Plenkovićevo usmjeravanje Hrvatske je potpuna, radikalna suprotnost svemu onome što je HDZ bar pokušavao javno biti, usprkos svim slabostima i svemu što se vuklo iza njega godinama.
Pogrješno je isticati da je Plenkovića netko natjerao na to i tražiti razloge ovakve žurbe i nastojanja ratifikacije u nekakvim europskim centrima moći, iako postoje takvi pritisci i zahtjevi. To je Plenkovićev praiskonski politički cilj, to je njegov politički profil i uvjerenje, a takva politika je odavno osmišljena i on joj je izvršitelj. Plenković je u njoj formiran i za nju karijerno pripreman.

Plenković i Josipović… – prvi dio


Što stvarno Plenković misli o autentičnim, izvornim hadezeovcima, hrvatskim nacionalistima, suverenistima i ljudima jasne i javne kršćanske provenijencije, najbolje zapravo govori njegova matrica obrane Istanbulske konvencije, gdje i HDZ-ovce i hrvatski narod, Katoličku Crkvu i sve izvan antifa spektra poziva na čitanje, razumijevanje i dodatne razgovore, uvjerevajući ih da je pamet, znanje i inteteligencija, te kultura i uljuđenost zapravo – monopol lijevo-liberalnih struktura, pojedinaca i antifa. Točno se to zapravo krije ispod i iza njegovoga besramnoga poziva na – dodatno čitanje.

A to je stereotip koji militantne antife i navodni ljevičari, sve “nobelovac do nobelovca” tipa Nikoletine Bursaća, zapravo godinama nameću histeričnom kampanjom preko posve kontroliranoga medijskoga mainstreama i besramne kampanje koja nikada nije imala uporišta, a bila je izraz fašistoidne svijesti i ponašanja cijelo vrijeme protiv svega autentičnoga hrvatskoga i katoličkoga. Konačno, Plenkovićev savjetnik Macan je jedan od poznatijih rodonačelnika stereotipa o ognjištarima i primitivcima, u svakoj prilici ističe rigidnost i nekulturu, zadrtost i neinteligenciju desničara i profinjenost navodnih ljevičara, čiji se “ljevičarski” senzibilitet najčešće svodi na kilu – dvije odojka mukte i sociogenezu primitivčina koji su upali u Zagreb četrdeset pete uništavajući njegovu prepoznatljivost, od koje se Zagreb nikada nije oporavio.

To je stvarni Plenkovićev profil, koji je izbio na površinu pod pritiskom i nesigurnošću zbog podizanja Hrvatske na noge protiv njegovih nastranih političkih namjera. Plenković je pokazivao kontrolu u situacijama kad je poziciono nedodirljiv, ali prvi ozbiljniji udarac očito je razotkrio čovjeka vrlo prosječnih ili čak ispodprosječnih liderskih sposobnosti, običnoga administrativca i karijerista koji je formiran pod staklenim zvonom i bez ikakvih realnih izazova, s pravolinijskom karijerom, koji nikada nije rješavao probleme.

Zato je ovako nisko pao u komunikaciji o Istanbulskoj konvenciji.

Taj proces josipovićizacije HDZ-a i Hrvatske se trenutno u nacionalnim politikama najbolje može prepoznati u reformi obrazovanja i kroz ratifikaciju Istanbulske konvencije, ali i kroz čitav niz naizgled sporednih politika među kojima je uvjerljivo najvažniji stup sigurnosti i održavanja takvih ciljeva – HRT, radi dirigiranja javnim procesima i raspoloženjima, a još i više zbog uspostavljanja nakaradnih novinarskih standarda u cijelome medijskome prostoru, te na takvoj medijskoj higijeni stvaranjem stalnoga kaosa i nesigurnosti u društvu. Sve od reda su te naizgled sporedne politike jako povezane s ove dvije ključne i smrtonosne politike koje im zajednički čine esencijalni i formalni okvir i zapravo – jedinstven državni i institucionalni sustav.

Solidarizacija s Velikom Britanijom, simbolom za Hrvatsku nevjerojatnih nevolja

Tragikomično je bilo gledati Plenkovića, po tko zna koji put, kako pred televizijskim kamerama, na konferenciji za novinare nakon višesatnoga vijećanja o političkim postupcima protiv Rusije, objašnjava nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije.

Ali, zadržimo se ovdje i na njegovom odnosu prema Rusiji.

