došlo osmišljenim i dugoročno vođenim kadrovskim politikama duboke države. Ona vlada strankama – što je hadezeovo prebrojavanje tako zorno razotkrilo. Ona u Hrvatskoj ima zadatak isprazniti nacionalnu državu od sadržaja i smisla, identiteta i života. I uvesti Hrvate kroz mala vrata “zaštite žena od nasilja” u objekt velike kulture smrti. S neizostavnim berivom, namijenjenim miliciji rodne ideologije.
Nametnuti razdore, ostaviti obezglavljeni narod i oglodanu državu na vjetrometini bespuća, na začelju EU, ali i na čelu Zapadnoga Balkana, dakle, obnovljene Juge, mogu samo kukavice, izdajice, uhljebi, onaj najgori soj (na)roda ili (iz)roda, kojega ima svako društvo, ali ga zbog tih karakteristika izbjegava držati na državnim jaslama u općim poslovima služenja narodu i državi. Moralno zdravo društvo s prijezirom ih odbacuje. U demokratskim okolnostima ne daje im prigodu da mu zasjednu na šiju. Hrvati na političkoj pozornici, kao i javno-medijskoj, danas nemaju alternativni izbor, što otvara pitanje živimo li zapravo pod svojevrsnom okupacijom u prividu istinske demokracije – vladavine većine, demokratskih standarda i procedure.
Pobrinula se duboka država ostaviti Hrvate u beznađu. Jedina dopuštena alternativa postojećemu neprirodnom stanju je – iseljavanje. Duboka država stvara “neprijateljsku emigraciju”, što je čisto jugokomunističko, naslijeđeno a nelustrirano, nasilje nad hrvatskim ženama, djecom (rođenom i nerođenom) i muškarcima. Posljednja nada je Predsjednica Republike i njezina mogućnost uplitanja u narodni referendum o Istanbulskom bulažnjenju. Ne stane li na čelo opravdano zabrinute većine, ostat će na razini prosjeka opskurnih prethodnika, Mesića i Josipovića.
U Hrvatskoj, sudeći prema objektivnim pokazateljima, promjena ne će biti bez otpora provedenoga odozdo prema gore i osmišljenoga ustanka demokratske većine protiv novoga totalitarizma kojega već skoro dva desetljeća mic po mic provode “kreteni i izdajice” (S. Praljak). Istanbulska konvencija kruna je njihovih politika i jamstvo novih izdašno plaćenih arbitrarnih sinekurčina. Zato ju grčevito nameću i od većine rade budale, od hrvatskih Katarina ideološki karneval, a od nacionalne države objekt kulture smrti. Referendum o prihvaćanju ili neprihvaćanju Istanbulske konvencije, zajedno s interpretativnom izjavom, nema demokratske alternative.