Hrvatske političke elite ne smiju ni progovoriti o privođenju Srbije utemeljiteljskim standardima Europe, dakle o ispunjavanju minimalnih civlizacijskih kriterija, počevši od potpunoga preuzimanja odgovornosti za agresivne ratove i štete tih agresija, jer je takav razvoj stvari posve suprotan interesima tzv. Europe, koja se manifesira jednom kroz britansko-francuske, jednom kroz njemačko-francuske, a svaki put kroz antihrvatske interese i projekte.
Priča o hrvatskom interesu uključivanja ovakve Srbije, ali i svake druge Srbije u zajedničke saveze jednostavno je opasna laž s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa, argumenti su banalne floskule i ruganje zdravome razumu, a ciljevi su – izrazito opasni.

Zvuči nevjerojatno, zar ne?

Prvo valja naglasiti da nema nikakve posebne logike u isticanju stava da je Srbija jako bitna za cjelovitost tih integracija, čak ni s geostrateškog polazišta. Jer, jednostavno nije. Činjenica da bi bilo logično pa i kompatibilno pod određenim uvjetima da Srbija postane članica tih integracija s obzirom da je okružena sa svih strana državama i narodima koji im pripadaju, sama po sebi ne znači da se bez takve Srbije ne može govoriti o cjelovitosti, ili da nekakva neutralna ili izvanjska Srbija može funkcioniranju tih saveza biti problem. Postoji stotine riješenja za razvoj odnosa s državom i narodom u takvoj poziciji i Europa ima čitav niz takvih primjera, koji ni na kakav način ne umanjuju značaj integracija, ali ni ne osporavaju položaj zemalja koje im formalno ne pripadaju.

Primjer je Švicarska.

Drugo, ovdje je nužno naglasiti da sam po sebi neki europski ili euroatlantski interes nije, niti smije biti nekritički i bespogovorno prihvaćen u Hrvatskoj kao nužno – hrvatski nacionalni interes. Europskog zajedničkog interesa ne bi smjelo biti bez polazišta pojedinačnih nacionalnih i državnih interesa država i naroda članica. A nekritičko preuzimanje svega europskog u prošlosti je uvijek gotovo stajalo glave Hrvatsku.

Pa da vidimo na čemu se to zasniva taj hrvatski prioritet ulaska Srbije u zajedničke saveze država.

Ja ga usprkos svim naporima ne vidim.

A nisam do sada baš nikada i nigdje pročitao suvislo obrazloženje bilo koga relevantnoga, ako isključimo banalno političarenje i naučene štreberske floskule o tome da je integracija Srbije naš prvorazredni nacionalni interes. S istim floskulama se ovih dana promovira nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije ističući da je to – civilizacijsko pitanje!?

Koje to civilizacije?


Srpski ulazak u EU u ovome trenutku je i štetan

Tko je to proglasio takvu civilizaciju i tko odlučuje što je u provm slučaju europsko, što nacionalno, što civilizacijsko?

Ne bi li to trebalo odlučivati na temelju jasno vidljivih i egzaktnih činjenica, a ne na temelju floskula i bespogovornoga povjerenja u poruke nositelja funkcija, koji se pri tome ni ne pokušavaju potruditi iznijeti nepobitne činjenice u prilog onoga što promoviraju, pa umjesto pristojnoga dijaloga s neistomišljenicima, svakoga tko postavlja pitanja i misli svojom glavom – prema starome totalitarnom isljedničkom modelu pozivaju pod prisilom na dodatno čitanje i otkirivanje onoga čega – nema?

Integracija Zapadnog Balkana – Jasna EU najava Vučićeve posjete i jasan razlog.

Dok ne prizna – krivnju!

Ili vlastitu tupost.

Zapravo, svi elementi koje možemo staviti na stol ukazuju da srpski ulazak u Europsku uniju u ovome trenutku – nije Hrvatskoj uopće bitan, a čak je i štetan.

Pođimo za početak od izvorišta takve političke paradigme.

