Po jugo-modelu, kramp i udarnički rad,
umjesto znanja i tehnologije (video)

Dok je svijet radio na razvoju tehnologije i organizacijskih znanja, milijune ljudi se zaluđivalo priprostim udarnikom Alijom Sirotanovićem, pokazujući ga kao medvjeda.

0
261

Opet se manje više javni diskurs svodi na herojstvo vatrogasaca, ističu se žrtve ljudi, cijele skupine i poskupine se guraju u prvi plan, kao Torcida, svodeći standarde i vrednote na fazu komunističkog agitpropa koji je veličao rudara Aliju Sirotanovića, umjesto razvoja sustava, organizacije, funkcionalnosti i tehnologije. Dok je svijet radio na razvoju tehnologije i organizacijskih znanja, milijune ljudi se zaluđivalo priprostim udarnikom, pokazujući ga kao medvjeda.
Tada je kramp i udarnički rad zamjenjivao znanje i kompetitivnost, danas se Torcida ili hrabri dragovoljci veličaju kao neka nova nacionalna slamka spasa od požara.
Požare gase dobro obučeni i opremljeni profesionalci, a sve ostalo je samo periferna pripomoć ili potpuna neodgovornost s mogućim tragičnim posljedicama.

Od kada je došao na mjesto predsjednika vlade Plenković se suočava sa zaostacima prošlosti, što one iz vremena prije samostalnosti Hrvatske, što one nakon toga. Iako čitav niz događaja ili bolje rečeno problema, izgledaju kao krizna žarišta neovisna jedno o drugome, a državna politika i prije svih Plenković s najbližim suradnicima, ih pokušava pojedinačno riješiti naglašavajući njihovu specifičnost, te mjere primjerene takvoj specifičnosti, nisu to izdvojene i nepovezane krize.

Ispod svih je u velikoj većini najvažnijih obilježja manje više jedinstven potpis.

Sve su to eskalacije, gnojni čirevi lošeg državnog poretka i prilično razorenih javnih standarda.
Gubitak arbitraže s Mađarima, zatim Agrokor, zatim politička defanziva nakon Slovenske arbitraže, a u tijeku su burne rasprave o požarima i još burnije goleme štete od njih.

Malo tko čak i subjektivan i nesklon Plenkoviću može uvjerljivo reći da je on odgovoran za te krize ili eskalacije, a prilično je teško na površnoj ravni uprijeti prstom i kazati da njegova vlada ne čini dobro u riješavanju tih kriza.

Osnovna polazišta za ta ocjenjivanja su javne rasprave i relevantne informacije na temelju kojih bi bilo moguće zauzeti siguran stav.

Je li dakle Plenković apsolutno nedužan za krizna žarišta od kada je predsjednik Vlade i čini li sve najbolje?

Pođimo od drugog pitanja, jer u odgovoru na njega krije se odgovor na prvo.

Vec smo naglasili da je najveća greška krizna žarišta gledati kao probleme odvojene od same biti cjeline državnoga poretka. Niti smo izgubili arbitražu s Mađarima slučajno i zbog neke tehničke proceduralne pogreške, niti je Agrokor nastao kao plod Todorićevoga samostalnoga i neovisnoga menadžiranja, niti su vanjsko – politički problemi nakon objave slovenske arbitraže nastali zbog toga jer se nekome u Njemačkoj ili Bruxellesu trenutno prohtjelo, niti će se nakon izbijanja golemih požara za godinu dana bitno drugačije nešto događati jer će nekim obrambenim sustavom upravljati Stipe umjesto Ante.

Sve, baš sve probleme koje sam naveo od nastanka do eskalacije potpisuje ista politička vrednota, odnosno isti standard.

Bez obzira koji su se ljudi izmjenjivali kao nositelji procesa.

Plenković, istina, ne može ni najmanju sitnicu riješiti bez stabilne vlasti. Ali, nema ni jednoga razumnog razloga biti siguran da ta stabilna vlast neće ostaviti iza sebe još dramatičnije razmjere novih eskalacija.

Prvo, Plenković stabilnost izgrađuje okupljajući ljude iz svih faza samostalne Hrvatske, ali i onih sa snažnim uporištima u prethodnom političkom poretku. On nudi kao riješenje za stvaranje nove, kako sam kaže – uključive društvene klime sve redom ljude koji su ili nositelji ili posilni vodećih kreatora ovakvih kriznih žarišta. I očekuje da će mu Gregorić, Mateša, Valentić ili Šeks dati novi pravac za Agrokor, da će mu bivši Kosoričini kadrovi ili karijerni diplomati koji su postali to što jesu provodeći bespogovorno pokazalo se loše zamisli, riješiti otvorena vanjsko – politička pitanja, da će mu iste administrativno stručne skupine riješiti probleme s Mađarima i, što je najopasnije – očekuje javno povjerenje u te ljude, a onda i u sebe.

