Kad sam to pročitao, svaka žilica moga bića zatitrala je odbojnošću..


Ateisti tvrde da je religija korijen svakog zla. Ako bi kao religiju suvremenog društva identificirali liberalizam, u napasti sam da se s tom tvrdnjom i složim. Naime, liberalizam je službena religija Zapada koja se propovijeda na sva usta, od jutra do mraka, preko medija, filmova, obrazovanja i politike i sveg ostalog. Zapad ju agresivno širi svijetom bilo oružjem ili kulturnim imperijalizmom. Ta religija vlada dušama i kao rak je zahvatila Europu i Zapadni svijet i, ako se nitko ne suprotstavi, ona će učinit ono što nisu uspjeli ni kuga, ni turci, ni komunizam, ni nacizam, niti kojekakve nedaće, a to je – dokrajčiti našu Zapadnu civilizaciju. Da, slažem se: religija je uzrok svega zla, a ta religija je liberalizam.

To izvrsno demonstrira nedavni post Sandija Blagonića u kojem je, komentirajući zanos hrvatskog naroda za vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva, izrazio samu tu destruktivnu srž i duh liberalizma. I kaže:

Posve sam ravnodušan na rezultate utakmica na Svjetskom prvenstvu. Navijam – ne gledajući – jedino kad igra Hrvatska. Za njezine protivnike. Malo me što rastužuje kao pogled na razdragano sretne Hrvate. Njihova sreća u kombinaciji s dezenom stolnjaka birtija u hrvatskim vukojebinama u meni izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu.

Kad sam to pročitao, svaka žilica moga bića zatitrala je odbojnošću. Kroz moju glavu je prostrujila jasna intuicija: ovo je liberalna logika, mentalitet pojedinaca i civilizacije u njihovoj završnoj, terminalnoj fazi.

Da pojasnim što mislim poslužio bih se citatom ruskog filozofa Aleksandra Dugina:

Temeljni problem Europe je ideologija liberalizma koja, je od anglo-saksonsog svijeta, nametnuta Europi i ostatku čovječanstva kao jedinstvena i službena ideologija. Liberalizam priznaje samo identitet pojedinca i zabranjuje svaki oblik grupnog ili organskog identiteta. Tako, korak po korak, liberalizam odbija religiju, naciju, spol, i svaku pripadnost općenito, da bi tako oslobodio pojedinca od svakog oblika holizma. Sržna politička manifestacija ovog problema je rod (rodna ideologija), kako liberali inzistiraju na “proizvoljnoj naravi” roda i prikazuju ga kao osobni izbor pojedinca. Prije, liberana borba je bila usmjerena na osobni izbor religije, nacionalnosti, ali sada je došlo do pitanja roda. Opet drugi temeljni problem je imigracija. Pošto odbija priznati religiozni ili kulturni identitet, pa čak i identitet temeljen na spolu, imigrant se ne smatra nositeljem drugačijeg identiteta. Radije, on je još samo jedan atomizirani pojedinac. Tako, liberalizam uništava osjećaj grupnog identiteta, logično posljedično, liberalizam uništava europski identitet (tzv. tolerancijom i teorijom o ljudskim pravima). Zajedno sa intenzivnim uništavanjem seksualnog identiteta, on ubrzava kraj društva kao takvog. Sama činjenica da se liberalizam prihvaća kao mainstream ideologija garantira kraj Europe kao takve.

U tekstu ruski filozof jasno ukazuje na problem liberalizma, a to je da on stvara generički tip ljudi, poput Sandija Blagonića, koji se mogu vidjeti gdje god je ovaj svjetonazor pustio korijenje: iskorijenjeni, izolirani pojedinac, bez pripadnosti ili odanosti, narcisistička osobnost koja je odbacila svaki grupni identitet i koja ne služi bilo kome osim samom sebi.

Ono što je posebno smrtonosno jest što liberalizam u tome ne vidi problem, nego ostvarenje ideala i krajnjeg oslobođenja. Riješen svih identiteta takav liberal postaje građanin svijeta, čovjek tolerancije i zagovaratelj ljudskih prava, ljubitelj, ne svog naroda, nego svih naroda općenito.