Činjenica je da je i prije raspada bivše Jugoslavije, tadašnja Europska zajednica na sve načine pokušavala održati državu na okupu, pa je u tom smislu bio na britansku inicijativu i pripremljen prijedlog ubrzanoga i posve nekritičkoga uključivanja SFRJ u članstvo zajednice, naravno, pod uvjetom da sve republike i narodi ostanu pod zajedničkim državnim okvirom. To su Hrvatska i Slovenija glatko odbile, jer je i Tuđmanu i Kučanu bio neprihvatljiv državni okvir, koji bi usprkos ulaska u Europsku zajednicu, zapravo stvari s nacionalnim suverenitetima ostavio – nedirnutim.


Ubrzani kapilarni sustav integracije Hrvatske i Srbije

Ubrzano se širi institucionalni savez svih najvažnijih elementa država Hrvatske i Srbije, a u tom pogledu naročito je efikasan tzv. pristupni put Hrvatske u EU, koji je iskorišten za razvoj te pogubne mreže i infrastrukture, ali i kao alibi pred hrvatskim narodom. Taj kapilarni i sporazumni surogat počiva na stotinama sporazuma, o kojima hrvatska javnost i hrvatski narod gotovo ne znaju ništa, niti o tome imaju bilo kakva kvalificirana saznanja, iako se svi ti sporazumi odnose na najuže oblike državne suradnje i integracije, koja je na političkoj razini zabranjena hrvatskim ustavom.

Britanija se prema riječima i prezentiranim dokumentima Carole Hodge u njenoj knjizi “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas” nikada nije odrekla te inicijative i političkoga projekta, pogotovo ne nakon srpske agresije na Hrvatsku, te na Bosnu i Hercegovinu. Jedan od modela cementiranja srpskih osvajanja tada više od trećine Hrvatske i više od sedamdeset posto BiH bio je pristanak na zajedničku federaciju ili savez, pri čemu je polazište bilo da se Hrvati, i Hrvati i Bošnjaci neće moći obraniti ili osloboditi, a novopriznate države će i onako u zajedničkom savezu “bez granica” lako prijeći preko tadašnjih srpskih pozicija i jednostavno – prebrisati ratnu epizodu kao banalan incident. Nakon odbijanja političkim i dragovoljnim modelom, Britanija je računala da su srpska osvajanja zapravo garancija takvoga novoga saveza.

Upravo taj proces se godinama nastoji tisućama modela realizirati u Hrvatskoj, pa na tom konceptu valja gledati i tumačiti nastojanja relativizacije srpske agresije i zločina, te silovite pokušaje u Hrvatskoj i u BiH stvaranja nove integralne platforme – novoga zajedništva.

S obzirom na sve što se dogodilo, ne govori se više o novoj zajedničkoj državi, već se svemu pretpostavlja – proces proširenja Europske unije na Zapadni Balkan, ili jugoistočnu Europu, s manje više zajedničkim uključivanjem svih novonastalih država. U međuvremenu je razvijen zastrašujući kapilarni sustav institucionalne i većinom podzemne suradnje prije svega između Republike Hrvatske i Srbije, koji je eksplodirao naročito nakon famoznog summita u Zagrebu 2000. godine, odmah po dolasku Mesića i Račana za hrvatsko državno kormilo.

Od tada do danas, posve neprekinuto vrlo se ubrzano širi institucionalni savez svih najvažnijih elementa država Hrvatske i Srbije, a u tom pogledu naročito je efikasan bio tzv. pristupni put Hrvatske u EU, koji je iskorišten za razvoj te pogubne mreže i infrastrukture, ali i kao alibi pred hrvatskim narodom. Taj kapilarni i sporazumni surogat počiva na stotinama sporazuma, o kojima hrvatska javnost i hrvatski narod gotovo ne znaju ništa, niti o tome imaju bilo kakva kvalificirana saznanja, iako se svi ti sporazumi odnose na najuže oblike državne suradnje i integracije, koja je na političkoj razini zabranjena hrvatskim ustavom.


