Tzv. antifašizam kao realno-politička kategorija i kompleks političkih ideja i programa u današnjoj Hrvatskoj postoji iz samo jednoga ključnog i dva sporedna razloga. Ključni razlog je održavanje idejno-programskog instrumentarija za revitalizaciju srpskih imperijalnih ciljeva i političkih apetita preko stvorenoga stereotipa o svakom hrvatstvu kao potencijalnom i stvarnom fašizmu, a nakon neuspjeha srpske vojne agresije na Hrvatsku.

Tzv. antifašizam kao realno-politička kategorija i kompleks političkih ideja i programa u današnjoj Hrvatskoj postoji iz samo jednoga ključnog i dva sporedna razloga. Ključni razlog je održavanje idejno-programskog instrumentarija za revitalizaciju srpskih imperijalnih ciljeva i političkih apetita preko stvorenoga stereotipa o svakom hrvatstvu kao potencijalnom i stvarnom fašizmu, a nakon neuspjeha srpske vojne agresije na Hrvatsku. Dva sporedna razloga su, prvi, pokušaj održavanja opravdanja nositeljima i nasljednicima totalitarnog i zločinačkog komunističkog režima i zadržavanja njihovoga društvenoga utjecaja s tim u svezi u netotalitarnom društvenom okruženju, te drugi, održavanje i revitalizacija globalnih anacionalnih ideja i platformi usmjerenih protiv svih nacionalnih identiteta, pa prema tome i hrvatskoga.

Svi ti nositelji su u ovoj idejnoj i vrijednosnoj paradigmi našli zajednički interes, ali, jedini, sasvim konkrentan i pragmatičan interes u tome svemu na koncu ima srpska imperijalna politika, jer se sporedne funkcije i posljedice antifašizacije današnje Hrvatske, slijevaju konačnim efektima u srpsku interesnu maticu čak ako su joj i suprotstavljene idejno. Primjerice, iako nizozemsko veleposlanstvo silno podupire tu matricu, teško će Nizozemci od toga imati neposredne praktične koristi, a njihova potpora Teršeličkinom “suočavanju s prošlosti” proizvodi velikosrpske političke posljedice. Povijest dvadesetog stoljeća jasno pokazuje da su Srbi u Hrvatskoj uvijek praktično plebiscitarno podupirali svaki inozemni i međunarodni pokušaj nadzora i slabljenja hrvatske državnosti, bez obzira tko je bio nositelj tih inicijativa, Mađari ili Talijani, ili netko treći danas, što znači da to nije mogla biti izvorna ili slučajna individualna volja nekog srpskog seljaka u Lici na temelju njegovoga osobnog iskustva, nego duboko osmišljen i tradicionalno ucjepljen projekt u srpsku nacionalnu memoriju nekoga trajnijega i osposobljenoga za strateška politička promišljanja i tko je mogao održavati na životu tu ideju i antagonizam prema Hrvatskoj. Naravno, uvijek je iza toga stajala SPC.

Zbog toga je Pupovac danas nužno glavni antifašist u Hrvatskoj.


Pupovac na dnevnoj bazi proizvodi fašiste i ustaše

Laž očito nije temelj za formiranje hrvatskih državnih politika. Zato se inzistira na političkom mainstreamu, jer se na taj način s najviših državnih pozicija čini otklon od stvarne volje hrvatskoga naroda i nameće mu se virtualna stvarnost. Ili – laž, kao vrijednosni izvor djelovanja i postojanja njegove države i društva . Jer, Srbi koji su navodno darovali Hrvatskoj antifašizam do pada fašističke Italije su otvoreno surađivali s talijanskim fašistima, a počevši od pokolja u Srbu, i to ne samo rojalistički Srbi, nego i srpski komunisti Đoke Jovanića. Pri tome je važno dodati da veće i otvorenije demonstracije same biti fašizma i nacizma u suvremenoj Europi nije bilo od srpskih vojnih agresija na Hrvatsku i BiH, početkom devedesetih.