Plenković se konzistentnim ponašanjem kad je u pitanju postizanje njemu svetog cilja – stabilnosti, doveo na otvoren teren na kojemu je ta stabilnost o kojoj govori prepoznata kao okvir i model očuvanja i zadržavanja postojećih utjecaja i stvaranja ravnoteže među grupacijama koje raspolažu s najvažnijim utjecajima u zemlji.

A te skupine, te zone interesa su glavni uzročnik serije postojećih kriza, te onih tek predstojećih i nikako nisu riješenje, nego problem za Hrvatsku.

Te namjere se najbolje vide u kadroviranju u medijima, te HAVC-u, ali i očitim sporazumima s nedržavnim medijima koji se gotovo jednoznačno sinkroniziraju gurajući u prvi plan manje više uvijek sporedne ili potpuno banalne posljedice, a nikada bit problema.

U Plenkovićevom kadroviranju u i oko HRT-a te HINA-e se najbolje vidi zasto je oko sebe okupio ljude koje vidimo, počevši od Darinka Kosora do Mikulića, te o kakvoj on pretežitosti kao političkom cilju govori.

To su sve redom privremena riješenja sračunata na eliminaciju javnih iskoraka, a način postizanja te harmonije je vrlo banalan, trgovački i izrazito isključiv prema svakoj kompetenciji, izvrsnosti i konkurenciji.

Uzmimo samo reakcije nakon požara u Dalmaciji.

Opet se manje više javni diskurs svodi na herojstvo vatrogasaca, ističu se žrtve ljudi, cijele skupine i poskupine se guraju u prvi plan, kao Torcida, svodeći standarde i vrednote na fazu komunističkog agitpropa koji je veličao rudara Aliju Sirotanovića, umjesto razvoja sustava, organizacije, funkcionalnosti i tehnologije. Dok je svijet radio na razvoju tehnologije i organizacijskih znanja, milijune ljudi se zaluđivalo priprostim udarnikom, pokazujući ga kao medvjeda.

Tada je kramp i udarnički rad zamjenjivao znanje i kompetitivnost, danas se Torcida ili hrabri dragovoljci veličaju kao neka nova nacionalna slamka spasa od požara.
Požare gase dobro obučeni i opremljeni profesionalci, a sve ostalo je samo periferna pripomoć ili potpuna neodgovornost s mogućim tragičnim posljedicama.

Tragikomično je slušati odu Ranka Ostojića Torcidi, iako nitko ne zna kako bi navodno četiristo ljudi, s čim, u kakvoj organizaciji i s kakvim rizicima i uspješnošću gasilo opasan požar. Nije isto pod zaštitom države risati Hitlerov znak na Poljudu i stati naspram vatrene stihije.

Vatrogasce ne treba kampanjski proglašavati herojima, jer je njihov posao gasiti vatru. A državni je posao osigurati im opremu i organizaciju, te potrebnu obuku i ljudstvo da svoje obveze obavljaju kao profesionalci a ne kao heroji. Jer, da podsjetimo, heroji lako poginu.

Što sam htio s ovim naglasiti?

Nekoliko stvari.

Prvo, ljudi koje se povezuje s tvorcima problema s razlogom, ili kreatori sustavnih okvira koji su uzrokovali krize, ne mogu biti riješenje problema.

Drugo, stabilnost koju nositelji prepoznatih deformacija i interesnih skupina čine, nije riješenje društvenih i nacionalnih izazova, nego upravo suprotno. Stabilnost mora biti posljedica uređenoga sustava a ne raspodjele zatečenih utjecaja ili produkt banalnog mehaničkog kadroviranja u okviru istih ljudskih potencijala.

Treće, vatru gase profesionalci a ne heroji, a najbolji vatrogasac je sustav prevencije. Valjalo bi istražiti koliko se ulaže na godišnjoj razini u obuku i opremanje vatrogasnih postrojbi, a koliko u industriju od nekoliko tisuća raznih agenata koji preoblikuju hrvatskog čovjeka duhovnim nasiljem.

Pogotovo bi bilo bitno javno iznijeti činjenice o ljudskim i financijskim resursima koji se godišnje ulažu u preveniranje eventualnih požara, s naglaskom na dostupnost tehnike na sve lokalitete.

O tome, kao i svim sistemskim obavezama oko navedenih kriznih žarišta se gotovo ni ne govori, a sva se javna pozornost kao i nazad sedamdeset godima usmjerava na heroje, udarnike i Torcidu.
Plenkovićev posao je promijeniti taj diskurs, a ne imati opravdanje da za nešto nije osobno odgovoran. Jer, čim je ugazio u blato, ili figurativno rečeno došao na požarište, on je vatrogasac i samo se računa je li spriječio ili nije. A ne to je li imao vode ili ne.