Srbiju amnestirati od svega u hrvatsko-srpskoj prošlosti

Više Srbije ima na hrvatskim televizijskim ekranima nego svih Hrvata izvan Hrvatske zajedno pomnoženo sa stotinu.

Ta suradnja se odnosi na sva najvažnija državna i nacionalna pitanja, od pravosudne suradnje na temelju koje je i nastala famozna srpska regionalna jurisdikcija koja je postala vidjiva tek deset godina nakon ozakonjivanja, posebno od suradnje državnih tužiteljstava koju je ispod površine ostvarivao Mladen Bajić sa Srbijom, ali paralelno i s Bosnom i Hercegovinom, a ishodište tih suradnji je čitav niz nevjerojatnih problema za hrvatske branitelje, posebice u Bosni i Hercegovini, te još nevjerojatnija zaštita srpskih zločinaca u obje države, posebno ipak u Hrvatskoj.

Isto tako, potpisano je desetine sporazuma iz oblasti obrazovne, znanstvene, kulturne, medijske suradnje, primjerice HRT, zatim športske i svake druge, pri čemu je ona gospodarska jedina bila u fokusu interesa i namjerno delegirana u javnost – kao vrijednosno neutralna kategorija i ključ našega interesa da se Srbija priključi zajedničkim europskim savezima.

Da ne ni spominjemo tzv. civilne udruge i različite vrste udruženja, počevši primjerice od HND-a Saše Lekovića, koji godinama otvoreno provode zajedničku politiku prije svega sa srpskim sličnim institucijama, a svi ciljevi su usmjereni na brisanje neposredne prošlosti, sprske odgovornosti, nametanje srpske političke paradigme kao ključnoga hrvatskoga društvenoga ili civilizacijskoga interesa. Primjerice, više Srbije ima na hrvatskim televizijskim ekranima nego svih Hrvata izvan Hrvatske zajedno pomnoženo sa stotinu.

Zadržimo se malo na toj floskuli o “iznimnim” hrvatskim gospodarskim interesima zbog kojih se sve navedeno stavlja u drugi plan, a Srbiju nastoji amnestirati od svega u hrvatsko-srpskoj prošlosti.

Nedavno je tjekom posjeta srbijanskoga predsjednika Vučića Zagrebu, Željko Kardum, jedan od najjasnijih i najboljih komentatora ekonomskih politika, začuđeno retorički postavio pitanje na HTV-u – ne znam od kuda tolika fascinacija Srbijom?


Projekt negacije hrvatske nacionalne državnosti od 1992.

Prema riječima Carole Hodge, britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske otvoreno izjavio da je to priznanje samo satisfakcija koja će brzo ostati bez državnoga sadržaja, a britanska politika je na sve načine nakon toga nastojala sadržaj Republike Hrvatske učiniti što manje – državnim. Naravno, oslanjajući se na političke i civilne, te medijske strukture u Hrvatskoj, koje je poticala, promicala i štitila na tisuće načina, a najčešće i nevjerojatno prljavim ucjenama i pritiscima lomila kralježnicu nedoraslim hrvatskim državnim dužnosnicima poslije Tuđmana.

Pa je u nekoliko rečenica usporedio hrvatsku i srbijansku gospodarsku suradnju s hrvatskom suradnjom s Mađarskom i Slovenijom, te vrlo preciznim podatcima dokazao da imamo s hrvatskih polazišta najmanje pet puta veći interes razvijati najbližu moguću suradnju s Mađarskom ili tri do pet puta sa Slovenijom, prema usporednim pokazateljima, nego sa Srbijom. A rezultat tih egzaktnih interesa je gotovo potpun prekid bilo kakvih odnosa i otvoreno neprijateljstvo s Mađarskom tijekom mandata vlade Zorana Milanovića i to s egzekutorom Ivanom Vrdoljakom, današnjim strateškim Plenkovićevim partnerom, a s druge strane galopirajuće razvijanje svakovrsnoga savezništva sa Srbijom.

