Čovjek ruske tolstojske varijante osobnoga imena (Plenković) Andrej – po svetom Andriji apostolu, bratu svetoga Petra koji je stijena i na kojemu je Krist sagradio svoju Crkvu, koji se štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika i pjevača, a kojega Evanđelje opisuje kao iznimno osjećajnog prema onima koji su u potrebama – sin mojega andrejevski uvaženoga profesora na Studiju novinarstva na zagrebačkom FPZ-u, koji se (Andrej) u doba rušenja Tomice Karamarka ukazivao kao HDZ-ov feniks (phoenix, po ptici koju u Dalmaciji nazivaju božji pivčić, a ponegdje i pupavac, šaroperast izgleda sjajno, ali brate, odvratno smrdi), vjerujmo, sad kao Plenix uglavnom razumije te i takve temeljne postavke rasprave u ovom povijesnom odsječku važnomu (i) za Hrvate i za hrvatsku državu.

Rusi Plenixovu Vladu ne uzimaju ozbiljno, već je otvoreno ismijavaju: na protjerivanje jednoga svojega niskorangiranog službenika Veleposlanstva u Zagrebu uzvratili su proglašavanjem šefice kabineta hrvatske ministrice vanjskih i europskih poslova personom non grata. Drugim riječima, odaslali su poruku kako hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova shvaćaju manje ozbiljno od Uprave jedne od postaja moskovskog metroa gdje zbog pogrešne signalizacije i posljedičnoga dvominutnog zastoja neće otpustiti ni šefa Uprave te postaje, ni Upravu cijeloga metroa, a posebno ne ministra prometa, već će po ušima opatrnuti nekoga nevažnoga dežurnoga vježbenika.

Naime, Amerika kao vodeća zemlja Sjevernoatlantskoga vojnoga saveza NATO, uz još 16 država članica tzv. EU-a, kao i Kanada i Australija (koje to nisu) protjerale su iz svojih zemalja više od 100 ruskih diplomata, uz gromoglasno, ali slabo eksplicirano obrazloženje kako je to koordinirano protjerivanje ruskih diplomata uslijedilo u svrhu odmazde zbog ruskog trovanja bivšega dvostrukoga (rusko-engleskoga) špijuna Sergeja Škripala i njegove kćeri u Britaniji, u kojoj je prigodi jedino potvrdljivo da je višestruki agent gecrkt.

Čak i najpovršnijim uvidom u problem, lako je uočiti nelogičnosti: jedna od njih svakako je ta da se Velika Britanija na referendumu izjasnila na izlazak iz Europske Unije, pa je Brexit već u poodmaklomu tijeku dok, s druge strane, Rusija – kako god okreneš, europska država, makar u upravno-pravnom i civilizacijskom smislu – ne samo da kotira, već i stvarno jest, otpočetka protivnica EU, ne samo kao “nad-države”, već i u bilo kojemu smislu koji bi ugrožavao njeno rusko, makar multikulturalno globalističko pravo na regnum regno non praescribit leges.

No, upitajmo se, zar ista takva nije i Velika Britanija, zapravo? Ta negdašnja majka kolonijalizma koja se – zaključivši da se ipak, prvenstveno ekonomski a potom ni politički, osobito u Europi, pa ni na globalnoj razini, neće moći nositi s Njemačkom, osobito ako se na njemačku stranu stave Francuska, potom Španjolska, Italija i Poljska, a onda i Skandinavija te preostale zemljice habsburške interesne sfere s druge strane – odlučila je, dakle, zaigrati na kartu kojom se igrala cijelo proteklo, recimo to tako uvjetno, Churchillovo stoljeće, i onda kad je lavirala s Njemačkom demokratski novoizabranoga mladoga kancelara Hitlera i onda kad se šalila s ideološkim (ne-demokratskim, ne-izabranim) sovjetima Staljinom, Hruščovim, Brežnjevim, sve do Gorbyja. Bjelodano je, čini se meni, da prvenstveno Britanci – ali svakako uz svesrdno sudjelovanje Rusa, koji takvom izazovu ne mogu (a možda niti ne smiju!) odoljeti – započinju novi hladni rat, usput odlazeći iz EU. S time da ovaj najnoviji njihov hladni rat s kontinentalnom Europom na čelu s Rusima više nalikuje na onaj, ponavljam: prošlostoljetni!, onaj iz 1938-39., nego na onaj iz 1960-ih i kasnije, iz doba multilateralnih tzv. detantova.

Što u svemu tome radi mala Hrvatska, zemlja koju napučuje najratničkiji narod na tlu Europe, a koji se – vjerovali ili ne – uslijed globalnih političkih rasprava, usmjeravanja, preusmjeravanja i opredjeljivanja zapravo nikada nije dobro snalazio? Narod koji je u ratovanju uvijek bio “iznadprosječan”, koji neke bitke jest izgubio, ali se u ukupnom pikado-rezultatu pokazao kao nenadmašan (pod uvjetom da taj darts nije electronic, onaj koji izbacuje rezultat bez obzira na borbu i na učinke, već ti on dođe iza leđa, ono tipa: “nisi zatvorio 2×1, prekardašio si, vraćaš se na početak”)?