A pokret koji on, što iz sjene, što otvoreno predvodi umrežen sa stotinama aktivističkih i političkih skupina, zbog toga na dnevnoj bazi producira fašiste, ili po njihovom ustaše, te nameće stalnu defanzivnu poziciju cijelome hrvatskome društvu, plasirajući raspon od klasičnih provokacija i prvorazrednih drskosti u javnome i političkom diskursu do nametanja samoprojicirane novogovorne lažne korektnosti kao ubitačnoga vida cenzure. U tako nametnutim uvjetima, rijetko se tko usuđuje Pupovca i njegove hrvatske Srbe svrstati na temelju neposrednoga iskustva i egzaktnih činjenica u jedinstvene europske fašiste i naciste, s njihovom Srbijom, što je posve egzaktno potvrdio stalni mađunarodni sud u Haagu.

Pupovac je više puta u različitim prigodama istaknuo da je srpski narod hrvatskome narodu zapravo darovao antifašizam kao vrednotu, te da je to praktično politički temelj za koegzistenciju dvaju naroda. Naravno – u Hrvatskoj.

To što laže, to što cijela Hrvatska zna da laže, očito nije temelj za formiranje hrvatskih državnih politika. Zato se inzistira na političkom mainstreamu, jer se na taj način s najviših državnih pozicija čini otklon od stvarne volje hrvatskoga naroda i nameće mu se virtualna stvarnost. Ili – laž, kao vrijednosni izvor djelovanja i postojanja njegove države i društva . Jer, Srbi koji su navodno darovali Hrvatskoj antifašizam do pada fašističke Italije su otvoreno surađivali s talijanskim fašistima, a počevši od pokolja u Srbu, i to ne samo rojalistički Srbi, nego i srpski komunisti Đoke Jovanića. Pri tome je važno dodati da veće i otvorenije demonstracije same biti fašizma i nacizma u suvremenoj Europi nije bilo od srpskih vojnih agresija na Hrvatsku i BiH, početkom devedesetih.

Sa svim obilježjima.

Što je srpski antifašizam kakav provode Pupovčevi Srbi i kakav poznaje današnja Hrvatska?


U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj antihrvatstva.

Oko Draže Mihailovića se ne može u Hrvatskoj okupiti nikoga, kao što se oko Tita u Srbiji, kao simbola srpskoga nacionalnoga identiteta ne može okupiti nikoga relevantnoga. A oko Tita kao hrvatskog nacionalnog simbola se može okupiti nezanemarive skupine hrvatskoga društva, kojima zbog totalne paralize sustava društvene tranzicije, titoizam omogućava održavanje specifične društvene pozicije, zbog čega im je antifašizam potreban kao kruh.

Ovakve koegzistencije na političkom području antifašizma nema u Srbiji, jer tamo uz ostalo vrijede neka druga pravila antifašizma. Primjerice, za Pupovca i sljedbenike u Hrvatskoj, Tito je i dalje vrhunski deklarativni simbol i vrijednost, dok je u Srbiji na oltar antifašizma odavno, što praktično, što simbolički uzdignut Draža Mihailović. U Srbiji je anifašizam platforma srpstva, a u Hrvatskoj – antihrvatstva.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.

Kako srpski politički modeli i načini djelovanja u suvremenoj Hrvatskoj i suvremenoj Srbiji ne mogu biti jednaki, jer uvjeti u kojima djeluju nisu jednaki, tako se i primjenjuju posve različite simbolike i modeli djelovanja s posve istim ciljem. Oko Draže Mihailovića se ne može u Hrvatskoj okupiti nikoga, kao što se oko Tita u Srbiji, kao simbola srpskoga nacionalnoga identiteta ne može okupiti nikoga relevantnoga. A oko Tita kao hrvatskog nacionalnog simbola se može okupiti nezanemarive skupine hrvatskoga društva, kojima zbog totalne paralize sustava društvene tranzicije, titoizam omogućava održavanje specifične društvene pozicije, zbog čega im je antifašizam potreban kao kruh.

Tako je na dva mjesta, s dva modela, zapravo samo snažno integrirana antifašistička vrijednosna platforma s velikosrpskim političkim platformama. I s istim političkim ciljem.