Ne poziva li to na ozbiljnu sumnju?

Kardum je jasno upozorio na iznimno slabo srbijansko gospodarstvo, smiješnu i neodrživo sintagmu o Srbiji kao mostu za suradnju s Rusijom, jer Srbija Hrvatskoj u tom smislu i pogledu, zbog svoje nerazvijene ekonomije niti može, ali i zbog političkih razloga – ni ne smije biti bilo kakav most prema Rusiji.

Jednostavno Hrvatska ima čitav niz otvorenih mehanizama za ozbiljnu i daleko bolju neposrednu suradnju s Rusijom.

Srbija je tu nepotrebna, čak i štetna.

Dakle, ekonomski interesi ne mogu nikako biti razlog nevjerojatnoga ponavljanja teze i forsiranja stajališta da nam je priključenje Srbije zajedničkom savezu nekakav interes.

Koji je onda razlog?

Ovaj koji sam naveo na samome početku.

Tuđi interesi, interesi europskih sila.

Postojeći zapadnoeuropski projekt održavanja saveza država pod internacionalnom garancijom i srpskom kontrolom iz Beograda. To je jedino realno izvorište navodnoga “hrvatskoga interesa” i prioriteta ulaska Srbije u EU.

A to je temelj negacije hrvatske nacionalne državnosti koju je u veljači 1992. godine javno obznanio Douglas Hurd.

Taj projekt nikada nije prestao postojati, a hrvatske politike koje ga nameću kao hrvatski nacionalni interes – zapravo rade protiv hrvatskog nacionalnog interesa.

Vrlo izravno i otvoreno.

Naime, prema riječima Carole Hodge, britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd je neposredno nakon priznanja Republike Hrvatske otvoreno izjavio da je to priznanje samo satisfakcija koja će brzo ostati bez državnoga sadržaja, a britanska politika je na sve načine nakon toga nastojala sadržaj Republike Hrvatske učiniti što manje – državnim. Naravno, oslanjajući se na političke i civilne, te medijske strukture u Hrvatskoj, koje je poticala, promicala i štitila na tisuće načina, a najčešće i nevjerojatno prljavim ucjenama i pritiscima lomila kralježnicu nedoraslim hrvatskim državnim dužnosnicima poslije Tuđmana.


Mitterandov projeket regionalnoga saveza

Sastavni dio tih planova je bio i pokušaj Mesić-Manolić prevrata, koji je imao za cilj postići takvo stanje u hrvatskoj državnoj politici koje bi onemogućilo vojno oslobađanje okupiranih područja i cementiranje i na teritorijalnom principu novoga saveza na zatečenim velikosrpskim pozicijama.

Tako je tijekom 1993. godine britanska vlada angažirala staroga jugofila i titoista Ficroy Mcleana sa zadatkom da do tada ne previše zainteresiranoga francuskoga predsjednika Francois Mitteranda za razvoj stvari na području bivše Jugoslavije, pokuša uvjeriti u nužnost realizacije novoga staroga projekta definiranja regionalnoga saveza novonastalih država, sa Srbijom u centru toga saveza. Mitterand se do tada bavio razvojem savezništva s Njemačkom i pokušajem kontrole njemačke eksplozije nakon ujedinjenja, a upravo na toj opasnosti su ga pridobili Britanci ukazujući mu na zajednički interes spriječavanja prodora njemačkih interesa na Balkan i stvaranje ozbiljne neravnoteže. Nakon toga se tek Mitterand snažno uključio u ostvarivanje toga projekta, o čemu govori i njegov poznati dolazak u Sarajevo kako bi spriječio američko bombardiranje bosanskih Srba.