Bolje rečeno – Putinu i onome što on simbolizira suvremenim globalističkim i lijevoliberalnim strukturama pokorene Europe.

Hrvatska je donijela odluku protjerati nekoga Rusa iz veleposlanstva. Teško je zbog nedostatka svih informacija relevantno suditi o tome što Plenković, ali i Kolinda Grabar Kitarović imaju na umu i prije svega što žele postići s tim, ako će postići bilo što, ali sumnju pobuđuje činjenica, upravo iz konteksta josipovićizacije HDZ-a, da se na taj način Republika Hrvatska stavlja neupitno na stranu Velike Britanije kojoj se prema svim iskustvima o stvaranju kriznih situacija u svijetu – nikako ne smije vjerovati. Velike Britanije, s kojom je u zadnjoj godini mandata Ivo Josipović nakon prijama kod Kraljice objavio – strateško partnerstvo. U svijesti i memoriji hrvatskoga čovjeka Velika Britanija je simbol nevjerojatnih nevolja, otvorenoga neprijateljstva i zala kakve bi teško podnijeli i daleko brojniji narodi od hrvatskoga.To samo po sebi, ako ništa bar iz pristojnosti i elementarnoga odnosa prema nacionalnoj senzibilnosti, nameće uvijek oprez uponašanju visokih dužnosnika Republike Hrvatske prema politikama i interesima Velike Britanije.

A ne objavljivati “rat” Rusiji isključivo zbog solidarnosti s tom Britanijom.

Teško je vjerovati u principijelnost i nekakav hrvatski interes u zaoštravanju s Rusijom aktualne državne politike u Hrvatskoj, koja godinama trpi nevjerojatna poniženja svoga naroda od čitavoga niza srbijanskih diplomata i dužnosnika, nevjerojatna nasrtaje bošnjačkih, slovenskih i srbijanskih politika, pozivajući na strpljenje, razum, izbjegavajući svaku moguću državnu odlučnost, koja se s druge strane vježba i demonstrira već drugi put pod Plenkovićevom vladom na nikome drugome nego na – Rusiji. Izuzetno čudno i uznemiravajuće, pogotovo što na taj način uz svu sumnju u razumnost takvih odluka, neizostavno ide golemi nerazmjer u revnosti provođenja europskih direktiva u odnosu na postupke zaštite elementarnih nacionalnih zahtjeva.

Ne može se revnost u ta dva slučaja ni usporediti.

Kome Plenković služi


Plenković se u razvoju pokušaja prijevare poziva na kontinuitet HDZ-ovih politika, pa se vraća u vrijeme 2009., i 2010., godine, ukazuje na činjenicu da su upravo HDZ-ovi kadrovi radili na osmišljavanju Istanbulske konvencije, ističući to kao argument svoje hadezeovske vjerodostojnosti, te time jasno upozorava svoje oponente da je on zapravo vjerodostojan, a oni – nisu.

Plenković proglašavanjem svojevrsnoga diplomatskoga rata prema Rusiji, u kojemu baš nitko u Hrvatskoj ne vidi ništa, nego pokazivanje notorne servilnosti prema direktivama izvan Hrvatske i ponovno isticanje elementarnoga pitanja – kome služe hrvatske političke oligarhije, još jednom jasno odgovara – kome zapravo služi.

Naciji, svome narodu, ili – nekim skrivenim centrima moći izvan Hrvatske?

Svakako ne interesima hrvatskog naroda, izuzev slučajno ako se preklope s europskim direktivama.

Plenkovića to pitanje dojmovno progoni od prvoga dana i da je uistinu zainteresiran poslati valjanu poruku svome narodu, bio bi jako oprezan pri takvim postupanjima.

Ali, njemu očito je uopće nije bitno, pri čemu računa na postojeći poredak moći i moć manipulacije, te na servilnost HDZ-a. Plenković na istoj konferenciji za novinare, u paketu s odlukom o protjerivanju ruskoga diplomata nastavlja objašnjavati kako je nužnost ratifikacije Istanbulske konvencije zapravo njegova politika jasnoga – usmjeravanja Hrvatske.

I to je bitna riječ.

Mora se priznati da ne laže.

Njegovo usmjeravanje Hrvatske je definitivno postalo više nego jasno.

I to je jako zabrinjavajuće i zov je na totalnu uzbunu hrvatskom narodu.