Prvo i osnovno: narod nije država! Jer, država je organizirani servis, a može biti (i bilo je tih država u hrvatskom slučaju više: Mletačka, Italija, Mađarska, Austrija, eksperimentalna Velika Srbija zvana Jugoslavija) koja god hoćeš i može se zvati kako god hoćeš.

Drugo, država bez (većinske) volje naroda, nije država, bez obzira što je birokratski aparat tako zove (državom), pa da se svaki od tih državnih činovnika na glavu posadi.

Treće, nesvjesni (bez-svjesni) narod, koji nije nije svjestan organizicije (u državu) nije nacija. Četvrto, osobito birokratski (službenički) organizirani pripadnici naroda (elita) nisu nacija sami po sebi, nego je samo trebaju (moraju) reprezentirati, tu volju naroda, a ne svoju, partikularno-elitističku, jer su u suprotnom ili idioti ili izdajice (nota bene: najveći grijeh koji je dragi Bog mogao smisliti za Čovjeka nije glupost, već izdaja!)

Sve u svemu, britanska Vlada, čak i ruska, američka i slične vlade (osobito vlade velikih zemalja u kojima je konsenzus mišljenja na razini “većina-manjina” i općeniti pluralistički konsenzus daleko je teže utvrditi nego među Hrvatima u RH i BiH), mogu sebiti dopustiti luksuz globalnih i dugoročnih eksperimenata – između ostaloga, i zbog ekonomskog zaleđa – no Hrvatska iz istoga toga razloga to ne može.

Teško je razumjeti zašto se Plenix doveo u takvu situaciju da ga Rusi ismijavaju (elitističkoga njega, a i njegovu Vladu, te potom “njegov” narod i “njegovu” državu) ismijavaju na takav način da Rinu Eterović Goreta, “bivšu djelatnicu hrvatskoga Veleposlanstva u Moskvi”, današnju šeficu (načelnicu, predstojnicu) kabineta njegove mnistrice vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović Burić, proglase tzv. personom non grata, što posljedično, znači samo to da u Majčicu Rusiju više ne može ući “u službenom statusu” (inače, nema frke, može u Podmoskovlje, u bijele noći, među oči čarnoje, na place rouge qu’il etait vide, kad joj padne na um, pa svatko zna da je osnovni diplomatski posao uglavnom špijunaža u korist vlastite države!).

Čovjek ruske tolstojske varijante osobnoga imena (Plenković) Andrej – po svetom Andriji apostolu, bratu svetoga Petra koji je stijena i na kojemu je Krist sagradio svoju Crkvu, koji se štuje kao zaštitnik kod grlobolje, kostobolje, zaštitnik ribara i ribiča, neudanih žena i žena koje žele postati majke, umjetnika i pjevača, a kojega Evanđelje opisuje kao iznimno osjećajnog prema onima koji su u potrebama – sin mojega andrejevski uvaženoga profesora na Studiju novinarstva na zagrebačkom FPZ-u, koji se (Andrej) u doba rušenja Tomice Karamarka ukazivao kao HDZ-ov feniks (phoenix, po ptici koju u Dalmaciji nazivaju božji pivčić, a ponegdje i pupavac, šaroperast izgleda sjajno, ali brate, odvratno smrdi), vjerujmo, sad kao Plenix uglavnom razumije te i takve temeljne postavke rasprave u ovom povijesnom odsječku važnomu (i) za Hrvate i za hrvatsku državu, kojih je dio ranije spomenut, a ima ih još itekako bitnih, štoviše krucijalnih, kao što sigurno razumije u kakvoj je to svezi s europskom energetskom pričom (plutajući LNG-terminali), a naravno, i Istanbulskom konvencijom, Velikom i Malom Srbijom, Kosovom, dobrosusjedskim Balkanom i sličnim duhovitostima iz Teherana te s Jalte, Jalte… Zbog svega toga, teško je razumjeti zašto se Plenix doveo u takvu situaciju da ga Rusi ismijavaju (elitističkoga njega, a i njegovu Vladu, te potom “njegov” narod i “njegovu” državu) ismijavaju na takav način da Rinu Eterović Goreta, “bivšu djelatnicu hrvatskoga Veleposlanstva u Moskvi”, današnju šeficu (načelnicu, predstojnicu) kabineta njegove mnistrice vanjskih i europskih poslova Mariju Pejčinović Burić, proglase tzv. personom non grata, što posljedično, znači samo to da u Majčicu Rusiju više ne može ući “u službenom statusu” (inače, nema frke, može u Podmoskovlje, u bijele noći, među oči čarnoje, na place rouge qu’il etait vide, kad joj padne na um, pa svatko zna da je osnovni diplomatski posao uglavnom špijunaža u korist vlastite države!). Još tako drsko, još tako bijedno: Rusi su otvoreno nekoga trećerazrednoga svojega ruskoga špijunskoga činovničića u Zagrebu uspeli na razinu hrvatske predstojnice kabineta ministrice (na rodnoj, ne na spolnoj razini), donosno, cijelo su hrvatsko ministarstvo (međunarodni reprezent države!) sveli na više nego ispod-dostojnu razinu, na uznički zid, zid srama, pod kojim je crna zločinačka jama, ubijstva mjesta, tamo kao blud.