Mit o hrvatskoj genocidnosti

Antifašizam počiva na jugoslavenskoj političkoj platformi kao platformi srpske ekspanzije, koja je potpuna vrjednosna suprotnost svemu hrvatskome. Zbog toga je ta platforma smrtonosna za hrvatsku nacionalnu emancipaciju, zato ju svi nositelji destrukcije hrvatskog identiteta, a time i državnosti, koriste kao aktualnu političku paradigmu…

Zbog toga je Pupovcu danas životno važno održavati mit o Srbu kao antifašističkom ustanku, zbog toga je životno važno održavati mitologiju Jasenovca, Jadovnog, stotina navodnih jama i rupa po hrvatskim šumama i gorama, zbog toga je Pupovcu i Beogradu danas životno pitanje što duže i što nedirnutije održavati te mitove o genocidu nad Srbima bježeći kao vrag od tamjana od znanstvenih istraživanja, te činjenice da je jedino hrvatski narod iz drugog svjetskog rata izišao kao totalni biološki gubitnik, a Srbi usprkos navodnoga genocida nad njima bili osjetno brojniji nego prije rata; jer u konačnici u toj mitologiji vide i traže opravdanje za srpsku agresiju na Hrvatsku devedesetih godina. Jedino u platformi antifašizma mogu pronaći temelj za opravdanje agresije i pretvaranje agresije u građanski rat, jer njihov antifašizam izvorišno i politički počiva na potpunoj suprotnosti s hrvatskom emancipacijskom politikom i ciljevima. Taj antifašizam počiva na jugoslavenskoj političkoj platformi kao platformi srpske ekspanzije, koja je potpuna vrjednosna suprotnost svemu hrvatskome.

Zbog toga je ta platforma smrtonosna za hrvatsku nacionalnu emancipaciju, zato ju svi nositelji destrukcije hrvatskog identiteta, a time i državnosti, koriste kao aktualnu političku paradigmu, zato tu platformu ponešto modificiranu podupiru današnje najvažnije zemlje EU na čelu s Njemačkom, koja promiče ideju pretakanja nacionalnih država u europsku super državu. Zato je to platforma idealno pokriće za djelovanja Milorada Pupovca i danas.


ZAVNOH nije temelj današnje hrvatske države

Kako paralizirati Hrvatsku i dati legalnost i formalni legalitet održavanju antifašizma kao društvene i političke vrijednosne platforme u društvu?

Krivotvorenima i lažnim tumačenjima i pozivanjem na sami vrh ustavnoga poretka nove države, odnosno na – Ustav.

A u Ustavu piše ovo:
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskog naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnog zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost što se očitovalo:
Od
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću”
preko čitavoga niza povijesnih oblika hrvatske državnosti, pa i:
“- u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugog svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.) na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog promjena međunarodnoga poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio tisućljetnu državnu samobitnost“.

Potpuno je vidljivo da u ovim ustavnim odredbama antifašizam kao politička, državotvorna i vrijednosna platforma suvremenoga hrvatskoga društva jednostavno – nema uporište.

Dapače.
Činjenica jest, a to je potvrđeno i navođenjem ZAVNOH-a kao oblika razvoja hrvatske državnosti, da se na taj način govori o kontinuitetu opstanka, ali i potrage za hrvatskom državnom idejom i oblikom postojanja, koji su se mjenjali kroz povijesne kategorije i činjenice, ali to ni u kojemu slučaju antifašizam ili ZAVNOH ne postavlja u temelj današnje hrvatske države i društva. Ništa više ni manje od bilo kojega oblika navedenoga u preambuli Ustava počevši od kneževina iz VII. stoljeća.


Osamostaljenje – Izraz prekida sa stečevinama ZAVNOH-a

Konačno, vrijednosno i politički, proglašenje samostalne hrvatske države 1991. godine, a prije toga prvi demokratski izbori, bili su izraz prekida s režimom koji se razvio na stečevinama ZAVNOH-a i držao hrvatsku državnost praliziranu. I to se navodi u u preambuli ističući sintagmu na “povijesnoj prekretnici”.

Pojam “prekretnica” svakako ne označava kontinuitet društvenih i političkih vrijednosti, jer ne bi bila –prekretnica. Prekretnica poništava pojam “temelja” iz iste točke preambule. To je posve jasan diskvalificirajući izraz za svaki pokušaj nove antifašizacije Hrvatske i promicanje navodnoga antifašizma u – temeljnu vrednotu današnjega hrvatskoga društva.

