Odnose sa Srbijom treba obavezno vratiti na sporazum o normalizaciji potpisan 1996. godine. Taj sporazum potpisivala je pobjednička Hrvatska s poraženom Srbijom. Iz njega valja započeti normalizaciju, a ne na naknadnim srpskim krivotvorinama i hrvatskim izdajama….
Zvuči fantastično, nerealno, ali Kolinda Grabar Kitarović se dovela ovakvim postupkom, te serijom postupaka u unutarnjo-političkim pitanjima, prije svega oko reforme obrazovanja, u poziciju da joj od te fantastike ovisi politička budućnost.

Uzmimo primjer američke potpore predsjednici u epizodi pozivanja Vučića.

Teško je pretpostaviti da je američko veleposlanstvo tako nepromišljeno i neupućeno u stvarno raspoloženje hrvatskoga naroda, da nisu svjesni da je njihova reakcija umjesto potpore, realno slabljenje statusa Kolinde Grabar Kitarović, pogotovo u kontekstu javnih špekulacija da hrvatskom državnom politikom upravljaju izvanjski centri moći. Amerikanci znaju da ta javna dvojba s razlogom muči hrvatski narod, pa bi ju da su htjeli, svakako izbjegli poticati. Zato je ta javna poruka potpore predsjednici bila istodobno stavljanje svoga žiga na njenu politiku i njeno djelovanje, što, koliko nam god Amerikanci mogli biti stvarni saveznici, nikada nije dobro. Uz ostalo, samo potvrđuje da i Amerikanci dobro znaju da predsjednica nema neupitno povjerenje hrvatskoga naroda, te joj pokušavaju poslužiti kao dodatni jamac. Američka reakcija nije smišljena kao konstruktivna potpora i dobra namjera. To ne zamjeram Amerikancima, nego hrvatskoj državnoj politici, koja što se više udaljava od izvornoga nacionalnoga legitimiteta sve više traži pokriće u stvarnim i lažnim, do često smiješnim „autoritetima“, radeći od nacionalnih politika – željeznički kolodvor s prolaznicima i protuhama svih vrsta na jednome mjestu. Hrvatska državna politika se svojevoljno godinama pretvarala u međunarodnu političku budalu koja se raduje šamarčinama, sve više i sve češće tražeći utočište i pokriće za svoje odluke u međunarodnim autoritetima, kojih je potrebno utoliko više, ukoliko je veća produkcija katastrofalnih postupaka i odluka, pa se u nedostatku tolikoga broja koliko toliko pristojnih autoriteta čak i Lekovićevi kompanjoni nazivaju misijama i pred njima strijepi država, pri čemu ih predsjednica u dva–tri dana prima dva puta.

Kako povezati državništvo s tim?

Važno je naglasiti da predsjednicu na vrlo tanak led u ovome trenutku stavlja i činjenica, da ona što god pokušala dogovoriti s Vučićem, jednostavno mora doći pred Pupovca kao jamca opstanka ove vlade, te da sve to ovisi presudno o Pupovčevoj volji. Ako će biti na tragu relevantnih hrvatskih zahtjeva, počevši od preuzimanja podataka o masovnim ili drugim grobnicama, sudbini ubijenih ljudi na okupiranom teritoriju i nakon okupacija gradova i sela, zarobljenika, medicinskim protokolima koje je sigurno JNA imala i radila, preuzimanja karata s precizno ucrtanim minskim poljima koje je okupator postavio na golemome još nerazminiranom prostoru, zbog čega Hrvati i danas ginu od toga rata, zatim povratka svih otetih umjetnina i svakovrsnih vrijednosti, hrvatskih arhiva, posebno arhiva NDH i drugoga svijetskoga rata, te komunističkoga režima, zatim preuzimanja odgovornosti za naknadu štete i obeštećenje gotovo deset tisuća hrvatskih logoraša u srbijanskim logorima, zatim o naknadi štete za agresiju i ratna razaranja, te izručenja ili sankcioniranja tisuća ratnih zločinaca koji slobodno i danas žive u Srbiji; jasno je kao dan da nikada neće današnja hrvatska vlada dobiti potporu Milorada Pupovca za te zahtjeve.