I to sumjeravanje, već dokazano s nekoliko ključnih politika, ultimativna je točka ispita savjesti svakoga člana HDZ- a, a ne hoće li glasovati ovako ili onako o Istanbulskoj konvenciji.

Plenković se u razvoju pokušaja prijevare poziva na kontinuitet HDZ-ovih politika, pa se vraća u vrijeme 2009., i 2010., godine, ukazuje na činjenicu da su upravo HDZ-ovi kadrovi radili na osmišljavanju Istanbulske konvencije, ističući to kao argument svoje hadezeovske vjerodostojnosti, te time jasno upozorava svoje oponente da je on zapravo vjerodostojan, a oni – nisu.

Kvaka je i ključna podvala to što Plenković kontinutet i vjerododstojnost svoje politike traži upravo u politikama kojih se HDZ, ako želi biti Tuđmanov, mora – ultimativno odreći, jer su označavale teško odstupanje od praiskonske Tuđmanove suverenističke i nacionalne politike i značile prava urušavanja tih politika i identiteta stranke. Ako netko sumnja, neka samo pogleda ponašanje recimo Jadranke Kosor nakon odlaska s vlasti i njeno javno političko josipovićiziranje pa i mesićiziranje na matrici najrigidnije antife. A Plenković se upravo poziva na taj – kontinuitet.

Ali, da vidimo tu vjerodostojnost.

Plenkovićev kontinuitet počiva na Šimonovićevoj ostavštini


Umjesto da kao pametan političar bježi kao od kuge od samoga spomena imena Ivana Šimonovića i njegovoga okruženja zbog svega što je usprkos totalne kontrole medija poznato hrvatskoj javnosti, Plenković ga ističe kao – primjerenu vrjednotu.

Plenkovićev kontinuitet počiva na ostavštini bivšega ministra pravosuđa u Sanaderovoj i Kosoričinoj vladi, dr. Ivana Šimonovića, inače bliskog Josipovićevog prijatelja i suradnika, koji je dokumentirano najružnije moguće cinkario svoju državu, zemlju i narod odlazeći na “ispovijed” u američko veleposlanstvo, tražeći za sebe na taj način klasičnim špijuniranjem vlastite države – prostor u međunarodnim institucijama. I, dobio ga je. Umjesto da je dobio – dugogodišnju robiju zbog toga.

Postao je jedan od pomoćnika generalnoga tajnika UN-a, a njegova supruga je istodobno prema nekom kriteriju (što mislite kojem?) bila ta HDZ-ova stručnjakinja kako Plenković ističe, koja je osmišljavala i radila – Istanbulsku konvenciju.

Zatim je i gospođa Šimonović dobila posao u UN-u.

Umjesto da kao pametan političar bježi kao od kuge od samoga spomena imena Ivana Šimonovića i njegovoga okruženja zbog svega što je usprkos totalne kontrole medija poznato hrvatskoj javnosti, Plenković ga ističe kao – primjerenu vrjednotu. A kad već govori o kontinuitetu, valja upravo u svijetlu njegovoga nastojanja uvesti Istanbulsku konvenciju u društveni poredak Hrvatske, spomenuti jednu jednako veliku, ako ne čak i strašniju svinjariju koju je upravo Plenković uradio, a nije izazvala ni blizu toliko protivljenja u HDZ-u.

Reformu obrazovanja.

Sve što je u suprotnosti s izvornim Tuđmanovim HDZ-om


Valja jasno reći da je proces istanbulizacije Hrvatske brat sestri reformi obrazovanja, koju provodi Blaženka Divjak sa svojim eksponiranim i dokazanim revolucionarima, te da su to dva ključna procesa koji – kako Plenković kaže, usmjeravaju Hrvatsku.
Kamo?
Svako ne prema izvorišnim obilježjima hrvatskoga naroda i svakako – nasuprot njima. I nasuprot – čovjeku.