“Temeljno” je u ovome kontekstu postalo – suprotnost, inače ne bi bilo –”prekretnice”.

Što tzv. antifašisti, a prije svega političko srpstvo postiže pozivajući se i namećući ovaj specifični i u svijetu jedinstveni antifašizam u Hrvatskoj kao vrhunsku vrijednost i politički cilj današnje Hrvatske, te kako to postižu?

Kojim instrumentarijem i modelima?

Primjenom zajedničkih modela javnoga i političkog djelovanja lijevo-liberalnih globalističkih ili tzv. mainstream politika i ideja, te u održavanju pozicija naslijeđenoga establišmenta ili novogovorno -mainstreama. U komplesku tzv. ljudskih prava.


Brojnost srpske manjine nebitna za uspjeh srpske politike

(Antifašistička) platforma u svojoj biti polazi od kriminalizacije, prvo simboličke, zatim vrijednosne svakoga akta ili svakoga pokušaja promocije i afirmacije hrvatskih nacionalnih i identitetskih vrednota. Bit stvari je u tome što su te vrednote u prethodnom režimu kriminalizirane, ozloglašene, o njima postoji realna međunarodna svijest kao o opasnim kategorijama i činjenicama, a i u hrvatskom narodu postoji automatski defanzivni refleks i nesigurnost izazvan dugogodišnjom propagandom, obrazovnim i javnim modelima djelovanja, ali i državnom prisilom do samih egzekucija nositelja nacionalne svijesti i svijesti o punoj hrvatskoj državnosti.

Prije svega korištenjem antifašističke pozicije, postaje posve jasno da ta pozicija niti može opstajati, niti ima opravdanja, niti budućnosti, bez stalne proizvodnje razloga postojanja. Dakle fašizma. U svijesti europskih naroda fašizam i nacizam zauzimaju mjesto neupitne simbolike zla, pa je ta platforma idealna za održavanje i reafirmaciju polustoljetne kompromitacije hrvatske državnosti zbog svrstanosti NDH uz Hitlera i Mussolinija, te plasiranja i danas čitavoga niza pogubnih srpskih konstrukcija, s kojih se opravdava od prvoga dana srpska agresija na Hrvatsku i univerzalno legitimiraju njeni ciljevi. S druge strane jedino putem platforme antifašizma Srbija može Hrvatsku držati prikovanu za srpske dogme iz Drugog svjetskog rata, zbog kojih se jednostavno proizvodnjom zaborava prekrivaju srpska zvjerstva i agresija devedesetih godina, a s druge strane, ostvaruje savez u nasljednicima bivšega komunističkoga režima u okviru vrijednosnih dogmi pod tom antifa platformom.

Tako brojnost srpske manjine u Hrvatskoj postaje nebitna za uspješnost njihovih politika, jer za svoje ideje okuplja cjelokupno naslijeđe totalitarnoga režima i njegove, zbog neprovođenja lustracije i političke tranzicije, moćne protagoniste.

Ta platforma u svojoj biti polazi od kriminalizacije, prvo simboličke, zatim vrijednosne svakoga akta ili svakoga pokušaja promocije i afirmacije hrvatskih nacionalnih i identitetskih vrednota. Bit stvari je u tome što su te vrednote u prethodnom režimu kriminalizirane, ozloglašene, o njima postoji realna međunarodna svijest kao o opasnim kategorijama i činjenicama, a i u hrvatskom narodu postoji automatski defanzivni refleks i nesigurnost izazvan dugogodišnjom propagandom, obrazovnim i javnim modelima djelovanja, ali i državnom prisilom do samih egzekucija nositelja nacionalne svijesti i svijesti o punoj hrvatskoj državnosti.

Taj refleks nije za potcjenjivanje, što se vidi u vrlo defenzivnom pristupu čitavome nizu otvorenih pitanja, pa i posve otvorenih krivotvorina, koje opstaju kao službena istina i model ponašanja, iako je posve jasno da – nemaju ni opravdanja ni društvene vrijednosti, te da su u konačnici izrazito opasne za hrvatsku samosvijet i državnost, te pogubne za samu individualnu slobodu svakoga Hrvata. Taj refleks je pogotovo izražen u identitetskim pitanjima društva, te institucijama kao što su mediji, njihovi protagonisti, obrazovne i pogotovo sveučilišne i akademske institucije, te kulturne institucije.