Ti planovi su se nastavili razvijati čitavim nizom inicijativa, kako sam naglasio već od toga trenutka u Hrvatskoj putem tzv.civilnih skupina, tadašnjih navodnih zajedničkih tribina, rasprava hrvatskih i sprskih intelektualaca, te političkim i institucionalnim jačanjem antifašističke paradigme u Hrvatskoj i spriječavanjem stvarne tranzicije društva, a sastavni dio tih planova je bio i pokušaj Mesić-Manolić prevrata, koji je imao za cilj postići takvo stanje u hrvatskoj državnoj politici koje bi onemogućilo vojno oslobađanje okupiranih područja i cementiranje i na teritorijalnom principu novoga saveza na zatečenim velikosrpskim pozicijama.

Svemu tome snažan zamah je davao i novoutemeljeni sud u Haagu, koga su od trenutka utemeljenja a nakon neuspjeloga pokušaja sprječavanja utemeljenja (pročitati Carol Hodge “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas“) preuzeli Britanci, pogotovo njegovo tužiteljstvo kao ključni instrument za usmjeravanja rada suda.


Njemačkoj, Britaniji i Francuskoj posve odgovara savez na Balkanu

Spriječen je i potpuni vojni slom Srbije, pri čemu je NATO-va intervencija bila zapravo – spašavanje Srbije rušenjem Miloševića i njegovoga režima, te održavanje njihovih pozicija u Bosni i Hercegovini, kao zaloga za nužnu čvršću suradnju u riješavanju tzv. bosansko-hercegovačkoga čvora u kojemu se sudaraju interesi i Hrvatske i Srbije.

Valja u tom pravcu naglasiti da je na samome početku devedesetih njemačka politika bila nositelj potpore samostalnosti novonastalih država, nikako zbog nekakve sklonosti prema Hrvatskoj ili BiH ili nesklonosti prema Jugoslaviji, nego isključivo zato što nije na drugi način mogla istisnuti britansku političku dominaciju preko srbizirane Jugoslavije, pa joj je preostao samo zaobilazni put preko novonastalih država, koji će Srbiju dovesti u poziciju nužne bliske suradnje s Njemačkom, čemu svjedočimo zadnjih nekoliko godina, pri čemu je jasno da Njemačkoj kao i Britaniji, kao i Francuskoj, također posve odgovara savez na Balkanu, a svaki takav savez nužno znači – izrazitu suprotnost hrvatskom državnom interesu i hrvatskom nacionalnom interesu.

Srbiji u ovome trenutku također puno više odgovara savez s Njemčakom nego s Britanijom, jer joj za ostvarivanje strateških interesa jednostavno Njemačka može puno više osigurati od Britanije. Isključivo u tom kontekstu treba gledati najavljeno američko strateško savezništvo sa Srbijom, jer je to prije svega pokušaj britanske politike da putem SAD-e istrgne Srbiju iz njemačkih šapa, pri čemu ponovo ističem da ni jedan od tih modela i pravaca razvoja stvari ne znači nikakvu korist, a manje više svi znače štetu Hrvatskoj, jer Hrvatska u tim kombinacijama ne postoji kao – subjekt.

Niti se trudi to postati.

Razvoj tih ideja kroz devedesete godine prošloga stoljeća, pa sve do Miloševićeve kapitulacije, na stotine se načina demonstrirao, a između ostaloga i na način otvorene zapadne pomoći Srbiji u financiranju njenih osvajačkih ratova.

Reći ćete, kako je to moguće?

Moguće je.

Britanska diplomacija je uspjela isposlovati uz pomoć Francuske i SAD-a otpis gotovo polovine srbijanskoga naslijeđenoga duga iz bivše države, što je izravno financiranje dotadašnjih ratova, pod izlikom da se radi o izbjegavanju kaosa u Srbiji i prelijevanja toga kaosa na Balkan. Kao da ga već nije bilo u svim tim agresijama!?