To predsjednica zna.

Vlada će, ili pasti ili odustati od ovih zahtjeva.

A to su minimalni zahtjevi i problemi koje treba riješiti.

Kako dakle Kolinda Grabar Kitarović namjerava ostvariti državnički iskorak iz sramotne politike i blata u kojemu se hrvatska državna politika prema Srbiji valja godinama, uz saznanja da se ne može osloniti na vladu kojoj kontrolni paket dionica drži Srbija?

Očito u poznatim racionalnim okvirima izuzetno teško.

Valja ovdje istaći još nekoliko izrazito opredjeljujućih stvari za vrednovanje ove predsjedničine inicijative.

Je li srbijanska izrazito neprijateljska denuncijacija hrvatskoga naroda i države u New Yorku prekipjela predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, pa je odlučila povući svoje veze u Sjedinjenim državama, te odlučila to presjeći? Ima li Kolinda Grabar Kitarović takav utjecaj i mogućnost suradnje s novom Trumpovom administracijom? Ili se radi o početnim koracima ostvarivanja najavljene američke politike „strateškog približavanja sa Srbijom“, pri čemu će se kao i u svakome pokušaju privlačenja Srbije zapadnim interesima, Srbiji velikodušno nuditi hrvatske nacionalne interese?

Prvo, ako ćemo s pristojnim poštovanjem respektirati predsjedničine riječi nazad par mjeseci, a morali bismo, onda nije jasno što se to bitno promjenilo od tada do danas, da je danas poziv srbijanskom predsjedniku državništvo, a nazad par mjeseci odbijanje susreta također bilo državništvo?

Je li srbijanska izrazito neprijateljska denuncijacija hrvatskoga naroda i države u New Yorku prekipjela predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, pa je odlučila povući svoje veze u Sjedinjenim državama, te odlučila to presjeći? Ima li Kolinda Grabar Kitarović takav utjecaj i mogućnost suradnje s novom Trumpovom administracijom? Ili se radi o početnim koracima ostvarivanja najavljene američke politike „strateškog približavanja sa Srbijom“, pri čemu će se kao i u svakome pokušaju privlačenja Srbije zapadnim interesima, Srbiji velikodušno nuditi hrvatske nacionalne interese?

S obzirom na vrlo zgusnute političke događaje zadnjih par mjeseci, posjetu predsjednice Rusiji, zatim Turskoj, zatim Bosni i Hercegovini, zatim Čovićev odlazak u Beograd, posjet Vučića i Izetbegovića Ankari, dolazak predsjednika Europskog parlamenta u Beograd, a zamjenika predsjednika Europske komisije za energetiku u Zagreb prvenstveno radi LNG terminala, odlazak BH trojke u Bruxells, a sve u dan dva uoči i nakon predsjedničina dramatičnog poziva Vučiću, očito je da je ono što se ispod površine dalo naslutiti tjekom zadnje dvije godine u interesima prema hrvatskom južnom i istočnom susjedstvu, ušlo u završnu fazu operacionalizacije. Ta pitanja su pitanja opstanka same hrvatske države i državnosti naroda u cjelini. Problem je što nitko živ ne smije uložiti ni kunu u to da Hrvatska u svim tim događajima ima dobro osmišljen, jasan i ostvariv plan i cilj, te minimum odlučnosti da ga ostvari. O tome se ne zna ništa, a ono što se zna, što se racionalno može analizirati – ne ulijeva ni minimum povjerenja. Zato su zahtjevi koje slušamo danima prema Srbiji banalno trivijalni, bez obzira koliko ih se umotavalo u emotivni i humanistički  celofan ciljajući senzibilitet ljudi, posebice kad su u pitanju sudbine poginulih i ubijenih.

Vrijeme je saznati sve to bez visokopolitičkih muljaža, iako se odgovori na sva ta pitanja na žalost vrlo izvjesno slute. I nisu ohrabrujući.