Pupovčevi Srbi na čelu standardizacije smisla hrvatske države

U taj prostor se na platformi antifašizma u Hrvatskoj nametnuo globalni novogovor lažne korektnosti, koji je do te mjere zagospodario svakodnevnicom, da je danas postalo isključujuće i opasno izreći istinu, ako će se naći ili ako se pretpostavi da postoji nekakva manjinska grupacija ili samoprozvana manjinska grupacija, koja će to uzeti kao – uvredu.

To je model industrijske vrpce za proizvodnju nedokazive ugroženosti.

U tom prostoru dominiraju termini kao što je govor mržnje, nevjerojatan raspon tzv. ljudskih prava koji sve više postaju karikatura humanosti i čovječnosti i imaju sve manje veze s čovjekom, koje ni ne treba dokazivati, jer je jednostavno sve što se ne uklapa u platformu antifašizma samo po sebi opasno i mržnja, a time i nužno potrebno isključiti iz javnoga diskursa i uporabe. Na taj se način prije svega manjinskim skupinama u društvu predaje kompletna nacionalna država, a ona se koristi kao instrument zaštite samoproglašenih manjinskih vrednota nasuprot većinskim vrednotama.

I, eto Pupovčevih Srba uz ostale organizirane skupine na čelu standardizacije smisla hrvatske države.

I na vlasti.

U takvim okolnostima srpski manjinski senzibilitet i srpski politički zahtjev u Hrvatskoj dobiva posebnu težinu, to postaje pravilo ponašanja i ultimativni standard funkcioniranja hrvatskoga društva maskiran pod zajedničku tzv. manjinsku paradigmu. Na toj matrici funkcionira srpska ugroženost, jer ju ne treba dokazivati, kao u ostalom ni jedan drugi psihološki termin ili pojavu, koju bilo tko u tome antifašističkom kompleksu navodnih vrednota suprotstavi autentičnim narodnim vrednotama hrvatskoga naroda.

I to umjesto stvarnog i legitimnog, postaje vrhunski cilj i svrha suvremene hrvatske države.


Svrha suvremene hrvatske države postaje njeno vrijednosno samodokidanje

Dakle prevedeno, smisao i svrha suvremene hrvatske države, postaje u biti njeno vrijednosno – samodokidanje. Zato je platforma antifašizma najubojitije sprsko oružje u Hrvatskoj, jer baš ništa iz vrijednosne sadržine antifašističke platforme niti je potrebno niti moguće dokazati, a kako nije mjerljivo, jako ju je teško osporavati na egzaktan i racionalan način.

Svako osporavanje je s iste pozicije lako moguće proglasiti preko svoje infrastrukture zainteresiranih partnera s početka teksta – fašizmom. Zbog toga suvremena Hrvatska gubi u samoj Hrvatskoj bitku s političkim srpstvom.

To je uvijek u povjesti bio najsavršeniji okvir za neprijateljsko djelovanje, s nevjerojatno cinične pozicije – državnoga instrumentarija koji preoblikovanjem smisla same konkretne državnosti, urušava i uništava samu državu, odnosno njenu ključnu vrijednosnu komponentu, u ovome slučaju – hrvatsku nacionalnu državnost.

Zato je pitanje opstanka hrvatske slobode i jedan od temelja obrane od srpske bizantske imperijalne politike – trajno isključivanje antifašizma kao bilo kakve službene i državne platforme djelovanja u Hrvatskoj. Jer, antifašizam je smrt, kako mu glasi i borbeni usklik.


*U srijedu na večer: Šesta zabluda hrvatske državne politike – legalizacija političkog srpstva kao manjinskog prava.

Raniji dijelovi:
Polazna slabost hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?
Druga zabluda hrvatske državne politike – Pravo na suprotno srpsko mišljenje
Treća zabluda hrvatske državne politike – Politička legalizacija Erdutskog sporazuma
Četvrta zabluda hrvaatske državne politike – Tumačenje oprosta kao zasluge

Komentari