Ono što liberalizam ne razumije jest da, odbacivanjem svega grupnog i partikularnog, identitet takvog pojedinca postaje krajnje osiromašen, iluzoran, gotovo nepostojeći. Jer, ono što životu daje strukturu, radost, smisao, bogatstvo i dubinu u velikoj mjeri ne dolazi od pojedinca samog, već pojedinac to dobiva kroz svoj grupni identitet, kroz sudioništvo u različitim oblicima zajedničarskog života: kao član obitelji, kao roditelj posvećen vlastitoj djeci, kao dio rodbine, grada, zavičaja, naroda, kroz poštivanje tradicije, morala, religije i konačno, u svemu tome, kroz odnos s Bogom. Sva ta mreža odnosa omogućuje da pojedinac nadiđe svoj ego i da se stvori bogato tlo, sloj po sloj, u kojem može rasti, ne samo njegov vlastiti identitet već i onaj budućih naraštaja.

Liberalizam sve to ne priznaje. Identitet liberala je stoga tanak kao list papira. I on, kako primjer Sandija Blagonića pokazuje, gubi svaki osjećaj za narod i pripadnost. Ako narod i postoji, u njegovoj logici to je samo brand i marketinški trik kako bi se privuklo turiste. Ništa više. Umjesto bezuvjetne pripadnosti, tradicije i ljubavi prema svojem, liberala određuju dnevna politika, društvene mreže i modni časopisi. I kada takav liberal vidi prosječnu hrvatsku ne-liberalnu osobu kako se raduje nogometnim pobjedama svoje reprezentacije ili uživa u pjesmama Thompsona i slavi svoj narod, to mu je apsolutno strano, čak do te mjere da “izaziva mizantropsku, egzistencijalnu mučninu”. Jedini način kako on to može razumjeti jest, ne kao izraz grupnog identiteta, već kao izraz primitivizma i zatucanosti onog što pošto poto treba iskorijeniti. Tada se njegova ljubav i tolerancija prema narodima općenito preokreće u mržnju prema vlastitom narodu, u mržnju prema “razdragano sretnim hrvatima” koji sretno navijaju “u hrvatskim vukojebinama.”

Nuspojava ovakve filozofije jest samoljubivost, površnost i praznina. Jer je odbacio bezuvjetnu pripadnost i grupni identitet, prosječni liberal je vječni tražitelj više svrhe koji je uvijek izgubljen. No i za to mu liberalizam nudi rješenja: veganizam, homoseksualni aktivizam, spašavanje kakve rijetke vrste životinja ili čak spašavanje cijelog svijeta. Sve prolazi, samo da je općenito i da nije vezano uz njegov narod ili tradiciju. Ako pak želi malo duhovnosti može si uplatiti tečaj joge, jer ništa što miriše na kršćanstvo kod njega nema prođu. Ako mu, jer ne pripada nigdje, nedostaje društva može nešto objaviti na Facebooku i dobiti nekoliko lajkova. Ako mu se ni to ne da, može uvijek okrivljavati sudbinu što mu je dodijelila baš to da se on, građanin svijeta, rodi u ovako zabitoj zemlji (vukojebini), dok je pravi život vani, u metropolama poput Pariza, New Yorka i Londona.
Ali što god odlučio, on ostaje zarobljenik svoje filozofije i svog ega, jer ispod svega toga je njegov neishranjeni identitet koji se izobličuje u prevladavajući osjećaj – da je on, liberal, bolji od drugih.

Možda sam previše strog. Može lako biti da je privatno, Sandi, zapravo ugodna osoba. Vjerujem da je tako.

No kako god, rijetko tko da je nevin. Svi smo mi koketirali sa liberalizmom, i svi u sebi imamo malog liberala koji misli da se život vrti oko njega. Parafrazirajući Augustina istina je da konačno postoje samo dvije ljubavi: ljubav prema onom što je iznad čovjeka: obitelji, tradiciji, narodu i Bogu kojima pojedinac podređuje svoj život; ili pak ljubav prema sebi do preziranja obitelji, tradicije, naroda i Boga. Jedna ljubav je početak civilizacije života, druga, ona liberalna, početak civilizacije smrti. I naša je ljudska dužnost da, kada uočimo liberalizam u sebi, da ga uništimo kao najopasniji korov. Jer ako to ne učinimo, tada će liberalizam uništiti, ne samo nas nego i samu našu civilizaciju.

Izvor: dnevno.hr / Autor: Natan El
Foto: Smrt Europe

 

Komentari