Od trenutka kad je predsjednica odbila susret sa srbijanskim predsjednikom nazad nekoliko mjeseci promjenilo se nije ništa na dobro, a jest dodatno uznapredovalo zlo. Hrvatska nije ni politički, ni na bilo kakav drugi način ojačala, pritisnuta je zahtjevima i otvorenim neprijateljstvom Slovenije i najvažnijih europskih država koje podupiru to neprijateljstvo, eskaliraju svekoliko zahtjevi Bošnjaka u BH i njihovo otvoreno neprijateljstvo, Crnogorci su se uključili u sveopću kampanju čerupanja Hrvatske, a Srbija je još energičnije nastavila razvijati neprijateljske aktivnosti. A odgovori najvažnijih aktera u Hrvatskoij na to sve – doslovno zrače slabošću, neznanjem, nemoći, do potpune neodgovornosti ili otvorene potpore takvim udarima, kao u slučaju Pupovca. Ne zaboravimo – Pupovac je vlast.

Nikakvoga odstupanja Srbija nije uradila, nisu prestale provokacije, baš ničim nije pokazala da je spremna ispuniti bilo što iz svojih ne samo državnih, nego i civilizacijskih obaveza. A lagala je, muljala, napadala, krivotovorila, vodila ružne kampanje, provocirala i u Srbiji i u Hrvatskoj, sve više i učestalije kako vrijeme odmiče. Sve to je eskaliralo s izložbom u New Yorku koja je vrlo vjerojatno ponajteži udarac hrvatskom narodu i hrvatskoj državi nakon srpske vojne agresije. Kako je moguće da je onda, samo par dana nakon te izložbe, Kolinda Grabar Kitarović procijenila da je vrijeme pozvati Vučića?

Iz tih pitanja i dvojbi Kolinda Grabar Kitarović će izići kao pukovnik ili kao pokojnik, jer je na sebe iz nekih razloga preuzela golemu odgovornost i prema sebi fokusirala kompletnu pozornost hrvatskoga naroda, potpuno amnestirajući sve ostale sudionike političkoga života u Hrvatskoj, koji se nisu proslavili šaljući note i tragikomična objašnjenja. A pomoć koju joj javno iskazuju sudionici državne vlasti, kao Milijan Brkić, valja svrstati u kategoriju – što će ti neprijatelji pored takvih prijatelja. Tako je primjerice vlada Srbiji uputila notu zbog izjava ministra Dačića, iako im je morala natjerati veleposlanika zbog izložbe i povući svoga iz Beograda. Ispada, da je Dačić otvarajući izrazito neprijateljsku propagandnu izložbu slučajno rekao nekoliko rečenica o „dragoj braći Hrvatima“ da bi ta izložba bila doprinos ljubavi između dva naroda, a Dačića valjalo odlikovati!?

Točno na to ukazuje sadržaj note.

S jedne strane predsjedničin postupak bi se moglo nazvati nevjerojatnom hrabrošću, državničkom odlučnošću, ali nedostaje za to i neupitno povjerenje hrvatskoga naroda u nju nakon polovice mandata, nedostaje čitav niz racionalnih uporišta u državnim politikama, nedostaje za to minimum povjerenja u aktualni državno-pollitički poredak, jer predsjednica ništa ne može sama ostvariti, pa ta hrabrost i odlučnost vrlo lako i izvjesno realno mogu postati golemi šlamperaj i neodgovornost nevjerojatnih razmjera.

Nema sumnje.

Da vidimo kako može postati pukovnik u svemu tome.

Gotovo jedino u sferi znanstvene fantastike.

Ne isključujem ni mogućnost da kad Vučić dođe u Zagreb, predsjednica Republike Hrvatske pred tog čovjeka postavi zahtjeve koje sam nabrojao, a ne one koje je javno promovirala ona, ali i hrvatske vlasti godinama, te da mu kaže da je to prag s kojega Republika Hrvatska, država i narod ne namjerava ni pedlja odstupiti, te da su to uvjeti za bilo kakav primjeren odnos dviju država i posljedično – naroda.

