Okršaj Šešelja mlađeg i Plenkovića mlađeg

0
2102

Srbija u Jugoslaviju više neće. Srbija je jugoslavenski eksperiment kao sredstvo svog ekspanzionističkog programa za uvijek napustila i sva je sreća što je tako, jer ovi naši jednopartijski i dvostranački bi im na prvi mig skočili u zagrljaj, kao što pokazuje primjer kada su poslali delegaciju hodočastiti mjestu na kojemu je rodoljub Račić likvidirao odmetnika Radića, a Srbi ih potjerali odakle su i došli.

Postoje u veterini dvije operacije koje pomažu održavati dobrosusjedske odnose: jedna se zove “desexing” a druga “debarking”. Niti jedna od njih se su Srbiji ne primjenjuje pa nema bratskih odnosa između Srbije i Hrvatske

i hvala im za to.

Iako je Srbija propašću kraljevine prigrlila republikanizam, dinastijski mentalitet i dalje cvjeta, što se dobro vidi baš u primjeru cvatuće nacionalno-reprezentativne dinastije Šešelj. 

S druge strane, možda i Plenković iz ovoga nešto nauči (više od toga da se u specifičnom kontekstu kaže “clear” a ne “clearly”), kao napr. da je besmisleno u drugim prilikama svrstavati se uz Šešelja kada ovaj Hrvate optužuje za fašizam, skidati spomen ploče sa zidova i postavljati ih iza grmova i donositi zakone kojima se čupa nepostojeća “ustaška guja” iz hrvatskih njedara, jer šešelji i njega svrstavaju u isti koš, bez obzira na njegov “antifašistički” pedigre i po ocu i po majci, za koji je mislio da mu donosi imunitet, za razliku od ostatka naroda za koji pretendira da ga legitimno predstavlja.

Nije tragično što četničko-partizanski udruženi povijesni relikti na vlasti u Srbiji, što četverac bez kormilara u sastavu Vučić-Šešelj-Vulin-Dačić, Hrvate 2018. optužuje za fašizam deplasiranom resurekcijom antifašizma. Tragično je to što se hrvatska vlast, većina čijih predstavnika vuče obiteljsko i svjetonazorsko podrijetlo iz zajedničke vučuć-šešelj-vulin-dačićevske “antifašističke” prošlosti i baštine (contradiction in term), s njima po tom pitanju identificira, pa kada god ovi direktno ili preko svojih dobro ukopanih ekspozitura u Hrvatskoj, graknu protiv fašizacije Hrvatske, hrvatska vlast im se brže-bolje prikloni, ostavljajući hrvatski narod da se peče na ražnju postavljenom između dvije vatre.

Kao što je sreća što Srbija Miloševićevog vremena nije bila sprema usaglasiti se s hrvatskim kompromitašima s kraja 80ih i početka 90ih godina, pa su i Tuđmana prevorili u ustašu, jer bi u protivnom danas zajedno sjedili u Jugoslaviji “treće sreće”, tako je i danas sreća da spomenuta četvorka nije spremna pokazati razumijenjvanje za hrvatske “antifašiste”.

Plenković bi najradije da ga je Šešelj junior pozdravio kao predstavnika bratskog naroda, pa je na jedan način u svom odgovoru izrazio i žaljenje što danas nije tako, ali Šešelj i oni koji su ga tamo delegirali neće pa neće, nego i Plenkovića danas, jednako kao i Tuđmana nekada, svrstavaju među ustaše, unatoč svih pokušaja ovih “naših” uvjeriti ih da nisu, i hvala im za to.

Kratkim riječima: Srbija u Jugoslaviju više neće. Srbija je jugoslavenski eksperiment kao sredstvo svog ekspanzionističkog programa za uvijek napustila i sva je sreća što je tako, jer ovi naši jednopartijski i dvostranački bi im na prvi mig skočili u zagrljaj, kao što pokazuje primjer kada su poslali delegaciju hodočastiti mjestu na kojemu je rodoljub Račić likvidirao odmetnika Radića, a Srbi ih potjerali odakle su i došli.