S istih pozicija spriječen je i potpuni vojni slom Srbije, pri čemu je NATO-va intervencija bila zapravo – spašavanje Srbije rušenjem Miloševića i njegovoga režima, te održavanje njihovih pozicija u Bosni i Hercegovini, kao zaloga za nužnu čvršću suradnju u riješavanju tzv. bosansko-hercegovačkoga čvora u kojemu se sudaraju interesi i Hrvatske i Srbije, ali i čitavoga niza zemlja, pa je na temelju toga i formirana tzv. njemačko-britanska inicijativa 2014. godine koju je u Hrvatskoj Vesna Pusić predstavljala kao svoju – o nekritičkom zajedničkom i brzom integriranju svih novonastalih država Balkana u EU. Iako se ta inicijativa proklamirala kao spašavanje BiH, njena stvarna namjena je bila – Srbija i ostvarivanje pretpostavki saveza o kojemu govorimo.


Josipović i strateški savez s Britanijom

Na britanskom “europskom” projektu se razvijala i politička pardigma definiranja prava nacionalnih manjina, jer se umjesto propalih srpskih okupacijskih zona, po svaku cijenu radi integracija i stvaranja novoga političkoga saveza mora održati živim političko srpstvo u novonastalim državama, naročio u Hrvatskoj.

Bio je to zadnji “europski” pokušaj Britanije nametnuti se kao ključni faktor u razvoju stvari, a konicidirao je s posjetom Ive Josipovića Londonu, prijamu kod Kraljice i promociji nekakvoga strateškoga britansko-hrvatskoga saveza. Vesna Pusić je trebala biti operativna izvršiteljica.

Točno na tom projektu se razvijala i politička pardigma definiranja prava nacionalnih manjina, o čemu smo pisali u prethodnim nastavcima, jer se umjesto propalih srpskih okupacijskih zona, po svaku cijenu radi integracija i stvaranja novoga političkoga saveza mora održati živim političko srpstvo u novonastalim državama, naročio u Hrvatskoj.

Razvoj srpskih političkih interesa i metodologija njhovoga ostvarivanja na rubovima nekadašnje Austro-ugarske monarhije tjekom devetnaestoga i početkom dvadesetoga stoljeća ima posve isti rukopis kao i razvoj priče o nužnosti srbijanskoga uključivanja u europske integracije. Tko želi, može više nego točno, plastično i minuciozno precizno provjeriti u knjizi Ive Pilara – “Južnoslavensko pitanje”, te razvoju odnosa Beča i Beograda, koji se danas mirne duše mogu preslikati na odnose Berlina i Beograda, ili Beča i Beograda.

Dakle, baš ništa se novo sadržajno ne događa, sve je ostalo u strateškom smislu isto, i u svakom tom razvoju stvari – apsolutno je pogrješno govoriti o hrvatskom nacionalnom interesu sa Srbijom u zajedničkom ili zajedničkim savezima.

To je smrtonosno.

Zbog toga hrvatske političke elite ne smiju ni progovoriti o privođenju Srbije utemeljiteljskim standardima Europe, dakle o ispunjavanju minimalnih civlizacijskih kriterija, počevši od potpunoga preuzimanja odgovornosti za agresivne ratove i štete tih agresija, jer je takav razvoj stvari posve suprotan interesima tzv. Europe, koja se manifesira jednom kroz britansko-francuske, jednom kroz njemačko-francuske, a svaki put kroz antihrvatske interese i projekte.

Priča o hrvatskom interesu uključivanja ovakve Srbije, ali i svake druge Srbije u zajedničke saveze jednostavno je opasna laž s pozicije hrvatskih nacionalnih interesa, argumenti su banalne floskule i ruganje zdravome razumu, a ciljevi su – izrazito opasni.

Foto: luckypeach – Balkan Opening

Raniji dijelovi:
Polazna zabluda hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?
Druga zabluda hrvatske državne politike – Pravo na suprotno srpsko mišljenje
Treća zabluda hrvatske državne politike – Politička legalizacija Erdutskog sporazuma
Četvrta zabluda hrvatske državne politike – Tumačenje oprosta kao zasluge
Peta zabluda hrvatske državne politike – Antifašizacija srpstva u Hrvatskoj
Šesta zabluda hrvatske državne politike – I manjinsko političko srpstvo je velikosrpstvo
Sedma zabluda hrvatske državne politike – Partnerstvo i savezništvo sa Srbima u BiH