I da to zaori pred kamerama, s Vučićem koji metar dalje, onako kako je i objavila poziv.

To bi bio iskorak.

Da se nadamo?

Ha, ništa ne košta.

To bi moglo biti i opravdanje više nego očite neusuglašenosti poziva Vučiću s predsjednikom vlade Plenkovićem, odnosno stavljanje hrvatske državne politike pred svojevrsni svršen čin i promicanje minimuma esencijalnih državnih politika koje vlada neće moći ostvariti zbog Pupovca, ali neće smjeti javno ni odustati od njih, pa će morati prije svih HDZ redefinirati svoje politike i izići pred hrvatski narod na izbore, tražeći potporu s novim ljudima i s novim, ovaj put državotvornim politikama.

Zvuči fantastično, nerealno, ali Kolinda Grabar Kitarović se dovela ovakvim postupkom, te serijom postupaka u unutarnjo-političkim pitanjima, prije svega oko reforme  obrazovanja, u poziciju da joj od te fantastike ovisi politička budućnost.

Zašto je to fantastika?

Jer nema ni jednoga jedinoga uporišta, baš ni u čemu što je predsjednica uradila do sada, na temelju kojega bi se moglo očekivati nešto takvo. Simboličke sitnice kojima je održavala nadu hrvatskom narodu nisu nikakva uporišta, a već odavno je iscurilo vrijeme kada se njene postupke moglo pravdati usporedbom s Josipovićem ili Mesićem. Ili za sve svaljivati javno krivnju na nevaljale savjetnike i ured, koje sve češće javnost perciprira kao svojevrsni kolodvor? To nisu ozbiljni argumenti.

Da bi se ovakav poziv i ovakav politički čin iskoristio nužno je imati i prevladavajuću javnu i političku klimu u Hrvatskoj. Namjerno ne govorim o onoj autentičnoj pretežitosti, stvarnosti  izvan javnosti, velike većina hrvatskih ljudi, nego o kreatorima hrvatske javne i političke, prilično nakaradne i lažne zbiljnosti. Za takav politički šok u ovome trenutku predsjednica čak i kad bi ga namjeravala izazvati nema ni minimum uporišta u hrvatskoj političkoj strukturi, nema ni u mainstream medijima, nema ni u organiziranim institucijama, bar onima koje čine pretežitost Hrvatske danas.

A ima sve posve suprotno.

I sama je odgovorna za takvo stanje, jer do sada ništa nije uradila na uspostavljanu drugačijih standarda, pri čemu se i sama nepodnošljivo puno prilagođavala nositeljima golemih neravnoteža u društvu potičući ih na taj način. Valja ovdje naglasiti da pod ovim „uradila“ ne govorim nužno o institucionalnim postupcima koje određuju ovlasti predsjednice, nego o jasnom komuniciranju nagomilanih problema, jer njena riječ upravo zbog načina izbora predsjednika Republike ima golemu težinu. Ako je javnom porukom o potpori ministrici Divjak mogla dati veliku političku zaštitu provođenju te po mnogima nakaradne reforme, onda je itekako morala reagirati na tisuće detalja uvodeći kao ništa drugo u javni diskurs autentične hrvatske interese i promovirajući njihove nositelje, koje strukturirani antifašisti bjesomučno doslovno progone godinama pred njenim očima.

Ne treba tražiti ozbiljnije dokaze o razarajućoj društvenoj klimi, od nevjerojatno servilnoga i klasično kolonijalnog ponižavajućeg ponašanja državnoga HTV-a koji danima najavaljuje dolazak Vučića, samo još nedostaje da mu umjesto imena i funkcije govore On, danima se stotinu puta dnevno vrti nadrealna slika Vučića s cvijećem na mostu, kako prilazi predsjednici, danima se vrte Vučićeve izjave o ljudskosti, nužnosti dobrih dijela, državničkoj odgovornosti, danima mu se kao u nekom agitpropovskom uratku omogućava boravak u hrvatskim domovima i u memoriji naroda, na kojemu je i sam ostavio ružan potpis nazad dvadesetak godina i nikada nije ni pomislio istaći da je to bilo ružno i zlo.