Naime, kontinuitet bi HDZ-ove politike bio vjerodostojan da je Plenković reformu obrazovanja ostavio u rukama Dijane Vican, koja je upravo u vremenu do 2011. godine na čelu tima stručnjaka izradila cjeloviti okvir i program reforme hrvatskoga školstva, nikakvih pa ni političkih prijepora oko njega nije bilo, jer su u izradi projekta sudjelovali stručnjaci svih svjetonazorskih profila. Tu reformu, taj golemi stručni posao, Milanovićeva vlada i službeni odgojno-obrazovni revolveraš Jovanović bacili su prvim danom dolaska u podrum, a političkom odlukom uspostavljena je strategija, pa kurikularna reforma koju su predvodili prvo Budak s kompanjonima, a onda petparački aktivist Jokić. E, tu je Plenković uradio dramatičan diskontinuitet, pod novonametnutom floskulom o stabilnosti vlasti, uključivosti i novodefiniranim centrizmom o kojem nitko živ ne zna ništa, a koji njemu ostavlja neograničenu mogućnost – usmjeravanaja ili modeliranja Hrvatske

Plenković se poziva na konitunitet u svemu što je u suprotnosti s izvornim Tuđmanovim HDZ-om, bar kad su u pitanju nacionalne i identitetske politike, a sve što potvrđuje ili bi moglo značiti povratak tim izvorištima-odbacuje pod formom navodnih novih, modernih i europskih političkih vrjednota.

A u svakoj prilici poziva se na Tuđmana!?

Koliko god to naizgled bilo zanemarivo, ponajbolje se model takvih svakodnevnih nastojanja mogao vidjeti kada su njegov službeni savjetnik Macan i skupina od desetak, sve redom navodnih piarovaca zaposlenih u javnim poduzećima i državnim kompanijama, dakle državnih službenika pod zvučnim imenom, sjajnog biskupa Košića proglasili antikomunikatorom godine, koristeći klasične modele vrijednosne cenzure i paradržavnoga nasilja ismijavajući sami princip komunikativnosti na matrici Plenkovićevoga centriranja.

Valja jasno reći da je proces istanbulizacije Hrvatske brat sestri reformi obrazovanja, koju provodi Blaženka Divjak sa svojim eksponiranim i dokazanim revolucionarima, te da su to dva ključna procesa koji – kako Plenković kaže, usmjeravaju Hrvatsku.

Kamo?

Svako ne prema izvorišnim obilježjima hrvatskoga naroda i svakako – nasuprot njima.

I nasuprot – čovjeku.

Plenković je izvršitelj odavno osmišljene politike


Taj proces je popločen čitavim nizom popratnih svakodnevnih političkih postupaka, serijom nevjerojatnih svinjarija, teškom zlouprabom ljudske dobre volje i elementarnoga povjerenja, trošenjem i odbacivanjem ljudi samo da se u toj luđačkoj igri dograbi kraja mandata, pri čemu valja istaći brutalno zabijanje noža u leđa nekolicini sjajnih hrvatskih intelektualaca i znastvenika koji su minimalno se nadajući u Plenkovićeve poštene namjere, pristali ući u sastav njegovoga Vijeća za suočavanje s prošlošću, a on ih je u prvoj prilici nakon završetka rada – teško kompromitirao, ili bar pokušao kompromitirati zaoštravajući opet Josipovićevu borbu protiv ustašluka u Hrvatskoj.

To je postao prepoznatljivi Plenkovićev obrazac ponašanja.

Plenkovićevo usmjeravanje Hrvatske je potpuna, radikalna suprotnost svemu onome što je HDZ bar pokušavao javno biti, usprkos svim slabostima i svemu što se vuklo iza njega godinama.

Njegove politike u kuilturi koje administrira Nina Obuljen, zatim u medijima, koje provodi čitavim nizom utjecaja od Sabora preko ministarstva kulture, zatim njegove politike u obrazovanju, nužno su prethodile – ratifikaciji Istanbulske konvencije. To je jedinstveni proces, posve minuciozno osmišljen, pa, iako se u jednome djelu svojih izvorišta ne odnosi samo na hrvatski narod nego na sve malobrojne europske narode pod kišobranom odavno otete oligarhije na čelu najvećih država i Europske unije, u Hrvatskoj je taj proces posve kompatibilan s političkim procesima koji se neprekinuto vode od dvije tisućite godine u političkim institucijama, a prije toga od samih početaka stvaranja hrvatske države u podzemnim i prapolitičkim parainstitucijama, pri čemu naravno – prednjače razgranati sustav parainstitucija pod firmom navodnoga civilnoga društva.

Istanbulska konvencija upravo njih treba politički legitimirati, ali posve izvan kontrole političke volje hrvatskoga naroda. Time se proces zaokružuje i završava.