Dapače, na izravno pitanje o njegovoj ulozi za vrijeme agresije na Hrvatsku mirno je uzvratio da je bio uz svoj narod. I, moram priznati, što god tko mislio o tome, to je izraz i snažne nacionalne samosvijesti, uz sve ostalo i negativno.

Dakle, ta nevjerojatna medijska servilnost samo je izlog hrvatske aktualne politike, kojoj nimalo ne mogu razbiti kakofoniju srama ni gotovo očajničke riječi ministra Krstičevića i umirovljenih generala da od Vučića očekuju ispriku.

Kakvu ispriku?

I, za što?

Pa u Hrvatskoj državnoj politici još uvijek ne postoji suglasnost o tome što se događalo devedesetih godina, nije definiran ni službeni naziv toga što je učinila Srbija. Postoji pretežita suglasnost da je Hrvatsku netko ili nešto napao ili napalo jer još nismo dospjeli do faze, da se i o tome laže, ali je također primjetna grozničava potraga za prihvatljivo zvučnim nazivom, koji će zadovoljiti hrvatski narod s jedne strane, a s druge strane terminološki i sadržajno osloboditi Srbiju krimena zločina. Predsjednica će koristiti od prilike do prilike različite izraze, pa će u Kninu reći da se radilo o agresiji JNA i četnika, drugi put će govoriti o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, treći put samo će skombinirati neku treću kovanicu; Plenković će gotovo uvijek reći Miloševićeva velikosrpska agresija, izuzev na Pupovčevome derneku, gdje reterira i govori o Miloševićevoj agresiji.

Ključni saveznik u vladi Andreja Plenkovića, Milorad Pupovac će reći da se Hrvatskoj dogodilo bezumlje, te da su prije svega Srbi žrtve toga bezumlja, te da su za sve krive ustaše. U Europskoj čitanci koju je preko zajedničke Europske komisije financirala i Hrvatska a na njoj radio državni znanstvenik Budak, piše da je Vukovar posljedica srpskog i hrvatskog nacionalističkog ludila, a što vrijeme više odmiče od referentnih događaja, sve je više poginulih Srba u tom sukobu, ginu kao snoplje gotovo dnevno i danas, sve je više „protjeranih“ Srba, sve je više logora za Srbe u Hrvatskoj, sve je više hrvatskih zločinaca, pa stižemo u samo virtualno predvorje novoga Jasenovca ili kako bi rekao profesor Prosperov – živimo u lažnoj stvarnosti a ne s lažnim vijestima.

A ključni saveznik u vladi Andreja Plenkovića, Milorad Pupovac će reći da se Hrvatskoj dogodilo bezumlje, te da su prije svega Srbi žrtve toga bezumlja, te da su za sve krive ustaše. U Europskoj čitanci koju je preko zajedničke Europske komisije financirala i Hrvatska a na njoj radio državni znanstvenik Budak, piše da je Vukovar posljedica srpskog i hrvatskog nacionalističkog ludila, a što vrijeme više odmiče od referentnih događaja, sve je više poginulih Srba u tom sukobu, ginu kao snoplje gotovo dnevno i danas, sve je više „protjeranih“ Srba, sve je više logora za Srbe u Hrvatskoj, sve je više hrvatskih zločinaca, pa stižemo u samo virtualno predvorje novoga Jasenovca ili kako bi rekao profesor Prosperov – živimo u lažnoj stvarnosti a ne s lažnim vijestima.

Dakle, u toj sumanutoj perspektivi nestalo je stvarnosti i srpske agresije, a nastaje novi povjesni hrvatski krimen, prvo kao provokacija, zatim kao medijska teza, potom kao znanstveni uradak nekoga Jovića, Jakovine ili Klasića, pa potom kao politička ideja, nakon toga kao legalna politika u samoj Hrvatskoj.

Za što bi se onda trebao ispričati Vučić?

On nema nikakve rodbinske veze s Miloševićem, pa nije dužan ispričavati se za Miloševićevu privatnu agresiju, velikosrpska agresija ne postoji, jer da je Srbija tada bila velika Srbija u njenim zamišljenim granicama, ne bi bilo nikakve agresije. Pa nisu idioti napadati sami sebe! Vučić nije bio ni JNA da bi se ispričavao u njihove ime, a to što je bio četnik, danas sa srpskih a i međunarodnih stajališta nije razlog za ispričavanje, jer su četnici službeno antifašisti, a antifašisti se po definiciji ne ispričavaju, jer zaboga, njihova uloga je – borba protiv fašizma.

Gdje ćeš se za to ispričavati, jel tako?

Da zaključimo.

Hrvatska politiku prema Srbiji i srpsko-hrvatskim odnosima mora držati presudnom za opstanak hrvatske države. U taj politički spektar, iako izgleda nespojivo, svakako spada i hrvatska politika prema Bošnjacima i njihovim apetitima, jer usprkos tragičnim epizodama iz zadnjega rata i moru krvi prolivene između Srba i Bošnjaka, te dvije političke pozicije lakše će pronaći zajedničko uporište za ostvarivanje svojih ciljeva, nego će Hrvatska s jednima ili drugima postići korektan i civilizacijski sporazum i koegzistenciju. Te dvije političke platforme, koliko god u nekim trenutcima bile suprotstavljene, pa i neprijateljske,  esencijalno predstavljaju Bizant, a Hrvatska je graničar zapada, kakav god on bio. I tu nema kompromisa. Zato Hrvatska ne smije imati iluzija, jedini argument za pristup tim objema političkim i nacionalnim platformama jest – biti jak dovoljno da odbiješ u startu njihove ambicije. Oba politička izvorišta, i srpski i bošnjački apetiti, pri čemu bošnjačka platforma ostavštinom Alije Izetbegovića počiva isključivo na nadnacionalnom islamskom političkom programu, moraju naći način koegzistencije zbog isprepletenosti životnoga prostora na području ovoga dijela Europe, a jedini pravac razvoja takvih apetita u ovome trenutku je hrvatski životni prostor. Svima koji traže smisao u razvoju političkih silnica dvadesetoga stoljeća svakako valja dobro proučiti knjigu „Južnoslavensko pitanje“ Ive Pilara, u kojoj nalazim najčvršće uporište za ovakav stav. Naime, više od petsto godina Pećka patrijaršija, koja je očuvala i njegovala mit o srpskoj državnosti u okvirima SPC-a, na kojoj se zasniva i današnji srpski megalomanski imperijalizam, savršeno je koegzistirala kao država u državi ondašnjega Otomanskoga carstva. Turci su zadržali nadležnost nad vojskom i porezima, a kompletno državno i upravno uredovanja po svim ostalim pitanjima imala je SPC, koristeći tu povlasticu i šireći se na hrvatske životne prostore sve do Jadrana, pronoseći mit o srpskoj državnosti i obilježavajući prostor za neka buduća vremena. Na isti način je srpski imperijalizam koristio i ideju jugoslavenstva, na isti način će koristiti i svaku nadnacionalnu ideju i platformu u kojoj vidi mogućnost proširivanja svojih interesa i model brisanja nacionalnoga identiteta hrvatskoga naroda. Zato je ultimativni strateški interes Hrvatske po svaku cijenu spriječiti srpsku integraciju u EU i NATO, te bilo kakav zajednički savez sa Srbijom, po cijenu izlaska iz tih integracija. Upravo na toj platformi danas imamo toliko približavanje srbijanskih politika s anacionalnim superdržavnim europskim politikama, kao primjerice politikom Njemačke danas.