Pogrješno je isticati da je Plenkovića netko natjerao na to i tražiti razloge ovakve žurbe i nastojanja ratifikacije u nekakvim europskim centrima moći, iako postoje takvi pritisci i zahtjevi. To je Plenkovićev praiskonski politički cilj, to je njegov politički profil i uvjerenje, a takva politika je odavno osmišljena i on joj je izvršitelj. Plenković je u njoj formiran i za nju karijerno pripreman.

Prljav pedofilski program u školama


Bez obzira kako glasovali u Saboru saborski zastupnici HDZ-a, jasno je kao dan da HDZ ne može postojati ni funkcionirati ako u njemu na tako visokoj političkoj razini postoji duboka suprotnost oko temeljnih identitetskih pitanja. U takvoj stranci, ili se pitanja kao Istanbulska konvencija nameću kao novi identitet stranke koji znači potpunu suprotnost deklariranim izvorišnim vrednotama stranačkih politika, ili se promotore Istanbulske konvencije, istanbulskih antivrednota i kurikularne reforme kakvu imamo ispod novoga identiteta HDZ-a, jednostavno – potjera iz stranke.

Plenkovićevo usmjeravanje Hrvatske zato je vremenski određeno zadržavanjem vlasti pod raznim izlikama, samo da se potpuno učvrsti taj pogubni politički i prapolitički, te društveni poredak, cementira se utjecaj struktura koje su, jednim dijelom proizišle iz bivšega režima, a drugim dijelom nastale na galopirajućoj lijevo-liberalnoj a u biti neomarksističkoj globalizaciji koja počiva na uništenju temeljnih stupova naroda i čovjeka.

Usmjeravanje energije na samu Istanbulsku konvenciju skrivenim drži činjenicu da se već pet godina u okviru spolnoga odgoja u hrvatskim školama kao literatura koristi i provodi klasičan prljavi pedofilski program koga je osmislio Aleksandar Stulhofer, da je u hrvatskom društvu nametnuta dikatatura zahtjeva opskurnih skupina vrlo destruktivnoga osobnoga profila njihovih nositelja, da se svako protivljenje ili iskazivanje elementarnoga razuma i kršćanskih uvjerenja brutalno progoni kao ekstremizam ili mržnja, te da u zemlji svjedočimo nevjerojatnom javnom nasilju, koje je pogotovo postalo svakodnevnica ponašanja HRT-a.

Zbog svega iznesenog je potpuna besmislica usmjeravati energiju na raspravu – smiju li ili ne saborski zastupnici HDZ-a glasovati po savjesti ili ne?

Jer, osnovna pretpostavka funkcioniranja svake stranke je da su u njoj ljudi na dragovoljnoj osnovi, da im savjest nalaže ujedinjavanje na temeljnim identitetskim i vrjednosnim pitanjima, te da nije pitanje hoće li ili neće oni glasovati po savjesti o nečemu što im je suprotno i neprihvatljivo – nego, može li i smije li njihova stranka funkcionirati na način da provocira njihovu savjest i lomi njihova osobna načela svojim vrjednosnim politikama. Politike stranke i savjest članova ne smiju biti u suprotnosti!

Jer, bez obzira kako glasovali u Saboru saborski zastupnici HDZ-a, jasno je kao dan da HDZ ne može postojati ni funkcionirati ako u njemu na tako visokoj političkoj razini postoji duboka suprotnost oko temeljnih identitetskih pitanja. U takvoj stranci, ili se pitanja kao Istanbulska konvencija nameću kao novi identitet stranke koji znači potpunu suprotnost deklariranim izvorišnim vrednotama stranačkih politika, ili se promotore Istanbulske konvencije, istanbulskih antivrednota i kurikularne reforme kakvu imamo ispod novoga identiteta HDZ-a, jednostavno – potjera iz stranke.

Sredine tu nema.

Niti mogućnosti drugačijega djelovanja i ponašanja, inače će ljudi koji bi eventualno glasovali protiv Istanbulske konvencije a kasnije nastavili djelovati s Plenkovićem u istoj skupini, dakle ne više u političkoj stranci jasnoga profila – biti potrošeni i za otpad.

I biti sudionici zločina.

Dakle, postoji samo jedna jasna i realna dvojba – Plenković ili HDZ.

A ako nema te dvojbe i svijesti o nužnosti da se raščisti – HDZ je mrtav.


Poštovani čitatelji, svima vama želim sretan Uskrs!
Sretan Uskrs našem hrvatskom narodu!
Marko Ljubić

Komentari