Takva politička koegzistencija srpskih i bošnjačkih strateških ciljeva je izvjesnost i danas, pa je sve što se događa recimo na relaciji između Bošnjaka i Hrvata, usprkos prividu razumijevanja Srba i Hrvata nužno gledati u tom kontekstu, jer Srbi bez koegzistencije s nadnacionalnim islamom kao podlogom ne mogu riješiti svoje nacionalne interese s Albancima primjerice, niti bez zajedničke platforme mogu zagospodariti u budućnosti Crnom Gorom, čega se nikada neće odreći.

Republika Hrvatska na ove izazove ne može odgovoriti politikom iz kavana, mediokritetskim savjetnicima kolodvorskoga tipa kakvi defiliraju uredima i predsjednice i predsjednika Vlade, niti se tome može usprotiviti ad hoc inicijativama, pa ni analizama razlitičitih stručnjaka u stručnim časopisima i medijima. Za to je potrebno odmah oformiti poseban odjel države s koncentracijom najboljih domaćih i stranih stručnjaka, s neograničenim proračunom, koji će analizirati sve aspekte međunarodnih gibanja, odnose i prošlost ovih naroda, proniknuti u sve ostavštine hrvatskoga političkoga uma, kao što je recimo Ivo Pilar ili Franjo Tuđman, i osmisliti trajne političke strategije za zaustavljanje ovih pogubnih politika i tendencija. Toga Hrvatska danas nema, a to je preduvjet svake odgovorne državne i nacionalne politike, kojom neće kao sada vršljati prolaznici od mandata do mandata, nudeći lažne nade a zapravo uništavajući realnu nadu stalnim promašajima.

To je, a ne nagađanje, ultimativni prioritet svake ozbilje i organizirane države, jer improvizacije se ne mogu usprotiviti organiziranoj inicijativi i nasrtajima. Tragično je bilo slušati srpskog ministra Dačića, kako Hrvatsku optužuje na izložbi u New Yorku da nikada nije na temelju znanosti i multidisciplinarnog pristupa istražila Jasenovac, što je klasično ruganje, jer upravo ono što on i Srbija danas jesu, zasniva se na spriječavanju toga istraživanja. A Hrvatska ni dvadeset i šest godina nakon utemeljenja nije ni pokušala to napraviti, niti ima unutarnje snage nametnuti taj model kao model odgovora na otvorena pitanja u Hrvatskoj i kao model kreiranja hrvatskih državnih politika. Zato je Hrvatska u stalnoj političkoj defanzivi i nema efikasnih odgovora ni na jedno krucijalno pitanje.

To je jedini pravac, a ne improvizacija kojoj svjedočimo u postupcima najviših državnih dužnosnika. Iako je uloga predsjednice ustavom prilično ograničena, nitko joj nikada nije zabranio, niti može osporiti javno promoviranje ovakvih modela u upravljanju državom i državnim interesima, a nikada ju nismo čuli da se očitovala o tome. A dužnost joj je to.

Dakle.

Ako ćemo slijediti razum, nepristranu analizu predsjedničinih političkih postupaka, pozicija na koje se hrvatska očekivanja mogu osloniti u ovome trenutku, njenoga političkog okruženja, realnoga stanja u hrvatskoj visokoj politici, racionalne prosudbe odnosa Hrvatske i Srbije nakon završetka rata do danas, te međunarodnih silnica koje izravno utječu na Hrvatsku, jedina šansa Hrvatskoj u ovome trenutku je – čudo. A čudotvorci nisu trenutno ni na Pantovčaku ni na Markovom trgu.

Mjesto „ukazanja“ toga čuda je na početku svega. Ne moli se hrvatski narod uzalud – kako bijaše na početku….Kao što smo i rekli u raspravama o graničnim problemima pozivajući se na početak svega, zaključke Badinterove komisije i akte međunarodnoga priznanja novonastalih država, tako i odnose sa Srbijom treba obavezno vratiti na sporazum o normalizaciji potpisan 1996. godine. Taj sporazum potpisivala je pobjednička Hrvatska s poraženom Srbijom. Iz njega valja započeti normalizaciju, a ne na naknadnim srpskim krivotvorinama i hrvatskim izdajama.